Rijeka crne vode

"Ono što sam te noći doživjela je bilo upravo ono što sam već godinama pokušavala sebi samoj objasniti. Vidjela sam u izrežiranom virtualnom svijetu nastajanje osjećaja." rekoh psihoanalitičaru pri prvom susretu.
"Je li to bilo pozitivno ili negativno iskustvo?"
"Za mene pozitivno. Poslije te noći sam stvarno u stanju definirati nastajanje boli i njeno svjesno usmjeravanje u ugodu iz koje izlazim kao pobjednik."
"Što je sa drugima koji su bili tamo. Mislite li da su i oni to tako doživjeli?"
"Nažalost, mislim da je cijela predstava od većine krivo protumačena. Prijeti opasnost od ponovnih samoubistava. Moje prisustvo tamo je donijelo korist meni i mojim budućim pacijentima. U virtualnoj slici nastajanja alkemijskih procesa sam vidjela dušu i tijelo odvojene i spojene, vidjela sam osjećaj u njegovom začetku i proces njegovog nastajanja, doživjela sam alkemijsko vjenčanje poslije kojeg se rađa bol ili ugoda, ljubav ili mržnja, nesreća ili sreća. Osjetila sam smrad izgaranja tijela koji prelazi u ljepotu mirisa sna koji možemo i budni sanjati. Tek ako prisilimo tijelo da uistinu osjeti i doživi bol, možemo ga od te boli i osloboditi."
Psihoanalitičar me je promatrao zainteresirano i ja osjetih da mu govorim nešto što je on već godinama znao.
"Vaša priča me potsjeća na nastajanje atomske bombe. Otac psihoanalize je, kao i fizičari sa početka prošlog stoljeća, otkrio energiju koju drugi koriste za ubijenje. Za razliku od tadašnjih fizičara, on više nije mogao doživjeti krivo tumačenje i krivu upotrebu njegova otkrića. Sve ovo me navodi na ideju o režiji jednog novog filma. Trebali bi pronaći Jamesa Bonda koji će biti u mogućnosti da spriječi luđaka u njegovoj namjeri." zašutio je, razmišljao par trenutaka, a onda nastavio
"Sutra moram tako i tako otići do policije zbog jednog ročišta na sudu. Mislim da je vrijeme da se malo više pozabavimo institutom, kursevima u Lombardiji i dvorcem u kojem ste one noći bili. Ovih par samoubistava do sada nije bilo dovoljno za policiju da pokrene neku veću akciju. S ovim novim podatcima će mi možda uspjeti pokrenuti veću mašineriju."
Vratila sam se poslu i pokušala doživljeno u dvorcu proicirati u terapiju. U glavi mi se vrtio film. Željela sam uistinu osjetiti životnu energiju koja se iz moje zdjelice uzdiže i širi tijelom, zamišljala sam je kao tekućinu koja mijenja boje, kao različite geometrijske oblike mojih različitih psihičkih stanja, kao muško i žensko tijelo koje se vjenčanjem spajaju u ono što osjećam kao moj utjelovljeni um. Još jednom sam pročitala knjigu Gustava Junga o alkemiji i psihologiji, usporedila pročitano s fokusiranjem i pronašla ideju vodilju.
Osjećanje osjećaja, kojem još neznam ime, je rijeka crne vode, kaos u kojem se ne snalazim. Pokušala sam u tom kaosu mog unutarnjeg svijeta pronaći nešto još nespoznato, nešto što bih mogla usporediti sa migreninim carstvom mojih pacijenata ili sa bolovima bez prave diagnoze, s nemogućnosti pokretanja nekog zgloba, s osjećajem nemoći prelaženja praga boli. Velika imena od kojih sam učila, imena koja su stvarala metode terapije pokretom su isprobavajući ih na svom tijelu donosili zaključke. Sami tjelesno oslabljeni, oni su pokušavali iz svojih tijela izvući dokaze da je ono nemoguće ipak moguće dokazati. Ja sam doživjela nastajanje osjećanja osjećaja o postojanju u tijelu ali još uvijek nisam imala dokaza da je to moguće kada se jave neizdrživi bolovi u jednom njegovom dijelu. Migrenino carstvo je carstvo bez prostora i nisam znala gdje trebam početi.
Hermafroditski Adam je, po legendi, početak nastajanja vrste. Iz njegovog tijela je izrasla žena, pramajka koja rodi svijet. Nevidljiva snaga izašla iz Adamovog tijela se krije u svakom od nas. To je ono dvojstvo koje je Gustav Jung, otac psihoanalize nazvao anima i animus. Tek spojeni i spoznati oni stvaraju osobnost, odvojeni stvaraju vječni kaos u glavama i tijelima naših pacijenata. Alkemijsko vjenčanje je put ka svjesti o posjedovanju te dvojnosti u sebi. To je onaj užasni smrad gorućeg tijela koji je prešao u miris jasmina, to je proces koji sam vidjela one noći u dvorcu, ali još nisam svjesno doživjela.
Neki luđak taj proces proicira u samoubistva, naziva ga oslobađanjem od nesnosnih bolova i depresivnih psihičkih stanja. Taj luđak je od dobronamjerne metode staroga učitelja napravio "atomsku bombu" koja ima užasnu razornu moć. Moram pronaći put u najsitnije djeliće moga tijela, osjetiti vrenje u djelićima mojih atoma, vrenje iz kojeg nastaje energija koja me spaja s univerzumom. To je vatra u koju moram svjesno ući da bih pronašla vječnost mojih svjesnih stanja. Luđak je metaforu pretvorio u stvarnost i vodi nesretne duše u smrt koja mu donosi profit.
Bol je kaos iz kojeg treba pronaći put ka harmoniji postojanja. Bol je vatra čiji jezici spaljuju tijelo i izlaze iz njega kao smrad koji zagađuje zrak. Ljudsko tijelo gori užasno brzo, bol prelazi u smirenje smrti, ali ako uspijem pronaći put kako to vrenje pretvoriti u miris sna uspjet ću vatrom boli pobijediti plamene jezike koji gutaju san.
Prvi put u životu sam poželjela da me nešto zaboli da bih mogla eksperimentirati i osjetiti do kuda dosežu granice moje osjetljivosti. Kao da uistinu postoji onaj koji usmjerava naše puteve i ostvaruje želje, jedne noći sam pala i iščašila srednji zglob srednjeg prsta lijeve ruke. Osjetlila sam vatru boli i njeni jezici su se širili mojim tijelom. Sjela sam na pod i počela duboko udisati i izdisati. U glavi mi se zavrtilo i osjetila sam mučninu u želucu. To je bila čista fizička bol i ja sam znala mjesto iz kojeg se širi. Krenula sam misaonim putem do povrijeđenog zgloba. Skoncentrirala sam se na bol i zaustavila njeno širenje tijelom. Vrtoglavica je prestala, mučnina prestala. stavila sam led na povrijeđeni zglob i otišla do hitne pomoći. Tri tjedna gipsa je obavezno smirenje i vrijeme za oporavak ranjenih struktura.
Drugi dan me zabolila glava. Svjesna napetosti mišića u ramenom pojasu ja sam ih za trenutak još više pojačala. Bol u glavi se pojačala i ja sam stvarno uspjela izazvati oluju u njoj. Tutnjalo je i bljeskalo u mojim moždanim vijugama, a osjećaj mučnine se uistinu pojavio kao popratna pojava. Dozvolila sam toj vatri da se proširi tijelom i svijesno ušla u oganj nesnosne boli koja blokira sva druga osjetila. Cijelo tijelo je gorilo mučninom i neugodom. Dva moja bića su bila u sukobu. Upoznah podsvjest koja se budila u meni. Dotaknuta plamenim jezicima ona se uskovitlala i pružala ruke ka svijesti. Ležala sam zatvorenih očiju na krevetu dozvolila taj zagrljaj. Pred mojim unutarnjim očima se odigrao film od one noći kada sam pala . Pri padu su se mišići napeli u obrani da ne udarim glavom o pod. U isto vrijeme osjetih neugodan miris pucanja tkiva unutar zgloba i smrad želučane kiseline koja je prijetila vulkanom. Unutarnja vatra je palila krv i vezivno tkivo. Osjetih kuckanje u zglobu. To moj imuni sustav šalje svoju vojsku da obrani ostalo tkivo. Počela sam duboko disati opuštajući vratne i ramene mišiće. Ušla sam unutarnjim očima u najsitnije djeliće atoma moga tijela. Osjetih vrenje u kemijskim procesima moga tijela. Moram pojačati to vrenje dodavajući mu kisik. Disala sam polako i duboko, izdisala u istom ritmu. Unutarnja vatra se pojačala, plameni jezici su dodirivali bolne mišiće, ulazili u glavu, lutali želucem. Želučana kiselina je prestala ključati, osjećaj mučnine je popustio. Smrad je nestao mješajući se s mirisom jasmina koji je dolazio kroz otvoren prozor dnevne sobe. Otvorih oči. Glava me još uvijek malo bolila, ali napetost u mišićima je popustila. Ustala sam i izašla na terasu. Miris jasmina se pojačao. Disala sam i vatra se u mom tijelu smirivala. Tinjala je još samo oko sljepoočica. Razmišljala sam o nezgodnom padu i o boli koju sam osjetila u prstu. Podsvjest mi ponovo pojača napetost u mišićima vrata. Svijest u isto vrijeme pojača disanje i miris jasmina se proširi mojim mozgom. Vidjeh Grass i ljepota osjećaja našeg vjenčanog putovanja se proširi tijelom. Moja podsvjest su moji refleksi koji su me obranili od teže ozljede. Pomislih ponovo na pad i vratni mišići su se ponovo počeli napinjati. Moja svijest dotaknu taj refleksni mehanizam, i njihov zagrljaj se pretvori u ugodu. Glavobolja je prestala. Doživjela sam svjesno alkemijsko vjenčanje moje unutarnje dvojnosti. Osjećanje osjećaja je postalo dio mene. Bol je stvarno utvara podsvjesti koja se počne širiti nepoznatim putevima, uvlači se svaki ugao tijela i ovlada svjesnom spoznajom.

Alkemijsko vjenčanje

Poslije Anine smrti smo psihoanalitičar i ja pokušavali, svatko na svoj način, pacijente polagano uvoditi u perivoj kristalnog dvorca njihove svijesti, kucali na vrata podsvijesti vjerujući da se njoj krije i riješenje problema njihovih noćnih utvara i jutarnjih glavobolja. Samoubistvo, koje me je probudilo iz uspavanosti vjerovanja da su metode kojima se služim jedino dobre, je bilo u isto vrijeme i poticaj za iskrenje novih ideja u univerzumu moga uma.

Pročitala sam još jednom i još jednom "Mit o Sizifu". Željela sam u sebi osjetiti osjećaj apsurdnosti, onu neutješivu nagost duše u kojoj nema ljepote ni blještavila sunčane svjetlosti koja je najdulje sjala u danu ljetnog solsticija. Svakodnevica je postala laboratorij u kojem sam pokušavala spoznati jednoličnost života mojih pacijenata, njihovo ustajanje iz kreveta, odlazak na posao, tramvaji, biroi, tvornice, ručavanje, večeravanje i ponovno spavanje. A onda njihove noći bez snova, noći pune utvara. Tako od ponedeljka do subote, jednostavno djelovanje, a onda kao zla kob noć puna snova iz koje se ne žele probuditi. Migrenino carstvo na kraju apsurdnosti radnog tjedna, nedelja spasenja od utvara koje žderu sunčanu svijetlost i sakrivaju ljepotu kristalnog dvorca u kojem spava podsvijest.

Pokušavala sam pronaći način kojim bi potaknula moje pacijente da si jednog takvog jutra postave Camusovo pitanje: "Zašto?" i da onda spoznaju da to što su živjeli nije bio pravi život, ali da istodobno budu spremni na promjene i da im to što su spoznali ne postane strano i nepregledno.

"To je bila naša greška. Dozvolili smo da Ana spozna apsurdnost svog života, a nismo je uspjeli naučiti kako da živi s tim osjećajem." rekoh psihoanalitičaru pri našem sljedećem susretu.

"Kada monotonija života postane spoznatljiva, onda treba znati ući u dubinu procesa i spoznati njegovu bit. Svakodnevica nesmije ostati iza stakla naše neosjetljivosti, jer onda se život uistinu pretvara u tekuću traku naših navika i mi postajemo automati." iznenada je zašutio.

U toj tišini osjetih njegove misli i sjetih se svojih proteklih dana. To je uistinu ono što je Camus pisao.

"Zar i naši dani nisu slični? Mi isto ne ulazimo u dubinu procesa nego jednostavno ustajemo iz kreveta, tuširamo se, radimo, jedemo i spavamo. U čemu je razlika između nas i naših pacijenata?"

Tišinu razbi glas psihoanalitičara:

"Ja sam jedno vrijeme bio sličan njima. Migrenino carstvo je uistinu utočište strahova i apsurda. Još uvijek se sjećam boli i neugodnog osjećaja od kojeg sam se mogao osloboditi samo u snu. Poslije pada na skijanju i kratke nesvijesti u mojoj glavi se dogodilo čudo. Uspio sam ući u kristalni dvorac moje podsvijesti i otkriti godinama zatomljenu istinu o smrti majke. Danas čim se probudim, moja prva misao je majka koja umire, taj kratki osjećaj tuge i straha je za mene postao nešto kao jutarnja molitva. Tek tada se budi moja svijest. Apsurd majčine prerane smrti me prisiljava na razmišljanje i ja se pitam isplatili se živjeti. To je najosnovnije pitanje i jedino stvarno filozofsko pitanje. Kada si odgovorim sa "da" sve drugo onda postaje misaona igra i lakoća života već buđenjem počinje." psihoanalitičar završi svoju ispovjest.

"Zavoli dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja. To je početak jedne pjesme koju sam napisala u djetinjstvu."

"Vi ste jedan od rijetkih sretnika koji su već u mladosti zavoljeli ovaj svagdašnji život. Vi imate sreću da ste odabrali posao koji vas ispunjuje, da ste sreli čovjeka koji Vas razumije, Vi niste morali tražiti puteve do zamka jer ste nekim sretnim slučajem u njemu rođeni."

"Možda je sreća u tome da sam rođena u zemlji u kojoj je nebo veliko i plavo, u kojoj je horizont beskonačan. U mojoj zemlji su i noći svjetlije jer na nebu ima više zvijezda. Sjećam se Ivanjskih vatri, tepiha od kresnica i očiju neba stopljenih u osjećaj koji danas nazivam ljubav." rekoh dok su mi se i u glavi redale slike iz djetinjstva.

"Oni koji neznaju od kuda dolaze neće nikada saznati kamo idu. Mnogi od naših pacijenata žele zaboraviti od kuda su došli, žele uživati u svjetlu života bez tuge i patnje prošlih dana. Potiskujući porijeklo i uzroke svojih patnji i tuga, oni lutaju tamnim životom apsurda svog neživljenja. Kada ti apsurdi bljesnu kao iskre i zasvijetle kao istine oni ih se počnu bojati i nesvjesno bježe u migrenino carstvo. Ja sam bježeći od istine o majčinoj smrti zaobilazio sve puteve koji su vodili ka vili u kojoj sam rođen. Tek danas razumijem Camusovu filozofiju i znam da bih bez one nesreće na skijanju tonuo sve više u zaborav, bježao sve dalje od istine i iskrica koje su mi se u snovima pojavljivale."

"Naš mozak je često i naš spasitelj, on nas u takvim trenucima sam od gurne u stanje nesvijesti, umjetnu komu i tako dozvili tijelu i univerzumu uma da se oprave od boli." rekoh prisjećajući se svoje davno proživljene saobraćajne nesreće i trenutka buđenja iz nesvjesti.

"Vaše znanje je puno osjetilnosti i Vi ga pretvarate u poeziju. Moramo pronaći put kako Vaš i moj svijet sjediniti u bajku o duši i tijelu.Trebali bi naučiti kako ostvariti alkemijsko vjenčanje, kako sjediniti to dvojstvo u trojstvo instinskog postojanja u jednostavan život." psihoanalitičar mi potvrdi moja razmišljanja.

Počela sam intenzivnije čitati studije o razvoju mozga i nove fizke. Nadala sam se da ću u tome pronaći puteve za otkrivanje mostova ka zamku u kojem spava naša podsvijest, ono zatomljeno egoistično"Ja" koje se kod naših pacijenata noću budi i u obliku utvara krade san. Kvantna fizika je već u svojim početcima poticala mozgove na maštanje, filozofiranje i poetiziranje. Dok su alkemičari sanjali o otkrivanju osnovne materije i ulazili u magiju, nova znanost nama nudi objašnjenja i polako dokazuje postojanje osnovne materije u nama samima. To više nije materija nego energija koja nas prožima i oživljuje, to je ono što bi trebali naučiti osjećati. Opasnost je u tome da se paralelno s novom znanosti razvija i nova mistika. Ono još nepronađeno vrelo, izvor naše osnovne energije, je obavijen tajnom, do njega još nije pronađen put. Novi mistici koriste tu tajnu i zaluđuju već zaluđene. Na internetu sam otkrila jednu adresu i mnogo linkova o toj temi. Postala sam znatiželjna i slijedeći ih došla do poziva na sljedeći ljetni solsticij.

"Ljetni solsticij je dan kada se poklanjamo bogu sunca i slavimo vjenčanje iz kojeg je nastala materija prima. Dođite na zdenac života u svitanje. Iz zdenca će, kao i svake godine izaći sunce i na svom dugom putu se sjediniti s mjesecom. To sjedinjenje će se dogoditi u srebrenoj kugli koju će na nebu stvoriti plamenovi Ivanjske vatre. Promatrat ćemo kao i svake godine blještavu kuglu iz koje se uzdiže ljubav. Vaša sreća je u Vašim rukama. Vidjet ćete zaljubljene kako preskaču vatru i možda sljedećeg solsticija poželjeti sami preskočiti plamene jezike i poletjeti u vječnost gdje Vas očekuje ljubav zaborav svih dosadašnjih strahova i bolova."

Uz taj poziv je bio priložen i plan puta ka zdencu života. Odmah sam nazvala psihoanalitičara i dogovorila sastanak s njim. "Otići ću na to slavlje, rukopis i boja paipra je ista kao i ona koju ste pronašli među Aninim skicama. Ta- Land zemlja čudesa" rekoh sve u jednom dahu.

"Igrate se Sherlocka Holmsa bez pravog razumjevanja kriminologije. Što mislite na tom slavlju saznati?"

Postalo mi je neugodno, moja koža se bez moje volje ježila. Nisam glumica, nisam psihoterapeut, nisam istinska pacijentica koja treba pomoć, istinitost tih spoznaja me je počela vraćati u stvarnost. Hoću li moći do kraja odglumiti zainteresiranost i istovremeno budno promatrati što se oko mene događa? Osjetila sam nesigurnost zbog odluke koju sam samostalno donijela.

"Biti ću promatrać nekog novog procesa. Možda ću sudjelovati u nekom novoalkemijskom eksperimentu i naučiti nešto za mene i moje pacijente bitno, a možda ću otkriti i nešto važno o Aninom samoubistvu."

Dan prije solsticija sam studirala plan puta do zdenca života. Nije bilo teško pronaći mjesto gdje se nalazi. Kada sam drugo jutro krenula ka zdencu bila sam jako uzbuđena. Nisam znala što me taj dan očekuje, ali sam mislila na Anu i njoj za ljubav sam odlučila izdržati sve izazove koji će slijediti. Dok sam vozila prema na planu određenom mjestu još je bio mrak. Iza jedne okuke sam ugledala dvorac koji me je potsjetio na bajke i na djetinje snove. Iz bezbroj malih tornjića se nazirala treperava svjetlost svijeća. Dok sam parkirala auto, na već skoro punom parkiralištu, istočno nebo se počelo svjetliti. Dvorac je izranjao iz maglice koja je na njegovom dnu skrivala riječicu koja ga je odvajala od stvarnosti iz koje smo dolazili mi, nas mnogo u skupim automobilima. Na mostu sam primjetila ženu koja je neodlučno stajala pred ulazom. Požurila sam za njom. Našavši se na mostu koji je obješen na lancima visio iznad vode ugledah u sredini dvorišta veliki zdenac i oko njega puno ljudi. Žena i ja se pogledasmo. Bila je visoka i dobro građena i nešto mlađa od mene, a njen pogled mi se učini poznat. Negdje sam već vidjela ove oči, prođe mi misao kroz glavu.
"Mi smo stigle u zadnji čas." reče žena " čim sunce izađe podiže se most."
"Vi ste već bili ovdje."
"Ovo je osmi puta da se sastajemo."
"Tko to organizira, tko šalje pozivnice?"
U tom trenu se na istoku pojavilo sunce i naše sjene pretvorilo u dugačke tragove koji su se ispružili do zdenca. Zašutjele smo prilazeći bliže središu velikog dvorišta. Iza naših leđa je bivalo sve svjetlije, a iz zdenca je izranjala velika kugla. Blještavilo kugle obasjane prvim zracima sunca me zasljepi. Pogledala sam skupljenu masu. Stajali su zatvorenih očiju lica okrenuta kugli, a most iza mene se polako dizao. Škripa lanaca nas je odvajala od stvarnog života. Kugla je još uvijek blještala. Okrenula sam se da vidim od kuda dolazi svjetlost. Zidine dvorca su imale proreze i sunce se na svom putu ka zenitu probijalo kroz njih i cijelo jutro obasjavalo zdenac.
"Ovo je jedini dan u godini kada sunce cijeli dan, do trenutaka zalaza, obasjava zdenac i kuglu koja se sa njegovom zadnjom zrakom spušta u zdenac." žena pored mene ponovo progovori. Metalni glas iz zvučnika sakrivenih u zidinama prekinu naš razgovor.
"Dobro došli u dvorac sunca. Doručak je serviran, poslužite se."
Neki nevidljivi sluge su postavili stolove pune voća, svježeg peciva i narezaka. Miris kave, čaja i mlijeka se proširi prostorom. Muzika zamjeni ledeni glas dobrodošlice. Pink Fleud i njihova "Tamna strana mjeseca" nas pozva u novu pustolovinu. Tek tada sam vidjela da na rubovima zdenca stoje dva ogromna čovjeka koja svojim ramenima pridržavaju staklenu kuglu. Ispod kugle je iz zdenca izvirala četvoroglava neman, simbol alkemije, iz čijeg daha nastaje kugla. Iz jedne glave je izlazio zrak, iz druge dim, iz treće dim i vatra, a iz četvrte čisti plamen. U kugli se mješala tekućina različitih boja i iz nje su izvirali muško i žensko tijelo, sljubljivali se, postajali kružnica i nakon nekoliko trenutaka ponovo razdvajali. Cijela predstava je sličila skupo režiranom filmu na celuloidnoj traci. Ušli smo u virtualni svijet nekog genija i on se igrao našim osjetilima. Potražih očima projektor, ali bez uspjeha. Pred mojim očima su se odvijali alkemiski procesi koje sam do tada samo čitala u knjigama. U kugli su se pojavljivali lavovi i zmajevi, smjenjivali dan i noć, spajali sunce i mjesec, iz dva tijela postajala jedno. Ta predstava je trajala cijeli dan. Nitko od prisutnih nije govorio. Jeli smo i pili, mjenjali mjesta, kugla je sjala različitim bojama, a sunce je na svom putu stiglo do zapadnog neba. Njegovi zadnji zraci zapališe vatru u kugli i dva titana spustiše kuglu na zemlju. Držeći se za ruke dva tijela, muško i žensko uđoše u plamene jezike. Miris gorućih tijela dodirnu moj nos. Osjetih gađenje i strah.
Ljudi oko mene su dalje gledali u plamen. Miris se širio prostorom i prelazio u miris jasmina. Zaustavih dah. Pogledah ženu pored mene.
"Prošle godine je bio miris jorgovana."
"Ovo je moj miris." šapnuh
"Svake godine je drugi miris."
"Sjećate li se svih mirisa?"
"Mislite na svih osam godina." zamislila se "mislim da je prvi bio izmješan miris pinija, čepresa i starih kestena." zašutjela je na tren. "Da to je miris koji me je potsjetio na kurs koji sam posjećivala u Lombardiji."
"Jeste li sigurni da je to bio prvi?" prekinula sam je jer me drugi mirisi nisu interesirali
"Da."
Kugla je blještala vatrom, miris jasmina se širio oko nas, a iznad kugle zasja ptica Feniks i odleti u tamno nebo nad dvorcem. Zvuk lanaca najavi podizanje mosta i naš povratak u stvarnost.
"Vi ste sigurno primjeteili da nekoliko onih od prošlih godina danas nisu bili među nama. Oni su noćas u samoći svojih srca preskočili vatru i slijedeći miris jorgovana prešli u vječnost. Želim vam ugodnu godinu i uspjeh u svim odlukama koje donesete. Kada druge godine procvijeta jasmin posjecite mu grane i u najkraćoj noći zapalite vatru iz koje se kreće u vječnost i spasenje od ovozemaljskih bolova. Onaj tko se odluči za taj korak mora ga učiniti sam. Ja sam samo zvijezda vodilja do svjetleće kugle u koju morate zakoračiti sami. Vama koji ste prvi puta ovdje pokljanjam ovaj dan, oni koji dolaze već godinama znaju da se na izlazu nalaze usta kamenoga lava u koja moraju za oproštaj gurnuti svoju desnu ruku."
Promatrala sam ljude kako pružaju desnu ruku u usta kamene životinje. Žena pored mene je zadnja gurnula ruku. Iza nas se ponovo čulo podizanje mosta. Okrenula sam se i vidjela kako nestaje treperenje svijeća. Dvorac je utonuo u san. Mnoštvo ljudi se razišlo bez pozdrava, osim žene koju sam prvu srela nitko cijeli dan nije progovorio ni riječi. Sjedali su svaki u svoj auto i odlazili.
"Hoćete li doći druge godine?" upitah ženu
"Jasmin je miris na koji sam čekala godinama. To je bio znak da sam ja sljedeća na redu da krenem u vječnost."
"Ali jasmin je i moj miris." rekoh uzbuđeno
"To vam je znak da sljedeće godine nedolazite. Čovjek ima samo jednom u životu šansu da spozna svoju materiju primu, samo jednom i nikada više."
"Što osjećate sada?"
"Da Vas moram napustiti. Vi previše pitate." reče odlazeći u auto.
"Tko organizira ovo slavlje?" pokušala sam još jednom saznati ime organizatora.
"Tko ste Vi?" gledala me je prkosno
"Pacijentica najpoznatijeg psihoanalitičara u gradu." lagala sam
"A Vi?"
"Ja sam nitko. Zaboravite da smo se srele." reče odlazeći
Gledala sam za njom i pokušala zapamtiti broj njenog automobila, jer to je bio jedini dokaz da smo bile zajedno.

Kao ptice...

 

 

 

 

Sjedili smo na terasi male kavane na obali oceana. Bijele ptice su letjele iznad nas i zrcalile ljepotu bespuća, san o slobodi putovanja kroz vrijeme, žudnju za bezgraničjem slobodnog leta bezprostorom privida. Promatrala sam tvoje lice u odsjaju zalazećeg sunca i slušala tvoj glas osjećajući nestajanje u nećem bezimenom, nečem što do tada nije postojalo u mojim ćulima. Zavrtložio si moje misli u koloplet želja, zaveo moju svijest u labirint zrcala i odnio me u drevnu republiku da oćutim ljepotu iskona.

Pričao si mi o jecajima mora i priznavao koliko si žena volio prije mene. Osjetih čulnost tvog tijela. Gledah ognjilo strasti u tvojim očima. Bili smo stranci, susretali smo se samo u snovima. Opterećeni sjećanjima na nedosanjene sne nismo dozvolili vatri da se razbukta prije nego utihnu oluje iz kojih smo bježali. Slični pticama koje zalutale u beskraju traže mjesto na kojem će saviti gnjezdo i ostati osjećali smo kako se tkivo drevnih snoviđenja pretače u javu.

Čudesna metaforika tvog izričaja me opijala i ja izgubih težinu, počeh lebdjeti nad panoramom trenutka, uzlijetati u više sfere svijesti. Pričao si mi o o slobodi, o ljubavi, o svim ljepotama i tugama i ja osjetih lepet krila u nutrini. Spoznah istinu o povratku plemena ptica i viziji koju su ratnici vidjeli u onom davnom svitanju. Ljubav se spuštala u taj suton da nam ucrta puteve sudbine.

 

"Pticama je u mojoj glavi tijesno.
Nisu one ono što sam sâm domislio
i što ima mali mrak takva nastanka.
Dospjele u moju glavu, one žele
unutra vani, vani unutra, kao da je to jedno.
Koliko je do mene, činim što mogu. Tu gdje sam
pošumljavam, svićem, primičem i razmičem nebo
za više prostora. Kada lete i sâm malo letim,
kada se uzlepršaju odlijećem od sebe,
kada pjevaju ćutim ljekovitu nemoć.
Za mnogo prostora, za raspored upisan
u krilima nemam pouzdana načina.
U iluziji sam da bih mogao, da mogu, da hoću,
ali polja kažu, moraš se dogovoriti s nama,
to kaže i potok, prve kuće u izmaglici
i dječak koji odmiče cestom."

Osjetih snagu i ljepotu metafore Danijela Dragojevića, pucanje krletke u kojoj sam zatomila osjećanja, ljekovitu nemoć, vidjeh polja lelujajućih vlati trave i kako se tvoje riječi preobražavaju u ptice i pozivaju me na let u nepoznate daljine žuđenog postojanja. Prepustih se magiji tvoje blizine i doživjeh početak našeg zajedničkog leta prostor- vremenom, osjetih slobodu i početak bezgraničja bezuvjetne ljubavi. 



 

In memoriam

Božidar- Boško Panić 14. 04. 1928- 01. 05. 2008

Bilo je proljeće 1975. Tada sam stanovala u jednoj maloj ulici i jednom malom gradu u zemlji runolista, satova, sireva i čokolada. Ispred kuće je bila benzinska crpka s koje se mogao samostalno točiti benzin. Sjećam se tog sunčanog proljetnog jutra i visokog nasmiješenog čovjeka koji je stajao pored crpke i razgovarao sa dječakom. Srce mi je zaigralo jače..........čula sam materinji jezik. Božidar- Boško Panić je razgovaro sa svojim sinom Darkom i veselim glasom mu objašnjavao postupak novonastale tehnologije samostalnog točenja na račun.

To je bio početak jednog dugogodišnjeg prijateljstva, prijateljstva koje je nakon trideset i tri godine prekinuto Boškovim odlaskom zauvjek.

Dragi moj Boško tvoja sunačana dobrota će zauvijek ostati pohranjena u mom srcu i mom sjećanju. Jedno mjesto za stolom na sljedećim rođendanskim slavljima će zauvjek ostati prazno i nedostajt će mi tvoje dosjetke, nedostajat će mi tvoj smijeh i tvoja nesebična ljubav koju si poklanjao svima nama. Još uvijek čujem tvoj glas i tvoje rečenice koje su često počinjale sa

"Moja Mirjana.............."

Draga Mirjana suosjećam s tobom i jedino što ti mogu pokloniti u ovom, tvom najtežem, trenutku je obećanje da će Boško zauvjek ostati u mom srcu kao znak, kao simbol bezgraničene ljubavi.

" Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,

Sve, što očajanjem htjedoh da oživim

U slijepoj stravi i u strasti muke,

U Dvorani kobnoj, mislima u sivim.

Samo kosa tvoja još je bila živa,

Pa mi reče: - Miruj ! U smrti se sniva."

A.G. Matoš

Dijana i Zdenko

Jedna zvjezda padom dotaknu tišinu...

Jedna zvijezda padom

dotaknu tišinu.

Tiho i elegantno

kao crna pantera

se spušta noć,

 

teške od zvijezda

vise ruke neba

nadmojim prozorom

u vazi umiru ruže,

zima je prošla,

a ja još nisam

ubila hladnoću.

 

Tiho i elegantno kao crna pantera, na baršunastim stopalima spušta se noć. Teške od suza vise ruke neba nad mojim prozorom, a svilena zavjesa tmine razbija svjetleću ljepotu prošloga dana. Tišina, mukla tišina iz jedne davne priče, se nadvila nad prostor i zaustavila vrijeme. Stojim na mostu satkanom od mjesečeva srebra i osluškujem šapate muka u srcu i pitam se tko nosi Longinovo koplje moje sudbine u svojim rukama.

Nad oltarom noći, plahom svjetlošću voštanice izgara misao o tebi i meni. Srce uzaludno traži tvoj pogled u mraku. Tek mjesečina ucrtava put ka zavjetrini snova. Dugačak je put do svitanja. Daljine me zazivaju. U vjetru čujem tvoje ime, to ljubav jeca za suncem. Na obodu tmina nazrtah tvoj lik u pijesku vremena i dozvolih plimi zaborava da ispire sjećanja. Ti ne znaš kako izgleda soba u kojoj te zaboravljam. Ostao si daleko, daleko u zemlji iz Koje pisma ne dolaze. Između nas pustinja osjećanja. Ponoć odkucava ne nekom dalekom tornju oproštaj. Noćas je vjetar odsvirao Requiem, ugasio zadnji lumin na žrtveniku želja i prosuo pepeo nedosanjanog sna.

 

Oluja ruža iz vremena prije ovog trenutka mi priča tišinom da sam se izgubila u traženju krivca u ljubičastim daljinama. Poziva me natrag, mijenja smjer vremena, nemoguće čini mogućim.
Osjetih bol, tupu, neizdržljivu, neopisivu bol, bol koja se ugnjezdila u dubini tijela koje je do ovog sudbonosnog treptaja slušalo samo ušima i gledalo samo očima. Koplje sudbine je iz dubine beskrajnog oceana nedosanjanih snova, poletjelo ka srcu i razbilo ledeni ogrtač nepostojanja, zaustavilo odumiranje tkiva svemira u meni.

U daljini začuh pjev slavuja, noć iznenada dobi zvuk ljubavne balade, a jedan komadić ljubičastog beskraja se spusti u moj zagrljaj. Lakoća postojanja dotaknu tijelo koje se budilo u toj noći punoj tišine iz jedne davne priče. Osluhnuh drhtaje duše univerzuma i zaustavih jecaje da ne uplašim svitanje koje se naziralo na horizontu ovog čudesnog trenutka.
Tiho i elegantno kao crna pantera, na baršunastim stopalima odlazi noć. Na horizontu svjetlost bojom vjenčanice kiti mladi dan.

 

Jednostavno ljubav u venerinom zagrljaju.

Kada leptir zaleprša tišinom svojim svilenkastih krila u srcu svemira se rađaju uragani, vitlaju vjetrovi i pješčane oluje. Kada leptirić u dubini svijesti zatitra tišinom neurona širi se osjećanje osjećaja cijelim tijelom.

Tišina je najsuptilnija glazba univerzuma, nanježnija melodija srca, najčudesnija sonata snova, lepet leptirovih krila, odbjegli treptaj Kronosova oka, svjetlosni zagrljaj vječnosti, prostor- vrijeme, četvrta dimenzija našeg trajanja u tišini trenutka. Još uvijek u dubini uma čujem šaputavu svjetlost i budna sanjam da se ne izgubim u misaonom labirintu, da ipak stignem do Kafkinog dvorca, da vidim empirejsku ružu i osjetim u sebi Danteov raj.

"Dakle na ružu nalik bijelu, čistu, pokaza mi se sveta vojska što je krvlju postala zaručnica Krista. Kao što pčela roj u cvijeću prvo sjedi, a zatim vraća se i hiti tamo gdje njegov težak trud se medi, u velik cvijet je slazila kog kiti, pa otud se diže tamo gdje ljubav navjek će joj biti. Ovako moljah, a ona daleka nasmješi se i pogleda na me, zatim se vrnu k izvoru od vjeka."

Možda sam ipak samo sanjalica, možda samo poželjeh vidjeti Torinsko platno, Volto Santo, sveto lice, vidjeti još nikada viđeni lik, možda poželjeh osjetiti blizinu vječnosti i ljepotu osjećaja i predati se tajanstvenoj ljepoti koja se krije negdje duboko u meni. Upitah se, kako otkriti tu ljepotu, kako osjetiti osjećanje osjećaja, kako zakoračiti u vrtnju nebeskog vretena i uzdignuti se iznad grijeha, kako spoznati roj pčela koji na rajskim poljanama moga maloga neba oplođuje cvjeće ljubavi.

Osluhnuh jecaj tišine treptaja leptirovih krila, pogledah u beskraj snovida, vidjeh Volto santo na obroncima jave i utopih se u pogledu očiju boje sna.

Stigao je tišinom latica ljubičastih cvjetova, govorio tišinom cvjeća, grlio tišinom uzbuđenja, milovao tišinom bića i postao je glasnik tišine mojoj uzburkanoj duši. Uveo me je u kristalne odaje svetišta gdje mirisi šapću, svjetlosne zrake pričaju bajke, boje skladaju melodije srca. Na oltaru života je gorjela svijeća tišinom vjerovanja u snagu ljubavi. Stajali smo pod sunčevom zrakom koja je završavala svoj put na njegovom licu. Osluhnuh tišinu te ljepote i začuh glas sunca.

To je on, visok i taman, čovjek sa očima boje sna, uramljen u aureolu bezvremenog postojanja u tvojoj nutrini, u najskrivenijem dijeliću tvoga svemira. Osjetih drhtaj na kraju zlatne spirale, u tračku sunca koje se gubilo u daljini, vidjeh sumrak koji nas je tišinom svjetlosnih niti povezao u zajedništvo ljubičastog sna.

Pričaj mi, da, uvijek mi pričaj tišinom, koja nas daruje najsuptilnijom melodijom života, sonatom o ljubavi što se rađa i traje u tišini osjetila.

A ja ću šaputati suncu dok grlim svitanje, kliktati vjetru  

 

Jednostavno ljubav,

i

moj glas će se kao Narcisova ljubavnica,

kao besmrtni Eho

širiti kopljima dnevne svjetlosti,

nestajući u beskraju,

u zenitu sna,

u lepršavom zagrljaju,
u treperavom dodiru
u ritmu srca i plesu duše,

u radosnoj kupki sreće.
A onda će se u sumrak,

sjajem večernjice, te

čudesne ljepotice neba,

čuvateljice ljubavnog zova,

braniteljice ljubavnih snova,

sretna i razigrana
sonatom mjeseca raspjevana
vratiti u moja njedra.

"Sjećam se kako sam jednom trčao za tobom, za tom tvojom košuljom koja je lepršala na vjetru. Jednom sam prije mnogo godina pio iz čaše u koju je skliznuo tvoj lik i podrhtvao u njoj."
"Zašto mi danas recitiraš Sandberga?"
"Zato jer uvijek čujem tebe u glasu žena koje prolaze pored mene"
"Ja sam sinoć na terasi u glasu vjetra koji je razgovarao sa zvjezdama prepoznala tebe nasmijanog, tvoju vječno snenu sjenku u meni"
"Isprekidani odgovori mojih prisjećanja mi uvijek govore da živiš i da me tvoje lice gleda iz svakog ugla u gradu, da si prisutna u podnevnoj vrevi na ulcama, u gužvi na peronima, u metežu na areodromima, da si uvijek u meni"
"Kada osluškujem mjesec, prepoznajem tvoj lik u njemu, tebe u srebrnoj odori noći koja nas uvijek sjedinjuje. Tada mi se čini da si veliko srebreno jezero okruženo brezama i borovima koji mješaju svoju bjelinu i zelenilo sa zvijezdama u beskrajnom mraku neba"
"Mjesec i jezero su isprepleli svoje ruke pod mojim srcem i postali ljupka žena u lepršavoj košulji za kojom sam trčao."
"Tvoje ruke su vjetar koji miluje moje lice dok stojim na terasi i prepoznajem tvoje oči u beskrajnom mraku neba"
"Ti me čekaš u pod slojem mahovine i lišća nadohvat hrastovih ruku, spremna kao i uvijek da opet nekud otrčiš da bih slijedio u vjetru tvoju lepršavu košulju"
"Molim te govori dalje, govori mi jezikom Sandberga, da uvijek bude jednostavno ljubav "
"Danas znam zašto sam trčao da uhvatim tvoju lepršavu košulju, Ona je treperila u ritmu tvoga smjeha i govorila mi jednostvo ljubav."

Ljubav, o sreći i ljudima

U Platonovoj špilji žive ljudi koji vide samo sjene stvarnosti, naziru život ne sudjelujući u njemu. Ideje iskrice na zvjezdanom nebu univerzuma umno- osjetilno osjećajnog u nama su putokaz u životu, osvjetljene suncem našeg utjelovljenog uma one nam osvjetljavaju put ka sreći.

Predugo smo vjerovali da se ono nešto, što smo nazivali, božansko nalazi izvan nas, negdje u beskraju kraljevstva nebeskog. To zabludom nastalo vjerovanje u to nešto nadnaravno je u nama budilo katastrofalnu žudnju upravo za tim za nas nedohvatljivim. Mi smo isto tako vjerovali u nadnaravnu moć, od Boga datih izlječitelja, vračeva, baba gatara, nadrilječnika, bioenergetičara i nevjerovatno ali istinito mnogi još uvijek vjeruju da oni svojom rukom, slično ruci božjoj, mogu usmjeriti tijek njihovih sudbina, da im mogu povratiti izgubljeno zdravlje, pokloniti sreću.

Tragedija se nastavlja jer danas ubijamo u sebi najljepši osjećaj koji posjedujemo, žudnju jer smo se konkretizacijom života sveli na ideologiju materijalizma, a kraljica znanosti nam danas tvrdi da materije nema, da je sve u nama i oko nas samo vječni ples najsitniji struna vječnog univerzuma. Možemo li se ponovo vratiti vjerovanju u ono "nešto" što smo stoljećima nazivali božanska snaga i zabludom tražili izvan nas?

Možda onoga dana kada uistinu začujemo zvuk nebeske harfe, začujemo bubnjeve šamana vremena osjetimo da nismo uzaludno živjeli. Možda tada uistinu vidimo sve ono što smo do tog trena samo gledali. Vjerujem u tom strenu ćemo zasvijetliti bojama aure, zatitrati strunama u pentagramu trenutka i bljesnuti ikosaederom vječnosti. Postat ćemo bijela svjetlost anime mundi, anima candida sebe samih, pojačati sjaj zvijezde pod kojm smo rođeni. Tada ćemo se osloboditi špilje sjena, uzdignuti na pijedestal vječnosti, uploviti u sfere slobode i bezgraničja univerzuma. 

Možda... a do tada slijedimo titraje nutarnjeg svemira, krećimo se ekliptikom nutarnjeg sunca, igrajmo se mjesečevim sjajemi njegovim mjenama. U koridorima našeg prostor vremena se krije tajna našeg trajanja. Zaustavimo se na rubu bezdana, nedozvolimo mu da nam uzvrati pogled. Budimo moćnici svojih trenutaka, skiperi životne galije na pučini oceana snova. Lutajmo labirintom svijesti, osluškujmo poeziju kiše, ispisujmo svatko svoju poeziju suza. Živimo ljubav, ne dozvolimo da se plaha svjetlost njene svijeće prebrzo ugasi na oltaru našeg vremena. Na trnovite puteve ka zvijezdama prosipajmo latice ruža u kojima se kriju naša sjećanja, poezija naših uspomena. .       

Spoznamo li da naše tijelo živi u našoj svijesti, tada naša osjetila postaju prozori naše duše. Pogledajmo u dubinu univerzuma umno- osjetilno- osjećajnog u nama. Kroz te iste prozore ulazi svjetlost, osnovna energija našeg postojanja. Otvorimo ih širom, da svijetlost na svom putu do našega uma ne nailazi na barijere, da ne ostavlja sjenke koje mute umno- osjetilno- osjećajnu rijeku našeg postojanja. Očima upijamo ljepotu svijeta u kojem živimo, kroz te blješteće kristale se lome sunčane zrake i u zrcalu naše duše ostaju slike koje pamtimo. U riznici naših zrcalnih neurona se ogleda cijeli naš život. Zavirimo unutra, u tom beskrajnom labirintu iz jednog, možda, zamagljenog zrcala, nam se smješi naš anđeo čuvar.

Udahnimo duboko, otvorimo oči da svježina života odmagli to zrcalo. Oči su poetski nazvane majkom rastojanja, ali ako naučimo gledati kroz prizmu univerzuma umno- osjetilno- osjećajnog tada nestaju razdaljine, tada uistinu osjećamo da je sve ono što nam se čini nedostižno pohranjeno u nama samima. Osluhnimo žubor rijeke vremena i spoznat ćemo da je njen izvor i njeno ušće u nama samima. Mirisi cvijeća, trave poslije kiše i mirisi voljene osobe, svi su oni u nama, mi ih sebi sami stvaramo u svojim osjetilnim neuronima.

Gdje se nalazi vjetar koji mi mrsi kosu?
Leluja li on vani ili u mojoj glavi?
Gdje nastaju pjesmuljci koje sam nekada davno pisala?

Bez univerzuma umno- osjetilno- osjećajnog u sebi ja nebih osjetila razliku između vjetra i kiše, nebih prepoznala toplinu ruku koje me miluju nit osjetila okus čokolade. A onda se dogodila ljubav i ja osjetih osjećanje osjećaja u sebi. Osjetih da se sve baš sve događa u nama. Prisjetih se jednog pjesmuljka iz vremena oluje ruža i pokušah ga pretvoriti u pismo.

Schweiz, 27. 08, 1986.

Ljubavi moja,

ponoć je već davno prošla... nevidljiva ruka budi usnule zvjezde... sjaje oči neba, najavljuju kraj  ljeta, a ja mislim na Zenit davnog ljetnog dana i ljeto provedeno s tobom... i evo sjenka moje duše šapuće, sjenki duše tvoje....

Gledam nebo, čuvarica Lunina hrama, boginja lova i njeni psi na izvoru vremena sa srnama gase žeđ.

Ostala sam sama, pokušavam osmijehom dozvati uspomene.  Koračali smo cestama bez znakova, putevima koji nikamo ne vode, stazama na kojima ostavljasmo tragove poljupcima... onostrano nije ostalo zaleđeno u mistici vječnosti.

Putnik sam na zvjezdanoj cesti,  o tvom zagrljaju sanjam... o kapima zelene rijeke, o zelenim dolinama, u meandrima sjećanja.... čujem tvoj glas, pitaš me  bezglasjem, čujem šapat tvojih misli, čujem titraje svijeće na oltaru noći... osjećam čuvaš me na dlanu svoga vremena, čuvaš uspomenu na meka krila naših besani noći u dolini tvoga djetinjstva... uranjam u san...

Tvoje oči zrcale moj lik... usrećuje me ova noć... svitanje se rađa, a ja tek sada snena postajem tvoje duše sjena i veslim se danu..........telefonu i tvojemu glasu.

samo ja, tvoje duše sjena...

Često se pitam kada nam se usne spoje osjećam li ja svoje ili tvoje usne i onda znam da se i poljubci događaju u mojoj glavi. Otvorimo okna naše svjesti dozvolimo životu da, doista takav kakav je, jednostavan i sretan ne čeka na naše buđenje.

Sreća i čežnja, mir i nemir, toplina i hladnoća, okusi i mirisi sve je to smješteno u nama samima. Život naš jedini, je velika gala predstava, premijera u velikom svjetskom teatru, premijera bez reprize.

Čovječe ostani vjeran samom sebi

"Čovječe upoznaj sebe" je pisalo na ulazu u proročište u Delfima podno Parnasa. To je svetište Apollon oduzeo Posejdonu, ocu demona i pretvorio ga u sastajalište Muza, majki svih zemaljskih ljepota.

Na ulazu u svetište je sjedila proročica Pitija. Iako je to bilo u vrijeme kada su vrednovani muški umovi, svečenici su govorili Ptijinim mislima i upozoravali na važnost unutarnjeg doživljaja, na spoznaju osjećaja koji su puno važniji od onoga što spoznamo vanjskim osjetilima.

Sposobnost umijeća življenja se krije u glavi svakog čovjeka u univerzumu njegova utjelovljenog uma. Okrivanjem te zatomljene sposobnosti mi otkrivamo i način kojim si otvaramo jedan od puteva ka ostvarenju umijeća ljubavi, najljepšeg doživljaja koji ostaje zauvjek pohranjen u našoj svijesti. To je jedini način da se oslobodimo demona koji se u obliku tuđih misli, odjeveni haljama Posejdonove djece, nameću našoj svijesti, jer Demon je jedini duh koji stoji iznad čovjekove sudbine i jedino probuđenim svojim Demonom možemo pobjediti prokletstva koja se šuljaju oko nas.

Čini vam se da ovom izjavom dotićem tisućljećima otvoreno i diskutirano filozofsko pitanje. Ne neću filozofirati o umijeću života, ispričat ću vam jednu priču.

"Jedan čovjek je, iako nam ništa napisano nije ostavio u nasljeđe, pokrenuo i usmjerio svjetsku mudrost i svojim izgovorenim mislima obilježio pojam umjeće življenja. Živio je u vremenu prije rođenja Krista, u zemlji koju nazivamo koljevkom znanja i kulture. Rođen u tada već velikom gradu, pod suncem juga kontinenta, on je odrastajući zavolio njegove bijele ulice, trgove i ljude s kojima je razgovarao i razmjenivao misli do svoje smrti. Njega je zanimala mudrost o čovjeku, a ne mudrost o prirodi koja se širila izvan zidina grada. Tvrdio je da na poljima i među drvećem nemože ništa naučiti. Viđali su ga često kako satima stoji na jednom mjestu na trgu, utonuo u duboke misli. On je mislio o životu i živio ono što je mislio.

Drugi su pisali o njemu i zabilježili da je jednoga dana usklikuno:

"Ja znam da ništa ne znam."

Više od dva tisućljeća su njegove misli prepričavane i citirane, misli koje je on razmjenjivao sa ljudima koje je sretao na svojim lutanjima trgovima i ulicama. Njegova majka je bila primalja, pa je on svoj posao uspređivao s njenim. Želio je biti nešto kao primalja, samo pomagati pri porodu svjesne spoznaje koja je kako je on tvrdio dolazila samo iz dubine svakog pojedinog čovjeka.

"Ja neželim nikoga učiti životu, jer i ja još uvijek učim živjeti, učim od Vas." govorio je svojim sljedbenicima koji su vjerno zapisivali njegove misli. On se bunio i uzvikivao.

"Vi nesmijete učiti napamet ono što vam govorim jer to je dokaz da nemate svojih misli. Razmislite i zaključite sami, kao što to ja uvijek činim. Vjerujte u svoj um, svoju razboritost jer bez vaše svjesne spoznaje o sebi samome vam ni bogovi nemogu pomoći. " iznosio je svoje misli glasno i na koncu bio zarobljen i optužen da zaluđuje mladež i huli bogove. Presuda je glasila smrt.
Taj čovjek je spustio mudrost sa neba na zemlju, unio ju je u grad i kuće, pozivajući čovjeka da razmišlja o sebi i životu, da sam razlući što je dobro, a što loše za njega. Umro je ostavši vjeran svom načinu života, svojim mislima i svom karakteru. Drugi poslije njega su pokušali slijediti njegove misli, poistovjećivali svoje s njegovima, ali su tek oni koji su od njega uistinu naučili samostalno donositi zaključke bili njegovi istinski sljedbenici i živjeli njegovo toliko željeno umijeće življenja."

Zaboravimo da je Platon Erosa, boga ljubavi opisao kao tuđega demona koji se uvlači u ljudsku svijest, zaboravimo njegovu gozbu, ali sjetimo se Sokrata koji služeći se mislima Diotime, svećenice ljubavi, govori o ljubavi.

Pozivajući se na njeno iskustvo, Sokrat nam priča da Eros po prirodi nije bog, ali niti smrtno biće. On je nešto između smrtnog i besmrtnog, konačnog i beskonačnog. Njegova sudbina vezana je za njegovo porijeklo. Kao sin Pora, viška i izobilja i Pepeije, oskudice koja čezne za izobiljem, on je čas bogat i lijep, čas ubog, čas cvijeta, čas vene.
Njegova priroda je izraz žudnje koja počinje u sferi čulnog i uspinje se preko duševnog do najvišeg, umnog saznanja. Eros se krije u čovjeku, u nama, u svima nama, jer mi smo zrcalo u kojem se ogledaju sve drevne filozofske misli, zrcalo u kojem se ogledaju sve strane svijeta, zrcalo u kojem se zrcali kotač života, ocean samsare, sjedinjuju ljubav, vjerovanje i znanje.

"Ljubiti znači stvarati nezaboravne misli, znači te misli pretvarati u govore koji ostaju svjedok trenutka u kojem su izgovoreni." kaže Sokrat u svom govoru.
"Dođi, pripitomi me, ti koja si pomirila nebo i zemlju, ti strasti nebeskih muza, kaosu vremena i ljepoto mog sna." osjetih misao u sebi.

Kada i kako se rodila ljubav?

Je li to uistinu bilo duplo biće koje se jednoga dana raspuklo i izgubilo osobnost ili je to samo vječna težnja ka ponovnom sjedinjenju?

Kako u ovoj današnjoj dvojnosti osjetiti drugu polovicu sebe samoga, kako spoznati svoju istinu u drugome?
Jedino misao koja vodi do najvišeg stepena ljudskog saznanja postaje snaga etičkog uzdizanja ka pravom životu i postaje energija iz koje izrasta osjećaj koji nazivamo ljubav.

Međutim, najviši smisao ljubavne čežnje se uzdiže iznad horizonta plemenitog djelovanja i ostvaruje se u neposrednom doživljaju praljepote.

Ljubav je čežnja za cjelovitim ispunjenjem osobnosti i konačnim sjedinjenjem sa višim božanskim bićem, ona je rođenje ljepote, a njen cilj je zrcaljenje osobne duše u drugom biću i spoznaja njegove u svom.
Na granici između jučer i sutra, između života i smrti, konačnosti i beskraja ja osjećam trenutak u kojem sam srela najsnenije oči moga postojanja, oči u kojima vidjeh sjenku svoje duše snene.

Ljubiti ljubav, osjetiti je u sretnom pogledu koji se ne zaboravlja, u misli koja će me uvesti u onaj imaginarni dio postojanja iz kojeg ću crpiti svoju stvarnost i sanjati ljepotu života. Listam monografiju slikara iz koje udišem ljepotu i rađam san. Svjetlo koje me dodiruje iz svakog poteza kistom oblikuje moju predstavu u kojoj susrećem njegove misli. U kapljicama njegovog mora, u trenutcima njegovog zamišljenog raja, ja vidim zrcaljenje ljepote koja prelazi u energiju mog postojanja. Listam staru pjesmaricu i pronalazim drevni stih. Kairos, bog sretnog trenutka nosi u rukama vagu, čudesnu vagu kojojm našu dušu i tijelo u ravnoteži drži.

Prisjećam se trenutka kada sam, osjetila taj trenutak u sebi.

Um moj trepti,

šapuće nam duše sjena,

vranci obuzdani, rukom srca žele duši razum vratit.

Vranci jezde granicama uma i

dušu stavljaju na vagu,

vagu koja može dušu i tijelo u ravnoteži snatrit.

Hrabro gazim putevima straha

vranci me nose u carstvo

božjega uzdaha,

a iz srca izrasta simfonija životne krune,

srce srcem srcu

dodiruje te božanske strune.

Danas, slavimo formulu i prihvaćamo činjenicu da je brzina svjetlosti konstanta brzine, da je ona osnova koja određuje odnos energije i mase i znamo da je čovjekov um spoznao njeno djelovanje i tako postao brži od nje i na taj način centar zbivanja, vječni promatrač i sudionik tog osnovnog procesa koji je stvorio svijet i ljudski um u njemu.

Rođena iz ništa u sretnom trenutku sjedinjenja nečega što je bilo prije energije, nekih dviju suprotnosti koje su se izdvojile iz kaosa tadašnjeg neznanja, Sofija postade dijete ljubavi, svjedočanstvo jednog davnog zagrljaja
Igrajući se svojim formulama kao dijete špekulama, mlado je svjetlo stvaralo eone, stoljeća, godine, dane i trajalo vremenom koje je nastajalo eksplozijama boja. Tamo gdje su se susreli svjest i svemir, indukcijom njihovog zajedništva, tu je nastala prekrasnim bojama oživljena, dimenzija vremena.

Sazrijevajući u svom dobrom snu, svjetlo dijete postade svjetlost žena, ljepotica svijeta koji se iz nje dalje rađao. Mjenjajući haljine i dijademe u kosi svijetlost šeta i prede i tka najfinije niti iz kojih izrasta svijet. Izašla iz zagrljaja neznanja ona, koja je bila prije prirode, postade njena stvoriteljica, majka nad majkama.

U himni boginjama svjetla i plodnosti, Junona, Hera, Vesta spoznajem tajnu tajne koja me uvodi u čudesno carstvo bez granica. To je kristalna kugla u kojoj je jedini zakon harmonija i tu osjećam vatru začeća, dvojnost koja me oslobađa od prvog grijeha i ja vidim eksploziju boja kojima spoznajem evoluciju vremena i jednoga dana kada spoznam sva njena tajanstva možda ću moći, ako poželim, na njenim valovima i izaći iz njega ili u sebi svjesno usmjeriti njegov tok.

Tu je, na početcima prije početka, u plavkastom tračku istine, prvim osmjehom neba počeo nicati najljepši cvijet univerzuma Ljubav.

Eros otkri tajnu suprotnosti koje ujedinjenjem rađaju ljepotu, nevidljiva Fortunina ruka, ruka boginje čuda i sudbine, povede svjetlost na beskonačno putovanje vremenom, izvede ju iz tamnog bezdana nečijeg davnog sna i ona, svijetlost, žena među božicama, božica među ženama postade ljubav, misao, snaga, hrana života.

I možemo je nazvati raznim imenima, posvetiti raznim božanstvima jer ona počiva u svima i svemu. Kao da nema početka ni kraja, krenuvši od tamo, gdje je još uvijek, ona je uvijek i tu. Ona je, aktus purus, vječna i neuništiva, vidljiva i nevidljiva, stvoriteljica i braniteljica mog prostora i vremena, mene same u beskraju univerzuma. Postajem osjećaj o ljubavi koja je nedodirljiva i neopisiva, ona je ljepota koja se u meni rađa i iz mene izlazi kao u misao pretvorena emocija.

Jedino Ljubav može pobijediti prokletstva, ona može ušutkati zvukove tuđinskih demona koji vrebaju na nas u trenutcima samoće, jedino ona ne dozvaljava da samoća postane osamljenost u kojoj Rusalkina Posejdonova djeca, danas oživjela u Miškovoj virtualnoj nakazi mogu ovladati našim osjetilima i povući nas u bezdan oceana neznanja.

"Čovječe spoznaj sebe samoga"

Pitijina misao je istina koja nas još uvijek spašava od prokletstava tuđeg neznanja. Obrazujmo se ljudi, izađimo iz ignorancije, naučenog neznanja, osjetimo sebe u sebi, spoznajmo ono što vjerovasmo da je našim očima nevidljivo, jer srcu je sve vidljivo. Gledajmo očima srca i ostanimo vjerni sebi, svojoj ljubavi, svome vjerovanju i svome znanju.

Ljubav iza ogledala

Veliko kristalno ogledalo, slika prošlosti, djetinjstvo u crnom okviru izrezbarenog dreveta, moj dnevnik, prijatelj, vjerni slušaoc izmišljenih i željenih priča. Ja i moja slika u beskrajnom dijalogu, studija postojanja, izgradnja osobnosti u vječnom sukobu snova i stvarnosti.
To zrcalo skriva tajnu trajanja i nestajanja, prolaska i ponovnog rađanja. Uranjajući u njegovu dubinu ja ulazim u svijet čudesnih niti svjesne spoznaje vremena prije pamćenja, preda mnom se otvara svijet prije sjećanja. Sljubljujem se s beskrajem kontemplativnog ljubavnog čina i osjećam njega, koji živi u meni kao osnovna energija svih drugih događanja. Tu uvijek iznova čujem odu "ljubavi" i osjećam da stvarno postojim. I onda znam da je ono što osjećam uvijek iznova buđenje u snu koji se noćima smiruje, jutrom uzburkava i danom traje.
O najljepšem osjećaju koji se u meni rađao, čini mi se, prije pamćenja i sjećanja je užasno puno napisano. Najveći pjesnici svjeta, najpoznatiji filozofi, najoriginalniji mislioci su govorili i pisali o ljubavi, ali i površni konzumenti njenog sjaja i oni, koji su je komercijalno iskorištavali, su pisali o njoj i prodavali je na sajmovima knjiga pa je tako taj najvredniji osjećaj ljudskog postojanja postao svakodnevna riječ slična složenicama dobar dan, kako ste, koliko ovo košta i vidimo se sutra.
Tek u drugoj polovini životnog puta osjetih da je upravo ono što sam osjećala na kraju gimnazije i početku studija danas u meni potvrđena istina. Počela sam svoje "nove" misli uspoređivati sa onima iz vremena poezije i duševnog nemira i spoznah da sam već onda, na početku zrelosti, težila plavim daljinama nećeg još nedoživljenog, nekim novim istinama koje su bile sažete u djelima antičkih filozofa i renesansnih pjesnika i doživjele svoj vrhunac u poetičnim djelima Giordana Bruna. Njegovo razmišljanje ja bilo nastavak misaonog bogatstva nastanka mitologije, antičke filozofije i Firentinske akademije, sna o povezanosti čovjeka i univerzuma. Njegovi stihovi, ali i njegovi dijalozi su me već onda pozivali u svijet neobjašnjenog i nedovoljno shvaćenog. Tražila sam svoje mjesto među očima neba i ostajala vjerna osjećaju koji se pri tome u meni nagomilavao. Giordano, u svom osjećaju, ide dalje od Dantea i ne teži ka Božjoj snazi oslobađajući se tjelesnih strasti, nego oslobađa ljubav od požude i uzdiže je nad božansku svemoć.
Spoznala sam da je ljubav najljepši dar prirode, simfonija univerzuma, ali i jedan od kompliciranijih oblika mišljenja. Ona je tako postala zrcaljenje božanskog principa u meni. Da bi to doživjela i da bi osjetila njenu snagu i shvatila njeno djelovanje moram pronaći izvor sna, trenutak kada je sve počelo.
Danas trideset i nešto godina kasnije stojim pred velikim kristalnim ogledalom uokvirenim u crno izrezbareno drvo i sjećam se djevojke koja je tada imala hrabrosti zbog riječi i osjećaja ljubav, zakoračiti u bezdan i krenuti još neosvjetljenom stazom neke nove spoznaje. Napustiti, tadašnjim moralom, određeni redosljed događanja značilo je postati pjesnikom sna i boriti se sa nevidljivim vjetrenjačama porote koja je, ne istražujući uzrok, izrekla presudu. Njihovom odlukom nisam bila doslovno spaljena, ali sam se, zahvaljujući njima, izdigla iz pepela svakodnevice i krenula stazama Giordana Bruna tražeći izvor iz kojeg, kao što voda dolazi iz zemlje, ističe ljubav.
Shvativši već tada da ljudski um ima više dijelova od onog jedino priznatog i da je taj priznati racionalni samo njegov površinski dio ja krenuh u prividnu prazninu, srca punog pročitanih istina.
Tada sam prvi put stajala između jučer i sutra i odlučila se za ono nesigurno danas iza kojega je u plavim daljinama sjala svjesna spoznaja i istinsko bogojavljanje.
Danas stojim pred velikim kristalnim ogledalom i, u sunčanim zrakom obasjanim kristalima, tražim istinu i još uvijek neotkrivenu tajnu početka postojanja. Uranjam u dubinu sna koji uvijek ovdje na mene čeka. Više ne lutam Grimmovim niti Andersenovim istinama nego uranjam u priču o stvarnosti koju je znanost nametnula mom utjelovljenom umu.

Iza ogledala moje duše pronalazim svijet koji je zrcaljenje onoga, u što sam dugo vjerovala da se događa izvan mene. U dobroj vili moga djetinjstva prepoznajem Dianu, boginju lova na mudrost, a u anđelu čuvaru kojem sam se kao djete svake večeri molila prepoznajem Bacchusa, razuzdanog boga dobrog raspoloženja i pravih životnih istina. Postajem kristalana kugla u kojoj me njegove velike tamne oči dodiruju toplinom pripadanja i ja sam pri tome beskrajno sretna. Ogledalo sjaji ljepotom osjećaja koji smo nas troje istkali neradeći ništa. Mi smo tu i mi postojimo i onda kada smo daleko. Diana je uvijek tu, ona je moja misao, Bacchus često odlazi u neko drugo vrijeme i uvijek se vraća iz novog vremena, ja ostajem i to što osjećam nije čekanje nego ljubav, harmonijom rođena ljepota postojanja.
"Otkrio sam vrijeme naše istinske metamorfoze." njegov glas je bio tu iako je on bio daleko
"Iz čega smo se u šta preobrazili?"
"Prešli smo iz mita u život."
"Kada."
"Na kraju renesanse."
"Što je bilo prije toga?"
"Stoljeća naučenog neznanja i suša osjećaja"
Veliko kristalno ogledalo zasja suncem juga. Moj san se izmješa sa snom iz kojega je nastao.

Tri lica, tri tjela, jedna priča, jedna istina. Tri života u crnom okviru izrezbarenog drveta, godine zatvorene u neopipljivu dimenziju plemićkog ponosa i pokušaja u socializaciji zadražati kapljice plave krvi. Neprekinuta nit kroz cijelo jedno stoljeće, nesalomljiva energija utkana u ženskost i pripadanje nekada uzvišenima. Veliko kristalno ogledalo, prijatelj, slušalac željenih stvarnosti, svjedok svih tajni, nesigurnosti i suza još iz vremena kada je mlada plemkinja sanjala svoj prvi bal. Do tog trena dopire priča koju je odživjela moja nona.
No ja poželjeh otići još dalje u vrijeme prije vremena.
Veliko kristalno ogledalo, u kojem prepoznah kristalnu kuglu mog života, je moj Aleph, koji me vodi na put ka istini, u svijet Dianino Bacchusove mudrosti koja izvire negdje iza vrata vremena.
Diana, sjedinjenje božanskog i zemaljskog sna, nasljednica u lancu bogova koji po mitu stvoriše svijet, krenu u vrijeme kada se svjetlost počela proljevati nebom. Vidjeh dolinu njene vječnosti, i osjetih svjetlost iza spuštenih trepavica. U velikom kristalnom ogledalu se otvoriše vrata neba i čudesna svijetlost, put ka istini, me ponese ka Kronosu, nestarećoj, oduvjek postojećoj, personifikaciji vremena i Kairosu, trenutku istine o ljepoti nastajanja. Dotaknuh pramen njegove kose i postadoh trenutak vremena u svom vremenu, trenutak u trenutku istine, estetika početka, mjera simetrije i nastajanje harmonije. Krenuh dalje i zaustavih se u na granici između pokreta i mira. To je bio čudesni tren kraja i početka, ne prelaz iz jednog u drugo nego prapočetak sam. Kairos pokrenu vrijeme u meni i ono pređe u uzburkanost vječnosti njenog trajanja. Svijetlost i oči, ujedinjeni u iluziju stvarnosti, postadoše prozori svjesti koja se počela zrcaliti mojim tijelom.
U daljini sam čula glas s početka priče:" I Bog reče: neka bude svjetlo i bi svjetlo." Narušavajući tišinu, tek dašak glasa iz bezkraja naučene istine o postanku svijeta, kairos početka, najavi stoljećima predavanu istinu o nama. Upitah se jesu li to zaista tako dugo tražena vrata vremena, jer tu, među milionoma svjetlosnih godina prepoznah početak, trajanje i prolaznosti svega, spoznah trenutak, eone, svijet i vrijeme u sebi, prepoznah Kronosa, alegoriju vremena, koja je stvorila prvo zlatno doba i koja će kasnije, nemilosrdno, žderati svoju vlastitu djecu. Gledam u nebo, pogled traži potvrdu vremena među njegovim treperavim očima.
Koliko svjetlosnih godina je star zvjezdani trag koji se prosu tamom? Koliko je prošlo okretaja zemlje dok je Danica stvarno najavila zoru?
Koga je on, svemoćni stvaraoc svega, poslao na zemlju da ukaže svoje postojanje, koga je učinio čovjekom da čovjeku potvrdi sebe u njemu. Čije rođenje mi slavimo u Badnjoj noći? Je li to odbačeni Mitra rođen u pećini ili ipak djetešce rođeno u štalici? Je i to bio nepobjedivi bog sunca Sol ivictus koji je žrtvovao bika ili je to bio Isus koji je žrtvovao sebe i ponovo za čovjeka otvorio vrata raja? Jeli to bio početak novog zlatnog doba ili je to samo ljubav?
Veliko kristalno ogledalo još jednom uzburka trag koji sam slijedila i ja na horizontu vidjeh izlazak sunca. Glas sa početka priče utihnu i ja začuh glas koji u mom nezanju nisam spoznavala.

Sunce je u zenitu jednog davnog ljetnog dana. Grad u srcu Balkana slavi dolazak prestolonasljednika. Marija von Kvapil, mlada plemkinja, obučena u svečanu odoru epohe s stručkom bijelog cvijeća na šeširu stoji ponosna i sretna u špaliru za doček. Pored nje su otac, majka i stariji brat. Okolo njih narod koji je pozvan da plješće, da kliče i baca cvijeće na put kojim će proći kolona. Otac, stranac na Balkanu, doseljenik iz daleke dinastije, gradioc željezničkih pruga i mostova, ostade zbog ljubavi u gradu na Miljacki.
Mariji je bilo četrnaest godina. Plod zagrljaja Balkana i Europe ona nosi u sebi cijeli svijet. Uzbuđena, od ranog jutra se spremala za izlazak. Zadnji pogled u veliko kristalno ogledalo.
"Marija požuri, zakasnit ćemo" pozva je mirno majka "Tata i Silvo su već u autu."
Spuštajući se stepenicama Marija je razmišljala o dvoru iz kojeg stiže današnja posjeta.
"Hoćemo li jednog dana putovati u Beč" zapita oca sjedajući u auto.
"Naravno, možda već drugog proljeća" odgovori joj otac." Pozvan sam na dogovor o izgradnji ljetnikovca za Habsburge u Opatiji"
Stigli su do centra grada i ostavili auto pored katedrale. Prošetali su do obale i stali na ugao ispred mosta s kojeg je prestolonasljednik sa pratnjom trebao proći na svom putu ka hotelu gdje je trebao ručati s gradskim ocima.
"Večeras smo pozvani na prijem u rezidenciju"
" To mi ovako usput govoriš, a od kada to znaš?" upita svog elegantnog supruga Marijina majka.
" Stvarno sam ti zaboravio reći, ali mislio sam da je to za tebe samo po sebi razumljivo" odgovori joj šaljivo suprug. " O tom prijemu se priča već mjesecima."
" Smijem li i ja s vama? Jesam li i ja pozvana?" upita Marija
" Hej ljepotice moja, tebi je tek četrnaest godina" odgovori joj umjesto roditelja brat. " moraš još malo pričekati, ali doći će i vrijeme tvog prvog bala"
Balove u svojoj kući je promatrala tajno sa vrha stepenica i divila se večernjim haljinama djevojaka i žena koje su dolazile. Često je tako skrivena i oponašala neke od njih, a onda dugo u noć sanjala ljubav. Ovo je bilo ljeto u kojem je u njoj počela cvjetati ženstvenost.
Oko njih je bilo sve više naroda. Žamor i međusobna pozdravljanja. S tornja katedrale odkuca podne. Marija opazi na drugoj strani ulice visokog mladića u crnom kožnom kaputu. Kao da je došao iz nekog dugog vremena, stajao je sam, s rukama u džepovima pogleda uperena prema mostu preko kojeg je trebala stići očekivana kolona. Marija ga je gledala tako začuđeno i napadno da se on, kao da je osjetio njen pogled iznenada okrenuo prema njoj. Njegov pogled, koji je skrivao neku tajnu, zaledi Marijinu krv. Sunce je bilo u zenitu, a njenim tijelom prođoše hladni trnci. Stajala je tako kao hipnotizirana nekoliko trenutaka ne odvajajući pogled od njega. Uzvici i pljesak naroda je vratiše u stvarnosti.

Otvoreni automobil je dolazio polako preko mosta. Mladi par, budući car i carica su nasmješeni pozdravljali puk, djeca su bacala cvijeće, a Marija je prišla bliže rubniku da bolje vidi haljinu i šešir prelijepe žene u autu. Očarana njenim osmjehom, Marija joj htjede baciti buket bijelih ruža koji je držala u rukama. U tom trenu odjeknu pucanj i bjelom haljinom buduće carice poteče krv. Još jedan pucanj i njena glava klonu na mrtvo tijelo muža. Zgranuta i prepadnuta Marija potraži pogledom mladića u crnom kožnom kaputu. Stajao je na drugoj strani ulice, s pištoljem u ruci. Do njega su već bili stigli naoružani pratioci kolone.






Odvedoše ga udarajući ga kundacima. Automobil sa mrtvim parom se vrati u rezidenciju, a Marija se ustravljena baci bratu u zagrljaj. Te večeri su njeni roditelji dugo razgovarali zatvoreni u biblioteci, a drugo jutro je kućom vladala neka njoj nepoznata tišina. Otac i brat su rano otišli na neki sastanak, mama je plakala, a Marija je, neshvaćajući važnost jučerašnjeg događaja, stajala pred velikim kristalnim ogledalom i isprobavala novu haljinu koju je trebala danas obući za svečani ručak koji su ona, otac i brat organizirali za mamin rođendan.
To je bio zadnji dan njenog sretnog djetinjstva. Ubistvo na Balkanu je bilo uzrokom svjetskog rata. Otac i brat su otišli na front i ona ih više nikada nije vidjela. Kraj rata je Marija dočekala u koroti. Bilo joj je osamnaest godina. Srušeno carstvo je srušilo i njene snove o balu na kojem će sresti ljubav. Sa završenom višom djevojačkom školom Marija je počela raditi da bi prehranila mamu i sebe. Zatvorena u stanu na periferiji grada, daleko od sjaja kuće u kojoj je odrasla, Marija je provodila večeri pišući dnevnik. Tajno se nadala povratku brata, nadala se da će joj on ponovo vrati sjaj života za kojim je žalila. Veliko kristalno ogledalo, ostatak nekadašnjeg salona u kojem je tajno promatrala balove njenih roditelja, postade svijet u kojem je mogla sanjariti.
Dočekivala je transporte kojima su se vraćali mladići iz rata. Otac je poginuo, ali bratu se bio izgubio trag. Nadala se da će jedne večeri među gubitnicima prepoznati drago joj lice, da će mu pomoći da zaboravi strahote i da će zajedno jedne večeri zaplesati dobri stari bečki valcer. Iz dana u dan sve tužnija i nesigurnija vraćala se kući sama. Njena majka, udovica austrijskog plemića više nije ni izlazila iz stana.
Jedne ljetne večeri, sačekavši da zadnji čovjek siđe iz vagona, ona krenu ka zalazu sunca. Odjednom kao da je sišao s neba pred njom se pojavi mladić u uniformi nove vojske. Pogleda punog divljenja on ju zapita:
"Čekate li zaručnika?"
"Ne, brata" odgovori uzbuđeno Marija
"Ovo je bio zadnji transport" odgovori joj mladić
" Znači ni on se više neće vratiti. " zaplaka Marija
" Tko još nije došao?"
"Moj otac je poginuo"
Roman joj pruži ruku za saučešće i za cijeli život.

Ljubav Selene i Helija

Blještava na noćnom nebu boginja mjeseca pleše svoj ples oko plave planete vječno gledajući u Boga sunca koji joj poklanja sjaj. Oni u žudnji za zagrljajem zaokružuju dan već milijardama godina i bude snove o snazi ljubavi. Beskraj, u kojem trajem trenutkom spoznaje, se, dodirujući moja osjetila, pretvara novi osjećaj.

Ljubavni ples Selene i Helija osmišljava ljepotu ovog trenutka i dokazuje mi da je vrijeme nastalo sjedinjenjem svjetla i tame. Mistični i mudri nebeski vranci, čudesnom kočijom nebom jezde i bude usnule zvijezde, da svojim sjajem priststvuju ovom vječnom nebeskom piru.

Ono što vidim očima i čujem ušima je samo iluzija koja tek mojim unutarnjim očima dobija oblike stvarnosti. Nekda sam vjerovala da postoji netko u očima tuđim, netko ne vidljim očima mojim, netko tko šapuće nečujno ušima mojim. Sve ono što naizgled miruje, sada titra i blješti, sve ono nevidljivo očima iskri zvijezdama mog unutarnjeg neba, sve što je mojim ušima nečujno se, dotaknuto mojim unutarnjim sluhom, pretvara u simfoniju sna.

"Sanjam li ja život?" pomislih osluškujući tonove blještavih iskrica dana u kojem se budim.

"Tek onaj koji zna sanjati živi život" glas je dolazio iz visine

"Tko si ti."

"Ja sam trenutak"

"A tko si sada?"

"Tvoj sretni trenutak buđenja u snu."

"Trenutak ne govori, on je samo pojam koji se nemože osjetiti."

"Izašla si iz mračne spoznaje osjetilima i misaono ušla u misteriju vremena. Ovo što sada osjećaš se nemože spoznati vanjskim osjetilima. Ja sam treptaj tvog oka, otkucaj tvog srca, tvoj uzdah i tvoj osmijeh. Uspjela si me dotaknuti svojom misli i ja nisam prošao neopažen pokraj tebe."

"Ti si granica između iluzije i stvarnosti, u tebi je skriven cijeli moj svijet."

Prisjetih se mita o bogu sretnog trenutka i pred mojim unutarnjim očima se ukaza mladić sa krilima na leđima i petama. Na njegovom čelu je sjajio čuperak kose, a u rukama je nosio vagu. Pružih ruku i poželjeh dlanom dotaknuti pramen kose, a onda se sjetih onoga što mi je govorio moj sretni trenutak. Povukoh ruku.

"Ti si Kairos"

"Da, ja sam bog o kojem mnogi sanjaju, ali rijetki me prepoznaju."

"Zašto imaš krila na leđima?"

"Uvijek sam u žurbi."

"Čemu ti služe krila na petama?"

"Da budem brži od vjetra."

"Zašto pramen tvoje kose na tvom čelu donosi sreću?"

"Samo oni koji me spoznaju u mom dolasku mogu spoznati i pramen."

"Na zatiljku nemaš kose!"

"Oni koji se okreću prema prošlosti nemogu više imati sreće, oni koji me pokušavaju vratiti propustili su pravi trenutak."

"Zašto nosiš vagu?"

"Njome važem vaše biće i stvaram ravnotežu između duše i tijela."

Glas je još uvijek dolazio iz visine i prelazio u čudesnu simfoniju koja se spajala s tonovima blještavih iskrica svitanja.

"Kakva je razlika između tebe i onoga što mi nazivamo svijetlost?"

"Velika i nikakva. Dogodilo se prije svega što vi danas vjerujete da znate, čak i prije onog petnaestog dana u mjesecu Tybi kada je, po Pistis Sofiji, bio dan punog mjeseca i kada je sunce u svom punom sjaju izašlo iz svijetla svih svjetala, dogodilo se iza vrata vremena koja vi još uvijek tražite, dogodio se trenutak iz kojeg je proizašlo sve, trenutak u kojem se rodila ljubav i spojila svijetlo i tamu u ono što vi nazivate vrijeme."

"Je li to veliki prasak?"

"On je tek proizašao iz prvog trenutka."

"Veliki prasak je actus purus."

"Ne, veliki prasak je proizišao iz njega."

"Onda si ti actus purus."

"Ja sam samo sretni trenutak, ja sam misterija vremena kojoj još nitko nije otkrio tajnu."

"Ti si samo djelić te vječne cijeline koju mi svojim postojanjem stvaramo."

"Svaki djelić nosi u sebi sva značenja cjeline. Ti si uspjela ući u superstrune svog postojanja, uspjela si zaploviti beskrajnim morem svoje svijesti i mislima dotaknuti najsitnije čestice iz kojih si stvorena."

"Jesam li ušla u vrijeme prije vremena?"

"Ušla si u trenutak sreće i sada ostani u njemu. Pokušaj pored mračne spoznaje vanjskim osjetilima slijediti i ovu koju sada doživljavaš, pokušaj dalje slijediti svoje misli i dozvoliti im da se sjedinjuju s osjećajem koji pri tome nastaje."

"Ali život je izvan toga, on je tamo vani u mom vrtu, na ulici, u trgovini, u zagrljaju s dragim mi čovjekom, u mirisima i zvukovima prirode, u muzici koju slušamo, u ritmu koji plešemo."

"Doživi to sve drugačije, osjeti to unutarnjim osjetilima, slušaj "gluho kolo" svojih stanica kao što je Bethoven u gluhoći svog vanjskog osjetila stvarao najljepše simfonije i onda ćeš možda jednoga dana u sebi spoznati misteriju vremena."

Gluho Kolo

Iz Arkadijskog pejsaža dinaridske Hrvatske je izraslo tipično staro, gluho kolo bez glazbene pratnje. Njegov je ritam proizašao iz ritma gorštaka i danas mu ritam određuju teški koraci plesača.

Kolo je nijemo, praćeno samo zveketom nakita, toptanjem nogu o tvrdu zemlju i dubokim disanjem plesača. Snažno plesno poskakivanje izražava snagu, izdržljivost i spretnost čovjeka u surovu krškom kraju i pokretom ga pretvara u poetičnu sliku raja.

Ta Arkadija ne postoji na geografskoj karti naše domovine, ona je u duši onih koji su rođeni u kamenjaru. Potražih u kartama duše moju Arkadiu. Ona je sigurno tamo iza granice, u tamnom dijelu moje svijesti.

"Slušaj tonove svojih pokreta u sebi, njihovo nastajanje u najsitnijim česticama svoje kozmologije. Arkadija je osjetilna varka onih koji traže sreću izvan sebe. Jedino u sebi samoj ćeš pronaći istinu." šapnu mi tek spoznati trenutak u meni.

"Život dolazi iz zemlje." pomislih

"Život izvire iz tebe same." odgovori mi trenutak

"Slušaj tišinu i onda ćeš čuti nijemi ritam tvojih ćelija. Potraži Platoniju u sebi, svijet bez vremena, svijet u kojem harmonija određuje trenutak. To je svijet svih mogućnosti, koje sve djeliće univerzuma sjedinjuju u međusobno djelovanje."

"Kako ću pronaći Platoniju?"

"Ona je u tebi, to je tvoj bezvremenski svijet iz kojeg proizlazi tvoje vrijeme. Nalazi se u kugli tvog postojanja i izgleda kao mnogodimenzionalna piramida u čijem se vrhu, na jednom jedinom mjestu, susreću svi djelići univerzuma. U tom carstvu tvoje svijesti najsitnije čestice plešu svoje nijemo kolo i nikada se ne nalaze na mjestu gdje ih očekuješ. U tom bezbroju mogućnosti ćeš pronaći ritam svog života. Poslušaj kako izvire vrijeme iz tvog bezvremenskog svijeta."

Osluškujem tonove vremena u sebi, svaki tren odzvanja drugačije i stapa se u tišinu proteklog vremena. Ulazim u unutrašnjost piramide i pričinja mi se da s njenog vrha čujem pokrete zupčanika starog sata sa crkvenog zvonika. U meni živi muzika vremena, njeni tonovi me nose u život i ja čujem veliko crkveno zvono i moje misli plešu u ritmu njegovih konopa za potezanje. Osjećam podne u sebi, trenutci prolaze i ja uživam u onima koji slijede pa nanovo u sljedećim dok ne uđem u trenutak beskonačnosti. Oko mene se zatvara opna vremena, trenutak traje i ja trajem u njemu.

"Vrijeme je samo iluzija moga mozga" pomislih slušajući kako odzvanja podne u meni

"Ti si dio te iluzije koja traje već milijardama godina" zvona utihnuše i ja ponovo začuh tišinu mojih ćelija.

Gluho kolo me ponese u krug stvarnog postojanja. Sada spoznajem da tradicija ne znači uzdizanje iz pepela, nego ponovno paljenje unutarnje vatre. Najbolja muzika ne leži u već napisanim notama, nego izrasta iz pravog osjećaja. Tonovi i nijanse boja se sjedinjuju u doživljaj i postajem poetom novonastajućih zvukova. Moj untarnji dijalog prelazi u srebrenkaste bisere tonova i ja čujem smijeh, blješteći dragulj obrazovanog razgovora. Nema ljepšeg osjećaja od sklada iz kojeg se rađa unutarnje veselje. Sve unutarnje napetosti nestaju, prešla sam granice sazananja, ušla u još neotkriveni svijet nastajanja.

Rijeka moje krvi se razlijeva milijardama delti u more mog postojanja. Osjećam plimu i oseku mojih stanja. Slutim ponornice koje se slijevaju u deltu i ponovo vraćaju izvoru. Čujem žubor rijeke života, buku slapova i romor vrulje. Osluškujem i u zrcalnim neuronima vidim kako moje srce vodi gluho kolo mojih ćelija. Tu odustajem od potrage za vremenom i u maglovitom oblaku mojih misli osjećam kako se u meni budi ritam.

Ljubav i Homo Ludens

Čitala sam i još uvijek dočitavam zadnji roman Hermana Hessea "Igra sa staklenim perlama". 2400-ta godina je još uvijek budućnost, pa nas Hesse već desetljećima svojim tekstom budeći Homo Ludensa u nama uvodi u nama nedohvatnu budućnost i otkriva nam igru kao jedinu mogućnost da se stare vrijednosti ponovo ožive. Njegov Magistar Ludu, ima dvostruko značenje, sjedinjuje igru i školu, igru i život.

Svijet igre, koji svijesno napuštamo odrastajući, je čudesan svijet maštarija i snova. Homo Ludens spava u nama samo ga trebamo znati ponovo probuditi i prihvatiti igru, život i ljubav u izvornom obliku, jer tada se budi i djete u nama, djete koje igrajući se uči i ostaje iskreno, spontano, slobodno i otvoreno u biću, sretno u životu, uvijek spremno za prihavaćanje i uzvraćanje ljubavi.

Igra je bila i ostala važan dio razvoja kulture. Iz nje su se razvili ritualni plesovi, teatar, balet, sport, a upravo u tim oblicima pokreta sudjeluje cijelo biće sudionika. Igrajući se, u davna vremena naši praoci su u sebi razvijali svojstva umijeća ljubavi i života i ta svojstva su pohranjivana u naš genetski kod.

Homo Ludens, se počeo ponovo buditi krajem 18-og i u 19-om stoljeću, u vrijeme kada je čovjek sticao više slobodnog vremena. Vrijeme industrijske revolucije je odteretilo čovjeka i dalo mu mogućnosti bavljenja sobom samim i svojim željama, težnjama, omogućavalo mu osmišljavanje slobodnog vremena.

Mi smo prije 2000. godina osuđeni i žigosani pečatom prvog grijeha počeli smo zaboravljati tijelo, suzbijati osjetila i gušiti osjećaje. Homo Ludens nije opterećen prvim grijehom, on čista srca i slobodne duše osjeća instinkte, živi osjećaje, voli život i sebe u životu, on igrajući se sa samim sobom stvara čovjeka u sebi, čovjeka otvorena, velika srca.

Postoji duboko u meni jedno mjesto, do kojeg stižem slijedeći misaonu zlaćanu spiralu, u čijoj su se zadnjoj točki smjestile, božje oči, oči kojima vidim i osjećam sebe i univerzum. To mjesto je točka mog prividnog mira, u središtu duše i tijela, točka koja me definira kao svjesno biće i omogućuje mi da vidim kako se tijelo i duša sjedinjuju u treptajima najfinije energije, nastale velikim praskom koncentrirane svjetlosti, koja se razlila kad je nevidljiva ruka "stvoritelja" zlatnim srpom požnjela snop tame i kad se, dotada ničim, prosulo sjeme života iz kog će se roditi svemir.

Ta mala zrnca svjetlosti, postadoše sunca koja će rađati život u galaksijama kojih su majka i čije su sjeme. Na jednom malom nevažnom zrncu sunčane prašine, u zabačeom kutku svemira, zače se klica iz koje će niknuti biće koje će postati negova svijest. U središtu tog bića zablistaše "oči božje" i prodriješe u tamu do samog njenog korjena, do još ne otkrivenog izvora energije, do njenih vječnih titraja koji su spleli tijelo i dušu u jedno jedino i neodvojivo od sebe.
Kada pronađem to mjesto u meni se budi Homo Ludens i ja tada prestajem biti marioneta u teatru života, tada postajem sudionik i svjesno spoznajem trenutak u kojem želim progovoriti o svemu što mislim. Tada više ne vrednujem vrijednosti nego značenja, spavam manje, a sanjam više, jer tek tada spoznajem da mi svaka minuta u kojoj sam zatvorila oči krade 60 trenutaka svijetla, svaka minuta u kojoj sam isključila uši oduzima 60 trenutaka zvukova koji me hrane ljepotom postojanja.
U tom komadiću života spoznajem i ljubav i tada svu mržnju i sva nesretna stanja crtam na komadiću leda i čekam izlazak sunca. Uspinjem se ka vrhu planine i spoznajem da sreća nije u oblacima nego na stazi kojom kročim i tada govorim ono što osjećam i uistinu činim ono što mislim. Živim trenutak kao da je poslijednji, homo ludens u meni mi dozvoljava da budem čuvar ljubavi na vratima sna iz kojeg se ne želim probuditi. Slušam glas onih koji me vole i pamtim riječi da bi ih slušala u beskraju trenutka kada se otaplja led mojih tuga i nesreća. To je glas istine, simfonija univerzuma koja mi priča da sutra ne postoji i da ni jučer više nije važno.
Trenutak je jedina istina, jer sljedeći je samo moja misaona varka, a sutra možda nikada neće doći. Dugo to nisam znala i čekala sam neki pogodniji trenutak. Danas spoznajem istinu i ako je ne prihvatim, onda ću sigurno žaliti što u ovom trenutku spoznaje nisam rekla da volim, što nisam pružila usne na poljubac, tijelo u zagrljaj, ruku za pomirbu.
Gledam očima djeteta i osjećam da je ovo što vidim ono najintimnije i najiskrenije u meni, gledam sebe i u ovom trenutku u sebi spoznajem tajne univerzuma, u trenutku koji postaje vječnost. Sada znam da me se nitko neće sjećati po mojim tajnama i neizgovorenim mislima. Ovo je trenutak u kojem govorim istinu i šapućem žao mi je zbog svega do sada neizgovorenog, molim oproštaj za grubosti i zahvaljujem za ljubav, ljepotu i sve lijepe riječi.