Dienstag, 22. September 2009

Galerija snova

Figueras, Dalijev muzej
Treba vidjeti, razumjeti i osjetiti njegovo djelo. Dalijev način, bez obzira na raspon stilova od onog bliskog impresionizmu, nadrealizmu, psihoanalizi, znanstveno metafizičkoj i organskoj spoznaji, sve do duboko religioznog simbolizma, uvijek je temelj snažnoj imaginaciji, uvijek je osnova našeg i njegovog iracionalnog poetizma.
Promatrajući njegovo djelo osjetimo da je ono podsvjesno u nama uvijek snažnije od svjesnog, čisto razumskog. Moglo bi se reći da, iako je imao viziju, ona nikad nije ostvarena po zadanom obrascu, uvijek su njegove slike na kraju bile iznenađenja za nas, ali kako umjetnik reče i za njega samog.
Salvatore Dali je naglašavao da se čovjek dok promatra neku sliku uvijek morao zapitati:

„Što ovo predstavlja?“

Bez tog pitanja, golo estetsko divljenje ne predstavlja baš ništa. Lutala sam satima njegovim muzejom, osjećala snagu njegove, u umjetnost utkane treperave duše, a onda sam u monografijama dugo promatrala njegove slike, zaustavila se na leptirastoj galiji i osjetila sjedinjenje prošlosti i budućnosti u jednom jedinom treptaju oka.

Prisjetih se svojih duševnih lutanja, prisjetih se treperavih leptirića u srcu i šapnuh samoj sebi.

Na horizontu snova,

tamo gdje želje razbijaju tišinu

neka zalutala barka spusti jedra

na pješćanom žalu vjerovanja.

Ruke mjesečine raspletoše kose

anđeoskog sjaja, a

nebesko glazbalo dotknuto Neptunovom rukom

zatreperi simfonijom mora.


Snivam san o plesu delfina i morskoga vala

vidim školju i pjenu tek rođene zvijezde

osluškujem i zvukom pješćanog žala

pjev slavuja, cvrkut ševe u duši se gnijezde

ljubav je duši simfoniju snova darovala.


Zaprega snova dušom svijeta jezdi

tu kočiju snenu ljubav smiješkom prati

srce moje nosi tvoga srca zvijezdi

a sreća se ljepotom tvoga glasa zlati.




Sniva duša svijeta u carstvu visine, sniva da se život iz sunca suncem rađa dok ljubav simfoniju duše sklada. Sjenka duše moje bježeći od prevara i krađa, bježeći od od uvreda i tlapnji, od vječnog neznanja onih što znanje šire, bježeći od mržnje, zla i gnjeva i kleveta zlobnih, bježeći od osamljenih duša u toplini tvoje blizine ljubi sjenku duše tvoje, u beskraju snenom u kojem samo ljubav vlada.

Treperi simfonija zvijezdanim kotačem

slap iskrećih boja, žubor noćnog neba,

tek nazire se tuga koja dušu vreba

taj gordijski čvor sjećem tajnim mačem

osluškujem simfoniju duše neba, tu ljepotu koju srce treba,

i u čašu života treperave kapljice sunca pretačem.



U pijanstvu srećom razigrane duše

sjenka njena titrajućom pučinom pleše

uranjam u dubinu te nebeske vode

Atlantida blješti u beskraju željene slobode,

oživjela utopja, sve sjete prošlosti se ruše

a tonovi simfonije elegiju boli u uzdrhtaloj duši guše.



Koračam stazama gdje ljubav vjekuje

osjećam svijet u kojem ljubav caruje

živim lakoću koju ljubav daruje,

a u dubini duše srce sretno miruje

osluškujući zvuke te čudesne simfonije.

Sonntag, 20. September 2009

Ametist, ljubičasti kristal duše, ta čudesna suza neba.






"Kristali su *šuteči učitelji*. Svojom šutnjom, uče nas i pronalaze naš pravi put, nas do nas samih. Ono što dobivamo od kristala, to se ne može ispričati! To se može samo osjetiti! "


J.W.Goethe





Kada sam plakala
vjerovao si da su to kristali snova,
kada sam šutjela
vjerovao si da je sve rečeno,
gledao si me očima plavoga safira
i nisi mogao osjetiti
da u meni tuga spava
jer kada sam poljubcem
sakrivala lice
ti nisi mogao znati
da se valovi sreće na hridi tvoga hladnog srca
prelamaju u ljubičaste suze.






Promatrala sam kako se sunce igra sa kristalima, tim promljenjivim suzama neba. Pri treptajima oka je svaki kristal mijenjao oblik, a uvijek je bio isti.

Plavi safir je ostajao hladan, mrzovoljan, željan osvete neba, a Ametist je u svojoj istosti mjenjao svojstva, postajao toplina i lakoća postojanja, a ostajao je uvijek samo ljubav, Ametist avatar ljepote i dobrote ljudske duše.

Osjetih srcem ljepotu te igre svjetlosti i sjene i spoznah da se njeno zrcaljanje događa u meni, spoznah da je ljubičasta boja, boja moje duše, boja koja, u tom plesu duginog spektra, spektra duše svijeta, u ljubavnoj igri pobjeđuje uvijek safirastu boju hladnoga srca, plavkastu boju duše zločestoga hladnoga safira.

Kristali su uvijek bili tu, puno, puno prije nas su bili prisutni na plavoj planeti, pomažući njen razvoj, dodavajući različite nijanse vjekovnomu spektru. Ametist je izrastao iz kosmičke ljubavi i odašiljao u svijet svoju ljubav i pretvarao je u ljubičastu svijetlost vječne ljubavi.

Kristali moje duše zaplesaše sa svjetlosnim zrakama moga unutarnjeg sunca. To je uistinu ljubav pomislih i poželjeh postati ametist, violetni kristal ljubavi i promijeniti svijet, ljubavlju zaraziti ljudska srca sveta, pripremiti ih na zvjezdani let, da nikada ne osjete zločestih duša, hladni safirasti splet.

A onda spoznah da smo kodom naslijeđa žigosani, da svatko u duši nosi znak svojega rođenja, da neki u srcu kriju plavkastu hladnoću, a da drugi šire ljubičasti znamen, trepteću, goruću, blješteću ljepotu, života našeg najvredniji plamen tu, u toplini grudi, skrivenu ljubav i dobrotu.

Kada sretoh tebe, osjetih da srce ljudsko u srcu ljudskome dlanovima nježnim otaplja led, briše suze tuge, zalječuje bol, ubija samoću, ali nikada ne mjenja naslijeđa kod.

Sjenka duše tvoje sjenci duše moje ljubičaste dragulje svoje mojim draguljima čini, iskricama sreće sve nesreće guši, srce srcem srce ljubi u duše tišini.



Sve grubosti i laži se igubiše na svjetlećoj stazi, u očima tvojim zrcali se sjeta, u pogledu tvom ogledaju se života draži, u ljubavi vječnoj nestaju sve provalije svijeta. Kristali ih svojim titrajima u oceane ljepote pretvaraju.





Duša svijeta grli duše naše, kristalnim mostom vječnog postojanja, nosi ih ljubavlju u dimenzije više, svijetlosnim zagrljajem tamu gasi, ubija mržnje, rasplinjuje tuge i treperi vječno svojim kristalno- ljubičastim tragom.

Kristali se množe, blješti nebo naše energijom ljepote, dok majka nad majkama kristalne suze na puteve duše naše lije da mi okupani srećom spoznamo vrijeme i osjetimo da kristali žive, da su uvijek isti i da nikada nisu ono što su bili prije.
Jednostavno ljubav izvire iz njihove ljepote i kristali naše duše, te treperave suze neba se još uvijek u nama i oko nas neprestano množe.

Leptirasta galija.



nebo je kao i uvijek obično
sunce je kao i uvijek nježno,
a more, more je vječno,
nad morem oblaci sneni,
u srcu tiha luka,
tvoje usne, tvoja ruka.

mi ljepotom zaneseni
sjećanjima obogaćeni,
galijom drevnom u snove odneseni,
dok vjetar jednu staru pjesmu svira
o zaljubljena dva leptira.


Misli moje kao leptirasta galija sjećanjima plove, leptirasta jedra trepere u duši, u srcu se zrcale uvijek snovi isti, a ljubav, taj kormilar sneni, boreći se s valovima sjete, bedeme prolaznosti ruši.
Karta uspomena iznjedrena iz naših milovanja, mekoće usana i šapata toplih, ljubav još uvijek vodi pučinom naših drevnih oceana. Putokaz je dobar, sigurna sam, jer osjećam u tijelu onaj davni nemir i ljepotu snoviđena svih proteklih dana. Sjenka duše tvoje moju sjenku prati, a ljubav srcu osvijetljava smjer, srce srcem srce uvijek na Itaku vrati, ljubav ta čudesna, nježna i umiljata duše moje zvijer.

Galija kormilari tvoga srca tragom, drevnim putevima ljubavi i mira, a te puteve snene slijede osjetilna jedra čudesnih leptira.
U dubini srca tvoja zvijezda blista, iskri sreća snagom čarobnoga kista, vječnom ljepotom još uvijek moju dušu dira i ja čujem pjesmu o zaljubljena dva leptira.
Čarolija slikareva dara me pučinom vremena u prošlost nosi, u dane prvih susreta, u prostranstva prvih dobrota, na početke ljubavnoga puta, koji smo zvijezdanim tepihom prelazili bosi.
Ljubav, taj kormilar sneni, skiper dobra srca, našu galiju nebeskim stazama kroz životne oluje, kroz vjetrove straha, u luci spasenja još uvijek sretno sidri.

Samstag, 19. September 2009

Mjesećeva sonata




Jednog čudesnog proljetnog jutra dok sam uživala u rađanju prirode, osluškivala predivne tonove svitanja divila se simfoniji boja i mirisa, iznenada se bol, ta "nezvana gošća" na slavlju osjetila se počela širiti tijelom. Osjetih kako boje gube ljepotu, kako mirisi više ne prodiru do moga srca, tonovi svitanja postaju monotoni i ja to proljetno jutro pamtim kao neugodan doživljaj. Bol je tog jutra zauzela monopol nad mojim osjetilima i svakim njenim ponavljanjem je postajala novi razarajući događaj, nešto kao potres za geometriju tijela i pokreta. Teoretsko znanje mi je govorilo da je geometrija tijela narušena mojom krivicom i bol se kriomice uselila u te ruine kao beskućnik u razrušenu kuću. Zatvorih oči i pokušah tog lutalicu vidjeti srcem, pozdraviti ga stihovima jednog mistika iz trinaestog stoljeća.


Pitala sam o Tebi svakog koga sam srela.
Tada sam ugledala tebe

Kroz sebe

I shvatila da smo isti

"O, Ti, koji si tako nepodnošljivo lijep,

Čiji si ti voljeni?" pitala sam.

"Svoj vlastiti," odgovorio je;

"Jer ja sam jedan i samo jedan -

Ljubav, ljubavnik, voljeni, zrcalo, ljepota, oko.

"Tražila sam samoću sa svojim voljenim,

No shvaćam da u ovom tijelu nema nikoga osim mene.

Ja sam onaj koga volim;

Onaj koga volim je ja

Tko je ljubavnnik?

Voljeni, Ljubav i ljubavnik - troje u jednnom;

Ovdje nema mjesta za savez,
Pa, čemu onda govoriti o "odvajanju?"
Lovac, plijen, mamac i zamka;

Svijeća, svjećnjak, plamen i mušica;

Voljeni, ljubavnik, duša i želja duše;

Opijennost, pijanac, vino i čaša
Sve sam JA!


Zglob do zgloba, ruina do ruine, meni tog jutra strana i nepoznata dimenzija prostor- vrijeme je bila bez ritma i dinamike, bez harmonije i sjedinjenja unutarnje i vanjske ravnoteže, a ja sam je osjećala samo kao neugodu i kroz bol upoznavala tog tajnovitog stranca koji mi se smiješio krijući maskom svoje pravo lice.





Bol, ta nezvana gošća u mom tijelu, svaki tren oblači novu haljinu i skrivajući se iza krinke započinje uvijek novi krabuljni ples mojih osjećaja.

Kako razotkriti to tajnovitio, uvijek novom maskom, zakriveno lice?





Jedini način je misaono- osjetilno- osjećajno putovanje tijelom, pokušati uronuti u zvukove mjesečeve sonate moga malog univerzuma i uz čudesne tonove sanjati ljepotu postojanja.

Srebrene zrake se, dodirujući moje misli, lome i osvjetljavaju mi stazu ka spoznaji mnogih tajnovitih puteva moje podsvijesti. Odjednom vidim misao na izvoru sna.


Misaona slika sviće jutrom i buja snagom preobražavanja trenutka u vječnost. Tu u labirintu zrcala svijesti otkrivam čudesna prostranstva istinskog postojanja, prepoznajem ono, do sad, očima neviđeno, osluškujem ono do sada ušima nečujno. U univerzumu misaono- osjetilno- osjećajnog u meni trepere sitne strune još nedokazanog, najsitnijeg djelića atoma i ja vidim sva moja proživljena stanja.





Prepoznajem tugu, strah i bol u jednom, sjenom zatamnjenom, zrcalu. Iz drugog mi se smješi sreća okrunjena svjetlucavim prahom u kojem spoznajem oluju mojih misli. Misaona prašina se širi prostranstvima uma i sve u meni mi postaje blisko i istinski moje. Vidim materiju sna, iz koje kao lava sukljala moja životna energija, ostavlja za sobom blještavi trag moje prošlosti, prelazi u različite geometrijske oblike i ja vidim kristalno jasnu sliku u kojoj naslućujem obrise mog uspravnog tijela u pokretu.

Tonovi mjesečeve sonate prelaze u ljepotu jednog novog sna, sna za elizu , jednog davno komponiranog sna o ljepoti ljubavi i ja osjećam kako se u meni budi uspavani ritam i vidim kako čudesni stranac nespretnim koracima nestaje iz mog života. Još uvijek opijena ljepotom novog osjećaja ja sanjam dalje. Ljubav, ta čudesna energija satkana u melodije vječne glazbe, je energija kojom pobijeđujemo sve utvare i sva nesvjesna stanja. Moje srce zatreperi ritmom buđenja.


Jutros dobih ovu čaroliju na poklon mačkica u pokretnoj slici. Pogledajte kako slika može oživjeti, dobiti ritam i dinamiku.
Dotaknite kist i čarolija počinje!

Ljubav dolazi sa zvijezde pod kojom smo rođeni.



"A kad se utješiš (jer čovjek se uvijek utješi) bit će ti drago što si me upoznao. Zauvijek ćeš mi ostati prijatelj.Poželjet ćeš da se smiješ sa mnom. Otvorit ćeš katkad prozor, onako, iz zadovoljstva...Tvoji će se prijatelji čuditi kad vide kako se smiješ gledajući nebo. Ti ćeš im tada reći: DA, ZVIJEZDE ME UVIJEK TJERAJU NA SMIJEH! A oni će misliti da si lud. Baš sam ti podvalio..."


"Svi ljudi imaju zvijezde, ali one svima ne znače isto. Za one koji putuju zvijezde su vodiči. Za druge, one su samo male svjetiljke. Za učenjake one su problemi. Za mog poslovnog čovjeka one su bile zlato. Ali sve te zvijezde tamo šute. Ali ti, ti ćeš imati zvijezde kakve nitko nema..."

"Mali Princ"






Mi naslućujemo beskonačnost našeg neznanja tek onda kad spoznamo nemjerljivost noćnoga neba, je misao koja dokazuje našu znatiželju, čuđenje, vjerovanje i potvrđuje našu neprestanu žeđ za novim saznanjima. Dok u toplim ljetnim noćima promatramo beskonačnost svemira, dok se kupamo u srebrenoj mjesećini i brojimo treptaje očiju neba, veselimo se zvijezdama padalicama, mi se u isto vrijeme pitamo koliko se još tajni krije u tom beskraju. Pokušavamo vidjeti ono očima nevidljivo, čuti ono ušima nečujno, tražimo osmjehe među zvijezdama, osluškujemo žubor nebeskih visina, radujemo se suzama svetoga Lovre, nadamo se ispunjenju ljubavnih želja u toj čudesnoj noći.

Kaže se da nam je znanost raskrinkala dugine boje, oduzela vjerovanje u postojanje malene planete maloga Princa, planete na kojoj sunce nikada ne zalazi, ruža govori, a lisica traži održanje datog obečanja. No usprkost tome mi još uvijek prelistavamo tu davno napisanu bajku za odrasle i pričinja nam se da smo, slično Platonovim ljudi iz špilje, žrtve osobne iluzije stvarnosti, žrtve njenog samo materijalističkog poimanja. Tada nam postaje jasno da nam naša urođena svjest u isto vrijeme dokazuje i pobija našu pravu stvarnost.

Kada stojimo pod suncem, osjećamo njegovo milovanje
i slavimo tog velikog boga koji bdije nad našim životima ne razmišljamo o tome da bez njega ne bi vidjeli ni zvjezdanu prašinu ni njegovu vječnu ljubavnicu, srebrnu mjesećinu. Jedan je čovjek pišući poeziju želio dokazati da smo svi satkani od zvjezdane prašine i da ćemo se iskreći jednoga dana svi vratiti među zvijezde.

Kada stojimo pod podnevnim suncem mogli bi barem pokušati osjetiti tu još uvijek ne dokazanu istinu. Postanimo Cesarićeva mala vočka koja stoji ljepotom sunca obasjana, doživimo raskoš tkiva os kojeg smo satkani jer kada se sunce malo skrije nestaju sve te čarolije. Vjerujte mi oko nas trepere malene svjetlucave iskrice, one su suncem obasjane uistinu vidljive, ali mi ne obračamo pažnju na njih.


Prisjetimo se pjesme
A.B. ŠIMIĆA





Čovječe pazi

da ne ideš malen ispod zvijezda!

Pusti da cijelog tebe

prođe blaga svjetlost zvijezda!

Da ni za čim ne žališ kad se budeš

zadnjim pogledima rastajo od zvijezda!

Na svom koncu mjesto u prah

prijeđi sav u zvijezde!

Probajmo, nije teško, te treperave iskrice pratiti očima, nije ih teško uloviti u mrežu pogleda i sjediniti se s njima. Kada to doživimo, kada se počnemo poistovjećivati sa beskonačnosti prostora, tada osjećamo da beskraj izrasta iz konačnosti naših tijela.


Univerzum misaono- osjetilno- osjećajnog u nama, u tom treptaju oka, postaje naša sunčana strana ulice, a naše postojanje u svemiru dobija i pravo značenje. Samo tako stvarno sudjelujemo u vječnoj mjeni dana i noći, proljeća i zime, rađanja i umiranja i utjećemo na širenje svemira i našeg osobnog horizonta i živimo na svojoj maloj planeti, kristalnoj kugli u kojoj sunce nikada ne zalazi, u maloj državi sunca u kojoj je vrhovna vladarica ljubav.

Mnogi kažu da se prostor- vrijeme, ta misaona dimenzija našeg postojanj, ne može vidjeti niti čuti, da ga nemožemo dotaknuti ni udahnuti, ali vjerujte mi, mi je možemo stvarati, oblikovati i naučiti osjećati.

PODIGNITE GLAVU ka nebu, pogledajte u zvijezde i vidjet ćete zvijezdanu prašinu, treperavu istinu našeg istinskog postojanja. Osluhnimo, zvjezdana prašina treperi tonovima nekog našeg drevnog sna, zvjezdana prašina sudjeluje u stvaranju simfonije univerzuma.

Kada zatvorimo oči i gledamo srcem vidjet ćemo ono inače ne vidljivo. Kao djeca smo misaono lutali beskrajem zvjezdanog neba, zamišljali ga kao ocean u kojem žive sirene, ona čudesna bića koja inače susrećemo samo u bajkama, ponekada su tamo lepršale vile i vilenjaci ili naši anđeli čuvari. Mi smo ih onda uistinu i vidjeli, mi smo razgovarali s njima i oni su nama odgovarali. Živjeli smo u Alicinoj zemlji čudesa i sve nam je bilo blisko i naše. Odrastajući smo jednostavno zaboravljali taj svoj unutarnji jezik, zaboravljali gledati i slušati srcem. Danas nam znanost ponovo otvara vrata kroz koja možemo kročiti u pustolovinu snova. Tamo gore među zvijezdama, u tom beskraju se zrcalimo mi sami, ogledaju se naše misli, naši osjećaji, naši osmjesi, treperi naša energija.

Treba samo odrasti do djeteta i početi vjerovati u poetičnost novoizrastajućih teorija o nama i svemiru. Tada sreća kapa sa neba, a ljubav se iskri u
sunčanim zrakama koje nas svakoga trena miluju. Zavolimo dan u kojem se budimo, izađimo spremni pod koplja dnevne svijetlosti i tada ćemo i u svitanjima osjećati tu čudesnu beskonačnost u konačnosti naših tijela, osjetit ćemo da smo mi ljubav.
Tada će svitanjem nestati granica između noćnog beskrajna i danje skućenosti, mi ćemo tada osjetiti da smo treperave iskrice svog malenog univerzuma, mi ćemo tada uistinu čuti žubor života, onaj tajanstveni romor velike rijeke bez povratka koju prozaično nazivamo vrijeme i povjerovat ćemo da ljubav dolazi sa zvijezde pod kojom smo rođeni.
Jednostavno ljubav,
šapućem suncu dok
grlim svitanje,
kličem u vjetar i
moj glas se kao Narcisova ljubavnica,
kao besmrtni Eho
širi kopljima dnevne svjetlosti,
nestajući u beskraju, u zenitu sna,
u sunčevom zagrljaju,
u radosnoj kupki sreće.
A onda se u sumrak,
sjajem večernjice, te
čudesne ljepotice neba,
čuvateljice ljubavnog zova,
braniteljica ljubavnih snova,
sretna vraća u moja njedra.
Dok se pale oči neba, a Oliver pjesmom jeca u vjetar
govorim tiho, najtiše što mogu, šapćem da sebe ne probudim, šapćem da tebe, ne probudim iz ovog dugog i lijepog sna.

San o jednom snu.

Prisjećam se davnoga sna, ali ovoga puta pokušavam svijesno čuti svoju podsvijest i ući u istinski svijet mog postojanja. Osluškujem treptaje moje duše i titraji se preobražavaju u dobropoznatu oktavu, do, re, mi, fa so, la, ti, do. Osluškujem i međutonove, titraji proizašli iz univerzuma moga uma se spajaju sa tonovima svemira i skladaju simfoniju mog života. Povezujem tonove imaginarnim linijama i vidim uvijek nove geometrijske oblike iz kojih izrasta geometrija mojih misli i arhitektura mojih osjećaja.


Sad si moja. U mom je snu dio tvog sna.

Sad spava i ljubav i bol i težina sva.

Noć je sišla na nevidljivim kotačima,

I ti, jedina, snivaš u meni poput jantara.

Nitko drugi, ljubavi moja, neće spavati u mojim snovima.

Podji, podjimo zajedno, preko voda vremena,

Nitko osim tebe neće putovati sa mnom preko sjena,

Ni sunce, ni mjesec, samo ti, moja zimzelena.

Iz tvojih ruku, sa tvojih mekih otvorenih dlanova

Nježne pjesme padaju i nestaju kao kapi,

Sklopila si svoje oči, poput siva krila dva,

Dok ja plutam vodom koja teče, koja me odnosi:

A u svojoj sudbi vrti se noć, zemlja, vjetar

Ja sam bez tebe, sâm, samo tvoj san.

P. Neruda






Stojim na vrhu planine i promatram kako sunce tone u svoj san. Veliki oblak nepomičan i zlatan se kao svileni baldahin nadvio nad ovaj suton. U ovom trenu spajanja svjetlosti i tame, u trenutku prividnog mira na vrhu svijeta i ponekad mi se čini kao da se u njemu krije tajna početka sna koji već godinama budna sanjam.


Neobrazovan i prestrašen čovjek, nesretan čovjek tamo iza oblaka traži snagu, tamo među zvijezdama očekuje šapat svoje duše, tamo naslućuje rajsko carstvo za smirenje duše, ali ja sam nemirni sanjar koji u tom oblaku naslućuje poeziju vode i dušu vjetra. Iz oblaka mi se u ovom čudesnom snu smješi bjelji od snijega, proziran kao kristal od nevidljivog sunca obasjan, moj anđeo čuvar.

"Postoji netko u očima tvojim, netko nevidljiv očima mojim, netko neznan, a znan" šapnuh u vjetar.

"Pođi sa mnom u svijet sna, otkrit ću ti istinu početka" začuh simfoniju univerzuma, muziku sličnu pjevanju Sirena koje su Odiseja vabile u snove.

"Ja nisam Odisej." šapnuh

"Kreni sa mnom u pustolovinu tvog sna i doživi sve njene postaje, a onda ćemo ići dalje, ući u budućnost i spoznati sudbinu čovjeka koji je zaboravio sanjati."

"Čovjek samo vjeruje pa ne traži istinu početka." pomislih glasno.

"Čovjek vjeruje u čuda kojima se klanja i u isto vrijeme ih se boji."


Sva čuda svijeta se skupiše u taj trenutak spoznaje.



Anđeo čuvar iz mojih dječjih snova, bjelji od snijega, proziran kao kristal, obasjan nevidljivim suncem, postade ljubav za kojom cijeli svoj život čeznem.

Ne ljubav prema čovjeku mog života, ne ljubav prema majci, nego lakoću postojanja, actus purus, primum mobile, energiju ljepote, ljubav koja me, stvarno, nosi u san u kojem su se, kao svilene niti, isprepleli snovi svih ljudi na svijetu.



Zatvorih oči i nađoh se na tisućljećima sanjanom, opisivanom, opjevanom otoku sreće i vidjeh vjernu Penelopu kako spava na krevetu od maslinova drveta, vidjeh jarbole od leptirovih krila na galiji koja je Odiseja nosila ka Itaki, vidjeh kristalni dvorac sreće na Atlantidi, vidjeh sunčano čudo u Fatimi, Marijino čudo u Lurdu i Međugorju, vidjeh svoju uzdrahtalu dušu u treptaju struna univerzuma. Osjetih lakoću postojanja, začuh žubor života, spoznah da se taj čudesni otok, godinama skrivao najdubljem dijelu moje svijesti, da uistinu postoji netko nevidljiv očima mojim netko neznan, a znan, netko tek srcem vidljiv, netko tek dušom spoznatljiv.

To je bio trenutak sjedinjenja legendi s onim, u znanosti, još uvijek nepronađenim, čvrstim, nepokretnim otokom naše životne srži, u beskrajnom oceanu samsare, osi oko koje se vrti kotač života.

"Ne okljevaj, pođi sa mnom u svijet sna. Otkrit ću ti istinu, otkrit ću ti odakle dolazi ljepota." začuh prvi puta u sebi samoj žubor ljubavi i spoznah da se u meni krije vrelo iz kojeg izvire ta čudesna, ponekad mirna, ponekad uzburkana rijeka bez povratka, moj život jednostavan i lijep.

Freitag, 18. September 2009

Romori života.



"Kad kreneš na put prema Itaci
poželi da dug to bude put,
pun pustolovina, pun spoznaja.
Ni Lestrigonaca ni Kiklopa,
ni srdita Posejdona ne boj se!


Takve na svom putu nikada susresti nećeš,
ako ti misao ostane uzvišenom,
ako ti birani osjećaji duh i tijelo prožmu.


Na Lestrigonce i Kiklope,
na divljeg Posejdona naići nećeš,
ako ih ne nosiš u duši svojoj,
ako ih tvoja duša ne stavlja pred tebe. "


Constantinos p. Cavafy; Itaka



Simfonija univerzuma


Neka nevidljiva ruka dirigira nevidljivim nebeskim orkestrom. Čujem romore života u tonovima vječne simfonije univerzuma koju su, u mitovima o postanku svijeta, svirale sirene. Pripovjedaju da je Odisej, sit čudesa, zaplakao od ljubavi vidjevši obalu Itake zelene i smjerne.
LJUBAV je poput Itake, sva od zelene vječnosti, ne od čudesa. I kao žubor beskrajne rijeke koja prolazi i ostaje, zrcaljenje istog i treperavog Heraklita, uvijek istog i uvijek drugačijeg, Panta rei, šumovi naših nadanja, zvukovi naših želja. Sve teče i slijeva se u beskrajnu rijeku bez povratka, a ona žubori tonovima naših snova, romori našim životom. Itaka zelena i smjerna, sjećanje na drevna putovanja koja su ostala zabilježena u vječnosti. Mi još uvijek učimo slijedeći putovanje ka Itaki drevnoj, učimo što je istinska LJUBAV, osjećamo njene treptaje u sebi i onda uistinu čujemo žubor života.



Postajem moderni Odisej i jezdim nebeskim vrancima beskrajem uma, prostranstvima moga maloga misaono- osjetilno- osjećajnog univerzuma.


U galeriji pamćenja uranjam u carstvo stvarnog postojanja. Tu vjekuje kraljica ljepote, vladarica svjetla, carica naših sudbina, sutkinja našim dušama, njihova vodičica i krstiteljica njihova rođenja.
Odvojivši se od svjetla nad svjetlima, ta čudesna ljepotica postade Pistis Sophia, sjedinjenje duše i njene sjenke, sjedinjenje vjerovanja i mudrosti, dvojstvo, korijen svim svjetskim vjenčanjima, svim svjetlosnim zagrljajima, postade ljubav i njeno trajanje. Njen pad iz vječnosti, trag vidljivog svjetla, tihi žubor rijeke života, fontana svijesti, stvori ovaj svijet i nas u njemu. Svjetlost nad svjetlima je matriks postojanja, tvorba u kojoj počiva sjeme ljubavi. Oni koji ne prime njene sakramente, oni nikada ne nauče slušati i gledati srcem, oni se vraćaju u duboku tamu vječnog neznanja, u život bez svjesne spoznaje, život bez zvukova te čudesne simfonije neba.

Estetika trenutka u kojem sam osjetila da tijelo nije čvrsta materija, postade smisao i snaga sna koji sam do sada uvjek iznova zaboravljala, žubor beskrajnih visina koji nisam svjesno slušala. Bio je to trenutak sreće, željeni trenutak povratka na Itaku zelenu i smjernu.

Kako nazvati sinesteziju ovih osjećaja koji danas tinjaju u meni?
Ljubav?

Kada u nama zatreperi tkivo svemira, kada začujemo žubor života tada svjetlost postaje ljubav i preobražava onoga koga dotakne u čisti ljubavni čin, daruje mu osjetila nikada upisana u anatomskim atlasima, osjetila nebeske duše, osjetila kojima vidi ono očima ne viđeno i čuje ono ušima nečujno, kojima vidi mirise, čuje boje, a zvukove miriše. Prepoznavši u sebi snagu sjedinjenja vjerovanja i mudrosti, poželjeh putovati dalje Odisejevim stazama, poželjeh se vratiti tamo gdje stoluje svjetlo nad svjetlima, tamo gdje je vrelo rijeke života, tamo gdje izrastaju opojni mirisi snova, tamo gdje počinje i širi se nebo, taj čudesni žubor istinskog postojanja.

Tamo gore u širinama svemira je početak ovog dalekog puta kroz materijom konkretizirano svjetlo, zrakom konkretizirani žubor života, tamo mirišu cvjetovi ljubavi, tamo me je dotaknulo sjeme moje probuđene svijesti i postalo ono veliko, jedino istinito, najvežanije, najsnenije stanje duše, svijesna spoznaja i ja šapunuh

"Ja sam ljubav", prva i zadnja tajna u stvaranju svijeta, ćudesnost uma u kojem je ova misao pretvorena u osjećaj, postaje dokaz njenog postojanja u meni.

A sjenka moje duše mi odgovara, "Ja sam svjetlost" koja je, proizašla iz neevolucionarnog središta, ušla u evoluciju zatvorena u gravitacionom tijelu punom trajanja, Ja sam žubor sićušnih struna postojanja, ja sam romor tvoga života, ja sam jedna od miliardi blještećih kapljica iz rijeke života, kapljica u kojoj se zrcali cijeli svijet.

U tom trenu buđenja začuh moju unutarnju tišinu, oslobođena strahova proizašlih iz neznanja, osjetih da život žubori lakoćom postojanja i shvatih da sam se vratila na željenu i daleku Itaku zelenu i smjernu, da sam se vratila u okrilje ljubavi.

Donnerstag, 17. September 2009

Nokturno srca


Slutim ova jesen će krizantemama obojiti snove, slutim strahove u pupljcima, slutim suze iza spuštenih trepavica, slutim jecaje vjetra u krošnji breza. Tuga se ugnjezdila u ovom stihu, tuga se usidrila u moju dušu, tuga je zarobila moje srce.

Ne želim bolovati hladnim vjetrovima ogrnuta, ne želim beskrvne trenutke obojene sivilom novebarskog smoga, ne želim u zimskom solsticiju slušati requiem prohujalom vremenu. Budim se u nekom neželjenom priviđenju, osjećam težinu u nekom tajnom snoviđenju, iskre se neki promašeni pokušaji, gubi se voda prosuta po pijesku tišine i izljeva u dubini duše kao jezero neke nedohvatne sreće.

Ljubav se danas prelijeva iz procjenjivog u neprocijenjivo, a neprocijenjivo nikada ne završava u ladicama pod imenom ad acta. Neprocjenjivo je bitno, pa iako bitno bode kao oštrica mača ostajem na putu bitnosti i u sudarima istine i laži, smisla i besmislenosti pokušavam se osloboditi slutnje da će ova jesen donijeti uzdahe tuge i neku tužnu poziju kiše. Otvaram vrata srca i skidam već požutjeli natpis zatvoreno, uranjam u maglovitost trenutka i udišem oštrinu neke naslućene, ali tek dolazeće boli.



Ne volim stih u kojem se nezire samo slutnja, ali sada slutim da se jedan dragi mi život pretvara u pijesak i više ne zadržava vodu, slutim da će ova jesen biti pustinja u kojoj prežive samo jaki, slutim da će se izvor sa kojeg sam krenula na ovaj dugački put isušiti, slutim da će vjetrovi sudbine ugasiti lumin na oltaru jednog postojanja.

Ne, ne volim stih u kojem se nazire samo zla slutnja i zato osluškujem zvuk smijeha u sjećanjima, budim uspomene pune proljeća i slavim boginju obnove, slavim život i utapljam zlu slutnju u Kairosovom pogledu. Moć sadašnjeg trenutka mi uzvraća osmijeh i stavlja moju uzdrhtalu dušu na životnu vagu stavljajući utege na stranu sreće, na onu stranu gdje vječno cvjetaju plavi cvijetovi.

Mittwoch, 16. September 2009

Makovi




LUNINE TUGE


Večeras luna snije još tromije no prije,
Ko lijepa žena ležeć na jastucima silnim,
Što ruke rastreseno klizi, meke i tihe
Po grudima, ko pred san, po obrisima svilnim:


Na glatkome satenu tih mekanih lavina,
Zamiruć ko da Ijubav snubi i svijest gubi,
Očima bludi iznad vizija, bjelina,
Što lazurom se penju ko cvijet, što svemir ljubi.


Dok ona katkad znade na zemlju našu kradom
Suzu od čežnje spustit, ko prevarena nadom,
Tad pjesnik, što mu snove mašta razgoni živa,


Na dnu svog dlana hvata tu blijedu suzu palu,
Iz koje zrake bliješte ko na skrhanom opalu,
I u srce je staviv, od sunčeva sjaja je skriva.

Charles Boudlaeire










Osluškujem vjetar šumi drevnu pjesmu o Luninoj tugi, šapuće mi da ona noćas snije tromije no prije, ta ljepotica noći svoje ruke širi po satenu glatkom, dlanovi se njeni lazurom penju kao cvijet koji svemir ljubi.

Na hridima drevnih oceana, na liticama vječnog umiranja, nekad su cvali ljubavni cvjetovi, Baudelaire- ovom buntovničkom dušom u cvijetove zla pretvoreni, a onda dotaknuti ubilačkim dahom jedne nesretne duše u ledene cvijetove preobraženi.

Dok Luna ponekad u san kradom suzu od čežnje spustit, ona prevarena nadom, žena bez snova na dnu svog dlana hvata tu blijedu suzu palu, suzu iz koje zrake bliješte kao na skrhanom opalu, stavlja je u srce, da ju od ledenog daha skrije.

Bila sam u pustinji osjećaja, osjetih hladnoću, osjetih ledeni vjetar iz kristalnog dvorca nesretne kraljice, žene bez srca, žene bez duše, žene koja tek nesretna životom luta, žene koja drugima, lepršavošću rijeći, površnim poljubcima zaleđuje srca, poziva ih na zvjezdane staze krijući se iza maske lažnoga sanjara, poklanja svjetlosni zagrljaj, a iz dubine njenog bića samo hladnoća suklja.


Mak taj treperavi cvijet u zvjezdanim ljetnim noćima, Luninom tugom dotaknut pretvara svoje latice u svilene jastuke na kojima ljepotica, sunčeva nesretna ljubavnica, svoje suze prosipa, a nesretna duša ih u ledene cvijetove pretvara.

Bilo je kao na prvom ljubavnom balu, bilo je kao na energetskoj livadi istinskog postojanja, bilo ja kao u davno pročitanoj bajci. Stajala sam zaleđena srca na krhotinama vjerovanja. A onda vidjeh svjetlucave makove.

Zlim dahom zaleđeni pupoljci iz drevne oluje ruža, toplinom tvoga pogleda odleđeni, odjenuše krinoline i lepršavi, ti čudesni poljski cvijetovi, obgrliše lakoćom dodira moje uzdrhatalo srce. Pogledah u tvoje oči, i vidjeh mjesećevu prašinu, vidjeh sjenku moje duše snene, začuh šapat dobrih starih vremena i utonuh u san.

Kraljica noći



Kraljica noći, ljepotu života odaje,
trepereći kao kristalna kupola
nad ovim trenutkom spoznaje.






Teške od ljepote, nježne od dobrote,

dvije ruke se susreću u sjećanju i iskre u srcu gnjezdo toplote.


Beskrajnim sjajem okrunjena,
čudesna i snena
noćna plesaćica,
pali oči neba i igrajući se sa svjetlom i tminom

na čarobnom tepihu jezdi beskrajnom dubinom.

U ovo doba gluho
budna od ljepote promatram
tu čudesnu igru duše i njene sjene.

Trepere lampioni na krabuljnom plesu duše,
smjenjuju se maske na horizontu svijesti,
iskre nebeske svjećice i tamu guše
i krase ljepoticu kristalima životne radosti.


Ljubav, ta noćna kraljica
sa zvjezdanim dijademom u kosi,
je životne strahove
pretvorila u zvjezdane slapove,
u mom kaosu
izgradila gnjezdo spokoja i radosti,
otvorila vrata blagosti,
u knjizi života je zapisana nova stranica,
novi izvor snoviđenja
i ja
zakoračih u srebrenkastu odaju buđenja.




Osluškujem muziku trenutka,
ples duše i njene sjenke, sa lica se gubi tuge maska,

osjećam flamengo srca,
čujem svoje korake i osjećam oluju jutrenja i
odlučujem se za ljubav.

Dienstag, 15. September 2009

Venera...ili tek ljubav satkana od božanskog zlata

U ovom davnom snu o Veneri u kristalnoj kugli neba doživjeh slavlje osjetila i osjećaja. Boginja ljubavi je prosula svoju ljubičastu kosu nad moju treperavu dušu i srce je zakucalo u ritmu svemirskog vremena i iako još drhtavo u oluji ruža, zvijezdane prašine i pjenušave sreće, spoznalo istinu o životu i vječnoj ljubavi.



Lutam snena sanjanim beskrajem vremena,
srebrenkasti sijač zvijezda plavetnilom jezdi
milujuć' me suptilno nježnim zagrljajem sjena
u kom se srce utaplja u mitu o dalekoj zvijezdi.


Pred očima trepti pozornica neba
satkana od misli, sjenki, uspomena ,
slijedeć' put astralni Apolona Feba
i istinu da stalna je tek vječna mijena
izrasla iz uzavrele sreće nebeskih pjena.

Blješti scena neba pod svjetlosti srca,
a na rampi sjenka moje duše snene,
ljepotu proteklog vremena sad grca,
a davne tuge u tmini sakrivene,
tuge vagom trenutka izmjerene,
tuge u pjenu sreće pretvorene.

Na čarobnom sagu treperave noći
pegaz moje snove nosi
u carstvo vremena i božanske moći
i sakriva ljubav u Venerinoj kosi.

Na baršunu mekom, paperju od svile
na blještavom sagu mjesečeva praha
srećem dobre, snene djetinjstva mog vile
i zrcalne mrve duševnoga straha.
Nižu se ostatci i tuge i sjete
srce slaže novu uspomena nisku
reda ih ko zrnca od krunice svete
u ljepotu duši probuđenoj blisku.

Simfonija neba, nježna pjesma duše
treprave strune, iz školjkinoga tkiva
potresnu baladu svojim dahom guše
šapćuć' sjenci njenoj, dušo još si živa.

Sjenka duše moje sad baladu piše
trepereći kratkim trenutcima sreće
srce sklada nježnu simfoniju kiše
a život se tragom Venerinim kreće.


Snovi se rađaju iz sutonske zvijezde
kočija me nosi pod koplja svjetlosti
vranci moje svijesti sad beskrajem jezde
pjenušajuć pjenu ljubavne milosti.
Dlanovi neba miluju ovu divotnu noć
dodir kojim iz duše prognana je tama
udišem ljepotu i darujem duši moć
i spoznajem srcem, više nisam sama.
Kličem sretna novoj čudesnoj ljepoti
trajem u trenutku istinskoga sjaja
zahvaljujem bogu na njegovoj dobroti
na ljubavnoj igri bez početka i kraja.


Na izvoru davno dane mi sudbine
osluškujem žubor pjenušavoga sata
uranjam u duše tajnovite dubine
živim život tkan od Venerinog zlata.

Montag, 14. September 2009

Iza vrata vremena

Blještava na noćnom nebu boginja mjeseca pleše svoj ples oko plave planete vječno gledajući u Boga sunca koji joj poklanja sjaj. Oni u žudnji za zagrljajem zaokružuju dan već milijardama godina i bude snove o snazi ljubavi. Beskraj, u kojem trajem trenutkom spoznaje se, dodirujući moja osjetila, pretvara novi osjećaj.


Ljubav Sola i Lune osmišljava ljepotu ovog trenutka i dokazuje mi da je vrijeme nastalo sjedinjenjem svjetla i tame. Ono što vidim očima i čujem ušima je samo iluzija koja tek mojim unutarnjim očima dobija oblike stvarnosti. Sve ono što naizgled miruje, sada titra i blješti, sve ono što je mojim ušima nečujno se, dotaknuto mojim unutarnjim sluhom, pretvara u simfoniju sna.





Iza vrata života, u carstvu stvarnog postojanja vjekuje Sophia, vladarica svjetla, sutkinja dušama, njihova voditeljica i krstiteljica njihova postojanja. Odvojivši se od svjetla nad svjetilima, postala je Pistis Sophia, ujedinjenje vjerovanja i mudrosti, dvojstvo, korijen svim svjetskim vjenčanjima, svim sjedinjenjima u ljubav i njeno trajanje. Njen pad iz vječnosti, trag vidljivog svjetla stvori ovaj svijet i nas u njemu.






Odvojivši se od središta gdje nema evolucije, iz eona u kojem se smjestio Aleph i 24 nevidljiva anđela, beskonačnost bez početka i kraja, svjetlost usmjeri tijek našeg nastajanja. Ona je matrix otkud nastajemo, tvorba u kojoj počiva klica naše svjesti. Oni, koji ne prime njene sakramente, vraćaju se u duboku tamu vječnog neznanja, u život bez svjesne spoznaje.

Sophia, mudrost na izvoru, naša stražarica, braniteljica druge strane čistog razuma, svojom snagom nam dariva, za druge nespoznatljivu snagu našeg postojanja.
Estetika trenutka kad sam osjetila da tijelo nije materija, postade smisao i snaga sna koji sam do sada uvjek iznova zaboravljala.

Kako nazvati ovaj osjećaj što tinja u meni?

Ljubav?
Kada se ljubav spusti s neba, preobražava onog koga dotakne u čisti ljubavni čin. Prepoznavši u sebi snagu vjerovanja, poželjeh se vratiti u trinaesti eon, tamo gdje stoluje svjetlo nad svjetlima.
Tamo je početak ovog dalekog puta, kroz materijom konkretizirano svjetlo, tamo će me dotaknuti klica moje nove svijesti i ona će se roditi iz Sophiinog djevičanskog poroda i postati ono veliko "Ja sam ljubav", prva i zadnja tajna u stvaranju svijeta, Sveto Trojstvo koje je misao manifestacija njenog postojanja u meni."Ja sam svjetlost" što je proizašla iz neevolucionarnog središta, ušla u evoluciju, zatvorena u gravitacijskom tijelu punom trajanja.


Noćas vidjeh ljepoticu sna u svom njenom sjaju. Vrijeme ima krila i, leteći tako eonima, ostavlja za sobom sjene prolaznosti. Krilato vrijeme postaje melankolija postojanja, ono gleda unatrag i ne može zaobići ruševine svoje nezaustavljivosti.





Kada se zaustavi u trenutku, vjetrovi s Panteona uskovitlaju Kairosov pramen kose i on ponovo postaje tijek, prolaznost izvan sebe samog, vrijeme u svijetu i njegovoj promjenjivosti.





Moje skriveno lice mi kazuje da je vrijeme, ili ono što nazivamo vremenom, dio mene same. Osjećaj koji je u meni ove noći prešao u osjećanje, je početak i kraj trenutka, to je beskonačnost u konačnosti tjela, klica mog bezgrešnog začeća, sjenka moje duše, boginja Diana što u meni bdije Sophinim očima.


Oda života opjevana glasom koji traje već desetljećima, dašak istine o porijeklu vode, postade bujica u oluji vremena gdje je sve osim Kairosa prolazno. Zadržala sam se u trenutku, u hramu gdje još nema vremena, gdje vlada svjetlo nad svjetlima, gdje nevidljivi anđeli snivaju onaj svijet u kojem ću se probuditi. Tu se rađa vjetar i postaje udah i izdah, pneuma, život ... i tu se rađa i umire vrijeme.


Svaki pravi osjećaj ima svoj kairos, svoj pravi trenutak. To je trenutak u tijeku vremena, on dijeli vrijeme, poklanja mu ritam, stvara harmoniju, ujedinjenje suprotnosti. Da bih shvatila sam početak, morala sam početi živjeti priču od njenog kraja, jer jedino tako postaje razumljiva.

Noćas sam ogrnuta glasom u kojem se istopila prošlost i sanjala budućnost, krenula na ovo daleko putovanje.
Stigavši u svijet svjetla, hram gdje tek bogovi žive, susrećem početak moje prolaznosti i učim je živjeti u svom njenom sjaju. Moje vrijeme ima dva osnovna svojstva: količinu u pokretu i kakvoću u njegovoj spoznaji i trajanju, Kairos u Kronosu.


Ova nova prostornost je uvijek puna novonastajuće energije, inducirane trenutkom, kad se duša vjetra lomi i postaje udisaj i izdisaj, sjenka moje duše mijenja svoja svojstva. Antologija postojanja, zbirka trenutaka skupljenih u istinu, koju nazivam svojim vremenom, postaje svjedočanstvo o nepostojanju materije.
Sjenka moje duše, čudesna boginja Diana me, putem istine, dovela do Sophie i podarila vječnim svjetlom ujedinivši u meni alkemijskim vjenčanjem Sola i Lunu, pretvorila me u ono duplo biće nastalo na gozbi bogova.






Sjedinjujući u sebi treperavost njihova svjetla, ja plešem svoje istinsko bivstvovanje, šetam eonima i susrećem Kairosa Artemide i Diane, čije se istine ujedinjuju u moju tjelesnost, a one odlaze, svaka u svoj mit pa napuštajući vrata vremena, kradu suncu svjetlo i poklanjaju ga zalutalim noćnim putnicima.

Freitag, 11. September 2009

Duše vjetra sjenka....

Mi Afroditina djeca, mi djeca morske pjene, mi zanesenjaci života, ovisnici te čudesne snage, njenom snagom snagu svoju osjećamo. U vremenu oluje ruža pisah pjesmice njoj u čast, slagah rime da me želja mine, skrivah suze da ne uništim tu radosnu pjenu sreće iz koje se naš život kreće. Odrastoh do djeteta i zagrlih svijet, uronih u ljepotu istinskog postojanja, više ne pišem pjesme, osjećaje slažem u zrelije rečenice, ali ove davne pjesmice, nostalgija prohulahih vremena me ponekad vrate na izvor s kojeg sam krenula u univerzum svijetla i doista osjetila zvjezdane zagrljaje i lakoću postojanja. S ljubavlju u srcu se uistinu lakše diše i čuje šapat uzdrahtale nebeske duše.


Horizontu okrenuta
na svim stranama svijeta
stoji vječna vječno, eterična,
ta duša vjetra tajnovita.
Prozirna i snena stoji ljepotica
zrakom odjevena
ni boginja ni sjena,
vjetra duša, treperava, lepršava, a ponekad svojeglava
kao uvrijeđena života ljubavnica.


U sutonu zagrljajem svijetla i tmine
s Maestralom se u daljine vine




Jakovljevo blješti ljestvama na nebu,
te čudesne zvjezdane staze
sjenku njene sjenke krijesnicama maze.


Etera ni boginja nit žena,
snena sjenka njene duše
grleć dušu drhtavome vjetru,
čudaku koji njenim snovima puše.
Duša vjetra
lakoćom leptira ka ljestvama krenu
svilenim šapatom pozdravljajuć zoru
rađanje i umiranje u beskrajnom nebeskome moru.

Blješti njena duša u kapima kiše,
u krošnjama drveće njenim dahom diše,
cvijeće njenim snom miriše,
psi njenim glasom laju
i sijača zvijezda pozdravljaju,
a u daljini, iza sjene duše njene
kotrljaju se karavane
čovjek neki zastane
berući plodove snene
za vino sreće osjenjene.

Svitanjima burna, prozirna i jasna
britka duša vjetra
u dolasku glasna
miris smilja i bosilja širi,
ljepota ljepotom okrunjena
u čistoći neba okupana,
dragulj života stvara,
vatrom brušen, vodom gažen, srcem tražen,
u biser,
dlanovima oceana mažen,




iz školjke Jakobove sedef
u ljubav pretvara.

Venera treperava i snena
ljubavnica vjetra


duše vjetra sjena najdivnijom od svih cesta,
na ždrebici sedefastoj
bez uzde i stremena
jezdi putevima zvijezda.

Jezdi vjetrom, duša vjetra,
drhti zvijezdama, kao majka zvijezdana
spava u blatu, kao spavačica shrvana
budi se u pijesku, ta ljepotica pješćana.


Morskom pjenom okrunjena
iz duše neba iznjedrena
mačevima svijetla
budi snage vjetra,
u ciganskoj tuzi njena ljubav spava,
u košarici snova njena sreća bdije
njena duša vjetrom vrije,
sjena njene sjene
se u oluji ruža krije
mirisna i sjetna
Venera ni boginja nit žena,
tek čovjekova
sudbina tajnovita, al sretna.