Dienstag, 19. Februar 2008

Ljubav i rijeka vremena

Salvatore Dali je nacrtao vrijeme

Spoznavši da je vrijeme naš život mi smo san zatvarali u trenutak, odjeljivali ga od nemilosrdnog tijeka prolaznih događaja u kojima smo u svakodenvnici prisiljeni sudjelovati. Postajući dio tih događaja mi, ogoljeni u svom strahu od gladi i žeđi, nepriznajući pohlepu za materijalnim dobrima postajemo sami plijenom te pohlepe, koja bi nas mogla jednoga dana požderati kao što, već milijarde godina, Kronos ždere svoju djecu.
Ako zaboravimo trenutak, zaboravili smo san koji nas hrani. Da bi san potrajao vrijeme je istinski postalo protega našeg postojanja. Zbrajali smo sretne trenutke da bi samo njih pamtili.Tada rijeka vremena nosi prolazne događaje u zaborav, a mi okrenuti prema njenom izvoru ispraćamo noć, dočekujemo nova svitanja i veselimo se sutonima u kojima san uvijek ponovo oživi. Nedeljno popodne jednog zimskog dana nas je potsjetilo na zenit onog davnog ljeta kada smo stojeći na izvoru vode koja dolazi iz zemlje, nesvjesno počeli sanjati.
"Nikada se nesmiješ prestati sjećati." reče mi pjesnik odlažući knjigu koju je čitao.
"Učenje novoga je zaborav nečeg nevažnog." usprotivih se
"U životu koji smo odživjeli nesmije ništa biti nevažno. "
"Precjenjuješ kapacitete mog mozga." rekoh ne razmišljajući
"Sjećaš li se zašto je vuk pojeo crvenkapicu?"
"Sjećam."
"Kada si se počela sjećati?"
"Neznam."
"Sjeti se nečega što si željela zaboraviti."
"Ne sjećam se." rekoh sada već znatiželjna
"Znači da ti nesvjesno živiš trenutak u kojem je skupljen cijeli tvoj život."
"Odlična ti je ova rečenica. Od kuda si je izvukao."
"Ništa iz glave, sve iz knjiga draga moja štreberice." reče mi pjesnik uzimajući ponovo knjigu.
Tišina koju je narušavalo samo kucanje zidnog sata najavi oluju u mojim mozgovnim ćelijama. Ovo nedeljno poslijepodne u kojem se naizgled ništa ne događa otvori u meni ponovo želju za potragom već skoro zaboravljenih vrata vremena.
"Ne smijem zaboraviti san." pomislih
"Zašto onda pripitomljuješ Bacchusa u sebi." Dianin glas dotaknu moja osjetila
"Bojim se stvarnosti koja nas je skoro progutala."
"Strah je najnegativnija energija koju možeš u sebi njegovati." progovori uspavani Bacchus
"U domovini tutnji rat, sunce više ne izlazi na istoku. Glad je zavladala srcima koja su nekada otkucavala ljubav."
"Vi živite u zemlji runolista. Gruvanje topova je daleko od vas." reče Diana u meni
"Ali oni koje volimo su tamo."
"Tvoj strah im neće pomoći." reče Bacchus
"Nad obalom je kobalt noći, a more u koroti. Ugasle su svićarice. Lađe iz nekog tuđeg sna poludjele u kanalu otvaraju vrata pakla. Plamen suklja i proždire povijest Mediterana, ruši stoljeća." pomislih glasno
"Skriveno blago njegovog postojanja, ljepota njegovog ljeta, njegovih ljeta snaga će iz pepela razrušenog hrama uzdignut dim s okusom maslina i mandarina i zasjat će novo sunce nad morem naših sanja. Zazvonit će opet utihnula zvona da na pjacama ponovo samo sreća spava." odgovori mi pjesnik.
Nedeljno poslijepodne se bližilo sutonu. Sunce na zapadu na trenutak razbi maglu. Upalih televizor. Prva vijest u eteru
"Rat na Balkanu eskalira. Danas je cijeli dan jedan grad na obali mora bio pod vatrom s mora i kopna. Stanovnici su u podrumima i skloništima. Brodovi nekadašnjih branioca sna su opkolili grad. S obližnjih brda paravojska granatira opustjele ulice."
Ugasih televizor.
"Što da učinimo s godinama gospodo, s godinama pretvorenim u ljubav i snove, zatvorenim u onaj dio nas što nazivamo uspomene, djetinjstvo i mladost" upitah tiho one koji su uništavali prošlost.
"Ne smijemo ništa zaboraviti." reče pjesnik "Jer ako zaboravimo nekadašnje prijatelje, one s kojima smo sretni na obali velikog mora voljeli sunce, zvjezdanu prašinu, rješavali školske zadatke, bojali se ispita, slavili diplome, rođendane, zaboravit ćemo jedan dio sebe i prestati živjeti trenutak."
"Što je za tebe trenutak?"
"To je ono nikada objašnjeno sada u kojem nestaje agonija prošlih trajanja."
"Trenutak je vječnost u koju se topi prošlost i nastaje budućnost." rekoh sjećajući se gimnazije.
"Ti uvjek kažeš poetičnije od mene ono što misliš, ali sada u ovoj relativističkoj uzbuni moramo naučiti konkretizirati taj tvoj trenutak."
"Objasni mi konkretizaciju vremena koje jedino mogu osjećati."
"To je vječnost koju još nitko nije uspio definirati, ali mi smo naučili u njoj pronaći sebe u beskraju univerzuma."
"Svaka stvar u beskrajnom nebu je isto tako nebo." sjetih se Plotinovih riječi
" Ti si moje nebo iz kojeg promatram zemlju koja onda postaje nebo iz kojeg mi zajedno promatramo zvjezdanu prašinu i tražimo izvor."
"Kada bi mi uspjeli naše misli uistinu uzdignuti iznad stvarnosti, osjetili bi da je ona sama samo slika naših razmišljanja. U toj sferi postojanja bi susreli oblike koji su drugačiji od ove iznajmljene vječnosti, to bi onda bili vječni oblici našeg postojanja. Spoznali bi čistoću duše i nedohvatnost mudrosti, saznali stvarnu Kronosovu starost i shvatili da je broj njegovih godina samo osjećaj koji nosimo u sebi." nastavi pjesnik moju misao.
"Kronos je u svojoj pohlepi progutao svaku izgovorenu misao, svaki probuđeni osjećaj. Sva mjesta na kojima smo bili su u njemu prisutna, svi izvori i sve rijeke se sljevaju u njega. On sakriven na dalekom otoku sada guta trenutke ove naše sreće." rekoh zamišljajući sunčani otok na nekom nepoznatom moru.
"Bez nešeg sudjelovanja nebi bilo niti povjesti. Mi svojim sjećanjima stvaramo priču o nastanku svijeta, mi smo stvaraoci vremena koje spava na tom dalekom otoku. Naši zanosi tako postaju bezvremena sjećanja. Mi skupljamo sve sretne trenutke u jedan jedini, ovaj koji sada živimo."
"Sjećaš li se Venecije?"
"Kako se nebi sjećao, ali kako ti je sada taj doživljaj pao na pamet?" upita me iznenađeno pjesnik.
"Zato jer je to bilo vrijeme našeg konačnog upoznavanja. Tada smo kao i danas bježali od stvarnosti koja je bila vječno rastajanje zbog obaveza koje su nas sputavale u doživljaju istinske sreće. Stigli smo onog proljetnog dana u grad na lagunama i počeli svjesno živjeti povijest Mediterana. Lutali smo kanalima i stigli u onu četvrt u kojoj kao da je vrijeme stalo."

"Sjećam se zalaza sunca u radničkoj četvrti u kojoj nije bilo znakova nekadašnje snage, ali ni znakova napredka koji se inače osjećao u laguni."
"Pobjegli smo iz gužve u kojoj su se mješali svi jezici svjeta i našli vječnost u trenutku bez turista i kičastih suvenira. Tamo čak nisu zalazili ni golubovi."
"Dva koja nas prate cijeli život su bila s nama."
"Još uvijek osjećam tišinu tog kvarta i okus beskraja se širi mojim tijelom. Tada sam shvatio da se budućnost ne mora planirati, ona se dogodi sama od sebe kao osobni izbor iz bezbrojnih mogućnosti koje su nam se te večeri nudile. Kao neka prisna sila teže vukla nas je nesvjesna želja u pustolovinu u kojoj povijest nije sudjelovala. Sve poznato je ostalo iza nas i mi smo ušli u bezimeni svijet sirotnje koja na granici sjaja preživljava stoljeća. Druga strana dobro poznatih zbivanja je za nas do tog trena bila nepoznatija od mitova koji su nam samo ispričani. Neplanirano uđosmo u svijet koji u sebi krije još nepoznatu priču. Vizija koju smo doživjeli nije bila komplicirana, ali upravo njena tipična jednostavnost joj je poklonila obilježaja nestvarog, potaknula našu maštu i stvorila iluziju života iza zatvorenih prozora."pjesnikove riječi su postajale poezija trenutka, poezija koja je pozivala na dialog i potjsjećala na jutra u Lapidariju.
"Tu smo osjetili istinu siromaštva koje je u svojoj dubini krilo sreću, koja se u drugim djelovima grada pretvorila u pohlepu. Diana i Bacchus su nas doveli do malene kućice na kraju tog beskraja. Mjesec je zamjenio sunce na horizontu. Poželjesmo toj nježnosti, koja je sjala nad malenom kućicom, dati ime. Zaustavili smo se u trenutku srebrenoružičaste svjetlosti koju do tog trena još nismo vidjeli."
"Upitao si me da li osjećam trenutak i ja sam osjetila istinu od koje smo pobjegli. Obaveze su nam zatvorile istinski horizont iza kojeg se krije ova svjetlost vječne sreće. Na tom komadiću svijeta osjetih bezvrijednost pravila koja su određivala naš život."
"Osjetih sve prošle godine, broj koji u svim djelovima svijeta znači prošlo vrijeme. Ovaj komadić prostora zaustavlja njegov tijek i odbacuje ga u nedohvatnu daljinu."
"Utopili smo se u trenutku, postali smo univerzumov nestvarni organ spoznaje. Srebranoružičasto svjetlo metafizike nam otkri tajnu postojanja. Isplivali smo iz rijeke vremena i prešli u do tada nedotaknuti pojam vječnosti."
Od onda zbrajamo trenutke koje, u trenutcima kao ovaj, pretvaramo u viziju života koji ponekad poteče pored nas.

Ljubav na oltaru sna



"Oprosti mi godine neznanja." šapnuh poznatom osmjehu u sebi.
"Dobro došla u trenutak istine." odgovori mi osmjeh.
"Einsteinov san traje u mojim mislima"
"Odživi ga svijesno." šapnu mi dobroćudni osmjeh "Sjedini u sebi naučeno i vjerovano. Slijedi glas anđela čuvara koji te je pozvao na ovo daleko putovanje."
"Zar ti nisi moj anđeo čuvar?"
"Ja sam samo osmijeh iz tvojih ćelija, ona luda u tebi koja će ti pomoći da uistinu ostaneš dijete veselja i sreće."


Sjećanja, snovi, planeti vrtlože prostor vrijeme, plava ljepotica uzvraća ljubav, srce titra ritmom vremena...  Ti si sišao sa slike... možda iz knjige... bio si pastir, mislioc, čovjek... odjenuo si odoru renesansnog pjesnika... na oltaru sna utjelovio ljubav...  izbrisao slike strave i užasa... poezijom kapi osmislio rijeku vremena...  divan osjećaj... tu si , tu sam... ima nas... !!!
Snovita metaforika...
''Priznajem sanjar sam. Sanjari su ljudi koji svoj put pronalaze samo pri mjesečini, a to što zoru vide prije ostalih, to im je kazna.''
Oscar Wilde
Odsanjah noć u okrilju čuvarice Lunina hrama... koračah njenim lovištima... putevima obasjanim mjesečinom... kao sanjačica života domjesečarih do praskozorja...
 
Sviće… jutri na obzoru svijesti… udišem kišno jutro… dan u kojem se sretna budim… iz podsvjesti izranjana odsanjana pjesma… metaforika snovitih zbivanja… kao iluzija… kao bijela golubica lebdi na obzoru purpurne zore… kao svjedočanstvo postojanja božanske iskre u srži bitka… kao plamen svijeće na oltaru života… kao titraji njenog guguta se nižu još neispisani stihovi ode ljubavi… zazivaju mene sanjačicu utonulu u sjetu sjećanja… bude bjegunicu usnulu pod mostovima lijepih uspomena… u hramu trenutka anima candina ostavlja svoje znakovlje na žrtveniku vremena…
Sa tornja Platonije odzvanja zvuk jutarnjice… dokazuje bezvremenost sanjajuće ljepote… volim uzdrhtalost budnosti u njedrima pamćenja sretnih dana…
promatram obrise svjesnosti na obali imaginarnog jezera u kojem skrivah tek naslućene stihove pjesme nad pjesama… siluete kralja i zaručnice na zaslonu vječnih zanosa...  

Nisam napisala pjesmu obsjena… nisam ispisala poetičnu zakletvu našem postojanju u moći sadašnjeg trenutka… neću poetizirati istinu koja se kao tankoćutan veo ovija oko budnosti… poezija se živi srcem… bezriječjem neizgovorljivosti i tihovanjem izričaja… iako mi kažu… njome se izriče neizrecivo ja pišem tek prozaičan osvrt na trenutak sretnog buđenja u okrilju metaforičnog sna… 
 


U taj čas pred mojim unutarnjim očima zatitraše svijeće na žrtveniku crkve u kojoj sam krštena, primila pričest i firmana. Moje vrijeme otvori još jednom svoja vrata i ja odživjeh još jednom rađanje i sazrijevanje. Na krstionici me dotaknu hladna ruka stranca i ja osjetih kapljice vode kako se kotrljaju niz čelo. Ista ta ruka mi pruži hostiju i ja osjetih isto gušenje pri gutljaju.

"Moram li svake nedelje progutati ovo što mi ovaj svojom rukom gura u usta?" upitah djeda neshvaćajući niti čin niti ritual.
"To je obaveza onih koji nisu uspjeli u sebi pronaći i spoznati vječnost."
"Što je vječnost?"
"Onaj trenutak u kojem ćeš spoznati beskonačnost u konačnosti svoga tijela."
"Kako ću to spoznati?"
"Pitaj me kada odrasteš. Tada ćemo moći o tome razgovarati."
"Koliko puta moram još spavati dok ne odrastem?"

Djedov osmjeh je bio isti kao osmjeh ćelije koji sam srela na svom putovanju mojim malim univerzumom. Pogladio me je po kosi i rekao:
"Ostani još dugo dijete veselja i sreće, jer što više rasteš i brige su veće"

Godine su prolazile i ja sam odrastala u okrilju tog dobroćudnog osmjeha. Kada smo u gimnaziji počeli učiti kvantnu fiziku našla sam se ponovo pred istim problemom.

"Što je svijet kvanta?" upitah djeda jedne večeri zatvarajući knjigu iz koje su me gledale formule koje nisam razumjevala.
"Ulazom u svijet kvanta napuštamo svijet svakodnevnog iskustva, napuštamo, vrijeme, prostor i materiju i misaono ulazimo u mikrosvijet pretpostavki i vjerojatnosti, prelazimo u svijet vibriranja i titranja energije, u svijet novih protega gdje se susrećemo sa konstantama, sa vjerojatnostima, energetskim poljima, valovima i njihovim određenim duljinama, s frekvencijom i česticama.Kada se radi o odnosu unutarnjih nevidljivih i vanjskih vidljivih procesa tu je naše današnje znanje još uvijek nepotpuno. Mi još uvijek ne znamo djeluje li gravitaciona sila u svijetu kvanta i fotona. Naša jedina mogućnost je u vjerovanju, u savijest fizike." smješeći mi se odgovori mi tada već starac u čije sam znanje beskarajno vjerovala.

"Zar ova dosadna fizika može imati savjest?"

"Može. Početak prošlog stoljeća je označio revolucionarni početak onoga što mi danas primjenjujemo kao gotove činjenice. Fizika je u tom vremenu bila u potrazi za apsolutnim zakonima koji neovisno o čovjekovom uplitanju, posjeduju vjerodostojnost. Princip održanja energije je trebao u sebi nositi nešto kao poruku održanja ravnoteže u prirodi, a time njenog zdravlja i zdravlja čovjeka kao njenog najvažnijeg dijela. Čežnja za prirodnim uređenjem svijeta, najveće sreće misaonog čovjeka, svijeta koji mu na koncu poklanja svijest i savijest, u tom vremenu je bila cilj svih naučnih ispitivanja. Istraživati ono što je moguće, onom tada, pa i danas neobjašnjivom odavati dalje čast i povjerenje. Tu su se susretala klasična humanistička nasljeđa i svježina naslućene budućnosti. To ti je draga moja djevojčice savijest fizike."

"Još uvijek ne razumijem."

"Prije Einsteina se smatralo, na osnovi dnevnog iskustva , da su događaji iz kojih možemo nešto naučiti, prošlost. Oni događaji u kojima možemo nešto promjeniti su bili budućnost. Prošlost je bila odvojena od budućnosti nekim vremenom koji je nazivan sadašnjost, a sve se to događalo izvan čovjeka, promatrača tih događaja. Vrijeme nije bilo dimenzija nego mjerna veličina tijeka događaja."

Makinalno sam pogledala na sat. Djed se uozbiljio i zašutio na tren. Tišinu je narušavalo kucanje zidnog sata. Velika kazaljka se približavala dvanaestici i kucanje nadjača zvono. Ura odzvoni sedam puta.

"Ovo je naše dnevno iskustvo, mi razgovaramo već sat vremena, ali to iskustvo nas još uvijek nije naučilo što je naše vrijeme." nastavi djed mirno osjetivši da sam postala nestrpljiva. "Desetljećima pokušavamo dokučiti što je sadašnjost koju mi svojim postojanjem i stvaramo, što je odsječak vremena čije je trajanje određeno udaljenošću promatrača od početka događanja. Ti si cijelo ovo vrijeme bila, iako to nisi osjetila, sudionik u stvaranju sadašnjosti."

"Jesi li ti to osjetio?"

"Nisam, jer kao ni ti za to nemam osjetila. U tome se krije problem nerazumjevanja i nespoznavanja te elegantne teorije. Mi neosjećamo energiju koju našim sudjelovanjem u događaju proizvodimo. Da bi nam to bolje objasnio i dokazao Einstein se poslužio svjetlošću koja osvjetljava sve događaje i njenu brzinu odredio kao konstantu izačunavanja energije. Energija koja se pri tome razvija je jednaka masi pomnoženoj sa brzinom svijetlosti na kvadrat. Po njemu se bilo koje djelovanje može širiti samo brzinom manjom od brzine svijetlosti ili jednakom njoj." pogledao me je svojim blagim očima tražeći potvrdu da ga razumijem u mojima.

"Ali mi smo u dnevnoj sobi, vani je već davno noć. Ni traga od svijetlosti, kako onda mogu razumjeti to što govoriš?"

"Formula koja je promjenila našu spoznaju o vremenu nije primjenjiva u tvom dnevnom iskustvu jer ti nemožeš spoznati brzinu svijetlosti, iako ju u olujnim noćima odbrojavaš vremenom od bljeska munje do grmljavine. Tada spoznaješ da je svijetlost stigla do tebe brže od zvuka, ali još uvijek nespoznaješ vrijeme koje je trebao bljesak da stigne do tvojih očiju. To vrijeme koje je munja trebala da stigne do tvojih očiju je Einstein nazvao sadašnjost i promovirao četvrtu dimenziju kao bitnu protegu našeg postojanja."

"Pa to je samo trenutak."

"Da to je trenutak u kojem se poznaje prošlost i samo sanja budućnost. U trenutku je skupljena vječnost tvog postojanja u konačnosti tvoga tijela."

Slušala sam priču o nastajanju nove fizike, priču u kojoj nije bilo ni jedne formule koje su mi u školi išle na živce. Učeći ih napamet ja nisam razumjevala niti osjećala njihovu snagu. Te večeri kao da je trag svijetlosti ušao u moju svijest ja uskliknuh.

"Vrijeme je energija koju ću uistinu spoznati tek kada spoznam svijet kvanta."

Sada zamišljam crkvu u kojoj sam krštena, u mislima stojim pred oltarom i nošena djedovim osmjehom pokušavam spoznati vrijeme, tu četvrtu protegu u sebi.

"Ali tko je pokrenuo tu mašineriju, tko nas je uveo u ovaj čudesni svijet?" pitam sliku iznad oltara. Tišina mi dokaza da je to čega sam se kao dijete bojala samo slika, a slike ne govore. Luda u meni, glasom iz mladosti, nastavlja svoju priču.

"To se dogodilo davnim otkrićem kvantnog skoka unutar materije, čiji je duhovni sadržaj položen u dimenziju vremena i u svijet kvanta. Dugo vjerovana istina: "Natura non facit saltus". (Priroda ne čini skoka), je kvantnim skokom porekla upravo taj princip, koji su od antičkog doba filozofi i znanstvenici držali apsolutnom istinom. "Priroda" skakuće uvjetovana oslobađanjem određene količine energije i dvojstvom njenog isijavanja. Ta je količina nazvana kvantum energije i pri svom širenju može biti i val i čestica u isto vrijeme. Do tada poznatom valnom elektromagnetskom isijavanju je, kroz otkriće njegovih čestica, poklonjena stvarnost."
"Što je stvarnosti elektromagnetskih valova?" pitam glas istine.
"Energetska količina svijetla. To su one iskrice koje ti srećeš na svom putovanju tvojim tijelom."
"Znači li to da sam uistinu ušla u svijet kvanta?"
"To znači da si doista postala sudionik u razvoju svojih procesa. Vjerojatnost je veličina koja objašnjava svaki slučajni događaj za kojeg ne postoje sigurne pretpostavke. U procesima makrosvijeta i u objašnjavanju njegovih prirodnih zakona promatrač ima veliku ulogu, ali u procesima mikrosvijeta, dakle u kvantnom svijetu promatrač postaje sudionikom i tako ima središnju ulogu. Bez sudionika i njegove multidimenzionalne svjesti, mikrosvjet živi svoj nevidljivi, samostalni život. Sudjelujući svijesno u kvantnom svijetu ti si otvorila vrata čudesnog metasvijeta i pokucala na vrata spoznaje. Tvoj um je prisutan pri svakom događaju i uvjetuje njegov tijek. Uspjela si misaono prodrijeti u prostor svojih atoma i otkriti da tvoji elektroni u tom trodimenzionalnom prostoru imaju tri pravca kretanja i pozitivno i negativno zakretanje. Tvoji elektroni imaju svaki svoju pokretačku snagu i samostalnost pokretanja, ti si spoznala njihovu dvojnost, ali i njihovo svojstvo. Oni se međusobno odbijaju, a spajaju se sa protonima. Contraria sund komplementa." glas iz davnine potvrdi mi moju misao.
"Suprotnosti se nadopunjuju i tako nastaje harmonija u mojim mislima i moja unutarnja ravnoteža." uskliknuh pobjedonosno.
" Promatrajući elektrone na njihovom putu shvatila sam da oni nemaju određenu putanju. Oni skaču i pri tome oslobađaju energiju, njihovo mjesto nikada nije predvidivo, mogu biti i tu i tamo, oni su nekada val i čestica u isto vrijeme. Moje tijelo nije nikada u stvarnom stanju, nego vječno nastaje iz uvijek novih mogućnosti moga kvantnog svijeta."
"Da, draga moja djevojčice, ti si naučila vrednovati sve ono što može biti, ono što stalno djeluje i za tebe postaje mogućnost kojoj svjesno težiš. Tom suigrom tvog trenutačnog stanja sa svim tvojim mogućim stanjima ti ostvaruješ pravu punoću stvarnosti."
"Stvarnost je trenutak u kojem postojim, trenutak u kojem spoznajem da materija moga tijela nije čvrsta, da ona nastaje vječnim procesom gibanja svih mojih djelova."
"To ti dokazuje da si ti uistinu cjelina, a ne zbroj djelova. U kugli tvog trenutka si vidjela Einsteinov san, spoznala nastajanje prostora pod utjecajem vječnog gibanja tvojih struna i energije vremena." djedov glas me je uvodio u najčudesnije putovanje života.

Pred mojim unutarnjim očima se odjednom velika crkvena lađa zaoblila, na oltaru se smanjiše svijeće, a na svodu, iznad slike Stvoritelja, iznenada iskrsnu freska "Nastajanje svijeta" iz Sikstinske kapele. Jedna zraka sunca probijajući se kroz vitraže obasja njen dio, stvaranje Adama. Osjetih dinamiku i ritam u pokretu koji život znači. Promatrala sam zadivljeno dvije ruke iz čijeg dodira zatreperiše strune, maleni prozirni končići i počeše jedan za drugim lepršati skladajući za mene simfoniju sna. Slika, velikog renesansnog majstora, se izgubi u tom čudesnom plesu izmješanih pokreta, boja i tonova. Nastajanje svijeta, u čije središte se smjestio čovjek se, kao još neviđena teatarska predstava, počelo odigravati pred mojim očima. Pružih ruku ka dodiru i osjetih nove treptaje u tijelu. Život, ta čudesna igra sna i jave, trenutak do trenutka i rijeka vremena poteče mojim venama.
"Što je ovo što sada osjećam?"
"Ljubav"začuh glas istine, a na oltaru sna zasja veliko svjetlo. Tri ruke u dodiru stvoriše siluetu srca, svete posude u kojoj se još uvijek krije tajna početka.