Sonntag, 21. März 2010

Čovjek je jednostavno ljubav




Čovjek to anđeosko, golo rođeno biće je jednostavno Ljubav. Njegov život je ljubav, njegovo djelo je ljubav. Otvorena srca čovjek u čovjeku korača trnovitim stazama uspinjući se ka zvjezdama. Ljubav prepoznaje ljubav, ljubav osjeća ljubav, ljubav stvara ljubav. Čovjek u čovjeku prepoznaje čovjeka, čovjek čovjeku u tuzi, nesreći i brigama otvara srce. Čovjek u čovjeku je zrcalo u kojem se ogleda ljubav, zrcalo u kojem treperi čudesna energija njegova srca i mijenja izraz njegova lica jer se u čovjeku zrcale brige, tuge i sreća drugog čovjeka. U osmjehu, u suzama, u sitnim borama oko usana i očiju, u pogledu se zrcali srce čovjeka u čovjeku. Čovjekovo lice je anđeosko ogledalo u kojem izranja slika duše, lepršava dobrota, toplota i ljepota njegova unutarnjeg sunca. Čovjek u čovjeku otvara svoje srce i upija boli, upija tugu, upija brige drugog otvorenog srca. Što mogu srca dva učiniti u ovom čudesnom svijetu? Sjedinjena na svjetlosnoj stazi života dva srca tkaju najvredniju sunčanu oazu zajedništva. Čovjek, to anđeosko biće je jednostavno ljubav, čudesna slika satkana od najvrednijeg tkiva svemira, slika uopkvirena u ljubičastom bojom drevnih snoviđenja, čovjek u čovjeku je zrcalo duše svemira izronjeno iz srca univerzuma.

http://sto-je-zivot.blogspot.com/2008/01/o-srei-i-ljudima.html

http://sretan-trenutak.blogspot.com

Peta dimenzija satkana od Venerinog zlata


Lutam snena sanjanim beskrajem vremena, srebrenkasti sijač zvijezda plavetnilom jezdi milujuć' me suptilno nježnim zagrljajem sjena u kom se srce utaplja u mitu o dalekoj zvijezdi. Pred očima trepti pozornica neba satkana od misli, sjenki, uspomena, slijedeć' put astralni Apolona Feba i istinu da stalna je tek vječna mijena izrasla iz uzavrele sreće nebeskih pjena. Blješti scena neba pod svjetlosti srca, a na rampi sjenka moje duše snene, ljepotu proteklog vremena sad grca,a davne tuge u tmini sakrivene, tuge vagom trenutka izmjerene, tuge u pjenu sreće pretvorene.Na čarobnom sagu treperave noći pegaz moje snove nosi u carstvo vremena i božanske moćii sakriva ljubav u Venerinoj zlaćanoj kosi. Na baršunu mekom, paperju od svil, na blještavom sagu mjesečeva praha srećem dobre, snene djetinjstva mog vile i zrcalne mrve duševnoga straha. Nižu se ostatci i tuge i sjete, srce slaže novu uspomena nisku, reda ih ko zrnca od krunice svete, u ljepotu duši probuđenoj blisku. Simfonija neba, nježna pjesma, duše treprave strune, iz školjkinoga tkiva potresnu baladu svojim dahom guše šapćuć' sjenci njenoj, dušo još si živa.Sjenka duše moje sad baladu piše trepereći kratkim trenutcima sreće, srce sklada nježnu simfoniju kiše, a život se tragom Venerinim kreće. Snovi se rađaju iz sutonske zvijezdekočija me nosi pod koplja svjetlosti vranci moje svijesti sad beskrajem jezde, pjenušajuć pjenu ljubavne milosti. Dlanovi neba miluju ovu divotnu noć, dodir kojim iz duše prognana je tamaudišem ljepotu i darujem duši moć i spoznajem srcem, više nisam sama. Kličem sretna novoj čudesnoj ljepoti, trajem u trenutku istinskoga sjaja, zahvaljujem bogu na njegovoj dobrotina ljubavnoj igri bez početka i kraja. Na izvoru davno dane mi sudbine, osluškujem žubor pjenušavoga sata, uranjam u duše tajnovite dubine i živim život tkan od Venerinog zlata.

Simfonija tišine


Teške od zvijezda i baršunaskog ogrtača vise ruke neba nad terasom u ovom gradu u srcu Europe. Noć punog mjeseca je prosula plavićasti veo nad naše duše koje uzdrhtale promatraju tisućljetnu reprizu one davno uspjele premijere. Svjetlost se u staklenim cipelicama šulja kroz tišinu i uvlači u srce, ovija se kao prelijepa žena oko tog čuvara mira i pretvara ga u snenog izdajicu unutarnjeg blaženstva. Sjedimo u udobnim foteljama i kao i uvijek u takvim večerima ispijamo iz velikih kristalnih čaša kraljavsko piće. Vjetar donosi miris proljeća koji se miješa sa mirisom dozrelog grožđa i okusom Cognaca. Slušamo tišinu prepunu uzbuđenja i obećanja da će ovo čudesno plavetnilo beskraja ljubav još jednom zatvoriti u najsitnije pore sjećanja, sakriti je u onaj najtiši dio uspomena, u onaj dio kojim osluškujemo tišinu istinskog postojanja u sretnom trenutku bezvremenog sjedinjenja. Osjećam tvoj pogled kao milovanje, osluškujem tvoje disanje kao sonatu vjerovanja, miris tvoje kože uranja u mozak i oplemenjuje prastaro središte njuha, budi ga iz uspavanosti i ja njime vidim tvoju uzdrahtalu dušu. U meni se budi ona mlada djevojka koja je, u ovakvim noćima, u uvali naše mladosti, na pješanoj plaži prvih nemira, ispijala nektar sa tvojih usana. Večeras su se kao i nekada iznad nas nadvili od zvijezda teški dlanovi neba, baršun ponoći grije srca, a mi sjedimo u udobnim foteljama i ne radimo ništa, a činimo puno više od onga što smo do sada učinili. Mjesec se smiješi našim uzbuđenjima, Artemida umjesto strijelica baca zvjezdani prah na naše duše, a mi slušamo simfoniju tišine, tu najsuptilniju melodiju sretnoga trenutka.

Let kroz snove



Suptilna melodija svjetlosnoga zagrljaja, nježna je i umirujuće tiha, opušta svaki djelić moga fizičkog tijela, predaje ga Pegazu, da beskrajem jezdi ka dalekoj zvijezdi, da mogu, da smijem u san utonuti cijela. Sjedinjene tako i duša i tijelo iz bezvremena drevnog danas putuju kroz vrijeme, zaobilaze mnoge neprohodne staze i dozvoljavaju leptirima snenim, što na dušu paze, da svojim treptajima dušu i tijelo vječnom ljubavi maze. Rijeka vremena bjesomučno teče, iza mene ostaje tek trag zvjezdane prašine, zrnce svemirskoga praha, iskra vječne duševne tišine i ja u trenutak novim hrlim bez imalo straha. U mislima mojim osjećaj se iskri i tada ulazim uvijek u novi svijet, nastavljam sjedinjene duše s tijelom bezvremenski let. Uranjam u prostranstva nova, u čaroliju svjetlosnoga raja, u mrežu od zvjezdanih niti i sigurna sam da ću u tom svijetu punom ljubavi i topline vječnu sreću odkriti i do kraja zemaljskoga puta samo snene snove sniti.

Da sanjala sam još ne dosanjani Einsteinov san.


http://u-koljevci-osjecaja.blogspot.com/2007/12/4-d-samopoimanje-iliti-osjeanje-osjeaja.html

Ja još uvijek slijedim moja davna snoviđenja i još uvijek sanjam taj san, još uvijek letim kroz snove, još uvijek sam uronjena u svjetlosnu dimenziju postojanja u sretnom trenutku trajanja u svjetlosnoj dimenziji vremena i vjerujte mi sretna sam jer živim moj, samo moj sretan trenutak.

http://sretan-trenutak.blodspot.com

Buđenje u ljubičastom snu



Stojim na hridi naslučujuće zore, opraštam se od ljepotice noći, te radosne kupke neba, udišem svitanje i pružam dlanove suncem obasjanoj pjenušavoj sreći. U misinom dućanu duše, u bezvremenom ljubičastom snu postajem lovac u žitu, grlim lepršave makove još od noći snene, tu čudesnu mekoću kukoljem žigosanu, vječnim drevnim snom ogrnutu, vjetrom milovanu, srcem opjevanu, umom naslikanu, okom fotografa trenutka dotjeranu, tu treperavu, mojih drevnih ljubičastih snova beskrajnu ljepotu. Dotaknuta jutrenjem vedrine moja uzdrhtala duša još uvijek usidrena u njedrima noći, mjesečevom mjenom opijena, toplinom srca probuđena, radošću života okupana, svitanjem novoga dana probuđena, u mirisnom dućanu duše ljubavlju oplemenjena, zaboravlja tužna sjećanja, oprašta kriva svjedoćenja, raskida ugovor kratkog neživljenja, napušta luku nepostojanja i uranja u beskraj oceana, u radosnu pjenu ljubičastih osjećaja osjećanja.

http://sretan-trenutak.blogspot.com

http://jutro-poezije.forumotion.com/pjesme-f6/bezvremeno-putovanje-vremenom-by-artemida-t44-120.htm#460