Samstag, 26. April 2008

Jedna zvjezda padom dotaknu tišinu...




Jedna zvijezda padom

dotaknu tišinu.

Tiho i elegantno

kao crna pantera

se spušta noć,

 

teške od zvijezda

vise ruke neba

nadmojim prozorom

u vazi umiru ruže,

zima je prošla,

a ja još nisam

ubila hladnoću.

 

Tiho i elegantno kao crna pantera, na baršunastim stopalima spušta se noć. Teške od suza vise ruke neba nad mojim prozorom, a svilena zavjesa tmine razbija svjetleću ljepotu prošloga dana. Tišina, mukla tišina iz jedne davne priče, se nadvila nad prostor i zaustavila vrijeme. Stojim na mostu satkanom od mjesečeva srebra i osluškujem šapate muka u srcu i pitam se tko nosi Longinovo koplje moje sudbine u svojim rukama.

Nad oltarom noći, plahom svjetlošću voštanice izgara misao o tebi i meni. Srce uzaludno traži tvoj pogled u mraku. Tek mjesečina ucrtava put ka zavjetrini snova. Dugačak je put do svitanja. Daljine me zazivaju. U vjetru čujem tvoje ime, to ljubav jeca za suncem. Na obodu tmina nazrtah tvoj lik u pijesku vremena i dozvolih plimi zaborava da ispire sjećanja. Ti ne znaš kako izgleda soba u kojoj te zaboravljam. Ostao si daleko, daleko u zemlji iz Koje pisma ne dolaze. Između nas pustinja osjećanja. Ponoć odkucava ne nekom dalekom tornju oproštaj. Noćas je vjetar odsvirao Requiem, ugasio zadnji lumin na žrtveniku želja i prosuo pepeo nedosanjanog sna.
 
Oluja ruža iz vremena prije ovog trenutka mi priča tišinom da sam se izgubila u traženju krivca u ljubičastim daljinama. Poziva me natrag, mijenja smjer vremena, nemoguće čini mogućim.
Osjetih bol, tupu, neizdržljivu, neopisivu bol, bol koja se ugnjezdila u dubini tijela koje je do ovog sudbonosnog treptaja slušalo samo ušima i gledalo samo očima. Koplje sudbine je iz dubine beskrajnog oceana nedosanjanih snova, poletjelo ka srcu i razbilo ledeni ogrtač nepostojanja, zaustavilo odumiranje tkiva svemira u meni.

U daljini začuh pjev slavuja, noć iznenada dobi zvuk ljubavne balade, a jedan komadić ljubičastog beskraja se spusti u moj zagrljaj. Lakoća postojanja dotaknu tijelo koje se budilo u toj noći punoj tišine iz jedne davne priče. Osluhnuh drhtaje duše univerzuma i zaustavih jecaje da ne uplašim svitanje koje se naziralo na horizontu ovog čudesnog trenutka.
Tiho i elegantno kao crna pantera, na baršunastim stopalima odlazi noć. Na horizontu svjetlost bojom vjenčanice kiti mladi dan.
 

Freitag, 4. April 2008

Jednostavno ljubav u venerinom zagrljaju.





Kada leptir zaleprša tišinom svojim svilenkastih krila u srcu svemira se rađaju uragani, vitlaju vjetrovi i pješčane oluje. Kada leptirić u dubini svijesti zatitra tišinom neurona širi se osjećanje osjećaja cijelim tijelom.
Tišina je najsuptilnija glazba univerzuma, nanježnija melodija srca, najčudesnija sonata snova, lepet leptirovih krila, odbjegli treptaj Kronosova oka, svjetlosni zagrljaj vječnosti, prostor- vrijeme, četvrta dimenzija našeg trajanja u tišini trenutka. Još uvijek u dubini uma čujem šaputavu svjetlost i budna sanjam da se ne izgubim u misaonom labirintu, da ipak stignem do Kafkinog dvorca, da vidim empirejsku ružu i osjetim u sebi Danteov raj.
"Dakle na ružu nalik bijelu, čistu, pokaza mi se sveta vojska što je krvlju postala zaručnica Krista. Kao što pčela roj u cvijeću prvo sjedi, a zatim vraća se i hiti tamo gdje njegov težak trud se medi, u velik cvijet je slazila kog kiti, pa otud se diže tamo gdje ljubav navjek će joj biti. Ovako moljah, a ona daleka nasmješi se i pogleda na me, zatim se vrnu k izvoru od vjeka."
Možda sam ipak samo sanjalica, možda samo poželjeh vidjeti Torinsko platno, Volto Santo, sveto lice, vidjeti još nikada viđeni lik, možda poželjeh osjetiti blizinu vječnosti i ljepotu osjećaja i predati se tajanstvenoj ljepoti koja se krije negdje duboko u meni. Upitah se, kako otkriti tu ljepotu, kako osjetiti osjećanje osjećaja, kako zakoračiti u vrtnju nebeskog vretena i uzdignuti se iznad grijeha, kako spoznati roj pčela koji na rajskim poljanama moga maloga neba oplođuje cvjeće ljubavi.
Osluhnuh jecaj tišine treptaja leptirovih krila, pogledah u beskraj snovida, vidjeh Volto santo na obroncima jave i utopih se u pogledu očiju boje sna.
Stigao je tišinom latica ljubičastih cvjetova, govorio tišinom cvjeća, grlio tišinom uzbuđenja, milovao tišinom bića i postao je glasnik tišine mojoj uzburkanoj duši. Uveo me je u kristalne odaje svetišta gdje mirisi šapću, svjetlosne zrake pričaju bajke, boje skladaju melodije srca. Na oltaru života je gorjela svijeća tišinom vjerovanja u snagu ljubavi. Stajali smo pod sunčevom zrakom koja je završavala svoj put na njegovom licu. Osluhnuh tišinu te ljepote i začuh glas sunca.
To je on, visok i taman, čovjek sa očima boje sna, uramljen u aureolu bezvremenog postojanja u tvojoj nutrini, u najskrivenijem dijeliću tvoga svemira. Osjetih drhtaj na kraju zlatne spirale, u tračku sunca koje se gubilo u daljini, vidjeh sumrak koji nas je tišinom svjetlosnih niti povezao u zajedništvo ljubičastog sna.
Pričaj mi, da, uvijek mi pričaj tišinom, koja nas daruje najsuptilnijom melodijom života, sonatom o ljubavi što se rađa i traje u tišini osjetila.
A ja ću šaputati suncu dok grlim svitanje, kliktati vjetru  
 
Jednostavno ljubav,
i
moj glas će se kao Narcisova ljubavnica,
kao besmrtni Eho
širiti kopljima dnevne svjetlosti,
nestajući u beskraju,
u zenitu sna,
u lepršavom zagrljaju,
u treperavom dodiru
u ritmu srca i plesu duše,
u radosnoj kupki sreće.
A onda će se u sumrak,
sjajem večernjice, te
čudesne ljepotice neba,
čuvateljice ljubavnog zova,
braniteljice ljubavnih snova,
sretna i razigrana
sonatom mjeseca raspjevana
vratiti u moja njedra.

"Sjećam se kako sam jednom trčao za tobom, za tom tvojom košuljom koja je lepršala na vjetru. Jednom sam prije mnogo godina pio iz čaše u koju je skliznuo tvoj lik i podrhtvao u njoj."
"Zašto mi danas recitiraš Sandberga?"
"Zato jer uvijek čujem tebe u glasu žena koje prolaze pored mene"
"Ja sam sinoć na terasi u glasu vjetra koji je razgovarao sa zvjezdama prepoznala tebe nasmijanog, tvoju vječno snenu sjenku u meni"
"Isprekidani odgovori mojih prisjećanja mi uvijek govore da živiš i da me tvoje lice gleda iz svakog ugla u gradu, da si prisutna u podnevnoj vrevi na ulcama, u gužvi na peronima, u metežu na areodromima, da si uvijek u meni"
"Kada osluškujem mjesec, prepoznajem tvoj lik u njemu, tebe u srebrnoj odori noći koja nas uvijek sjedinjuje. Tada mi se čini da si veliko srebreno jezero okruženo brezama i borovima koji mješaju svoju bjelinu i zelenilo sa zvijezdama u beskrajnom mraku neba"
"Mjesec i jezero su isprepleli svoje ruke pod mojim srcem i postali ljupka žena u lepršavoj košulji za kojom sam trčao."
"Tvoje ruke su vjetar koji miluje moje lice dok stojim na terasi i prepoznajem tvoje oči u beskrajnom mraku neba"
"Ti me čekaš u pod slojem mahovine i lišća nadohvat hrastovih ruku, spremna kao i uvijek da opet nekud otrčiš da bih slijedio u vjetru tvoju lepršavu košulju"
"Molim te govori dalje, govori mi jezikom Sandberga, da uvijek bude jednostavno ljubav "
"Danas znam zašto sam trčao da uhvatim tvoju lepršavu košulju, Ona je treperila u ritmu tvoga smjeha i govorila mi jednostvo ljubav."

Donnerstag, 3. April 2008

Ljubav, o sreći i ljudima



U Platonovoj špilji žive ljudi koji vide samo sjene stvarnosti, naziru život ne sudjelujući u njemu. Ideje iskrice na zvjezdanom nebu univerzuma umno- osjetilno osjećajnog u nama su putokaz u životu, osvjetljene suncem našeg utjelovljenog uma one nam osvjetljavaju put ka sreći.

Predugo smo vjerovali da se ono nešto, što smo nazivali, božansko nalazi izvan nas, negdje u beskraju kraljevstva nebeskog. To zabludom nastalo vjerovanje u to nešto nadnaravno je u nama budilo katastrofalnu žudnju upravo za tim za nas nedohvatljivim. Mi smo isto tako vjerovali u nadnaravnu moć, od Boga datih izlječitelja, vračeva, baba gatara, nadrilječnika, bioenergetičara i nevjerovatno ali istinito mnogi još uvijek vjeruju da oni svojom rukom, slično ruci božjoj, mogu usmjeriti tijek njihovih sudbina, da im mogu povratiti izgubljeno zdravlje, pokloniti sreću.
Tragedija se nastavlja jer danas ubijamo u sebi najljepši osjećaj koji posjedujemo, žudnju jer smo se konkretizacijom života sveli na ideologiju materijalizma, a kraljica znanosti nam danas tvrdi da materije nema, da je sve u nama i oko nas samo vječni ples najsitniji struna vječnog univerzuma. Možemo li se ponovo vratiti vjerovanju u ono "nešto" što smo stoljećima nazivali božanska snaga i zabludom tražili izvan nas?

Možda onoga dana kada uistinu začujemo zvuk nebeske harfe, začujemo bubnjeve šamana vremena osjetimo da nismo uzaludno živjeli. Možda tada uistinu vidimo sve ono što smo do tog trena samo gledali. Vjerujem u tom strenu ćemo zasvijetliti bojama aure, zatitrati strunama u pentagramu trenutka i bljesnuti ikosaederom vječnosti. Postat ćemo bijela svjetlost anime mundi, anima candida sebe samih, pojačati sjaj zvijezde pod kojm smo rođeni. Tada ćemo se osloboditi špilje sjena, uzdignuti na pijedestal vječnosti, uploviti u sfere slobode i bezgraničja univerzuma. 

Možda... a do tada slijedimo titraje nutarnjeg svemira, krećimo se ekliptikom nutarnjeg sunca, igrajmo se mjesečevim sjajemi njegovim mjenama. U koridorima našeg prostor vremena se krije tajna našeg trajanja. Zaustavimo se na rubu bezdana, nedozvolimo mu da nam uzvrati pogled. Budimo moćnici svojih trenutaka, skiperi životne galije na pučini oceana snova. Lutajmo labirintom svijesti, osluškujmo poeziju kiše, ispisujmo svatko svoju poeziju suza. Živimo ljubav, ne dozvolimo da se plaha svjetlost njene svijeće prebrzo ugasi na oltaru našeg vremena. Na trnovite puteve ka zvijezdama prosipajmo latice ruža u kojima se kriju naša sjećanja, poezija naših uspomena. .       

Spoznamo li da naše tijelo živi u našoj svijesti, tada naša osjetila postaju prozori naše duše. Pogledajmo u dubinu univerzuma umno- osjetilno- osjećajnog u nama. Kroz te iste prozore ulazi svjetlost, osnovna energija našeg postojanja. Otvorimo ih širom, da svijetlost na svom putu do našega uma ne nailazi na barijere, da ne ostavlja sjenke koje mute umno- osjetilno- osjećajnu rijeku našeg postojanja. Očima upijamo ljepotu svijeta u kojem živimo, kroz te blješteće kristale se lome sunčane zrake i u zrcalu naše duše ostaju slike koje pamtimo. U riznici naših zrcalnih neurona se ogleda cijeli naš život. Zavirimo unutra, u tom beskrajnom labirintu iz jednog, možda, zamagljenog zrcala, nam se smješi naš anđeo čuvar.



Udahnimo duboko, otvorimo oči da svježina života odmagli to zrcalo. Oči su poetski nazvane majkom rastojanja, ali ako naučimo gledati kroz prizmu univerzuma umno- osjetilno- osjećajnog tada nestaju razdaljine, tada uistinu osjećamo da je sve ono što nam se čini nedostižno pohranjeno u nama samima. Osluhnimo žubor rijeke vremena i spoznat ćemo da je njen izvor i njeno ušće u nama samima. Mirisi cvijeća, trave poslije kiše i mirisi voljene osobe, svi su oni u nama, mi ih sebi sami stvaramo u svojim osjetilnim neuronima.

Gdje se nalazi vjetar koji mi mrsi kosu?
Leluja li on vani ili u mojoj glavi?
Gdje nastaju pjesmuljci koje sam nekada davno pisala?

Bez univerzuma umno- osjetilno- osjećajnog u sebi ja nebih osjetila razliku između vjetra i kiše, nebih prepoznala toplinu ruku koje me miluju nit osjetila okus čokolade. A onda se dogodila ljubav i ja osjetih osjećanje osjećaja u sebi. Osjetih da se sve baš sve događa u nama. Prisjetih se jednog pjesmuljka iz vremena oluje ruža i pokušah ga pretvoriti u pismo.

Schweiz, 27. 08, 1986.

Ljubavi moja,

ponoć je već davno prošla... nevidljiva ruka budi usnule zvjezde... sjaje oči neba, najavljuju kraj  ljeta, a ja mislim na Zenit davnog ljetnog dana i ljeto provedeno s tobom... i evo sjenka moje duše šapuće, sjenki duše tvoje....

Gledam nebo, čuvarica Lunina hrama, boginja lova i njeni psi na izvoru vremena sa srnama gase žeđ.

Ostala sam sama, pokušavam osmijehom dozvati uspomene.  Koračali smo cestama bez znakova, putevima koji nikamo ne vode, stazama na kojima ostavljasmo tragove poljupcima... onostrano nije ostalo zaleđeno u mistici vječnosti.

Putnik sam na zvjezdanoj cesti,  o tvom zagrljaju sanjam... o kapima zelene rijeke, o zelenim dolinama, u meandrima sjećanja.... čujem tvoj glas, pitaš me  bezglasjem, čujem šapat tvojih misli, čujem titraje svijeće na oltaru noći... osjećam čuvaš me na dlanu svoga vremena, čuvaš uspomenu na meka krila naših besani noći u dolini tvoga djetinjstva... uranjam u san...


Tvoje oči zrcale moj lik... usrećuje me ova noć... svitanje se rađa, a ja tek sada snena postajem tvoje duše sjena i veslim se danu..........telefonu i tvojemu glasu.

samo ja, tvoje duše sjena...

Često se pitam kada nam se usne spoje osjećam li ja svoje ili tvoje usne i onda znam da se i poljubci događaju u mojoj glavi. Otvorimo okna naše svjesti dozvolimo životu da, doista takav kakav je, jednostavan i sretan ne čeka na naše buđenje.

Sreća i čežnja, mir i nemir, toplina i hladnoća, okusi i mirisi sve je to smješteno u nama samima. Život naš jedini, je velika gala predstava, premijera u velikom svjetskom teatru, premijera bez reprize.

Mittwoch, 2. April 2008

Čovječe ostani vjeran samom sebi



"Čovječe upoznaj sebe" je pisalo na ulazu u proročište u Delfima podno Parnasa. To je svetište Apollon oduzeo Posejdonu, ocu demona i pretvorio ga u sastajalište Muza, majki svih zemaljskih ljepota.
Na ulazu u svetište je sjedila proročica Pitija. Iako je to bilo u vrijeme kada su vrednovani muški umovi, svečenici su govorili Ptijinim mislima i upozoravali na važnost unutarnjeg doživljaja, na spoznaju osjećaja koji su puno važniji od onoga što spoznamo vanjskim osjetilima.
Sposobnost umijeća življenja se krije u glavi svakog čovjeka u univerzumu njegova utjelovljenog uma. Okrivanjem te zatomljene sposobnosti mi otkrivamo i način kojim si otvaramo jedan od puteva ka ostvarenju umijeća ljubavi, najljepšeg doživljaja koji ostaje zauvjek pohranjen u našoj svijesti. To je jedini način da se oslobodimo demona koji se u obliku tuđih misli, odjeveni haljama Posejdonove djece, nameću našoj svijesti, jer Demon je jedini duh koji stoji iznad čovjekove sudbine i jedino probuđenim svojim Demonom možemo pobjediti prokletstva koja se šuljaju oko nas.
Čini vam se da ovom izjavom dotićem tisućljećima otvoreno i diskutirano filozofsko pitanje. Ne neću filozofirati o umijeću života, ispričat ću vam jednu priču.

"Jedan čovjek je, iako nam ništa napisano nije ostavio u nasljeđe, pokrenuo i usmjerio svjetsku mudrost i svojim izgovorenim mislima obilježio pojam umjeće življenja. Živio je u vremenu prije rođenja Krista, u zemlji koju nazivamo koljevkom znanja i kulture. Rođen u tada već velikom gradu, pod suncem juga kontinenta, on je odrastajući zavolio njegove bijele ulice, trgove i ljude s kojima je razgovarao i razmjenivao misli do svoje smrti. Njega je zanimala mudrost o čovjeku, a ne mudrost o prirodi koja se širila izvan zidina grada. Tvrdio je da na poljima i među drvećem nemože ništa naučiti. Viđali su ga često kako satima stoji na jednom mjestu na trgu, utonuo u duboke misli. On je mislio o životu i živio ono što je mislio.
Drugi su pisali o njemu i zabilježili da je jednoga dana usklikuno:
"Ja znam da ništa ne znam."

Više od dva tisućljeća su njegove misli prepričavane i citirane, misli koje je on razmjenjivao sa ljudima koje je sretao na svojim lutanjima trgovima i ulicama. Njegova majka je bila primalja, pa je on svoj posao uspređivao s njenim. Želio je biti nešto kao primalja, samo pomagati pri porodu svjesne spoznaje koja je kako je on tvrdio dolazila samo iz dubine svakog pojedinog čovjeka.
"Ja neželim nikoga učiti životu, jer i ja još uvijek učim živjeti, učim od Vas." govorio je svojim sljedbenicima koji su vjerno zapisivali njegove misli. On se bunio i uzvikivao.
"Vi nesmijete učiti napamet ono što vam govorim jer to je dokaz da nemate svojih misli. Razmislite i zaključite sami, kao što to ja uvijek činim. Vjerujte u svoj um, svoju razboritost jer bez vaše svjesne spoznaje o sebi samome vam ni bogovi nemogu pomoći. " iznosio je svoje misli glasno i na koncu bio zarobljen i optužen da zaluđuje mladež i huli bogove. Presuda je glasila smrt.
Taj čovjek je spustio mudrost sa neba na zemlju, unio ju je u grad i kuće, pozivajući čovjeka da razmišlja o sebi i životu, da sam razlući što je dobro, a što loše za njega. Umro je ostavši vjeran svom načinu života, svojim mislima i svom karakteru. Drugi poslije njega su pokušali slijediti njegove misli, poistovjećivali svoje s njegovima, ali su tek oni koji su od njega uistinu naučili samostalno donositi zaključke bili njegovi istinski sljedbenici i živjeli njegovo toliko željeno umijeće življenja."
Zaboravimo da je Platon Erosa, boga ljubavi opisao kao tuđega demona koji se uvlači u ljudsku svijest, zaboravimo njegovu gozbu, ali sjetimo se Sokrata koji služeći se mislima Diotime, svećenice ljubavi, govori o ljubavi.

Pozivajući se na njeno iskustvo, Sokrat nam priča da Eros po prirodi nije bog, ali niti smrtno biće. On je nešto između smrtnog i besmrtnog, konačnog i beskonačnog. Njegova sudbina vezana je za njegovo porijeklo. Kao sin Pora, viška i izobilja i Pepeije, oskudice koja čezne za izobiljem, on je čas bogat i lijep, čas ubog, čas cvijeta, čas vene.
Njegova priroda je izraz žudnje koja počinje u sferi čulnog i uspinje se preko duševnog do najvišeg, umnog saznanja. Eros se krije u čovjeku, u nama, u svima nama, jer mi smo zrcalo u kojem se ogledaju sve drevne filozofske misli, zrcalo u kojem se ogledaju sve strane svijeta, zrcalo u kojem se zrcali kotač života, ocean samsare, sjedinjuju ljubav, vjerovanje i znanje.

"Ljubiti znači stvarati nezaboravne misli, znači te misli pretvarati u govore koji ostaju svjedok trenutka u kojem su izgovoreni." kaže Sokrat u svom govoru.
"Dođi, pripitomi me, ti koja si pomirila nebo i zemlju, ti strasti nebeskih muza, kaosu vremena i ljepoto mog sna." osjetih misao u sebi.

Kada i kako se rodila ljubav?
Je li to uistinu bilo duplo biće koje se jednoga dana raspuklo i izgubilo osobnost ili je to samo vječna težnja ka ponovnom sjedinjenju?
Kako u ovoj današnjoj dvojnosti osjetiti drugu polovicu sebe samoga, kako spoznati svoju istinu u drugome?
Jedino misao koja vodi do najvišeg stepena ljudskog saznanja postaje snaga etičkog uzdizanja ka pravom životu i postaje energija iz koje izrasta osjećaj koji nazivamo ljubav.
Međutim, najviši smisao ljubavne čežnje se uzdiže iznad horizonta plemenitog djelovanja i ostvaruje se u neposrednom doživljaju praljepote.

Ljubav je čežnja za cjelovitim ispunjenjem osobnosti i konačnim sjedinjenjem sa višim božanskim bićem, ona je rođenje ljepote, a njen cilj je zrcaljenje osobne duše u drugom biću i spoznaja njegove u svom.
Na granici između jučer i sutra, između života i smrti, konačnosti i beskraja ja osjećam trenutak u kojem sam srela najsnenije oči moga postojanja, oči u kojima vidjeh sjenku svoje duše snene.

Ljubiti ljubav, osjetiti je u sretnom pogledu koji se ne zaboravlja, u misli koja će me uvesti u onaj imaginarni dio postojanja iz kojeg ću crpiti svoju stvarnost i sanjati ljepotu života. Listam monografiju slikara iz koje udišem ljepotu i rađam san. Svjetlo koje me dodiruje iz svakog poteza kistom oblikuje moju predstavu u kojoj susrećem njegove misli. U kapljicama njegovog mora, u trenutcima njegovog zamišljenog raja, ja vidim zrcaljenje ljepote koja prelazi u energiju mog postojanja. Listam staru pjesmaricu i pronalazim drevni stih. Kairos, bog sretnog trenutka nosi u rukama vagu, čudesnu vagu kojojm našu dušu i tijelo u ravnoteži drži.
Prisjećam se trenutka kada sam, osjetila taj trenutak u sebi.
Um moj trepti,
šapuće nam duše sjena,
vranci obuzdani, rukom srca žele duši razum vratit.
Vranci jezde granicama uma i
dušu stavljaju na vagu,
vagu koja može dušu i tijelo u ravnoteži snatrit.
Hrabro gazim putevima straha
vranci me nose u carstvo
božjega uzdaha,
a iz srca izrasta simfonija životne krune,
srce srcem srcu
dodiruje te božanske strune.
Danas, slavimo formulu i prihvaćamo činjenicu da je brzina svjetlosti konstanta brzine, da je ona osnova koja određuje odnos energije i mase i znamo da je čovjekov um spoznao njeno djelovanje i tako postao brži od nje i na taj način centar zbivanja, vječni promatrač i sudionik tog osnovnog procesa koji je stvorio svijet i ljudski um u njemu.
Rođena iz ništa u sretnom trenutku sjedinjenja nečega što je bilo prije energije, nekih dviju suprotnosti koje su se izdvojile iz kaosa tadašnjeg neznanja, Sofija postade dijete ljubavi, svjedočanstvo jednog davnog zagrljaja
Igrajući se svojim formulama kao dijete špekulama, mlado je svjetlo stvaralo eone, stoljeća, godine, dane i trajalo vremenom koje je nastajalo eksplozijama boja. Tamo gdje su se susreli svjest i svemir, indukcijom njihovog zajedništva, tu je nastala prekrasnim bojama oživljena, dimenzija vremena.
Sazrijevajući u svom dobrom snu, svjetlo dijete postade svjetlost žena, ljepotica svijeta koji se iz nje dalje rađao. Mjenjajući haljine i dijademe u kosi svijetlost šeta i prede i tka najfinije niti iz kojih izrasta svijet. Izašla iz zagrljaja neznanja ona, koja je bila prije prirode, postade njena stvoriteljica, majka nad majkama.

U himni boginjama svjetla i plodnosti, Junona, Hera, Vesta spoznajem tajnu tajne koja me uvodi u čudesno carstvo bez granica. To je kristalna kugla u kojoj je jedini zakon harmonija i tu osjećam vatru začeća, dvojnost koja me oslobađa od prvog grijeha i ja vidim eksploziju boja kojima spoznajem evoluciju vremena i jednoga dana kada spoznam sva njena tajanstva možda ću moći, ako poželim, na njenim valovima i izaći iz njega ili u sebi svjesno usmjeriti njegov tok.

Tu je, na početcima prije početka, u plavkastom tračku istine, prvim osmjehom neba počeo nicati najljepši cvijet univerzuma Ljubav.
Eros otkri tajnu suprotnosti koje ujedinjenjem rađaju ljepotu, nevidljiva Fortunina ruka, ruka boginje čuda i sudbine, povede svjetlost na beskonačno putovanje vremenom, izvede ju iz tamnog bezdana nečijeg davnog sna i ona, svijetlost, žena među božicama, božica među ženama postade ljubav, misao, snaga, hrana života.
I možemo je nazvati raznim imenima, posvetiti raznim božanstvima jer ona počiva u svima i svemu. Kao da nema početka ni kraja, krenuvši od tamo, gdje je još uvijek, ona je uvijek i tu. Ona je, aktus purus, vječna i neuništiva, vidljiva i nevidljiva, stvoriteljica i braniteljica mog prostora i vremena, mene same u beskraju univerzuma. Postajem osjećaj o ljubavi koja je nedodirljiva i neopisiva, ona je ljepota koja se u meni rađa i iz mene izlazi kao u misao pretvorena emocija.
Jedino Ljubav može pobijediti prokletstva, ona može ušutkati zvukove tuđinskih demona koji vrebaju na nas u trenutcima samoće, jedino ona ne dozvaljava da samoća postane osamljenost u kojoj Rusalkina Posejdonova djeca, danas oživjela u Miškovoj virtualnoj nakazi mogu ovladati našim osjetilima i povući nas u bezdan oceana neznanja.
"Čovječe spoznaj sebe samoga"
Pitijina misao je istina koja nas još uvijek spašava od prokletstava tuđeg neznanja. Obrazujmo se ljudi, izađimo iz ignorancije, naučenog neznanja, osjetimo sebe u sebi, spoznajmo ono što vjerovasmo da je našim očima nevidljivo, jer srcu je sve vidljivo. Gledajmo očima srca i ostanimo vjerni sebi, svojoj ljubavi, svome vjerovanju i svome znanju.

Dienstag, 1. April 2008

Ljubav iza ogledala

Veliko kristalno ogledalo, slika prošlosti, djetinjstvo u crnom okviru izrezbarenog dreveta, moj dnevnik, prijatelj, vjerni slušaoc izmišljenih i željenih priča. Ja i moja slika u beskrajnom dijalogu, studija postojanja, izgradnja osobnosti u vječnom sukobu snova i stvarnosti.
To zrcalo skriva tajnu trajanja i nestajanja, prolaska i ponovnog rađanja. Uranjajući u njegovu dubinu ja ulazim u svijet čudesnih niti svjesne spoznaje vremena prije pamćenja, preda mnom se otvara svijet prije sjećanja. Sljubljujem se s beskrajem kontemplativnog ljubavnog čina i osjećam njega, koji živi u meni kao osnovna energija svih drugih događanja. Tu uvijek iznova čujem odu "ljubavi" i osjećam da stvarno postojim. I onda znam da je ono što osjećam uvijek iznova buđenje u snu koji se noćima smiruje, jutrom uzburkava i danom traje.
O najljepšem osjećaju koji se u meni rađao, čini mi se, prije pamćenja i sjećanja je užasno puno napisano. Najveći pjesnici svjeta, najpoznatiji filozofi, najoriginalniji mislioci su govorili i pisali o ljubavi, ali i površni konzumenti njenog sjaja i oni, koji su je komercijalno iskorištavali, su pisali o njoj i prodavali je na sajmovima knjiga pa je tako taj najvredniji osjećaj ljudskog postojanja postao svakodnevna riječ slična složenicama dobar dan, kako ste, koliko ovo košta i vidimo se sutra.
Tek u drugoj polovini životnog puta osjetih da je upravo ono što sam osjećala na kraju gimnazije i početku studija danas u meni potvrđena istina. Počela sam svoje "nove" misli uspoređivati sa onima iz vremena poezije i duševnog nemira i spoznah da sam već onda, na početku zrelosti, težila plavim daljinama nećeg još nedoživljenog, nekim novim istinama koje su bile sažete u djelima antičkih filozofa i renesansnih pjesnika i doživjele svoj vrhunac u poetičnim djelima Giordana Bruna. Njegovo razmišljanje ja bilo nastavak misaonog bogatstva nastanka mitologije, antičke filozofije i Firentinske akademije, sna o povezanosti čovjeka i univerzuma. Njegovi stihovi, ali i njegovi dijalozi su me već onda pozivali u svijet neobjašnjenog i nedovoljno shvaćenog. Tražila sam svoje mjesto među očima neba i ostajala vjerna osjećaju koji se pri tome u meni nagomilavao. Giordano, u svom osjećaju, ide dalje od Dantea i ne teži ka Božjoj snazi oslobađajući se tjelesnih strasti, nego oslobađa ljubav od požude i uzdiže je nad božansku svemoć.
Spoznala sam da je ljubav najljepši dar prirode, simfonija univerzuma, ali i jedan od kompliciranijih oblika mišljenja. Ona je tako postala zrcaljenje božanskog principa u meni. Da bi to doživjela i da bi osjetila njenu snagu i shvatila njeno djelovanje moram pronaći izvor sna, trenutak kada je sve počelo.
Danas trideset i nešto godina kasnije stojim pred velikim kristalnim ogledalom uokvirenim u crno izrezbareno drvo i sjećam se djevojke koja je tada imala hrabrosti zbog riječi i osjećaja ljubav, zakoračiti u bezdan i krenuti još neosvjetljenom stazom neke nove spoznaje. Napustiti, tadašnjim moralom, određeni redosljed događanja značilo je postati pjesnikom sna i boriti se sa nevidljivim vjetrenjačama porote koja je, ne istražujući uzrok, izrekla presudu. Njihovom odlukom nisam bila doslovno spaljena, ali sam se, zahvaljujući njima, izdigla iz pepela svakodnevice i krenula stazama Giordana Bruna tražeći izvor iz kojeg, kao što voda dolazi iz zemlje, ističe ljubav.
Shvativši već tada da ljudski um ima više dijelova od onog jedino priznatog i da je taj priznati racionalni samo njegov površinski dio ja krenuh u prividnu prazninu, srca punog pročitanih istina.
Tada sam prvi put stajala između jučer i sutra i odlučila se za ono nesigurno danas iza kojega je u plavim daljinama sjala svjesna spoznaja i istinsko bogojavljanje.
Danas stojim pred velikim kristalnim ogledalom i, u sunčanim zrakom obasjanim kristalima, tražim istinu i još uvijek neotkrivenu tajnu početka postojanja. Uranjam u dubinu sna koji uvijek ovdje na mene čeka. Više ne lutam Grimmovim niti Andersenovim istinama nego uranjam u priču o stvarnosti koju je znanost nametnula mom utjelovljenom umu.



Iza ogledala moje duše pronalazim svijet koji je zrcaljenje onoga, u što sam dugo vjerovala da se događa izvan mene. U dobroj vili moga djetinjstva prepoznajem Dianu, boginju lova na mudrost, a u anđelu čuvaru kojem sam se kao djete svake večeri molila prepoznajem Bacchusa, razuzdanog boga dobrog raspoloženja i pravih životnih istina. Postajem kristalana kugla u kojoj me njegove velike tamne oči dodiruju toplinom pripadanja i ja sam pri tome beskrajno sretna. Ogledalo sjaji ljepotom osjećaja koji smo nas troje istkali neradeći ništa. Mi smo tu i mi postojimo i onda kada smo daleko. Diana je uvijek tu, ona je moja misao, Bacchus često odlazi u neko drugo vrijeme i uvijek se vraća iz novog vremena, ja ostajem i to što osjećam nije čekanje nego ljubav, harmonijom rođena ljepota postojanja.
"Otkrio sam vrijeme naše istinske metamorfoze." njegov glas je bio tu iako je on bio daleko
"Iz čega smo se u šta preobrazili?"
"Prešli smo iz mita u život."
"Kada."
"Na kraju renesanse."
"Što je bilo prije toga?"
"Stoljeća naučenog neznanja i suša osjećaja"
Veliko kristalno ogledalo zasja suncem juga. Moj san se izmješa sa snom iz kojega je nastao.

Tri lica, tri tjela, jedna priča, jedna istina. Tri života u crnom okviru izrezbarenog drveta, godine zatvorene u neopipljivu dimenziju plemićkog ponosa i pokušaja u socializaciji zadražati kapljice plave krvi. Neprekinuta nit kroz cijelo jedno stoljeće, nesalomljiva energija utkana u ženskost i pripadanje nekada uzvišenima. Veliko kristalno ogledalo, prijatelj, slušalac željenih stvarnosti, svjedok svih tajni, nesigurnosti i suza još iz vremena kada je mlada plemkinja sanjala svoj prvi bal. Do tog trena dopire priča koju je odživjela moja nona.
No ja poželjeh otići još dalje u vrijeme prije vremena.
Veliko kristalno ogledalo, u kojem prepoznah kristalnu kuglu mog života, je moj Aleph, koji me vodi na put ka istini, u svijet Dianino Bacchusove mudrosti koja izvire negdje iza vrata vremena.
Diana, sjedinjenje božanskog i zemaljskog sna, nasljednica u lancu bogova koji po mitu stvoriše svijet, krenu u vrijeme kada se svjetlost počela proljevati nebom. Vidjeh dolinu njene vječnosti, i osjetih svjetlost iza spuštenih trepavica. U velikom kristalnom ogledalu se otvoriše vrata neba i čudesna svijetlost, put ka istini, me ponese ka Kronosu, nestarećoj, oduvjek postojećoj, personifikaciji vremena i Kairosu, trenutku istine o ljepoti nastajanja. Dotaknuh pramen njegove kose i postadoh trenutak vremena u svom vremenu, trenutak u trenutku istine, estetika početka, mjera simetrije i nastajanje harmonije. Krenuh dalje i zaustavih se u na granici između pokreta i mira. To je bio čudesni tren kraja i početka, ne prelaz iz jednog u drugo nego prapočetak sam. Kairos pokrenu vrijeme u meni i ono pređe u uzburkanost vječnosti njenog trajanja. Svijetlost i oči, ujedinjeni u iluziju stvarnosti, postadoše prozori svjesti koja se počela zrcaliti mojim tijelom.
U daljini sam čula glas s početka priče:" I Bog reče: neka bude svjetlo i bi svjetlo." Narušavajući tišinu, tek dašak glasa iz bezkraja naučene istine o postanku svijeta, kairos početka, najavi stoljećima predavanu istinu o nama. Upitah se jesu li to zaista tako dugo tražena vrata vremena, jer tu, među milionoma svjetlosnih godina prepoznah početak, trajanje i prolaznosti svega, spoznah trenutak, eone, svijet i vrijeme u sebi, prepoznah Kronosa, alegoriju vremena, koja je stvorila prvo zlatno doba i koja će kasnije, nemilosrdno, žderati svoju vlastitu djecu. Gledam u nebo, pogled traži potvrdu vremena među njegovim treperavim očima.
Koliko svjetlosnih godina je star zvjezdani trag koji se prosu tamom? Koliko je prošlo okretaja zemlje dok je Danica stvarno najavila zoru?
Koga je on, svemoćni stvaraoc svega, poslao na zemlju da ukaže svoje postojanje, koga je učinio čovjekom da čovjeku potvrdi sebe u njemu. Čije rođenje mi slavimo u Badnjoj noći? Je li to odbačeni Mitra rođen u pećini ili ipak djetešce rođeno u štalici? Je i to bio nepobjedivi bog sunca Sol ivictus koji je žrtvovao bika ili je to bio Isus koji je žrtvovao sebe i ponovo za čovjeka otvorio vrata raja? Jeli to bio početak novog zlatnog doba ili je to samo ljubav?
Veliko kristalno ogledalo još jednom uzburka trag koji sam slijedila i ja na horizontu vidjeh izlazak sunca. Glas sa početka priče utihnu i ja začuh glas koji u mom nezanju nisam spoznavala.





Sunce je u zenitu jednog davnog ljetnog dana. Grad u srcu Balkana slavi dolazak prestolonasljednika. Marija von Kvapil, mlada plemkinja, obučena u svečanu odoru epohe s stručkom bijelog cvijeća na šeširu stoji ponosna i sretna u špaliru za doček. Pored nje su otac, majka i stariji brat. Okolo njih narod koji je pozvan da plješće, da kliče i baca cvijeće na put kojim će proći kolona. Otac, stranac na Balkanu, doseljenik iz daleke dinastije, gradioc željezničkih pruga i mostova, ostade zbog ljubavi u gradu na Miljacki.
Mariji je bilo četrnaest godina. Plod zagrljaja Balkana i Europe ona nosi u sebi cijeli svijet. Uzbuđena, od ranog jutra se spremala za izlazak. Zadnji pogled u veliko kristalno ogledalo.
"Marija požuri, zakasnit ćemo" pozva je mirno majka "Tata i Silvo su već u autu."
Spuštajući se stepenicama Marija je razmišljala o dvoru iz kojeg stiže današnja posjeta.
"Hoćemo li jednog dana putovati u Beč" zapita oca sjedajući u auto.
"Naravno, možda već drugog proljeća" odgovori joj otac." Pozvan sam na dogovor o izgradnji ljetnikovca za Habsburge u Opatiji"
Stigli su do centra grada i ostavili auto pored katedrale. Prošetali su do obale i stali na ugao ispred mosta s kojeg je prestolonasljednik sa pratnjom trebao proći na svom putu ka hotelu gdje je trebao ručati s gradskim ocima.
"Večeras smo pozvani na prijem u rezidenciju"
" To mi ovako usput govoriš, a od kada to znaš?" upita svog elegantnog supruga Marijina majka.
" Stvarno sam ti zaboravio reći, ali mislio sam da je to za tebe samo po sebi razumljivo" odgovori joj šaljivo suprug. " O tom prijemu se priča već mjesecima."
" Smijem li i ja s vama? Jesam li i ja pozvana?" upita Marija
" Hej ljepotice moja, tebi je tek četrnaest godina" odgovori joj umjesto roditelja brat. " moraš još malo pričekati, ali doći će i vrijeme tvog prvog bala"
Balove u svojoj kući je promatrala tajno sa vrha stepenica i divila se večernjim haljinama djevojaka i žena koje su dolazile. Često je tako skrivena i oponašala neke od njih, a onda dugo u noć sanjala ljubav. Ovo je bilo ljeto u kojem je u njoj počela cvjetati ženstvenost.
Oko njih je bilo sve više naroda. Žamor i međusobna pozdravljanja. S tornja katedrale odkuca podne. Marija opazi na drugoj strani ulice visokog mladića u crnom kožnom kaputu. Kao da je došao iz nekog dugog vremena, stajao je sam, s rukama u džepovima pogleda uperena prema mostu preko kojeg je trebala stići očekivana kolona. Marija ga je gledala tako začuđeno i napadno da se on, kao da je osjetio njen pogled iznenada okrenuo prema njoj. Njegov pogled, koji je skrivao neku tajnu, zaledi Marijinu krv. Sunce je bilo u zenitu, a njenim tijelom prođoše hladni trnci. Stajala je tako kao hipnotizirana nekoliko trenutaka ne odvajajući pogled od njega. Uzvici i pljesak naroda je vratiše u stvarnosti.


Otvoreni automobil je dolazio polako preko mosta. Mladi par, budući car i carica su nasmješeni pozdravljali puk, djeca su bacala cvijeće, a Marija je prišla bliže rubniku da bolje vidi haljinu i šešir prelijepe žene u autu. Očarana njenim osmjehom, Marija joj htjede baciti buket bijelih ruža koji je držala u rukama. U tom trenu odjeknu pucanj i bjelom haljinom buduće carice poteče krv. Još jedan pucanj i njena glava klonu na mrtvo tijelo muža. Zgranuta i prepadnuta Marija potraži pogledom mladića u crnom kožnom kaputu. Stajao je na drugoj strani ulice, s pištoljem u ruci. Do njega su već bili stigli naoružani pratioci kolone.






Odvedoše ga udarajući ga kundacima. Automobil sa mrtvim parom se vrati u rezidenciju, a Marija se ustravljena baci bratu u zagrljaj. Te večeri su njeni roditelji dugo razgovarali zatvoreni u biblioteci, a drugo jutro je kućom vladala neka njoj nepoznata tišina. Otac i brat su rano otišli na neki sastanak, mama je plakala, a Marija je, neshvaćajući važnost jučerašnjeg događaja, stajala pred velikim kristalnim ogledalom i isprobavala novu haljinu koju je trebala danas obući za svečani ručak koji su ona, otac i brat organizirali za mamin rođendan.
To je bio zadnji dan njenog sretnog djetinjstva. Ubistvo na Balkanu je bilo uzrokom svjetskog rata. Otac i brat su otišli na front i ona ih više nikada nije vidjela. Kraj rata je Marija dočekala u koroti. Bilo joj je osamnaest godina. Srušeno carstvo je srušilo i njene snove o balu na kojem će sresti ljubav. Sa završenom višom djevojačkom školom Marija je počela raditi da bi prehranila mamu i sebe. Zatvorena u stanu na periferiji grada, daleko od sjaja kuće u kojoj je odrasla, Marija je provodila večeri pišući dnevnik. Tajno se nadala povratku brata, nadala se da će joj on ponovo vrati sjaj života za kojim je žalila. Veliko kristalno ogledalo, ostatak nekadašnjeg salona u kojem je tajno promatrala balove njenih roditelja, postade svijet u kojem je mogla sanjariti.
Dočekivala je transporte kojima su se vraćali mladići iz rata. Otac je poginuo, ali bratu se bio izgubio trag. Nadala se da će jedne večeri među gubitnicima prepoznati drago joj lice, da će mu pomoći da zaboravi strahote i da će zajedno jedne večeri zaplesati dobri stari bečki valcer. Iz dana u dan sve tužnija i nesigurnija vraćala se kući sama. Njena majka, udovica austrijskog plemića više nije ni izlazila iz stana.
Jedne ljetne večeri, sačekavši da zadnji čovjek siđe iz vagona, ona krenu ka zalazu sunca. Odjednom kao da je sišao s neba pred njom se pojavi mladić u uniformi nove vojske. Pogleda punog divljenja on ju zapita:
"Čekate li zaručnika?"
"Ne, brata" odgovori uzbuđeno Marija
"Ovo je bio zadnji transport" odgovori joj mladić
" Znači ni on se više neće vratiti. " zaplaka Marija
" Tko još nije došao?"
"Moj otac je poginuo"
Roman joj pruži ruku za saučešće i za cijeli život.