Dienstag, 3. Juni 2008

Rijeka crne vode


"Ono što sam te noći doživjela je bilo upravo ono što sam već godinama pokušavala sebi samoj objasniti. Vidjela sam u izrežiranom virtualnom svijetu nastajanje osjećaja." rekoh psihoanalitičaru pri prvom susretu.
"Je li to bilo pozitivno ili negativno iskustvo?"
"Za mene pozitivno. Poslije te noći sam stvarno u stanju definirati nastajanje boli i njeno svjesno usmjeravanje u ugodu iz koje izlazim kao pobjednik."
"Što je sa drugima koji su bili tamo. Mislite li da su i oni to tako doživjeli?"
"Nažalost, mislim da je cijela predstava od većine krivo protumačena. Prijeti opasnost od ponovnih samoubistava. Moje prisustvo tamo je donijelo korist meni i mojim budućim pacijentima. U virtualnoj slici nastajanja alkemijskih procesa sam vidjela dušu i tijelo odvojene i spojene, vidjela sam osjećaj u njegovom začetku i proces njegovog nastajanja, doživjela sam alkemijsko vjenčanje poslije kojeg se rađa bol ili ugoda, ljubav ili mržnja, nesreća ili sreća. Osjetila sam smrad izgaranja tijela koji prelazi u ljepotu mirisa sna koji možemo i budni sanjati. Tek ako prisilimo tijelo da uistinu osjeti i doživi bol, možemo ga od te boli i osloboditi."
Psihoanalitičar me je promatrao zainteresirano i ja osjetih da mu govorim nešto što je on već godinama znao.
"Vaša priča me potsjeća na nastajanje atomske bombe. Otac psihoanalize je, kao i fizičari sa početka prošlog stoljeća, otkrio energiju koju drugi koriste za ubijenje. Za razliku od tadašnjih fizičara, on više nije mogao doživjeti krivo tumačenje i krivu upotrebu njegova otkrića. Sve ovo me navodi na ideju o režiji jednog novog filma. Trebali bi pronaći Jamesa Bonda koji će biti u mogućnosti da spriječi luđaka u njegovoj namjeri." zašutio je, razmišljao par trenutaka, a onda nastavio
"Sutra moram tako i tako otići do policije zbog jednog ročišta na sudu. Mislim da je vrijeme da se malo više pozabavimo institutom, kursevima u Lombardiji i dvorcem u kojem ste one noći bili. Ovih par samoubistava do sada nije bilo dovoljno za policiju da pokrene neku veću akciju. S ovim novim podatcima će mi možda uspjeti pokrenuti veću mašineriju."
Vratila sam se poslu i pokušala doživljeno u dvorcu proicirati u terapiju. U glavi mi se vrtio film. Željela sam uistinu osjetiti životnu energiju koja se iz moje zdjelice uzdiže i širi tijelom, zamišljala sam je kao tekućinu koja mijenja boje, kao različite geometrijske oblike mojih različitih psihičkih stanja, kao muško i žensko tijelo koje se vjenčanjem spajaju u ono što osjećam kao moj utjelovljeni um. Još jednom sam pročitala knjigu Gustava Junga o alkemiji i psihologiji, usporedila pročitano s fokusiranjem i pronašla ideju vodilju.
Osjećanje osjećaja, kojem još neznam ime, je rijeka crne vode, kaos u kojem se ne snalazim. Pokušala sam u tom kaosu mog unutarnjeg svijeta pronaći nešto još nespoznato, nešto što bih mogla usporediti sa migreninim carstvom mojih pacijenata ili sa bolovima bez prave diagnoze, s nemogućnosti pokretanja nekog zgloba, s osjećajem nemoći prelaženja praga boli. Velika imena od kojih sam učila, imena koja su stvarala metode terapije pokretom su isprobavajući ih na svom tijelu donosili zaključke. Sami tjelesno oslabljeni, oni su pokušavali iz svojih tijela izvući dokaze da je ono nemoguće ipak moguće dokazati. Ja sam doživjela nastajanje osjećanja osjećaja o postojanju u tijelu ali još uvijek nisam imala dokaza da je to moguće kada se jave neizdrživi bolovi u jednom njegovom dijelu. Migrenino carstvo je carstvo bez prostora i nisam znala gdje trebam početi.
Hermafroditski Adam je, po legendi, početak nastajanja vrste. Iz njegovog tijela je izrasla žena, pramajka koja rodi svijet. Nevidljiva snaga izašla iz Adamovog tijela se krije u svakom od nas. To je ono dvojstvo koje je Gustav Jung, otac psihoanalize nazvao anima i animus. Tek spojeni i spoznati oni stvaraju osobnost, odvojeni stvaraju vječni kaos u glavama i tijelima naših pacijenata. Alkemijsko vjenčanje je put ka svjesti o posjedovanju te dvojnosti u sebi. To je onaj užasni smrad gorućeg tijela koji je prešao u miris jasmina, to je proces koji sam vidjela one noći u dvorcu, ali još nisam svjesno doživjela.
Neki luđak taj proces proicira u samoubistva, naziva ga oslobađanjem od nesnosnih bolova i depresivnih psihičkih stanja. Taj luđak je od dobronamjerne metode staroga učitelja napravio "atomsku bombu" koja ima užasnu razornu moć. Moram pronaći put u najsitnije djeliće moga tijela, osjetiti vrenje u djelićima mojih atoma, vrenje iz kojeg nastaje energija koja me spaja s univerzumom. To je vatra u koju moram svjesno ući da bih pronašla vječnost mojih svjesnih stanja. Luđak je metaforu pretvorio u stvarnost i vodi nesretne duše u smrt koja mu donosi profit.
Bol je kaos iz kojeg treba pronaći put ka harmoniji postojanja. Bol je vatra čiji jezici spaljuju tijelo i izlaze iz njega kao smrad koji zagađuje zrak. Ljudsko tijelo gori užasno brzo, bol prelazi u smirenje smrti, ali ako uspijem pronaći put kako to vrenje pretvoriti u miris sna uspjet ću vatrom boli pobijediti plamene jezike koji gutaju san.
Prvi put u životu sam poželjela da me nešto zaboli da bih mogla eksperimentirati i osjetiti do kuda dosežu granice moje osjetljivosti. Kao da uistinu postoji onaj koji usmjerava naše puteve i ostvaruje želje, jedne noći sam pala i iščašila srednji zglob srednjeg prsta lijeve ruke. Osjetlila sam vatru boli i njeni jezici su se širili mojim tijelom. Sjela sam na pod i počela duboko udisati i izdisati. U glavi mi se zavrtilo i osjetila sam mučninu u želucu. To je bila čista fizička bol i ja sam znala mjesto iz kojeg se širi. Krenula sam misaonim putem do povrijeđenog zgloba. Skoncentrirala sam se na bol i zaustavila njeno širenje tijelom. Vrtoglavica je prestala, mučnina prestala. stavila sam led na povrijeđeni zglob i otišla do hitne pomoći. Tri tjedna gipsa je obavezno smirenje i vrijeme za oporavak ranjenih struktura.
Drugi dan me zabolila glava. Svjesna napetosti mišića u ramenom pojasu ja sam ih za trenutak još više pojačala. Bol u glavi se pojačala i ja sam stvarno uspjela izazvati oluju u njoj. Tutnjalo je i bljeskalo u mojim moždanim vijugama, a osjećaj mučnine se uistinu pojavio kao popratna pojava. Dozvolila sam toj vatri da se proširi tijelom i svijesno ušla u oganj nesnosne boli koja blokira sva druga osjetila. Cijelo tijelo je gorilo mučninom i neugodom. Dva moja bića su bila u sukobu. Upoznah podsvjest koja se budila u meni. Dotaknuta plamenim jezicima ona se uskovitlala i pružala ruke ka svijesti. Ležala sam zatvorenih očiju na krevetu dozvolila taj zagrljaj. Pred mojim unutarnjim očima se odigrao film od one noći kada sam pala . Pri padu su se mišići napeli u obrani da ne udarim glavom o pod. U isto vrijeme osjetih neugodan miris pucanja tkiva unutar zgloba i smrad želučane kiseline koja je prijetila vulkanom. Unutarnja vatra je palila krv i vezivno tkivo. Osjetih kuckanje u zglobu. To moj imuni sustav šalje svoju vojsku da obrani ostalo tkivo. Počela sam duboko disati opuštajući vratne i ramene mišiće. Ušla sam unutarnjim očima u najsitnije djeliće atoma moga tijela. Osjetih vrenje u kemijskim procesima moga tijela. Moram pojačati to vrenje dodavajući mu kisik. Disala sam polako i duboko, izdisala u istom ritmu. Unutarnja vatra se pojačala, plameni jezici su dodirivali bolne mišiće, ulazili u glavu, lutali želucem. Želučana kiselina je prestala ključati, osjećaj mučnine je popustio. Smrad je nestao mješajući se s mirisom jasmina koji je dolazio kroz otvoren prozor dnevne sobe. Otvorih oči. Glava me još uvijek malo bolila, ali napetost u mišićima je popustila. Ustala sam i izašla na terasu. Miris jasmina se pojačao. Disala sam i vatra se u mom tijelu smirivala. Tinjala je još samo oko sljepoočica. Razmišljala sam o nezgodnom padu i o boli koju sam osjetila u prstu. Podsvjest mi ponovo pojača napetost u mišićima vrata. Svijest u isto vrijeme pojača disanje i miris jasmina se proširi mojim mozgom. Vidjeh Grass i ljepota osjećaja našeg vjenčanog putovanja se proširi tijelom. Moja podsvjest su moji refleksi koji su me obranili od teže ozljede. Pomislih ponovo na pad i vratni mišići su se ponovo počeli napinjati. Moja svijest dotaknu taj refleksni mehanizam, i njihov zagrljaj se pretvori u ugodu. Glavobolja je prestala. Doživjela sam svjesno alkemijsko vjenčanje moje unutarnje dvojnosti. Osjećanje osjećaja je postalo dio mene. Bol je stvarno utvara podsvjesti koja se počne širiti nepoznatim putevima, uvlači se svaki ugao tijela i ovlada svjesnom spoznajom.

Alkemijsko vjenčanje



Poslije Anine smrti smo psihoanalitičar i ja pokušavali, svatko na svoj način, pacijente polagano uvoditi u perivoj kristalnog dvorca njihove svijesti, kucali na vrata podsvijesti vjerujući da se njoj krije i riješenje problema njihovih noćnih utvara i jutarnjih glavobolja. Samoubistvo, koje me je probudilo iz uspavanosti vjerovanja da su metode kojima se služim jedino dobre, je bilo u isto vrijeme i poticaj za iskrenje novih ideja u univerzumu moga uma.
Pročitala sam još jednom i još jednom "Mit o Sizifu". Željela sam u sebi osjetiti osjećaj apsurdnosti, onu neutješivu nagost duše u kojoj nema ljepote ni blještavila sunčane svjetlosti koja je najdulje sjala u danu ljetnog solsticija. Svakodnevica je postala laboratorij u kojem sam pokušavala spoznati jednoličnost života mojih pacijenata, njihovo ustajanje iz kreveta, odlazak na posao, tramvaji, biroi, tvornice, ručavanje, večeravanje i ponovno spavanje. A onda njihove noći bez snova, noći pune utvara. Tako od ponedeljka do subote, jednostavno djelovanje, a onda kao zla kob noć puna snova iz koje se ne žele probuditi. Migrenino carstvo na kraju apsurdnosti radnog tjedna, nedelja spasenja od utvara koje žderu sunčanu svijetlost i sakrivaju ljepotu kristalnog dvorca u kojem spava podsvijest.
Pokušavala sam pronaći način kojim bi potaknula moje pacijente da si jednog takvog jutra postave Camusovo pitanje: "Zašto?" i da onda spoznaju da to što su živjeli nije bio pravi život, ali da istodobno budu spremni na promjene i da im to što su spoznali ne postane strano i nepregledno.
"To je bila naša greška. Dozvolili smo da Ana spozna apsurdnost svog života, a nismo je uspjeli naučiti kako da živi s tim osjećajem." rekoh psihoanalitičaru pri našem sljedećem susretu.
"Kada monotonija života postane spoznatljiva, onda treba znati ući u dubinu procesa i spoznati njegovu bit. Svakodnevica nesmije ostati iza stakla naše neosjetljivosti, jer onda se život uistinu pretvara u tekuću traku naših navika i mi postajemo automati." iznenada je zašutio.
U toj tišini osjetih njegove misli i sjetih se svojih proteklih dana. To je uistinu ono što je Camus pisao.
"Zar i naši dani nisu slični? Mi isto ne ulazimo u dubinu procesa nego jednostavno ustajemo iz kreveta, tuširamo se, radimo, jedemo i spavamo. U čemu je razlika između nas i naših pacijenata?"
Tišinu razbi glas psihoanalitičara:
"Ja sam jedno vrijeme bio sličan njima. Migrenino carstvo je uistinu utočište strahova i apsurda. Još uvijek se sjećam boli i neugodnog osjećaja od kojeg sam se mogao osloboditi samo u snu. Poslije pada na skijanju i kratke nesvijesti u mojoj glavi se dogodilo čudo. Uspio sam ući u kristalni dvorac moje podsvijesti i otkriti godinama zatomljenu istinu o smrti majke. Danas čim se probudim, moja prva misao je majka koja umire, taj kratki osjećaj tuge i straha je za mene postao nešto kao jutarnja molitva. Tek tada se budi moja svijest. Apsurd majčine prerane smrti me prisiljava na razmišljanje i ja se pitam isplatili se živjeti. To je najosnovnije pitanje i jedino stvarno filozofsko pitanje. Kada si odgovorim sa "da" sve drugo onda postaje misaona igra i lakoća života već buđenjem počinje." psihoanalitičar završi svoju ispovjest.
"Zavoli dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja. To je početak jedne pjesme koju sam napisala u djetinjstvu."
"Vi ste jedan od rijetkih sretnika koji su već u mladosti zavoljeli ovaj svagdašnji život. Vi imate sreću da ste odabrali posao koji vas ispunjuje, da ste sreli čovjeka koji Vas razumije, Vi niste morali tražiti puteve do zamka jer ste nekim sretnim slučajem u njemu rođeni."
"Možda je sreća u tome da sam rođena u zemlji u kojoj je nebo veliko i plavo, u kojoj je horizont beskonačan. U mojoj zemlji su i noći svjetlije jer na nebu ima više zvijezda. Sjećam se Ivanjskih vatri, tepiha od kresnica i očiju neba stopljenih u osjećaj koji danas nazivam ljubav." rekoh dok su mi se i u glavi redale slike iz djetinjstva.
"Oni koji neznaju od kuda dolaze neće nikada saznati kamo idu. Mnogi od naših pacijenata žele zaboraviti od kuda su došli, žele uživati u svjetlu života bez tuge i patnje prošlih dana. Potiskujući porijeklo i uzroke svojih patnji i tuga, oni lutaju tamnim životom apsurda svog neživljenja. Kada ti apsurdi bljesnu kao iskre i zasvijetle kao istine oni ih se počnu bojati i nesvjesno bježe u migrenino carstvo. Ja sam bježeći od istine o majčinoj smrti zaobilazio sve puteve koji su vodili ka vili u kojoj sam rođen. Tek danas razumijem Camusovu filozofiju i znam da bih bez one nesreće na skijanju tonuo sve više u zaborav, bježao sve dalje od istine i iskrica koje su mi se u snovima pojavljivale."
"Naš mozak je često i naš spasitelj, on nas u takvim trenucima sam od gurne u stanje nesvijesti, umjetnu komu i tako dozvili tijelu i univerzumu uma da se oprave od boli." rekoh prisjećajući se svoje davno proživljene saobraćajne nesreće i trenutka buđenja iz nesvjesti.
"Vaše znanje je puno osjetilnosti i Vi ga pretvarate u poeziju. Moramo pronaći put kako Vaš i moj svijet sjediniti u bajku o duši i tijelu.Trebali bi naučiti kako ostvariti alkemijsko vjenčanje, kako sjediniti to dvojstvo u trojstvo instinskog postojanja u jednostavan život." psihoanalitičar mi potvrdi moja razmišljanja.
Počela sam intenzivnije čitati studije o razvoju mozga i nove fizke. Nadala sam se da ću u tome pronaći puteve za otkrivanje mostova ka zamku u kojem spava naša podsvijest, ono zatomljeno egoistično"Ja" koje se kod naših pacijenata noću budi i u obliku utvara krade san. Kvantna fizika je već u svojim početcima poticala mozgove na maštanje, filozofiranje i poetiziranje. Dok su alkemičari sanjali o otkrivanju osnovne materije i ulazili u magiju, nova znanost nama nudi objašnjenja i polako dokazuje postojanje osnovne materije u nama samima. To više nije materija nego energija koja nas prožima i oživljuje, to je ono što bi trebali naučiti osjećati. Opasnost je u tome da se paralelno s novom znanosti razvija i nova mistika. Ono još nepronađeno vrelo, izvor naše osnovne energije, je obavijen tajnom, do njega još nije pronađen put. Novi mistici koriste tu tajnu i zaluđuju već zaluđene. Na internetu sam otkrila jednu adresu i mnogo linkova o toj temi. Postala sam znatiželjna i slijedeći ih došla do poziva na sljedeći ljetni solsticij.
"Ljetni solsticij je dan kada se poklanjamo bogu sunca i slavimo vjenčanje iz kojeg je nastala materija prima. Dođite na zdenac života u svitanje. Iz zdenca će, kao i svake godine izaći sunce i na svom dugom putu se sjediniti s mjesecom. To sjedinjenje će se dogoditi u srebrenoj kugli koju će na nebu stvoriti plamenovi Ivanjske vatre. Promatrat ćemo kao i svake godine blještavu kuglu iz koje se uzdiže ljubav. Vaša sreća je u Vašim rukama. Vidjet ćete zaljubljene kako preskaču vatru i možda sljedećeg solsticija poželjeti sami preskočiti plamene jezike i poletjeti u vječnost gdje Vas očekuje ljubav zaborav svih dosadašnjih strahova i bolova."
Uz taj poziv je bio priložen i plan puta ka zdencu života. Odmah sam nazvala psihoanalitičara i dogovorila sastanak s njim. "Otići ću na to slavlje, rukopis i boja paipra je ista kao i ona koju ste pronašli među Aninim skicama. Ta- Land zemlja čudesa" rekoh sve u jednom dahu.
"Igrate se Sherlocka Holmsa bez pravog razumjevanja kriminologije. Što mislite na tom slavlju saznati?"
Postalo mi je neugodno, moja koža se bez moje volje ježila. Nisam glumica, nisam psihoterapeut, nisam istinska pacijentica koja treba pomoć, istinitost tih spoznaja me je počela vraćati u stvarnost. Hoću li moći do kraja odglumiti zainteresiranost i istovremeno budno promatrati što se oko mene događa? Osjetila sam nesigurnost zbog odluke koju sam samostalno donijela.
"Biti ću promatrać nekog novog procesa. Možda ću sudjelovati u nekom novoalkemijskom eksperimentu i naučiti nešto za mene i moje pacijente bitno, a možda ću otkriti i nešto važno o Aninom samoubistvu."
Dan prije solsticija sam studirala plan puta do zdenca života. Nije bilo teško pronaći mjesto gdje se nalazi. Kada sam drugo jutro krenula ka zdencu bila sam jako uzbuđena. Nisam znala što me taj dan očekuje, ali sam mislila na Anu i njoj za ljubav sam odlučila izdržati sve izazove koji će slijediti. Dok sam vozila prema na planu određenom mjestu još je bio mrak. Iza jedne okuke sam ugledala dvorac koji me je potsjetio na bajke i na djetinje snove. Iz bezbroj malih tornjića se nazirala treperava svjetlost svijeća. Dok sam parkirala auto, na već skoro punom parkiralištu, istočno nebo se počelo svjetliti. Dvorac je izranjao iz maglice koja je na njegovom dnu skrivala riječicu koja ga je odvajala od stvarnosti iz koje smo dolazili mi, nas mnogo u skupim automobilima. Na mostu sam primjetila ženu koja je neodlučno stajala pred ulazom. Požurila sam za njom. Našavši se na mostu koji je obješen na lancima visio iznad vode ugledah u sredini dvorišta veliki zdenac i oko njega puno ljudi. Žena i ja se pogledasmo. Bila je visoka i dobro građena i nešto mlađa od mene, a njen pogled mi se učini poznat. Negdje sam već vidjela ove oči, prođe mi misao kroz glavu.
"Mi smo stigle u zadnji čas." reče žena " čim sunce izađe podiže se most."
"Vi ste već bili ovdje."
"Ovo je osmi puta da se sastajemo."
"Tko to organizira, tko šalje pozivnice?"
U tom trenu se na istoku pojavilo sunce i naše sjene pretvorilo u dugačke tragove koji su se ispružili do zdenca. Zašutjele smo prilazeći bliže središu velikog dvorišta. Iza naših leđa je bivalo sve svjetlije, a iz zdenca je izranjala velika kugla. Blještavilo kugle obasjane prvim zracima sunca me zasljepi. Pogledala sam skupljenu masu. Stajali su zatvorenih očiju lica okrenuta kugli, a most iza mene se polako dizao. Škripa lanaca nas je odvajala od stvarnog života. Kugla je još uvijek blještala. Okrenula sam se da vidim od kuda dolazi svjetlost. Zidine dvorca su imale proreze i sunce se na svom putu ka zenitu probijalo kroz njih i cijelo jutro obasjavalo zdenac.
"Ovo je jedini dan u godini kada sunce cijeli dan, do trenutaka zalaza, obasjava zdenac i kuglu koja se sa njegovom zadnjom zrakom spušta u zdenac." žena pored mene ponovo progovori. Metalni glas iz zvučnika sakrivenih u zidinama prekinu naš razgovor.
"Dobro došli u dvorac sunca. Doručak je serviran, poslužite se."
Neki nevidljivi sluge su postavili stolove pune voća, svježeg peciva i narezaka. Miris kave, čaja i mlijeka se proširi prostorom. Muzika zamjeni ledeni glas dobrodošlice. Pink Fleud i njihova "Tamna strana mjeseca" nas pozva u novu pustolovinu. Tek tada sam vidjela da na rubovima zdenca stoje dva ogromna čovjeka koja svojim ramenima pridržavaju staklenu kuglu. Ispod kugle je iz zdenca izvirala četvoroglava neman, simbol alkemije, iz čijeg daha nastaje kugla. Iz jedne glave je izlazio zrak, iz druge dim, iz treće dim i vatra, a iz četvrte čisti plamen. U kugli se mješala tekućina različitih boja i iz nje su izvirali muško i žensko tijelo, sljubljivali se, postajali kružnica i nakon nekoliko trenutaka ponovo razdvajali. Cijela predstava je sličila skupo režiranom filmu na celuloidnoj traci. Ušli smo u virtualni svijet nekog genija i on se igrao našim osjetilima. Potražih očima projektor, ali bez uspjeha. Pred mojim očima su se odvijali alkemiski procesi koje sam do tada samo čitala u knjigama. U kugli su se pojavljivali lavovi i zmajevi, smjenjivali dan i noć, spajali sunce i mjesec, iz dva tijela postajala jedno. Ta predstava je trajala cijeli dan. Nitko od prisutnih nije govorio. Jeli smo i pili, mjenjali mjesta, kugla je sjala različitim bojama, a sunce je na svom putu stiglo do zapadnog neba. Njegovi zadnji zraci zapališe vatru u kugli i dva titana spustiše kuglu na zemlju. Držeći se za ruke dva tijela, muško i žensko uđoše u plamene jezike. Miris gorućih tijela dodirnu moj nos. Osjetih gađenje i strah.
Ljudi oko mene su dalje gledali u plamen. Miris se širio prostorom i prelazio u miris jasmina. Zaustavih dah. Pogledah ženu pored mene.
"Prošle godine je bio miris jorgovana."
"Ovo je moj miris." šapnuh
"Svake godine je drugi miris."
"Sjećate li se svih mirisa?"
"Mislite na svih osam godina." zamislila se "mislim da je prvi bio izmješan miris pinija, čepresa i starih kestena." zašutjela je na tren. "Da to je miris koji me je potsjetio na kurs koji sam posjećivala u Lombardiji."
"Jeste li sigurni da je to bio prvi?" prekinula sam je jer me drugi mirisi nisu interesirali
"Da."
Kugla je blještala vatrom, miris jasmina se širio oko nas, a iznad kugle zasja ptica Feniks i odleti u tamno nebo nad dvorcem. Zvuk lanaca najavi podizanje mosta i naš povratak u stvarnost.
"Vi ste sigurno primjeteili da nekoliko onih od prošlih godina danas nisu bili među nama. Oni su noćas u samoći svojih srca preskočili vatru i slijedeći miris jorgovana prešli u vječnost. Želim vam ugodnu godinu i uspjeh u svim odlukama koje donesete. Kada druge godine procvijeta jasmin posjecite mu grane i u najkraćoj noći zapalite vatru iz koje se kreće u vječnost i spasenje od ovozemaljskih bolova. Onaj tko se odluči za taj korak mora ga učiniti sam. Ja sam samo zvijezda vodilja do svjetleće kugle u koju morate zakoračiti sami. Vama koji ste prvi puta ovdje pokljanjam ovaj dan, oni koji dolaze već godinama znaju da se na izlazu nalaze usta kamenoga lava u koja moraju za oproštaj gurnuti svoju desnu ruku."
Promatrala sam ljude kako pružaju desnu ruku u usta kamene životinje. Žena pored mene je zadnja gurnula ruku. Iza nas se ponovo čulo podizanje mosta. Okrenula sam se i vidjela kako nestaje treperenje svijeća. Dvorac je utonuo u san. Mnoštvo ljudi se razišlo bez pozdrava, osim žene koju sam prvu srela nitko cijeli dan nije progovorio ni riječi. Sjedali su svaki u svoj auto i odlazili.
"Hoćete li doći druge godine?" upitah ženu
"Jasmin je miris na koji sam čekala godinama. To je bio znak da sam ja sljedeća na redu da krenem u vječnost."
"Ali jasmin je i moj miris." rekoh uzbuđeno
"To vam je znak da sljedeće godine nedolazite. Čovjek ima samo jednom u životu šansu da spozna svoju materiju primu, samo jednom i nikada više."
"Što osjećate sada?"
"Da Vas moram napustiti. Vi previše pitate." reče odlazeći u auto.
"Tko organizira ovo slavlje?" pokušala sam još jednom saznati ime organizatora.
"Tko ste Vi?" gledala me je prkosno
"Pacijentica najpoznatijeg psihoanalitičara u gradu." lagala sam
"A Vi?"
"Ja sam nitko. Zaboravite da smo se srele." reče odlazeći
Gledala sam za njom i pokušala zapamtiti broj njenog automobila, jer to je bio jedini dokaz da smo bile zajedno.

Kao ptice...



 
 
 
 
Sjedili smo na terasi male kavane na obali oceana. Bijele ptice su letjele iznad nas i zrcalile ljepotu bespuća, san o slobodi putovanja kroz vrijeme, žudnju za bezgraničjem slobodnog leta bezprostorom privida. Promatrala sam tvoje lice u odsjaju zalazećeg sunca i slušala tvoj glas osjećajući nestajanje u nećem bezimenom, nečem što do tada nije postojalo u mojim ćulima. Zavrtložio si moje misli u koloplet želja, zaveo moju svijest u labirint zrcala i odnio me u drevnu republiku da oćutim ljepotu iskona.
Pričao si mi o jecajima mora i priznavao koliko si žena volio prije mene. Osjetih čulnost tvog tijela. Gledah ognjilo strasti u tvojim očima. Bili smo stranci, susretali smo se samo u snovima. Opterećeni sjećanjima na nedosanjene sne nismo dozvolili vatri da se razbukta prije nego utihnu oluje iz kojih smo bježali. Slični pticama koje zalutale u beskraju traže mjesto na kojem će saviti gnjezdo i ostati osjećali smo kako se tkivo drevnih snoviđenja pretače u javu.
Čudesna metaforika tvog izričaja me opijala i ja izgubih težinu, počeh lebdjeti nad panoramom trenutka, uzlijetati u više sfere svijesti. Pričao si mi o o slobodi, o ljubavi, o svim ljepotama i tugama i ja osjetih lepet krila u nutrini. Spoznah istinu o povratku plemena ptica i viziji koju su ratnici vidjeli u onom davnom svitanju. Ljubav se spuštala u taj suton da nam ucrta puteve sudbine.
 
"Pticama je u mojoj glavi tijesno.
Nisu one ono što sam sâm domislio
i što ima mali mrak takva nastanka.
Dospjele u moju glavu, one žele
unutra vani, vani unutra, kao da je to jedno.
Koliko je do mene, činim što mogu. Tu gdje sam
pošumljavam, svićem, primičem i razmičem nebo
za više prostora. Kada lete i sâm malo letim,
kada se uzlepršaju odlijećem od sebe,
kada pjevaju ćutim ljekovitu nemoć.
Za mnogo prostora, za raspored upisan
u krilima nemam pouzdana načina.
U iluziji sam da bih mogao, da mogu, da hoću,
ali polja kažu, moraš se dogovoriti s nama,
to kaže i potok, prve kuće u izmaglici
i dječak koji odmiče cestom."
Osjetih snagu i ljepotu metafore Danijela Dragojevića, pucanje krletke u kojoj sam zatomila osjećanja, ljekovitu nemoć, vidjeh polja lelujajućih vlati trave i kako se tvoje riječi preobražavaju u ptice i pozivaju me na let u nepoznate daljine žuđenog postojanja. Prepustih se magiji tvoje blizine i doživjeh početak našeg zajedničkog leta prostor- vremenom, osjetih slobodu i početak bezgraničja bezuvjetne ljubavi.