Samstag, 5. September 2009

Vrijeme oluje ruža

Ovo je drevni pjesmuljak kojim sam pokušala izraziti trenutak osjećanja osjećaja ljubav. A danas mi se čini da bih to mogla drugačije izraziti, promjeniti ritam i ostvariti sklad koji ovoj pjesmi nedostaje. No, odgovor na pitanje što sam tada željela izraziti je uvijek isti, željala sam dočarati trentak rađanja lakoće postojanja. Danas tu lakoću osjećam drugačije.........





Na oštrici trenutka su osjećali tuđinu,

nemogućnost bijega iz sukoba dva jezika i oluje ruža.

Misli se zaustaviše u jednom snom,

jedinom snu.

Sutra će biti bolje vjerovali su i

sunce kao da je sišlo s neba.

Prostor je postao zlatan,

a ono danas zatvoreno u iluzije je

umiralo crvenilom budućih dana.

Život im je ponudio pomirenje,

vratio porušeni most povjerenja.


Osluškivali su muziku oblaka koji su dolazili s juga.
Trag sreće, jedini put kojim su mogli krenuti

da ih ne proguta samoća.

Izabrali su daljinu koja nestaje na zapadnom nebu

jer bilo bi teško živjeti bez utjehe,

povjeravati tugu samo mjesećevim mjenama,

čekati seobu ptica kao jedini znak susreta i rastanaka.

Otvorili su vrata beskraja i

osjetili miris tek procvalih ruža.

Te noći se na njenim dlanovima rađala neka nova istina,

ista ona koja je bila čuvarica njegova sna.

Ljubav zatvorena u tek nekoliko kvadrata

u srcu Europe

proklija zelenilom proljetne šume i

u sjeni tek probuđenih jablanova

opijena mirisom proljeća

ljubav postade istina,

kao znak indijskih žena,

pečat sreće,t

ih i neizbrisiv za sve buduće kiše.


Zaustavljeni u snu

zavoljeli su dolazak lastavica,

oluju ruža i šum metalne rijeke

na dugačkoj cesti između juga i sjevera

i ljepotu vječnog sjedinjenja.



Evo još jedna pjesmica iz vremena davnih previranja, iz vremena kada sam tražila rimu i zbog nje gubila smisao i ljepotu izraza.






Uvijek zatrepere neke tanane strune
kad u eteru zatreperi tvoje ime,
neka se tužna misao u oluju zgusne
u čudesno stanje u kojem duša trune,

a
poezija prošlih vremena dodirne
moje čežnjom osušene usne.

Poezija suza, ljepota davnih ljeta,
praznina duše, umjesto ljubavi čista sjeta,
tuga se u pjesme slijeva,
u smiraju tužnom ruža jedna cvijeta,

opojnim mirisom srce zalijeva
za sva naša prošla ljeta.

Tada me boli svaka misao i svaka davno napisana pjesma
o skrivenoj žudnji u tihom zvuku čežnje

kaplje u mozgu kao pokvarena česma

to čudesno u duši skriveno

u srcu pohranjeno

u sjećanju zaustavljeno

uspavanih snova

novo buđenje.

Tu si,
ti danas odsutan i dalek i
ponekad tugaljivo poželim

da te nema
jer pričinja mi se da
postoji netko u očima tvojim,
netko nevidljiv očima mojim
netko tko sa čežnjom čeka
na buđenje dolazećeg vijeka,
stoljeća sreće i oluju ruža,
ljubav,

koja srcu lakoću postojanja pruža.

Lutam raskrižjem samoće,
tugujem i tugu udišem
i
vidim, čujem, kušam, mirišem
beskraj moje unutarnje praznoće,

a

sjećanje mi pupljke pruža

iz

one drevne oluje ruža.

Kao dva leptira




Ljubav, taj beskraj snova, u kojem se vječno susrećemo kao dva leptira. Ljubav, ta čudesna droga koja, u isto vrijeme, opija srećom dva tijela i sjedinjuje dva srca. Ljubav, ta čudesna treperava energija koja, izvire iz dva izvora i sjedinjuje se u nevidljivi svjetleći trag unutarnjeg sunca kojim se jedno biće zrcali u drugome.


Proljeće je još uvijek daleko, neka,

u ovoj jesni, zalutala ptica dotaknu tišinu, i

u podnožju neba buknu plamen,

probudi uzbuđenja prvih pripadanja,

onu tihu vatru

u uglovima sjećanja zauvijek pohranjenu.

Prošlost na granici trenutka,

okusi izmješanih previranja,

mirisi sjedinjenih želja,

tonovi zajedničkih svitanja,

snaga doživljene sreće.


Okrenuta prema istoku jutros očekujem tvoj dolazak i utapljanje u davno sanjanom ljubičastom snu.

Uzdigni se ljubavi

pozdravi sa mnom izlazak sunca

i neka bude vjenčanje

bez svjedoka,

bez potpisa,

bez obećanja,

neka bude vjenčanje

s koriandolima svijetla,

s tonovima jutra,

na ljubičastom tepihu

tek procvalih želja.

Ne boj se ljubavi,

zagrli me i

neka bude kao nekada i

neka bude kao sada,

neka bude kao vječnost,

neka bude san,

poljubi me i

vjeruj u ljubav,

ljubav je život.

Anđeli ti čudesni nebeski cvijetovi

U jednoj staroj, već požutjeloj bilježnici pronađoh stare stihove, stihove iz vremena koje sam nazivala olujom ruža. To je bilo ono drevno vrijeme kada sam lutala između ljubavi, vjerovanja i znanja, vrijeme kada sam tražila izričaj o onome što sam onda osjećala. Tada je Jure Kaštelan bdio nad mojim pjesmicama i upozoravao me što je dobro, a što ne. Ovu pjesmu, kao i mnoge druge koje su u to vrijeme izrastale iz mog nezrelog uma, je smatrao lepršavim i sladunjavim. Povjerovah mu i počeh tražiti drugi izričaj. Danas kada iza mene stoje godine lutanja, čitam te dječje pjesmice i nekako nostalgično mi se i sviđeju. Prisjećam se one mlade djevojke koja je stajala na portama života i tražila ljubav izvan sebe.
Evo jednog od tih davnih pokušaja ljubavi dati oblik stiha.




Lutam snena ljubavlju prosutim
zvjezdanim stazama
snivam o ljepotama što se u sutonima kriju,
dlanovi miluju, u nebeskim vazama,
magličaste cvijetove
te čudesne vječne svijetove,
da se anđeli svojim treperavim sjajem,
jutrima u ljepotu dnevne svijetlost sliju.

Koplja dnevne svjetlosti,
kao strijelice Kupidove poslagane,
a kapljica životnog slapa,
taj čudesni trenutak smjelosti
budi sjećanja i uspomene
u prošlosti izgubljene,
i pretvara njihovu prošlu ljepotu
u treptaj oka i anđeosku dobrotu.

Iskre sjećanja, uspomene se bude,
sve one zaboravljene tuge,
neki rastanci zalutali u daljine,
trepere bojama vječne nebeske duge.
Vidim staru trešnju u odori kiše
i srce urezano, srce koje ne voli više.
a na suhoj grani poezija vode sjaji
blješte kristali i smiješe mi se u potaji.

Čujem šapat neba,
zvijezdane staze me u snove vode,
ljepotica noći, jedna zvjezda sjajna
jutra najavljuje bajna,
ljubav, u srcu vječno skrivena tajna,
šapuće anđeoskim glasom
isplakane suze su poezija vode
i tvoj zvjezdani put do željene slobode.