Donnerstag, 18. Februar 2010

Paralelni svemiri


Dok lutamo pokrajnim putevima naše svijesti zaobilazimo istine i stvarne uzroke naših duševnih stanja. Dok tražimo razloge bolova i depresivnih stanja izvan nas samih u središtu našeg misaono-osjetilno- osjećajnog labirinta se kao u univerzumu nagomilava energija, a to se događa kao u dva paralena svemira, dva sveimra koja su ogledalom podijeljena na našu svijest i podsvijest, u nama se zrcale duša i njena sjenka, naša dva često sebi potpuno nepoznate osobnosti, kao dvije maske koje simboliziraju Talijin hram. Jedan se smiješi druga tuguje i ponekada se nikada ne sretnu jer žive svaka u svom svijetu.

A onda se iznenada dogodi oluja u našem misaonom labirintu, duša se prepusti tajnovitim snagama unutarnjeg svemira, opijena nekim nepoznatim stanjima tad plovi po beskraju zvjezdanog neba predajući se strahovima i novome tjelesnome nemiru. Posrće u svome neznanju, uskovitlane su njene strune kao malena zrnca za vrijeme pješčane oluje. Na pješćanim dinama kao pustinjska lađa plovi, tražeći putokaz u vjetru, u snazi te nevidljive ali pokretačke struje. U zagrljaju svog unutanjeg neba kovitlajući se kao Jeriho ruža nailazi na vrata iza kojih prepoznaje u zrcalu vremena svoju uzdrhtalu sjenku.
To je ona luda, ono dijete malo zalutalo na paralelnoj pješćanoj stazi. Duša naša se tada osmjehuje zrcaljenju svome, riječi ne postoje za to čudesno stanje, samo drhtavo šaputavi romori dokazuju duše naše sanje. Zagrljaj iznenadni u beskraju straha, toplina u darovanoj spoznajnoj blizini, duša u misaonom labirintu Ariadninu nit pronalazi i kroz tijelo ljubavi šapat sjenci svojoj, našem paralenom svemiru s ljubavlju šalje. U paralelnom svijetu naše spoznaje zrcale se naša različita stanja, na vratima svjesti i nesvijesti kao na portama dva paralelna svemira susreću se naša različita lica, tu susrećemo ponekad čudesnoga gosta koji onda opet nestaje u beskraju, u svemiru naših tajnovitih nemira.

Ratnica svjetlosti


U tišini svijesti, u dubini mene ona često šuti, pušta da rijeka istine mirno svojim tokom teče, ne dozvoljava mom, ponekad uzavrelom, biću da nagonima bjesa, ljutnje, straha, osjećajnim nemarom njenu bistirnu gorčinom zamuti. Dostojanstvena i tiha, ona snagom svoga iskričavog bića hladi uzavrele kapljice loših osjećaja, smiruje ubrzale odkucaje uzburkanog srca, razlozima uvijek daje svjetlost davnih obećanja, nježno zaustavlja vjetrove duševnoga straha i ne dozvoljava tuzi da mojim bićem zavlada. Ratnica svjetlosti u meni, prijatelje u zrcalima moje svijesti iskri, nasmiješena lica u galeriji uspomena slaže, a sve one zamišljane nepravde i laži iz zrcala sjećanja briše. Poklanja mi svjetlost iz svog zagrljaja, napinje svoj luk i strijelicom sunčanog praha razbija tmurne oblake na horizontu mojih sretnih snova. Ta čudesna boginja u dubini moga bića, čuvarica mjesečeva hrama, braniteljica unutarnjeg sunca, skrivena u imenu mome, vječno bdije nad djelima mojim i ne dozvoljava mi da zalutam na tamnim putevim netrpeljivosti, nepovjerenja i neznanja, uvijek me izvede na zvjezdane staze novih snoviënja.