Prisjećam se davnoga sna, ali ovoga puta pokušavam svijesno čuti svoju podsvijest i ući u istinski svijet mog postojanja. Osluškujem treptaje moje duše i titraji se preobražavaju u dobropoznatu oktavu, do, re, mi, fa so, la, ti, do. Osluškujem i međutonove, titraji proizašli iz univerzuma moga uma se spajaju sa tonovima svemira i skladaju simfoniju mog života. Povezujem tonove imaginarnim linijama i vidim uvijek nove geometrijske oblike iz kojih izrasta geometrija mojih misli i arhitektura mojih osjećaja.
Sad si moja. U mom je snu dio tvog sna.
Sad spava i ljubav i bol i težina sva.
Noć je sišla na nevidljivim kotačima,
I ti, jedina, snivaš u meni poput jantara.
Nitko drugi, ljubavi moja, neće spavati u mojim snovima.
Podji, podjimo zajedno, preko voda vremena,
Nitko osim tebe neće putovati sa mnom preko sjena,
Ni sunce, ni mjesec, samo ti, moja zimzelena.
Iz tvojih ruku, sa tvojih mekih otvorenih dlanova
Nježne pjesme padaju i nestaju kao kapi,
Sklopila si svoje oči, poput siva krila dva,
Dok ja plutam vodom koja teče, koja me odnosi:
A u svojoj sudbi vrti se noć, zemlja, vjetar
Ja sam bez tebe, sâm, samo tvoj san.
P. Neruda
Stojim na vrhu planine i promatram kako sunce tone u svoj san. Veliki oblak nepomičan i zlatan se kao svileni baldahin nadvio nad ovaj suton. U ovom trenu spajanja svjetlosti i tame, u trenutku prividnog mira na vrhu svijeta i ponekad mi se čini kao da se u njemu krije tajna početka sna koji već godinama budna sanjam.
Neobrazovan i prestrašen čovjek, nesretan čovjek tamo iza oblaka traži snagu, tamo među zvijezdama očekuje šapat svoje duše, tamo naslućuje rajsko carstvo za smirenje duše, ali ja sam nemirni sanjar koji u tom oblaku naslućuje poeziju vode i dušu vjetra. Iz oblaka mi se u ovom čudesnom snu smješi bjelji od snijega, proziran kao kristal od nevidljivog sunca obasjan, moj anđeo čuvar.
"Postoji netko u očima tvojim, netko nevidljiv očima mojim, netko neznan, a znan" šapnuh u vjetar.
"Pođi sa mnom u svijet sna, otkrit ću ti istinu početka" začuh simfoniju univerzuma, muziku sličnu pjevanju Sirena koje su Odiseja vabile u snove.
"Ja nisam Odisej." šapnuh
"Kreni sa mnom u pustolovinu tvog sna i doživi sve njene postaje, a onda ćemo ići dalje, ući u budućnost i spoznati sudbinu čovjeka koji je zaboravio sanjati."
"Čovjek samo vjeruje pa ne traži istinu početka." pomislih glasno.
"Čovjek vjeruje u čuda kojima se klanja i u isto vrijeme ih se boji."
Sva čuda svijeta se skupiše u taj trenutak spoznaje.
Anđeo čuvar iz mojih dječjih snova, bjelji od snijega, proziran kao kristal, obasjan nevidljivim suncem, postade ljubav za kojom cijeli svoj život čeznem.
Ne ljubav prema čovjeku mog života, ne ljubav prema majci, nego lakoću postojanja, actus purus, primum mobile, energiju ljepote, ljubav koja me, stvarno, nosi u san u kojem su se, kao svilene niti, isprepleli snovi svih ljudi na svijetu.
Zatvorih oči i nađoh se na tisućljećima sanjanom, opisivanom, opjevanom otoku sreće i vidjeh vjernu Penelopu kako spava na krevetu od maslinova drveta, vidjeh jarbole od leptirovih krila na galiji koja je Odiseja nosila ka Itaki, vidjeh kristalni dvorac sreće na Atlantidi, vidjeh sunčano čudo u Fatimi, Marijino čudo u Lurdu i Međugorju, vidjeh svoju uzdrahtalu dušu u treptaju struna univerzuma. Osjetih lakoću postojanja, začuh žubor života, spoznah da se taj čudesni otok, godinama skrivao najdubljem dijelu moje svijesti, da uistinu postoji netko nevidljiv očima mojim netko neznan, a znan, netko tek srcem vidljiv, netko tek dušom spoznatljiv.
To je bio trenutak sjedinjenja legendi s onim, u znanosti, još uvijek nepronađenim, čvrstim, nepokretnim otokom naše životne srži, u beskrajnom oceanu samsare, osi oko koje se vrti kotač života.
"Ne okljevaj, pođi sa mnom u svijet sna. Otkrit ću ti istinu, otkrit ću ti odakle dolazi ljepota." začuh prvi puta u sebi samoj žubor ljubavi i spoznah da se u meni krije vrelo iz kojeg izvire ta čudesna, ponekad mirna, ponekad uzburkana rijeka bez povratka, moj život jednostavan i lijep.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen