Sonntag, 21. März 2010

Čovjek je jednostavno ljubav




Čovjek to anđeosko, golo rođeno biće je jednostavno Ljubav. Njegov život je ljubav, njegovo djelo je ljubav. Otvorena srca čovjek u čovjeku korača trnovitim stazama uspinjući se ka zvjezdama. Ljubav prepoznaje ljubav, ljubav osjeća ljubav, ljubav stvara ljubav. Čovjek u čovjeku prepoznaje čovjeka, čovjek čovjeku u tuzi, nesreći i brigama otvara srce. Čovjek u čovjeku je zrcalo u kojem se ogleda ljubav, zrcalo u kojem treperi čudesna energija njegova srca i mijenja izraz njegova lica jer se u čovjeku zrcale brige, tuge i sreća drugog čovjeka. U osmjehu, u suzama, u sitnim borama oko usana i očiju, u pogledu se zrcali srce čovjeka u čovjeku. Čovjekovo lice je anđeosko ogledalo u kojem izranja slika duše, lepršava dobrota, toplota i ljepota njegova unutarnjeg sunca. Čovjek u čovjeku otvara svoje srce i upija boli, upija tugu, upija brige drugog otvorenog srca. Što mogu srca dva učiniti u ovom čudesnom svijetu? Sjedinjena na svjetlosnoj stazi života dva srca tkaju najvredniju sunčanu oazu zajedništva. Čovjek, to anđeosko biće je jednostavno ljubav, čudesna slika satkana od najvrednijeg tkiva svemira, slika uopkvirena u ljubičastom bojom drevnih snoviđenja, čovjek u čovjeku je zrcalo duše svemira izronjeno iz srca univerzuma.

http://sto-je-zivot.blogspot.com/2008/01/o-srei-i-ljudima.html

http://sretan-trenutak.blogspot.com

Peta dimenzija satkana od Venerinog zlata


Lutam snena sanjanim beskrajem vremena, srebrenkasti sijač zvijezda plavetnilom jezdi milujuć' me suptilno nježnim zagrljajem sjena u kom se srce utaplja u mitu o dalekoj zvijezdi. Pred očima trepti pozornica neba satkana od misli, sjenki, uspomena, slijedeć' put astralni Apolona Feba i istinu da stalna je tek vječna mijena izrasla iz uzavrele sreće nebeskih pjena. Blješti scena neba pod svjetlosti srca, a na rampi sjenka moje duše snene, ljepotu proteklog vremena sad grca,a davne tuge u tmini sakrivene, tuge vagom trenutka izmjerene, tuge u pjenu sreće pretvorene.Na čarobnom sagu treperave noći pegaz moje snove nosi u carstvo vremena i božanske moćii sakriva ljubav u Venerinoj zlaćanoj kosi. Na baršunu mekom, paperju od svil, na blještavom sagu mjesečeva praha srećem dobre, snene djetinjstva mog vile i zrcalne mrve duševnoga straha. Nižu se ostatci i tuge i sjete, srce slaže novu uspomena nisku, reda ih ko zrnca od krunice svete, u ljepotu duši probuđenoj blisku. Simfonija neba, nježna pjesma, duše treprave strune, iz školjkinoga tkiva potresnu baladu svojim dahom guše šapćuć' sjenci njenoj, dušo još si živa.Sjenka duše moje sad baladu piše trepereći kratkim trenutcima sreće, srce sklada nježnu simfoniju kiše, a život se tragom Venerinim kreće. Snovi se rađaju iz sutonske zvijezdekočija me nosi pod koplja svjetlosti vranci moje svijesti sad beskrajem jezde, pjenušajuć pjenu ljubavne milosti. Dlanovi neba miluju ovu divotnu noć, dodir kojim iz duše prognana je tamaudišem ljepotu i darujem duši moć i spoznajem srcem, više nisam sama. Kličem sretna novoj čudesnoj ljepoti, trajem u trenutku istinskoga sjaja, zahvaljujem bogu na njegovoj dobrotina ljubavnoj igri bez početka i kraja. Na izvoru davno dane mi sudbine, osluškujem žubor pjenušavoga sata, uranjam u duše tajnovite dubine i živim život tkan od Venerinog zlata.

Simfonija tišine


Teške od zvijezda i baršunaskog ogrtača vise ruke neba nad terasom u ovom gradu u srcu Europe. Noć punog mjeseca je prosula plavićasti veo nad naše duše koje uzdrhtale promatraju tisućljetnu reprizu one davno uspjele premijere. Svjetlost se u staklenim cipelicama šulja kroz tišinu i uvlači u srce, ovija se kao prelijepa žena oko tog čuvara mira i pretvara ga u snenog izdajicu unutarnjeg blaženstva. Sjedimo u udobnim foteljama i kao i uvijek u takvim večerima ispijamo iz velikih kristalnih čaša kraljavsko piće. Vjetar donosi miris proljeća koji se miješa sa mirisom dozrelog grožđa i okusom Cognaca. Slušamo tišinu prepunu uzbuđenja i obećanja da će ovo čudesno plavetnilo beskraja ljubav još jednom zatvoriti u najsitnije pore sjećanja, sakriti je u onaj najtiši dio uspomena, u onaj dio kojim osluškujemo tišinu istinskog postojanja u sretnom trenutku bezvremenog sjedinjenja. Osjećam tvoj pogled kao milovanje, osluškujem tvoje disanje kao sonatu vjerovanja, miris tvoje kože uranja u mozak i oplemenjuje prastaro središte njuha, budi ga iz uspavanosti i ja njime vidim tvoju uzdrahtalu dušu. U meni se budi ona mlada djevojka koja je, u ovakvim noćima, u uvali naše mladosti, na pješanoj plaži prvih nemira, ispijala nektar sa tvojih usana. Večeras su se kao i nekada iznad nas nadvili od zvijezda teški dlanovi neba, baršun ponoći grije srca, a mi sjedimo u udobnim foteljama i ne radimo ništa, a činimo puno više od onga što smo do sada učinili. Mjesec se smiješi našim uzbuđenjima, Artemida umjesto strijelica baca zvjezdani prah na naše duše, a mi slušamo simfoniju tišine, tu najsuptilniju melodiju sretnoga trenutka.

Let kroz snove



Suptilna melodija svjetlosnoga zagrljaja, nježna je i umirujuće tiha, opušta svaki djelić moga fizičkog tijela, predaje ga Pegazu, da beskrajem jezdi ka dalekoj zvijezdi, da mogu, da smijem u san utonuti cijela. Sjedinjene tako i duša i tijelo iz bezvremena drevnog danas putuju kroz vrijeme, zaobilaze mnoge neprohodne staze i dozvoljavaju leptirima snenim, što na dušu paze, da svojim treptajima dušu i tijelo vječnom ljubavi maze. Rijeka vremena bjesomučno teče, iza mene ostaje tek trag zvjezdane prašine, zrnce svemirskoga praha, iskra vječne duševne tišine i ja u trenutak novim hrlim bez imalo straha. U mislima mojim osjećaj se iskri i tada ulazim uvijek u novi svijet, nastavljam sjedinjene duše s tijelom bezvremenski let. Uranjam u prostranstva nova, u čaroliju svjetlosnoga raja, u mrežu od zvjezdanih niti i sigurna sam da ću u tom svijetu punom ljubavi i topline vječnu sreću odkriti i do kraja zemaljskoga puta samo snene snove sniti.

Da sanjala sam još ne dosanjani Einsteinov san.


http://u-koljevci-osjecaja.blogspot.com/2007/12/4-d-samopoimanje-iliti-osjeanje-osjeaja.html

Ja još uvijek slijedim moja davna snoviđenja i još uvijek sanjam taj san, još uvijek letim kroz snove, još uvijek sam uronjena u svjetlosnu dimenziju postojanja u sretnom trenutku trajanja u svjetlosnoj dimenziji vremena i vjerujte mi sretna sam jer živim moj, samo moj sretan trenutak.

http://sretan-trenutak.blodspot.com

Buđenje u ljubičastom snu



Stojim na hridi naslučujuće zore, opraštam se od ljepotice noći, te radosne kupke neba, udišem svitanje i pružam dlanove suncem obasjanoj pjenušavoj sreći. U misinom dućanu duše, u bezvremenom ljubičastom snu postajem lovac u žitu, grlim lepršave makove još od noći snene, tu čudesnu mekoću kukoljem žigosanu, vječnim drevnim snom ogrnutu, vjetrom milovanu, srcem opjevanu, umom naslikanu, okom fotografa trenutka dotjeranu, tu treperavu, mojih drevnih ljubičastih snova beskrajnu ljepotu. Dotaknuta jutrenjem vedrine moja uzdrhtala duša još uvijek usidrena u njedrima noći, mjesečevom mjenom opijena, toplinom srca probuđena, radošću života okupana, svitanjem novoga dana probuđena, u mirisnom dućanu duše ljubavlju oplemenjena, zaboravlja tužna sjećanja, oprašta kriva svjedoćenja, raskida ugovor kratkog neživljenja, napušta luku nepostojanja i uranja u beskraj oceana, u radosnu pjenu ljubičastih osjećaja osjećanja.

http://sretan-trenutak.blogspot.com

http://jutro-poezije.forumotion.com/pjesme-f6/bezvremeno-putovanje-vremenom-by-artemida-t44-120.htm#460

Samstag, 20. März 2010

Ljubavi s ljubavlju


Ljubavi ti si tu u mirisu svitanja, u podnevnom suncu, u vjetru predvečerja, u purpuru sutona, u ruci koja pali oči neba, ti dodiruješ misli, budiš osjećaje, zaustavljaš snove, uvlačiš se u srce, opijaš kao vino.
Iza vrata života, na kraju duge, u carstvu beskraja i stvarnog postojanja bdije vladarica svjetlosti, sutkinja dušama, njihova vodičica i krstiteljica njihova rođenja, spona vjerovanja i mudrosti, majka dvojstva, uzrok svim vjenčanjima, svim sjedinjenjima u jedninu i njeno trajanje. Padom iz vječnosti, LJUBAV postade sunčani trag i stvori ovaj svijet i nas u njemu.
Estetika trenutka u kojem osjetismo da tijelo nije materija, postaje smisao i snaga sna, ljepota postojanja skrivena u zrncu pijeska, u kapljici rose na latici tek procvale ruže, iskra plamena, vatra, osjećaj nad osjećajima, život.
ti si tu pratiš nas u stopu, griješ nas vatrom početka, spavaš u osmjesima, živiš u zagrljajima, bdiješ nad umorom, ti si vječna straža našoj snazi i našim slabostima.
Prepoznavši u sebi snagu vjerovanja, poželjeh se vratiti tamo gdje stoluje kralj nad kraljevima. Tamo je početak ovog dalekog puta, tamo će me dotaknuti sjeme nove svijesti i ona će se roditi iz djevičanskog poroda i postati ono veliko "Ja sam ljubav", prva i zadnja tajna u stvaranju svijeta, sveto trojstvo u kojem je misao o njoj, osjećaj njenog postojanja u meni, u tebi, u nama. Ljubav je proizašla iz treptaja božjeg oka, sjedinila se sa djetetom velike zelene rijeke, koja svojom deltom sjedinjuje svijetove. Ljubav je zagrlila tog svojeglavog boga i rodila trenutak sreće.
A vrijeme ima krila i leteći eonima ostavlja za sobom sjene prolaznosti. Krilato vrijeme postaje melanholija postojanja, ono ne gleda unazad na ruševine svoje nezaustavljivosti. Treptaj božjeg oka uskovitlava ljubav i vrijeme postaje rijeka prolaznosti, svijetsko vrijeme u svijetu i njegovoj promjenjivosti. Ljubav je početak i kraj trenutka, beskonačnost u konačnosti zemaljskog postojanja, ona je sjeme bezgrešnog začeća, duša svijeta koja u čovjeku bdije nebeskim očima, očima Ljubavi. Zadržimo se u trenutku, u hramu gdje nema vremena, gdje vlada kralj nad kraljevima, gdje anđeli snuju svijet u kojem ćemo se u sljedećem treptaju oka probuditi. Tu se rađa vjetar i postaje udah i izdah, pneuma, život i postaje naše vrijeme, to nemirno djete rođeno na obalama velike zelene rijeke. Stigavši u hram u kojem tek bogovi žive, susrećemo početak svoje prolaznosti i učimo je živjeti u svom njenom sjaju.
Ljubavi, tvoje oči su jedino svijetlo u džungli želja, tvoj glas je tišina blagdana, žamor svakdnevice i simfonija sna, ti si sreća na izvoru ljepota vječnosti i beskraja sjedinjena u ovom čudesnom treptaju oka, u trenutku koji nazivamo život.

Svitanje nove zore


Naslanjala sam glavu na tvoje grudi i oslušivala melodiju sna i čula tišinu, našu tajnovitu tišinu koju smo slušali u močvari u dolini zelene rijeke, tišinu koja se mješala sa pjesmom barskih ptica i cvrkutom lastavica koje su se spremale na put prema jugu. U tvom zagrljaju uvijek osjećam spokoj, snivam ljubačasti san na uzburkanim valovima tvoga srca i skrivam se među ljiljanima koji niću sa tvojih usana, ne osjećam ni kišu ni jesenjski vjetar koji prijeti pucanjem oblaka nad kućom u kojoj tuga spava. Tvoje je tijelo ranjeno, spalili su ga zraci spasenja, a duša izrasta iz pepela i kao ptica Fenix uzlijeće u bezvremenost našeg zajedničkog sna. Jučer sam čula krik tvog ranjenog grla, a danas , danas je tvoj glas ponovo prošlost koju nikada ne želim zaboraviti. Večeri pune straha, večeri samoće, hladnoća u toplini doma u kojem je trajao samo miris tvoga tijela je vrijeme bez vremena, neživljenje koje želim zaboraviti. Proljeće je stiglo svjetlosnim zagrljajem tvoga bića, laste se vraćaju u gnjezda koja su zimus bila tako tužno prazna. U vrtu pred našim prozorom buja život i širi svoj mirisni zagrljaj, poziva nas na slavlje svih osjetila. Naslanjam glavu na tvoje grudi i sretna osluškujem u tvom srcu svitanje nove zore.

Govori mi jezikom tišine


Stigao je tišinom zvijezdanoga praha, govorio je jezikom tišine, grlio je tišinom uzbuđenja, milovao tišinom svjetlosnoga bića i postao je glasnik tišine u mojoj uzavreloj duši. Uveo me je u kristalne odaje svetišta u kojem mirisi šapuću, svjetlosne zrake pričaju bajke, boje skladaju melodije srca. Na oltaru je gorila svijeća tišinom vjerovanja u snagu ljubavi. Stajali smo pod sunčevom zrakom koja je završavala svoj put na njegovom licu. Osluhnuh tišinu te čudesne ljepote i začuh glas sunca. To je on, visok i taman, čovjek sa očima boje sna uramljen u aureolu bezvremenog postojanja u tvojoj nutrini, u najskrivenijem dijeliću tvoga svemira. Osjetih drhtaj na kraju zlaćane spirale, vidjeh vrtnju čudesnog vretena koje nas je tišinom svjetlosnih niti povezalo u zajedništvo ljubičastog sna koji u tišini uzavrelih duša još uvijek sanjamo. Govori mi, da, uvijek mi govori jezikom ove čudesne tišine u kojoj odslušah najsuptilniju melodiju postojanja, sonatu o ljubavi koja se rađa i traje u tišini osjetila.

Sonntag, 14. März 2010

Preminuo je glumac Kiki Kapor, otišao je zauvijek čovjek koji nam je poklanjao osmijehe svog velikog srca

In memoriam
Ljubomir- Kiki Kapor je rođen 21. 09. 1932 na sunčanoj Korčuli i do 12. 03. 2010 širio sunčanu svjetlost Zagrebom



Bila je zima 1960- te godine, bilo je u buffetu kazališta Gavella, bila sam dijete, bila sam razigrana, voljela sam smijeh, a ti si me nasmijavao pričajući mi vic o Štefeku. To je bio početak jednog dugogodišnjeg prijateljstva, prijateljstva koje je nakon pedest godina prekinuto tvojim odlaskom zauvjek.
Dragi moj Kiki tvoja sunčana dobrota će zauvijek ostati pohranjena u mom srcu i mom sjećanju. Jedno mjesto za stolom na sljedećim slavljima će zauvjek ostati prazno i nedostajt će mi tvoje dosjetke, nedostajat će mi tvoj smijeh, nedostajat će mi tvoj topli pogled i tvoj humor kojim si budio u svima osjećaj ljepote, mirise mora i maslina sa tvoje ljubljene Korčule.


Ne, ne opraštam se od tebe prijatelju moj, samo slično Kush- ovoj svijeći, svjetlost trepravu i snenu, pokušavam zadržati u duši sjećanjem na dušu tvoju, svijetlost nepostojećih boja, neopisivih boja, svjetlost boja tvoga srca, tvoga glasa i osmijeha tvoga. Želim da u jednom kutu postojanja i trajanja u ovoj ponekad okrutnoj predstavi života tvoja slika nikada ne izblijedi, da se vječno susrećemo na mjestima onim koja još uvijek u sebi kriju smijeh tu čudesnu muziku koja je izranjala iz tvoga srca. Dok iz urne tvoga životnoga praha uzleće ptica čudnovatih krila i nestaje u oblacima, ja palim svijeću uspomena i u treperavom svijetlu njenog tužnog sjaja naslućujem susret na oblaku jednom, susret tamo daleko u oceanu snova, u beskraju neba, u trenutku kada i naše životne svijeće dogore do kraja. Tamo u širinama svemirske duše, a srcu tako blizu, krije se vječnost našeg postojanja, vječnost nepostojeće boje duša naših i smijati se odživljenom životu u ljubavi i neuništivom prijateljstvu.

S osmjehom u suznom oku, šapućem ti dragi prijatelju "Miruj u smrti se sniva", a ti si znao tako divno stvarati snove u kojima smo svi nasmiješeni i sretni živjeli.

Dijana Jelčić- Starčević

Buđenje u Shakespeare- ovom snu.


Romeo i Julija, ta nesretna priča, ljubav osvetom i mržnjom ubijena, uspomene drevne na ljubavne noći i svitanja tužna u svima nama žive.
Snivam san o plesu sjena nebeskoga vala, osluškujem tonove Shakespearova žala, pjev slavuja, cvrkut ševe u duši se gnijezde, ljubav je duši simfoniju snova darovala. Zaprega snova dušom svijeta jezdi, tu kočiju snenu mjesec smiješkom prati, srce moje nosi tvoga srca zvijezdi
a sreća se ljepotom tvoga glasa zlati. Sniva duša svijeta u carstvu visine, sniva da se život iz sunca suncem rađa dok ljubav simfoniju duše sklada. Sjenka duše moje bježeći od prevara i krađa, bježeć od osvete i mržnje, u toplini tvoje blizine ljubi sjenku duše tvoje, u kočiji snenoj, u kojoj samo ljubav vlada. Treperi simfonija zvijezdanim kotačem, slap iskrećih boja, žubor noćnog neba, tek nazire se tuga koja dušu vreba taj gordijski čvor režem tajnim mačem, osluškujem ljepotu koju srce treba, u čašu života kapljice snonova natačem. U pjanstvu ludom razigrane duše sjenka jedna titrajućom pučinom pleše, uranjam u dubinu te nebeske vode, Verona se zrcali u beskraju slobode, drevna tragedija, davne slike svitanjem se ruše, a tonovi Venerine simfonije bol u duši guše. Koračam stazama gdje ljubav vjekuje, osjećam svijet u kojem ljubav caruje, živim lakoću koju ljubav daruje, a u dubini duše srce sretno miruje osluškujući zvuke te čudesne simfonije.

Samstag, 13. März 2010

Pismo koje je ostalo bez odgovora.


Stigoh iz tvornice snova i proučavanja prirode ljudskoga uma, otvorih dragu mi adresu u virtuali i pronađoh ispod jednog teksta diskusiju o meni, mom karakteru, mojoj osobnosti, mome znanju i napisah pismo koje je do dan danas ostalo bez odgovora.


Virtualni svijet 29.06.2009 18:49h

Ne razumijem draga nepoznata dušo, od kuda ti ideja da imam nešto protiv tebe, tebe kao osobe. Draga djevojčice ti si toliko stara da bi ti ja mogal biti (oprosti ovo je samo figurativno i nema nikakve druge usporedbe´) majka, zašto bi ti mene, ti kao osoba žuljala, nismo se još nikada u životu srele, nismo se pogledale u oči, nismo stisnule ruku jedna drugoj nismo porazgovarale, ne poznam tvoju boju glasa, ne znam koja ti je boja očiju, ništa ne znam o tebi do toga da pišeš poeziju, odabireš dobre tekstove na internetu i obajvljuješ ih na portalu, znam da voliš indijsku filozofiju i predpostavljam i da ju živiš. Da, imaš pravo, usudila sam se staviti primjedbu na jednu tvoju pjesmu, mea culpa, zabolio me stih "čovjeka siromaha........" zasmetaju me uvijek negativne misli kada se radi o medicini, kada se radi o pacijentu, jer pacijenti su dio moga života, s njima živim već četrdesetak godina. Kada postavim provokativno pitanje to ne znači da sam protiv osobe koja je tekst objavila i ne razumijem zašto ti svako moje pitanje odmah uzimaš osobno ili bolje rečeno sada već polako razumijem. Duša tvoja nije napadnuta, ja se samo pitam kako netko tko tako suptilno stvara stih može u sebi osjećati toliki bjes i toliku ljutnju, toliku mržnju, kako netko tko druguje sa anđelima može tako okrutno vrijeđati i optuživati. Draga nepoznata dušo, pjesnikinjo, ženo mislim da ni jednom jedinom rečenicom nisam dirala u tvoju osobnost i tvoje osjećaje, pitala sam se samo u zadnje vrijeme što znače ti bezbrojni svjetlosni zagrljaji koje ostavljaš u ovom virtualnom svijetu, nisam se usudila postaviti konkretno pitanje. Razlog? Pitanje bi moglo biti negativno protumačeno i opet izazvan nesporazum. Počela sam komentirati svjetlosne zagrljaje i osjetila da ih sve više i više šalješ, čista fizika akcija i reakcija. Ti si danas objavila pjesmu kojom objašnjavaš što je za tebe svjetlosni zagrljaj i zato ti hvala. Poezija doista kaže više nego tisuću napisanih riječi.
Optužuješ me da sam strašljiva, da mi je nestalo tlo pod nogama, da tražim zaštitu, da sam lažna princeza na zrnu graška, virtualni svijet nazivaš graškogradom. Nisam strašljiva, nije mi nestalo tlo pod nogama, uvijek sam spremna za konstruktivan dijalog. Pokušah ga uspostaviti s tobom kod priče o starom indijancu, pokušah ga razviti kod pjesme o zvjezdanom orlu, pjesmi koja me se dojmila, prisjetila me na Danteove stihove, ali i to je bilo krivo protumačeno. Ne, ne osjećam te kao grašak, ne žulja me tvoja prisutnost, dapače u ovom kristalnom dvorcu si ti osviježenje. Žao mi je da imaš takvo mišljenje o meni kao o osobi, žao mi je da se nismo prije ovoga u živo srele i pogledale u oči........ doista mi je žao!

Montag, 8. März 2010

Gnostički trenutak


U ovom gnostičkom trenutku estetike duše uranjam u ocean novih spoznaja i upijam odluke uma koji trepri izvan ovog čudesnog izvora ljepote. Um, to čudesno zdanje koje me brani od kradljivaca snova, me poznaje, a ja uvijek iznova upoznajem njegove tajnovite staze bespućem spoznaje. Ljubav, predivna žena odjevena u pjenušavu odoru u koju su utkani biseri izrasli iz školjke na pješćanom žalu postojanja, me poziva na putovanje pejsažima duše. Odvodi me u kristalni dvorac kraljice svjetlosti, otvara mi vrata mudrosti i provodi me labirintom zrcala u kojem prepoznajem sebe u trenutcima odluka, u onim sekundama kada sam, slijedeći promjenu paradigmi u carstvu uma, mjenjala osjećanje osjećaja i pokušavala trezveno opisati geometriju qualije, onog inače nedodirljivog osjećaja u meni. Vidim svoje lice ali u njemu ne naslućujem odlučnost one žene koja je vjerovala da je pobijedila sve nerazumljivosti u sebi. Vidim svoje oči koje inače nikada ne mogu vidjeti iako njima gledam svijet u kojem živim. U pogledu svom susrećem onu nesigurnu djevojku koja je tražila ljubav u nedosežnim daljinama univerzuma. Da, to je ostatak ostataka onog komadića djetinje sreće u meni, to je onaj komadić duše koji je ostao pošteđen od utjecaja prevrtljivosti uma koji uvijek traži samo dokazane i potvrđene činjenice u beskraju postojanja. Zaustavljam se u tom koridoru svijesti i pokušavam zaustaviti rijeku vremena, zaustaviti bujicu nadolazećih podataka i odživjeti još jednom onaj trenutak u kojem sam osjetila otvaranje sedefaste školjke i rađanje prvog bisera za niski koju godinama nosim omotanu oko srca, sakrivenu od očiju pohlepnih prodavača magle. U ovom gnostičkom trenutku estetike duše, vidim arhipelag satkan od bijelih koralja uspomena, vidim sebe u zagrljaju biserne pjene i osjećam da nisam uzaludno skrivala srce od znatiželjnih ronioca, koji kradu bisere oceanu snova i prodaju ih na sajmu taština.

Sonntag, 7. März 2010

Simfonija mirisa


Miris je ponekad afrodizijak, a ponekad ubica ljubavi. Širi se kao svjetlost, prelijeva se u nijanse boja i tonove melodija, uvlači se u pore, probija kroz sve barijere naše svijesti, luta galerijom naših uspomena, dodiruje sjećanja, uranja u ocean pamćenja i zaustavlja se kao svjedok nekog lijepog ili ružnog trenutka proživljenog vremena. Nažalost među nama žive nesretnici, koji zbog nekih poremećaja u organizmu, bez dovoljno znanja o sebi samima i mirisima koje oko sebe šire, odbijaju ljude od sebe, šire neugodu, izazivaju gađenje, a da toga uopće nisu svijesni.
U svom dugogodišnjem radu sa ljudskim tijelom razvio se u meni, onaj arhaični dio mozga, mozak mirisa. Daniel Golemann, pisac knjige "Emocionalna inteligencija" tako naziva naše središte za spoznaju mirisa. Nedavno sam čitala u jednom stručnom listu o ispitivanju mozga, članak o središtu za njuh. Znanstvenici su uspjeli otkriti uzajamnu vezu djelovanja tog središta sa središtem za pamćenje i sjećanje. Iako smo se posjedovanjem i razvitkom svijesti uzdigli iznad životinja i zanemarili to središte, ono ipak djeluje i upućuje nas na pamćenje ugoda i neugoda. Osjećajući, pamteći i sjećajući se mirisa mi razvijamo emocionalnu mudrost u sebi. Miris nas čuva, miris nas brani, miris nas vodi, ubrzava i zaustavlja na postajama našeg životnog puta. Neki ljudi misle nosom, tvrde filozofi mirisa. Patrik Süskind je slijedeći tu filozofiju napisao roman "Parfem" koji je bio jedno vrijeme na prvom mjestu svijetskih bestselera. Pored ostaloga on u svojoj knjizi piše o simfoniji mirisa, nazivajući sudbonosni parfem "Amor i Psiha". Taj parfem je čudesna muzika koja kroz nos direkno ulazi u mozak i stvarala slike o ljubavanoj bajci iz antičkih dana.
Moj mozak mirisa rađa u meni osjećanje koje se širi tijelom, osjećanje koje nazivam galijom mirisa. Ta galija puna neprocjenjivog blaga svojim lepršavim laticama jedri mojim tijelom i ponekad imam osjećaj da se nalazim u mirisnom dućanu u kojem žive oceani, šume, livade, arboretumi, ružičnjaci, lavandina polja. Mirisi se šire u meni i oko mene i ja se utapljam u toj čudesnoj kupki za sva osjetila, utapljam se u aromatičnom moru svih mojih tjelesnih stanja, mojih lijepih uspomena.
Ponekad se sjetim one mlade djevojke iz vremena koje nazivam poezijom ruža. Mirisi iz tog vremena još uvijek žive u meni, miris dunja crta sliku Rembrantovih boja, sliku spavaće sobe mojih djedova, miris sapuna me vraća u ona jutra kada sam se još snena spremala za odlazak u školu, a onda se sjetim i vremena prvih ljubavnih susreta u zagrljaju svježe opranog tijela, mirisa šampona u njegovoj kosi, miris sutona koji se miješa sa trepravom svjetlosti zvijezda i mirisom pjeska na obali jezera sreće. Ta mlada djevojka je stajala u mirisnom dućanu svijesti, a duša njena je tek ćutila novo osjećanje, tu tajnovito mirišljavu duše njene hranu, hranu srca njenog, njene davne sanje. Unutarnjim suncem obasjan Amorov hram, u srcu lijepa sjećanja na ljubavni zov, razigrana mladost i djevojački sram. Ona snena udahnu miris sazrijevanja i zakorači u života plam. Mirisi se šire, bude srce, kroz okna duše dodiruju uspomena žar miluju čula i nježno je unose u novi san. Pruža dlanove da osjeti tu tek naslućenu ljepotu, taj davno u svijesti sakriveni miris, da srcem vidi nježnost ružičnjaka i pomiluje tek procvali ljubičasti iris. Ljubav izranja iz sedefaste školjke na pješčanom žalu njenog postojanja i ona osjeća u duši se mirisna galija krije. Amor oblači njeno srce mirisom izvora sreće, miris ljubavi snene sada njeno srce grije. Zalutala u dućanu snova, ona sreću svoju nađe osjećajuć da latice uzdrahtale u oluji ruža njenu dušu hrane, da se sudbna njena u dubini te čudesne cvijetne lađe krije, da mirisi iz oluje ruža uvijek i zauvjek njenu ljubav od zaborava brane.
Puno godina kasnije u jednom maju prošetah tek procvijetalim ružičnjakom. Miris majskih ruža me vratio u vrijeme koje sam poezijom ruža zvala, vratio me u zagrljaj mladosti, u zagrljaj ljepote davnih uspomena. Filozofija mirisa je čudesna mudrost našeg tijela, mirisi su kao zvukovi i boje, oni ostaju pohranjeni u dubini svijesti i u nekim sretnim trenutcima progovore jezikom naših neurona, zatrepere laticama cvijeća i pokrenu našu cvijetnu galiju oceanom naših uspomena i vrate nas davna snoviđenja.

Dienstag, 2. März 2010

Bijela golubica

Ovo je priča o dječaku koji je u rođen u vihoru rata, ostao bez roditelja i rođendana. Ovo je najtužnija istinita priča koju sam čula, pa mise ponekada pričinja da je samo bajka.


Rekli su mi da sretni ljudi nemaju prošlosti i ja im vjerujem jer onda sam uistinu sretan. Ja, pontifax nemam prošlosti, ne znam tko me je rodio, ne znam tko mi je otac, sve što znam je jedan čudan san koji cijeli svoj život sanjam. Starac duge sjede brade je kao dobri duh putnika i djece silazio s neba u srebrenoj kočiji punoj darova. Čekajući na rođenje svog štićenika, zadržavao je vrijeme svanuća da zadrži ljubav, jer majka je pri porodu umirala. Na njegovu kočiju sleti bijela golubica.
"Kada začuješ plač djeteta svanut će i novo zlatno doba." reče joj starac.
"Jutros Danica dugo blješti snom."
"I ona čeka rođenje da najavi zoru smirenja."
Plač je, kao simfonija ljubavi odjeknuo prostorom. Trenutak rođenja sna je sunce pozdravilo zlatnim zracima, a Danica je trepteći nestajala u oblaku na vrhu planine.Golubica sleti na prozor sobe i vidje u koljevci dječaka velikih plavih očiju.
"Zbogom dragi moj dječače" šapnu u vjetar i odletje u beskraj i vječnost moga sna.Bio sam mali, bio sam u domu za siročad jer otac se nije vraćao sa fronta. Oko nas su padale bombe, a jedna bijela golubica se spustila na prozor sobe u kojoj smo spavali.
"Umrlo je samo moje tjelo." šapnu mi bijela golubica
"Ti čuješ moje misli."
"Osjećam tvoju tugu."
"Tko sam ja?"
"Ti si dijete ljubavi"
Bijela golubica poletje ka nebu slijedeći jedini tračak sunca u tom zimskom danu.U sirotištu u malom gradiću na granici između pakla i raja jedno dijete susreće svijet ljepotom srca što dobi na poklon u jutru rođenja.Iz tame prošlih vremena izrasta dijete u brigama nasljeđenog sna. Tiho u djetinjem vjerovanju, oživjeo san o ljubavi i pomilovanju, obgrljen život izrasta u ljepotu zaboravljenog početka. Mladi život diše u mirnom nasilju ubogih, a svijet kojeg dugo nije bilo u ovom prostoru, dobija oblik dječakovih želja.Jedna dobra žena je u obilasku ubožnice vidjela njegove oči, osmijeh na njegovom licu i prihvatila njegove ispružene ruke. Ta dobra žena ga je povela u jedan novi san. Povela ga je iz vrtloga rata u zemlju mira, povela ga je bez podataka o rođenju i pradjedovima. Dječak je rastao u blagostanju, ali svjestan da nema porijekla. Samo ga je bjela golubica, koja je slijetala u njegove prisjećala na početak životnoga puta. Bio sam dječak s kojim su razgovarale ptice, slušao sam melodiju sna i godinama ga živio.
"Ti si ljubav kojoj nisam znao nadjeti ime." rekoh uzbuđeno ptici koja mi je sletila na dlan. Nebo je ključalo olujom dok je zrakom stizala muzika koja je odzvanjala simfonijom sna. To su bili trenutci prividnog mira, a bijela golubica je slijetala na njegov dlan i to je bila vječnost koja nikada ne prestaje. Iz svitanja u svitanje godinama sam je sretao, srećem je još uvijek.
Jednog takvog jutrenja je prozirna kao svila umjesto golubice pored mene sjela silueta nepoznate žene.
"Još je daleko do svitanja."reče mu nezemaljskim glasom
"Tko si ti?"

"Tvoja dobra vila"
"A golubica?"
"Ona je boginja tvog sna."
"Kuda odlazi kada sunce izađe?"
"Bdije nad tvojom sudbinom."
"Kako da je nazovem?"
"Zovi je imenom tvog sna jer ona je njegova čuvarica."
"Moj san je ljubav ali ja nemam određenu riječ za ovo što osjećam."
"Nazovi je cvijetom koji ti se najviše sviđa, nazovi je mirisom koji te njenom blizinom opija ili bojom koju koja te u večer smiruje, zvukom koji te jutrom budi."
Ja bijelu golubicu, koja mi je u snu slijetala na dlan, nazvah majkom koju nikada u životu nisam vidio. Danas mi se uistinu čini da sam sretan čovjek jer nemam prošlosti, nemam sjećanja, imam samo jedan divan san.
Ovu priču dragog mi prijatelja sam slušala na njemačkom jeziku, prevela na hrvatski i malo poetički obradila.
Dijana Jelčić