Iza vrata vremena

Blještava na noćnom nebu boginja mjeseca pleše svoj ples oko plave planete vječno gledajući u Boga sunca koji joj poklanja sjaj. Oni u žudnji za zagrljajem zaokružuju dan već milijardama godina i bude snove o snazi ljubavi. Beskraj, u kojem trajem trenutkom spoznaje se, dodirujući moja osjetila, pretvara novi osjećaj.

Ljubav Sola i Lune osmišljava ljepotu ovog trenutka i dokazuje mi da je vrijeme nastalo sjedinjenjem svjetla i tame. Ono što vidim očima i čujem ušima je samo iluzija koja tek mojim unutarnjim očima dobija oblike stvarnosti. Sve ono što naizgled miruje, sada titra i blješti, sve ono što je mojim ušima nečujno se, dotaknuto mojim unutarnjim sluhom, pretvara u simfoniju sna.

Iza vrata života, u carstvu stvarnog postojanja vjekuje Sophia, vladarica svjetla, sutkinja dušama, njihova voditeljica i krstiteljica njihova postojanja. Odvojivši se od svjetla nad svjetilima, postala je Pistis Sophia, ujedinjenje vjerovanja i mudrosti, dvojstvo, korijen svim svjetskim vjenčanjima, svim sjedinjenjima u ljubav i njeno trajanje. Njen pad iz vječnosti, trag vidljivog svjetla stvori ovaj svijet i nas u njemu.

Odvojivši se od središta gdje nema evolucije, iz eona u kojem se smjestio Aleph i 24 nevidljiva anđela, beskonačnost bez početka i kraja, svjetlost usmjeri tijek našeg nastajanja. Ona je matrix otkud nastajemo, tvorba u kojoj počiva klica naše svjesti. Oni, koji ne prime njene sakramente, vraćaju se u duboku tamu vječnog neznanja, u život bez svjesne spoznaje.

Sophia, mudrost na izvoru, naša stražarica, braniteljica druge strane čistog razuma, svojom snagom nam dariva, za druge nespoznatljivu snagu našeg postojanja.
Estetika trenutka kad sam osjetila da tijelo nije materija, postade smisao i snaga sna koji sam do sada uvjek iznova zaboravljala.

Kako nazvati ovaj osjećaj što tinja u meni?

Ljubav?

Kada se ljubav spusti s neba, preobražava onog koga dotakne u čisti ljubavni čin. Prepoznavši u sebi snagu vjerovanja, poželjeh se vratiti u trinaesti eon, tamo gdje stoluje svjetlo nad svjetlima.
Tamo je početak ovog dalekog puta, kroz materijom konkretizirano svjetlo, tamo će me dotaknuti klica moje nove svijesti i ona će se roditi iz Sophiinog djevičanskog poroda i postati ono veliko "Ja sam ljubav", prva i zadnja tajna u stvaranju svijeta, Sveto Trojstvo koje je misao manifestacija njenog postojanja u meni."Ja sam svjetlost" što je proizašla iz neevolucionarnog središta, ušla u evoluciju, zatvorena u gravitacijskom tijelu punom trajanja.

Noćas vidjeh ljepoticu sna u svom njenom sjaju. Vrijeme ima krila i, leteći tako eonima, ostavlja za sobom sjene prolaznosti. Krilato vrijeme postaje melankolija postojanja, ono gleda unatrag i ne može zaobići ruševine svoje nezaustavljivosti.

Kada se zaustavi u trenutku, vjetrovi s Panteona uskovitlaju Kairosov pramen kose i on ponovo postaje tijek, prolaznost izvan sebe samog, vrijeme u svijetu i njegovoj promjenjivosti.

Moje skriveno lice mi kazuje da je vrijeme, ili ono što nazivamo vremenom, dio mene same. Osjećaj koji je u meni ove noći prešao u osjećanje, je početak i kraj trenutka, to je beskonačnost u konačnosti tjela, klica mog bezgrešnog začeća, sjenka moje duše, boginja Diana što u meni bdije Sophinim očima.

Oda života opjevana glasom koji traje već desetljećima, dašak istine o porijeklu vode, postade bujica u oluji vremena gdje je sve osim Kairosa prolazno. Zadržala sam se u trenutku, u hramu gdje još nema vremena, gdje vlada svjetlo nad svjetlima, gdje nevidljivi anđeli snivaju onaj svijet u kojem ću se probuditi. Tu se rađa vjetar i postaje udah i izdah, pneuma, život ... i tu se rađa i umire vrijeme.

Svaki pravi osjećaj ima svoj kairos, svoj pravi trenutak. To je trenutak u tijeku vremena, on dijeli vrijeme, poklanja mu ritam, stvara harmoniju, ujedinjenje suprotnosti. Da bih shvatila sam početak, morala sam početi živjeti priču od njenog kraja, jer jedino tako postaje razumljiva.

Noćas sam ogrnuta glasom u kojem se istopila prošlost i sanjala budućnost, krenula na ovo daleko putovanje.
Stigavši u svijet svjetla, hram gdje tek bogovi žive, susrećem početak moje prolaznosti i učim je živjeti u svom njenom sjaju. Moje vrijeme ima dva osnovna svojstva: količinu u pokretu i kakvoću u njegovoj spoznaji i trajanju, Kairos u Kronosu.

Ova nova prostornost je uvijek puna novonastajuće energije, inducirane trenutkom, kad se duša vjetra lomi i postaje udisaj i izdisaj, sjenka moje duše mijenja svoja svojstva. Antologija postojanja, zbirka trenutaka skupljenih u istinu, koju nazivam svojim vremenom, postaje svjedočanstvo o nepostojanju materije.
Sjenka moje duše, čudesna boginja Diana me, putem istine, dovela do Sophie i podarila vječnim svjetlom ujedinivši u meni alkemijskim vjenčanjem Sola i Lunu, pretvorila me u ono duplo biće nastalo na gozbi bogova.

Sjedinjujući u sebi treperavost njihova svjetla, ja plešem svoje istinsko bivstvovanje, šetam eonima i susrećem Kairosa Artemide i Diane, čije se istine ujedinjuju u moju tjelesnost, a one odlaze, svaka u svoj mit pa napuštajući vrata vremena, kradu suncu svjetlo i poklanjaju ga zalutalim noćnim putnicima.