Freitag, 11. September 2009

Duše vjetra sjenka....

Mi Afroditina djeca, mi djeca morske pjene, mi zanesenjaci života, ovisnici te čudesne snage, njenom snagom snagu svoju osjećamo. U vremenu oluje ruža pisah pjesmice njoj u čast, slagah rime da me želja mine, skrivah suze da ne uništim tu radosnu pjenu sreće iz koje se naš život kreće. Odrastoh do djeteta i zagrlih svijet, uronih u ljepotu istinskog postojanja, više ne pišem pjesme, osjećaje slažem u zrelije rečenice, ali ove davne pjesmice, nostalgija prohulahih vremena me ponekad vrate na izvor s kojeg sam krenula u univerzum svijetla i doista osjetila zvjezdane zagrljaje i lakoću postojanja. S ljubavlju u srcu se uistinu lakše diše i čuje šapat uzdrahtale nebeske duše.


Horizontu okrenuta
na svim stranama svijeta
stoji vječna vječno, eterična,
ta duša vjetra tajnovita.
Prozirna i snena stoji ljepotica
zrakom odjevena
ni boginja ni sjena,
vjetra duša, treperava, lepršava, a ponekad svojeglava
kao uvrijeđena života ljubavnica.


U sutonu zagrljajem svijetla i tmine
s Maestralom se u daljine vine




Jakovljevo blješti ljestvama na nebu,
te čudesne zvjezdane staze
sjenku njene sjenke krijesnicama maze.


Etera ni boginja nit žena,
snena sjenka njene duše
grleć dušu drhtavome vjetru,
čudaku koji njenim snovima puše.
Duša vjetra
lakoćom leptira ka ljestvama krenu
svilenim šapatom pozdravljajuć zoru
rađanje i umiranje u beskrajnom nebeskome moru.

Blješti njena duša u kapima kiše,
u krošnjama drveće njenim dahom diše,
cvijeće njenim snom miriše,
psi njenim glasom laju
i sijača zvijezda pozdravljaju,
a u daljini, iza sjene duše njene
kotrljaju se karavane
čovjek neki zastane
berući plodove snene
za vino sreće osjenjene.

Svitanjima burna, prozirna i jasna
britka duša vjetra
u dolasku glasna
miris smilja i bosilja širi,
ljepota ljepotom okrunjena
u čistoći neba okupana,
dragulj života stvara,
vatrom brušen, vodom gažen, srcem tražen,
u biser,
dlanovima oceana mažen,




iz školjke Jakobove sedef
u ljubav pretvara.

Venera treperava i snena
ljubavnica vjetra


duše vjetra sjena najdivnijom od svih cesta,
na ždrebici sedefastoj
bez uzde i stremena
jezdi putevima zvijezda.

Jezdi vjetrom, duša vjetra,
drhti zvijezdama, kao majka zvijezdana
spava u blatu, kao spavačica shrvana
budi se u pijesku, ta ljepotica pješćana.


Morskom pjenom okrunjena
iz duše neba iznjedrena
mačevima svijetla
budi snage vjetra,
u ciganskoj tuzi njena ljubav spava,
u košarici snova njena sreća bdije
njena duša vjetrom vrije,
sjena njene sjene
se u oluji ruža krije
mirisna i sjetna
Venera ni boginja nit žena,
tek čovjekova
sudbina tajnovita, al sretna.

Na Kairosovoj vagi......

Listajući već požutjelu pjesmaricu, pronađoh ovu drevnu pjesmicu, pjesmicu napisanu u vremenu koje nazivom olujom ruža i mislim da ona danas ponovo dokazuje stanje moje duše. Jutros izađoh sretna pod koplja dnevne svijetlosti i stadoh na Kairosovu vagu da ponovo osjetim harmoniju moga malo uzdrhatalog bića.







Zaustavljena u trentku vječnosti
osjetih one davno zaboravljene treptaje.
Izgovorih riječ ljubav
krenuh zvjezdanim stazama
i zakoraknuh u davno prekinuti san.

Zastadoh na vrhu srednjevjekovnog brdašca
u zenitu ljudske zloće i životne tragedije
okupana istinom mojih snova tvorca
u maglovitom oblaku nepoznate energije,
na strunama svijesti snagom treperavog srdašca,
svijesna trentka ove božansko- ljudske komedije,
naslućujem obrise svog kristalno- osjećano dvorca.

Podno tog vjekovnog snobuđenja
širi se "mare nostrum",
plavi izvor ljepote ljudskog postojanja
utopljen u istini "mare vostrum."

Daleko od sunca, stoji ljepota sama
daleko od tragedije i komedije
u bespuću vječnoga neba širi se tama,
tama tamne nepoznate energije.

Snene oči, oči boje moga snoviđenja
snene snom o ljepoti nebeskog odraza
o mraku postojanja i tužnih proviđenja
o ljepotici beskraja zvjezdanih staza,
o ukradenom snu iz sunčanih oaza.






Na granici između dva neba,
u bijegu od požude i straha
osjećajući što ljubav treba
dobri bog sretnoga trenutka,
satkan od zvjezdanog praha
ostavlja trag nježnog oblutka.

Sunce miluje svilenkasti san,
prosipa svijetlo da opet bude dan
a čudesne svjetlucave zvijezde
beskrajem te ljepote jezde
ka kristalnom dvorcu,
tom nebeskog broda pramcu
dodiruju tu usnulu ljepotu
još uspavanu ljudsku dobrotu.

Od zvjezdanog praha satkan
čudesni opsjenar mojega bitka,
kao davni san u istinu utkan,
dobri bog sretnoga trenutka
ubija glas laži sa jezika britka.

Nebeski vranci me beskrajem nose
jezdim kroz novu spoznaju
maglovito polje puno jutarnje rose
kroz kristale te nebeske kose
kroz kapljice sreće
kroz titraje neba
budim se sretna u tom zvjezdanom zgrljaju.

Na portama unutarnjeg svijeta
misao se širi, čuvarica srca
čuvarica proživljenih ljeta,
straža duše moje olujom grca,
iz očiju njenih nova iska frca
to
ljubav me ljubavlju od utvara brani
ljubav ljubavlju moju dušu hrani.

Iz kristalnog dvorca
iz dubine srca moga
tihi se vapaj dušom mojom širi
uzdah sneni uspavanog borca
koji izgovorene laži s istinom miri,
a sjenka duše moje na vagi dobroga boga
dušu i tjelo u vulkanu snova,
ljepotom duševnoga sklada,

ljubavlju vječnom dariva.

Nebeski me vranci beskrajem nose
moji osjećaji ljepotom duše jezde
i titrajima božanske kose
dodiruju jutros već usnule zvijezde.



U kristalnom dvorcu, u dubini srca
sjenka duše moje, kao dobra vila
ponovo san o sreći, spokoju i ljubavi sniva.