Freitag, 29. Februar 2008

Ljubav i suze.


Jedan je čovjek sjedio na hridi i promatrao svjetlucavu pućinu. Prišla mu je djevojčica i upitala ga:

Reci, zašto su ti suze bijele?
Dugo već nisam plakao i suze su pobijelile kao i moja kosa.
A zašto su suze ponekad zelene?
Kada presuše vrela suza tada oko plače gorku žuč.
Reci mi a zašto su suze ponekad crne?
Kada više nema suza tada plaču oči crne.
Čovjek je gledao prema horizontu, njegove bjele suze su se kao biseri kotrljale niz obraze. Djevojčica je odskakutala niz plažu, a on je šaputao vjetru.
Bila je lijepa onu večer. U odvažnoj igri pala je njena haljina.
Kada je noć sišla na njena ramena zavolio sam je rukama.
Ona se otrgla i rekla: Do sutra!
Bila je lijepa i drugi dan i ja je prisjetih na obečanje.
Nasmiješila se i rekla: Ja sam kći Sunca,
Tamne riječi koje se govore noću izgube danju svoj sjaj.
Ne govori mi o varljivim nadama, draga,
nade prolaze
kao udar vjetra što urla u krošnjama prastarih breza
i mnogo se lišća po meni prosipa.

Ležali smo zajedno do svitanja i ona je vidjela moje suze.
Ja znam da si tužan kada si bez mene, ali reci zašto sada plačeš?
Kada nismo zajedno plačem od želje za tobom, kada sam kraj tebe tugujem zbog budućeg rastanka.

Pomilovala je moje lice smješeći se, ustala je iz kreveta, obukla haljinu i otišla.
Čovjek je sjedio na hridi i promatrao kako sunce tone u more. Na njegov ispružen dlan sleti bjela golubica.

U meni žive sva uzbuđenja prvih pripadanja, šaputao je,
tiha vatra skrivena u udaljenim uglovima sjećanja.
Prošlost na granici sna i jave,
okus izmješanjih previranja duše,
mirisi sreće...........

Golubica ga je promatrala svojim sivim očima i on vidje suzu, kristalno jasnu kaplicu tuge u kojoj se zrcalio njegov lik.

Željeli smo razbiti ljubav u komadiće, željeli smo biti jaki, neosjetljivi, površni.
Borili smo se protiv suza, protiv nježnosti, protiv snova.
Ispirali smo dodire, tragove poljubaca, gorčinu i bol.
Željeli smo ljubav rastrgati na komadiće,
a nismo osjetili da pri tome uništvamao sebe.

Kristalno jasna kapljica tuge skliznu na njegov dlan.

Danas na rubu mladosti,
na krhotinama neostvarenih želja,
dajmo ljubavi još jednu šansu.
Sunce obasjava još uvijek dvorište naše ljubavi,
u predvečerje
kad zalazi.
Obasjava dva mala prozora
iza kojih nema više ljubavi
ali zrak je još uvijek pun
naših snova.

Spustimo se u jednom predvečerju
u naše dvorište,
zagrli me u vlažnoj sobi
naše prve bračne noći.
Volimo se bez prošlosti
bez budućnosti,
volimo se u trenutku za trenutak.
Jedan je čovjek sjedio na hridi i promatrao kako sunce tone u more. Suze na njegovom obrazu, bijele kao biseri, su se kotrljale do pješćane plaže. Žena u haljini od bijele svile ih je skupljala i slagala ih u dijadem u svojoj bijeloj kosi.

Donnerstag, 28. Februar 2008

Ljubav i tarantela univerzumu uma



Da je znao clown stari, da na svijetu osim scene,postoje i druge stvari. Ne bi nikad, ne bi nikad doskakutao u arenu, ne bi nikad tako tužan izigravao sjene sjenu.

Blješte svijetla pozornice, na rampi jedno srce igra,
treperavo, iskri, radosno se smiješi, veselo kao čigra
dlanovima svojim sunce ga miluje, a ono cijeli svijet.
U svitanju se život budi, osjećaji redaju u dnevni slet
započinje čudesni svjetlosni ples u toj gala predstavi
da se životna energija u srcu u prave odnose postavi.
Drugo srce izlazi iz tame, sjedinjuju se dvije srodne duše
u svjetlosni zagrljaj koji od davnina ljubi i sjedinjuje ljude
u tom nježnom dodiru nepostoje zlo i ljutnja da ljubav ruše
nema mržnje, taštine i jala, usijanih glava koje vječno sude.
Pozornica blješti treptajim srca, maglovita zavjesa se diže
svako probuđeno srce istinom se kiti i oblači svoje duše dres
slika za slikom, cijela galerija se pred buđenjem svijeta niže
svi sjedinjeni u svjetlosnom zagrljaju neba plešu isti ples.
Pleše svemirska duša pobratimsvom svijeta u kojem ljubav spava
ona ne poznaje ljepše, ne priznaje veče, spoznaje da ne postoji bolje
u toj igri na pozornici svijeta nitko nikad ne želi i nemože ubiti mrava
scena velikog svjetskog teatra, nikada ne postaje zbog taštine bojno polje.
Osjećaji žive kao biserna niska ustreptalog srca, kao kočija koju nose vranci
sjedinjene u ljepoti te predstave snene, emocije lebde ljepotom tog bezkraja,
snagom volje svoje raskidaju, umom izgrađenu istinu koju brane tek lanci
nevidljive karike, optočene tugom i strahovima, tom pozlatom lažnoga sjaja.
Sužnji u lancima neznanja, neke jadne duše uzdižu do beskrajnih visina
neki se tope svojim neživljenjem u lažnim tek izgovorenim riječima slatkima
karike postaju jedina, srcem željena, dušom sanjana, tijelom voljena blizina
blizina koja dušu ne priznaje, koja snagu srca negira, koja ubija mačem glatkim.

Da je znao, da je znao,
Da je znao clown stari
Da su život i arene dvije sasvim iste stvari.
Da je znao, da je znaoDa je znao clown stari
Da za komadićke sreće
Nitko, nitko baš ne mari.
Ne bi nikad, ne bi nikad
Poklanjao svu ljepotu
Drukčije bi tekle stvari
U tom tužnome životu.
S osmijehom u suznom oku

Anatomija jedne nesreće




Život je moguće razumjeti sjećajući se prošlih trenutaka, ali da bi uistinu živjeli moramo hrliti prema sljedećima. Tu misao sam pročitala u dnevniku oca egzistencijalizma i vjerujući toj misli ja pokušavam u prošlim trenutcima pronaći uzrok stanja u kojem se nalazim. U mojoj svijesti se danas događa nešto slično ratu svi protiv svih, osjećam se kao slabašni šerif u westernima Sergia Leone-a, šerif koji nije u stanju zakone provesti u djela, pa je moj život postao jadan, osamljen i satkan od neprerađenih elemenata zbilje koji se gube u snovima kojima isto tako neznam razlog. Čini mi se da za šaku dolara prodajem te neodsanjane snove i u svakom trenutku sve više umirem, a onda se slušajući pjesmu o smrti osvećujem nekom imaginarnom ubici nečeg nedorečenog u meni. Proživljene godine naslagane kao nepročitane knjige na polici moga vremena neostavljaju traga u mom sjećanju. Znam da sam do ovoga trena lutala bez cilja i tako je cijeli moj život izgubio smisao. Sjećanja su se zaustavila u jednom nepoznatom trenu i ja se osjećam kao da sam ušla u slijepu ulicu iz koje više neznam pronaći put natrag na magistralu koja vodi ka izvoru svjesne spoznaje.
Pokušavam se sjetiti djetinjstva i ljepota nekog, sada stranog osjećaja, se širi mojim tijelom. Promatram jednu staru fotografiju u obiteljskom albumu. Na ulazu u veliki park stoje djevojčica i čovjek, ja i djed, držeći se za ruke kao što smo to uvijek činili na dugim šetnjama gradom. Sjećanjem na to prekrasno razdoblje života u mojim mislima se vrte filmovi u bojama, puni dimenzija koje bih danas nazvala stvarni doživljaj, učenje i svjesna spoznaja života. Igra je uvijek bila moto na odgojnom planu moga dede. Dok smo po livadama tražili djetelinu s četiri lista, on me je uvijek poveo tamo gdje ih je bilo i zavaravajući me traženjem uspio moj pogled usmjeriti na njih. Sreća je tako njegovom zaslugom skoro uvijek bila na mojoj strani. Brali smo poljsko cvijeće i slagali bukete koje sam onda poklanjala noni. Njegov talent slikara je u meni budio sposobnost slaganja boja, a moje djetinje neznanje je bila dobra prilika noni uvijek iznova izraziti ljubav s uvijek novom dimenzijom duše koju je izražavao bojama cvijeća.
Nona je bila, samo na izgled, hladna plemkinja koja se u jednom zanosnom trenutku prve mladosti zaljubila u mladog, lijepog oficira. Prvi svjetski rat je upravo išao svom kraju kad su oni počinjali presti niti zajedničkih snova i od njih tkati život. Ja sam bila zadnja karika u lancu njihove ljubavi, plod njihovog ujedinjenog zanosa u osobinama njihove najmlađe kćeri. Oni, osiromašeni silom koja je poslije drugog svjetskog rata tutnjala Balkanom, su mojim rođenjem gradili most između prošlih i dolazećih vremena. Bila sam medij za istinski izraz ljubavi koja je, sticajem okolnosti u kojima su se našli, samo naizgled počela gubiti na snazi, postajala davno završeno vrijeme, pluskvanmperfekt njihove stvarnosti. Danas znam zašto je deda za doručak volio kruh udrobljen u bijelu kavu i zašto je nona kuhala isključivo na maslinovom ulju.
Na drugoj fotografiji mala djevojčica i prekrasna mlada žena, ja i moja mama pred velikom željezničkom stanicom. Željeznčke stanice još uvijek u mom sjećanju bude izmješane osjećaje sreće i tuge. Na njima sam uvijek sretna dočekivala i tužna ispraćala majku koja je tu dolazila u moje djetinje vrijeme i s njih odlazila u neko meni tada nepoznato vrijeme.
Badnjaci su u našoj kući bili sretni trenutci zajedništva, obavijeni majčinim osmjehom, tajnovitim pričama o malom Isusu, mirisom šapa, bakalara i ljubavi.
Deda je palio svijeće na Isusovom drvetu i pjevao Božićne pjesme. Darovi su, zamotani u šarene papire i ovijeni vrpcama, uvijek bili iznenađenje i beskrajno zadovoljstvo mog djetinjeg srca.Mirisi predbožićnog vremena uvijek iznova bude u meni iste slike. Svečanost trenutka kada je neko tajno zvono najavilo večeru, bijeli uštirkani stolnjak, ostatci porcelana i kristala, zelenilo pšenice sa svijećom u sredini stola, crveno bijelo plava vrpca omotana oko tog svakogodišnjeg aranžmana i obavezna molitva, danas još uvijek izaziva sretan smijeh u meni. Smijali smo se, a deda je svake godine molitvom najavio svetu noć i svake godine istom snagom izdržao da se ne počne smijati s nama. Tradicionalni ritual Badnje večeri je bio znak ljubavi i mira u našoj obitelji.
Poslije "obavezne" molitve, kojom je bila najavljena gozba, više se nije razgovaralo o stvoritelju i spasitelju.
Odsanjala sam djetinjstvo ne osjećajući prisilu vjerovanja u nešto što nisam razumjela. Često se, dok sa sjetom u srcu mislim na to daleko sretno vrijeme, pitam u što su oni onda vjerovali, koliko je istine bilo u religioznom zanosu tih večeri.
Bila sam most između dvije potpuno različite generacije koje su se tu večer skupljale za svečano postavljenim stolom i razgovarale o znanosti, literaturi, filozofiji i umjetnosti. Čovjek kojeg je moj deda često spominjao tek danas poznajem iz njegovih knjiga. Giordano Bruno je, u ono vrijeme mog djetinjeg neznanja, za mene bio dedin prijatelj koji je umro i kojem se deda divio. U to vrijeme sam vjerovala da sam dobila ime po ženi koju je taj čovjek volio. Einstein i Plank su s druge strane bili prijatelji moje tete koji će uspjeti dokazati istinu Giordanovih misli.
Često je razgovor završavao putovanjima po mitovima koje sam onda, pored legendi o vilama i vilenjacima, rado slušala.
Kada su moji roditelji govorili o Diani i Aktaionu, prepričavajući mit o njima, ja nisam shvatala suštinu, ali u mojoj glavi su nastajale misaone slike. Vidjela sam izvor i boginju kako se okružena Nimfama kupa i vidjela sam lovca kako znatiželjno promatra njeno nago tijelo pri kupanju. Mitovi su se redali. Nisam razumjelo što je dionizijska opijenost, ali sam razumjela da su Dionizije i Bacchus bogovi vina. Zamišljala sam i nasmješeno lice boga vina, njegove oči su sjale bojama sna i ja sam osjećala radost u zraku, veselost u atmosferi tih nezaboravnih večeri.
Svijeće na stolu i na božićnom drvetu su dogorijevale, deda ih je onda gasio s kruhom umočenim u crno vino, ponavljajući uvijek istu rečenicu:
"Ovo je njegova krv i tijelo njegovo" Ja sam obično pitala: "Jeli to Bacchusova krv i tijelo?" Obitelj je pokušavala ostati ozbiljna, deda je milijući me po licu strpljivo odgovarao: "Kada odrasteš, saznat ćeš istinu, reći će ti se samo."
Ljubav, koju sam tada svakim udisajem upijala, je bila sukob suprotnosti, sintropija iz koje sam izrasla, energija koja me je usmjeravala u život koji je bio, izvan zidova njihovog stana, drugačiji. Tek danas znam da je to bilo tako.
Izrasla iz najljepšeg osjećaja, moja mladost je zasjala suncem slobode i ja krenuh u prvu ljubav obogaćena njihovim iskustvom. Na trgu cvijeća osjetih titraje srca i poželjeh saznati od kuda dolazi ta ljepota.
Moj studij u kojem sam ulazila u tajne ljudskog tijela i nastajanja pokreta se pretvorio u proučavanje sna iz kojeg se pokret razvija. Negdje u dubini duše sam već onda vjerovala da pokret nije samo njegov vidljivi dio, nego da se njegov početak, kao i početak ljubavi, krije u beskaraju moje svijesti.
Mladić kojeg sam zavoljela je studirao kraljicu znanosti i želio kao i ja prodrijeti u najdublji dio materije i tamo dokazati njenu dušu.
Željela sam uistinu dotaknuti trag sunca i kao nekada Diana odjahati u vječnost, željela sam da me mladić, kao nekada Giordano Bruno Dianu, prati do litice na kojoj ćemo zajedno spoznati ljubav na izvoru.
U jednom predvečerju smo se malim automobilom vraćali u grad. Bio je kraj zimskog ferija koje smo zajedno proveli na velikoj planini. Dva sanatorija su nam omogućila da sjedinimo odmor i seminare koje smo pohađali. On u zvjezdarnici, a ja u klinici za rehabilitaciju patološkog pokreta. Slobodno vrijeme smo provodili na vrhu planine, zamišljajući da se nalazimo na vrhu svijeta. Promatrali smo zimsko nebo i brojali zvijezde, mislima se vraćali u legende, činilo nam se da nas pozdravljaju Ladarice i željeli se u Ivanjskoj noći vratiti na vrh planine i jezerom istine otploviti do otoka sreće.
"Jutros sunce nije htjelo izaći, a sada nikako da zađe." rekoh veselo promatrajući crvenilo zapada.
"Još nikada u sjećnju nisam doživio ovako dugačak zalazak sunca i ovako crveno nebo." čudeći se odgovori mi mladić.
"Mi još nismo otkrili sve tajne koje se kriju u znanosti koju studiramo. Sunce spada u tvoje područje, objasni mi ovu pojavu."
"Sunce nas prati i odlučilo je sjati dok mi ne daš jednu veliku pusu."
"Strpi se još malo, promet u velikom gradu je opasan za zaljubljene šofere." odgovorih mu koncentrirajući se na semafore i jednosmjerne ulice.
"Kuda me vodiš?"
"Na vrh svijeta u moj mali raj." pozvah ga prvi puta u moj mali stan.
Ušli smo u novo naselje puno visokih kuća i parkova koji su blještali bjelinom pod zrakama još uvijek upornog sunca. Zaustavih auto na jednom velikom parkiralištu, ispred ogromne građevina od stakla i čelika.
"I ti ovo nazivaš tvojim malim rajem."
"Pričekaj dok se popnemo na vrh."
Moj mali stan je bio u podkrovlju nebodera. Kada smo ušli u dnevnu sobu sunce je stajalo točno nad vrhom planine koja je bila užasno blizu i užasno daleko u isto vrijeme. Otvorih vrata male terase i mi se nađosmo u snijegu koji se za vrijeme mog odsustva nagomilao pred vratima.
"Ove zime su vjetrovi jaki, inače se snijeg zadržava samo uz ogradu u bršljanima koje sada jasno ne vidiš."
Mladić me zagrli i u trenu poljubca sunce se poče lagano spuštati u dubinu iza vrha planine.
"Jesam li rekao da čeka tvoj veliki poljubac."
Stan na vrhu svijeta, moj mali raj, mi se ućini u tom trenu još ljepšim.
"Uvijek sam se osjećala ugodno u ovom gnjezdu daleko od gradske vreve i obaveza, ali sada mi se čini još ljepšim i toplijim." rekoh skidajući jaknu.
"To je sigurno zbog moje prisutnosti i moje osobnosti." šaljivo će mladić
Nebo je sjalo zvjezdama dok smo mi sjedeći uz vatru malog kamina ispijali ljubav. Vrijeme je prolazilo ustaljenim ritmom.
Mladić je bio na veleučilištu i u laboratorijima želio otkriti sve tajne znanosti. Ja sam polagala ispite i sve više voljela fenomenologiju mog sna i mladića.
"Moram pronaći otok stabilnosti u ovom velikom moru nestabilnosti." reče mi mladić jedne proljetne večeri dok smo šetali trgom cvijeća.
"O čemu govoriš?"
"Već godinama su znanstvenici usmjerili kurs prema tom otoku, ali još uvijek nema znakova da mu se približavamo."
"Još uvijek ne znam o čemu govoriš."
"Još u srednjem vjeku su alkemičari vjerovali da će ako pronađu kamen mudrosti moći iz jedne materije stvarati drugu."
"Sada mi je jasno. Misliš iz olova praviti zlato."
"Ne, mislim na jedini stabilni dio u jezgri atoma, jedini dio koji se više ne može djeliti, dio koji bi dokazao početak svega što mi danas živimo, mislimo, osjećamo."
"Zar to nije superstruna o kojoj se u zadnje vrijeme pišu znanstvene knjige i poezija?"
"To je onaj končić u atomu koji stvara za nas još nečujnu simfoniju univerzuma, mi znamo da je on tu, ali nismo uspjeli uploviti u luku njegovog postojanja."
"Morate dragi moj naučiti slušati srcem, tek onda ćete čuti ono dosad nečuveno."
"Ja tebi o znanosti, a ti meni o "Malom princu."
"To je moja istina. Fenomenologija sna je put ka tom tvom otoku. Moraš naučiti osluškivati tišinu." odgovorih sjećajući se djedovih riječi.
"Još uvijek nije kasno, nauči me slušati tišinu." reče mladić smješeći se i ja osjetih u njegovom glasu nevjeru u ono što govorim.
"Što si osjećao u onim davnim jutrima na trgu cvijeća? Što osjećaš sada?"
"Mir i sreću i ..............ljubav."
"To nije odgovor na moje pitanje, to osjećaš i ovdje i na veleučilištu. Treba krenuti putevima sna. Dok svećenici pokušavaju u nas usaditi klicu straha od grijeha, mi je se moramo oslobađati uskrsnućima u svitanjima. Sjećaš li se našeg starog profesora koji nas je tako uvodio u poeziju kraljice znanosti."
"Dobro, razumio sam što mi hoćeš reči, ali još uvijek ne znam kako to doživjeti. Kada u laboratoriju sjedim pred mikroskopom i ulazim u dubinu mora nestabilnosti osjećam u sebi uzbuđenje, ali ne pronašavši željeni otok osjećam i bjes."
"Sjeti se jezera istine, zamisli ponovo otok sreće, arhipelag uspomena i spokoja. Sjećaš li se što si osjećao kada smo, tamo na vrhu planine uz jezero, o njima maštali?"
"Želju da s tobom jednoga dana odem na te otoke."
"Znaš li gdje su ti otoci?"
"Negdje visoko iznad vrha planine."
"Dragi moj ti moraš još puno raditi na sebi, moraš naučiti gledati, slušati, mirisati i dodirivati srcem."
"Opet ti meni o "Malom princu", rađe mi pričaj o fenomenologiji sna."
"Već nešto više od sto godina znanstvenici pokušavaju otkriti i dokazati materiju sna, kao što nas već skoro dva tisućljeća svećenici pokušavaju uvjeriti u grijehe koje nismo učinili i u pokretačku energiju koja se nalazi izvan nas. Sve ono što gledaš očima, slušaš ušima je samo iluzija onoga što osjećaš. Sjećaš li se predavanja iz filozofije o dokazima postojanja Boga. Koristeći se zakonima matematike, neki filozofi su pokušavali ne dokazati, nego pobiti njegovo postojanje. Jedan od njih je rekao da Bog ne postoji realno, da je on samo pojam u ljudskom umu."
"Realno postojanje je više od postojanja kao pojma u umu, a Bog ipak negdje u plavim daljinama postoji." pobuni se mladić
"To je nametnuto ti vjerovanje u nadnaravne sile i pobijanje sposobnosti moga uma, ja mogu sanjati realnost, ali bez uma ne bih mogla niti spoznati ono što vidim i čujem srcem. Um i srce rade zajedno i predu materiju našeg istinskog postojanja. Na ulaznim vratima u znanost doduše još uvijek piše."Ti moraš vjerovati" jer još uvijek nitko nije uspio niti dokazati niti pobiti postojanje Boga."
"Ali mi ga vidimo na slikama u liku starca duge sjede brade." reče mi mladić naizgled naivno.
"To je samo onaj oblik koji su mu nametnuli ljudi u svom vjerovanju, ali on je taj tvoj stabilni otok u moru nestabilnosti. On je pokretač smoorganizirajučeg procesa u našim ćelijama. To je onaj izvor iz kojeg ističe ljubav, vrhunski princip našeg postojanja." pokušah Giordanovim riječima dokazati svoju misao.
Mladić me je promatrao s nepovjerenjem. Njegovo znanje se razvijalo u drugom smjeru. Čini mi se da mu je u tom trenu postalo jasno da je, iako je želio vjerovati mojim riječima, u srcu postajao lovac na dobitak. Noć je bila blaga i miris dolazećeg ljeta se širio gradom. Na trgu cvijeća se Ljubav prvi put u tom trenu osjetila suvišnom.
"Otoci uspomena, spokoja i sreće su u našim srcima."pokušah ga još jednom uvjeriti u svoj san.
"Gdje je tvoj otok stabilnosti?" odsutno me upita mladić
"To je ona točka u meni koju su davni filozofi nazvali oči Božje, zadnja točka zlatnog reza, to je ono što osjećam kada me ti poljubiš" priznah mu ljubav ne služeći se tom već otrcanom riječi.
"Hočeš li se udati za mene?" zapita me mladić konkretizirajući trenutak da bi prekinuo moje maštanje.
"To je još jedina, do sada, neostvarena želja u mom životu." rekoh ne razmišljajući
"Gdje želiš vjenčanje?"
"Na otoku sreće."
"Kada?"
"U Ivanjskoj noći."
"Tko će nam biti kumovi?"
"Giordano Bruno i njegova svjesna spoznaja."
"Tko će nas tamo vjenčati?"
"Duša svijeta."
Podne ljetnog solsticija sjaji blještavilom sreće i prosipa latice tek procvalih ruža po mom sjećanju. Iako auto u kojem sjedim hrli u nepoznatom pravcu, ja znam da idemo u Ivanjsku noć. Na kraju puta me čeka iznenađenje. Iz radija se šire tonovi tada popularne pjesme "Ruže su crvene.....", a oko mene se širi miris crvenih latica koje je mladić tog jutra pobacao po putu do auta, a na sjedalu me je dočekao ogroman buket crvenih ruža. Udišem miris ljeta i ruža i opuštena u sjedalu zatvaram oči da bih što bolje osjetila uzbuđenje zbog cilja kojem hrlimo.
Iznenda se jedno veliko ništa spustilo nad moj, do tog trena, prekrasan svijet. Nađoh se u tunelu kojem nisam vidjela izlaz. Užasna tišina oko mene izazva nepoznati osjećaj u meni. Tama i tišina, noć bez sna je trajala predugo. Prvo što sam vidjela je bilo djedovo lice. Njegov osmjeh mi najavi jutro buđenja. Bjelina zidova oko mene i miris ljekova pretvoriše onaj nepoznati osjećaj u strah. Ležala sam u nepoznatom prostoru u neudobnom krevetu i jedino me osmjeh djeda potsjećao na život prije ulaska u tamu tunela.
Kada sam izašla iz bolnice više ništa nije bilo kao prije. Poljupci koji su me činili sretnom postadoše dosada od koje sam bježala, zagrljaji klješta kojih sam se bojala. Lice mladića, koji mi je prije nesreće želio na jezeru sreće pokloniti prsten i svoj život, je počelo blijediti u mom sjećanju. Umjesto njegovih očiju ja sam u mislima sretala neke druge oči, oči nekog nepoznatog dječaka, oči boje sna. Više nije bilo razgovora o Giordanu Brunu i Diani, više me nije zanimao otok spokoja i prividnog mira, niti izvor iz kojeg ističe ljubav činilo mi se da ju više ne osjećam, a ona je skupljena u tišini mojih osjećaja čekala na moje ponovno buđenje.
http://umijece-vremena.blogspot.com/

Mittwoch, 27. Februar 2008

Razgovarajmo o ljubavi

Umrli bi da se nismo susreli...



Teške od zvijezda vise ruke neba nad prozorom...  Pomilovao me noćni lutalica i odveo na obale oceana sna.  Sanjala sam osamnaest crvenih ruža,  miris mladosti i budućnost u celofanu.  Nestale su granice među svjetovima, daljina je postala blizina. Savršenstvo kruga, peta dimenzija postojanja, uranjam u dimenziju ljubavi.  Na pučini odsjaj mjesečine i tvoje lice...  i tvoja pjesma ... pozija suza... Tu si iako te nema... Ljubav je energija, ne gubi se, samo mjenja oblike...   nestaje privid neostvarenog sna...  blješte oi dječaka boje snova...  sjećam se početka, susreta i prvog poljupca... zlaćana spirala titra među srcima...budi me poezija kiše...  u vazi buket uvelih crvenih ruža prisjeća na vrijeme kojeg nije ni bilo...
Umrli bi da se nsimo susreli...
 
 
Uprisutnjenje ljubavi…
 
Bila sam ranjiva,  
otrovana dahom samotnice,
opijena riječima bez odjeka,
izgovaranim
na rubu nadanja.
Čekala sam te u preostalom
nemiru, u brazgotini vremena
i zgusnuću prostora.
Zakoračih u odaju odraza i odjeka.
u svijet svećenice sunca,
u nerazotkrivenu misteriju postanka.
Oćutih radoznalost,
čežnju za otkrivanjem tajni,
dozvolih pripadanju da me obuzme,
osjetih, čarolija me ne zbunjuje,
ne iznenađuje me krotko  svitanje
u podivljaloj igri svijesti i podsvjesti.
Iz zavjeta snova
izranja jutro boje tvojih očiju,
prilaziš mi bestjelesan,
ovijen aurom prisnosti,
osjećam budnost
mene u meni,
uprisutnjenje ljubavi.


Ljubav je osnova na kojoj se stvara istinska ljudska zajednica. Sv. Augustin je rekao: "Ljubi i čini što hoćeš". Što bi se još moglo dodati toj višestoljetnoj misli? Mislim da ništa više nije potrebno, znati ljubiti znači ostvariti savršenstvo duha, osmisliti svoje postojanje u univerzumu, osjećati i osmisliti sebe, svoje osjećaje i sve svoje čine.

Prava ljubav nije samo odnos prema nekoj osobi, nego naš stav, naše postojanje u prostor- vremenu, obilježje našega karaktera.

"Vrijeme koje nismo proveli u ljubavi izgubljeno je vrijeme." W Shakespeare
Julija je slijedeći osjećaj koji se u njoj rađao rekla Romeu: "Tek tvoje ime je moj dušmanin, ti si ti i bez tvog imena. "Montecci" nije ruka niti noga ni lice ni trup niti nešto drugo što te čini muškarcem. Nazvat ću te LJUBAV, jer ljubav osjećam u sebi, a ruža bi mirisala i da smo je nazvali drugim imenom." Romeo joj odgovara: "Držim te za riječ, Ljubavi me svojom nazovi, neka budem iznova kršten naikd više neću biti Romeo." Julija pita, "tko si ti koji pod plaštem noći u moje snove prodireš?" Romeo odgovara: "Po imenu ti neznam reći tko sam i meni samom je to ime mrsko, jer dušmansko je tebi..............." I uopće nije važno kako ćemo ga nazvati, taj najvredniji osjećaj koji od samog rođenja nosimo u sebi.
"Ako ti u pamćenju ne prebiva ni najmanja ludost na koju te navela ljubav, nikada nisi volio." T. Tasso
"Znajte da u svemiru nema veće snage od ljubavi, da nijedan čin nije važniji od iskazivanja ljubavi. Agape je nesebična ljubav koja daje, a za uzvrat ne očekuje ništa. Riječ je o ljubavi koja raste što je više dajete."
"Darovi ljubavi, radosti, mira, strpljivosti, ljubaznosti, dobrote, vjernosti, blagosti i samonadzora darovi su poniznog i iskrenog pojedinca i dopiru izravno iz srca." Sir John Marks Templeton dioničar, biznismen i filantrop.

Neki su se usudili ljubav djeliti na "vrste":

• Eros – krivo protumačena strasna, fizička ljubav bazirana na fizičkom izgledu;
• Ludus – ljubav se shvaća kao igra te je zabavna;
• Storge – nježna ljubav koja se sporo razvija bazirajući se na sličnosti;
• Pragma – pragmatična ljubav;
• Manija – visoko emocionalna, nestabilna ljubav, stereotip romantične ljubavi;
• Agape – nesebična, altruistična, duhovna ljubav.

Robert J. Sternberg, američki psiholog i profesor na univerzitetu u Bostonu je razvio teoriju po kojoj ljubav ima tri temeljne komponente:
  • Bliskost - sviđanje, prijateljstvo, povezanost među partnerima; da bi se bliskost razvila potrebno je obostrano poštovanje i povjerenje.
  • Strast - u prvom redu seksualna i tjelesna privlačnost, daje onaj karakterističan osjećaj zaljubljenosti, najintenzivnija na početku ljubavne veze, s vremenom slabi.
  • Odanost - predstavlja odluku da s osobom koju volimo ostajemo u dugotrajnoj vezi; partneri moraju biti spremni na žrtvovanje i stavljati partnerove potrebe ispred svojih.
Čini mi se da upravo iz te tri komponente izrasta energija koja se od samog početka širi univerzum i prelazi u različite oblike ili je ponekad, kao i svaka druga energija krivo korištena i krivo usmjeravana. Sastavni elementi te energije, koju oduvjek nazivamo LJUBAV, nisu samo suma nego cjelina. Ljubav je uvijek cijelina, ona nesmije biti polovična, površna, posesivna, ubilačka, ona smije biti kao i svaka vrsta energije pokretačka snaga našega uma. Iako ću sada nabrojati te elemente ja ih na koncu ipak spajam u cjelinu i u mom emocionalnom umu brišem brojeve:
  1. naklonost – međusobno uvažavanje;
  2. privrženost – zadovoljavanje osnovnih emocionalnih potreba;
  3. altruizam – međusobna nesebičnost;
  4. uzvraćanje – obostrana ljubav;
  5. vezanje – želja za očuvanjem ljubavi;
  6. emocionalna intimnost – dijeljenje emocija i osjećaja;
  7. prijateljstvo – prijateljski duh; obiteljska povezanost;
  8. strast – seksualna želja;
  9. psihička intimnost – dijeljenje intimnog osobnog prostora;
  10. osobni interes – želja za nekom nagradom;
  11. uslužnost – želja za međusobnim pomaganjem.


    Klasična podjela ljubavi

    1. philia - prijateljska ljubav, ljubav koja drugome želi dobro, ljubav kojom drugome želimo pomoći, temelj je svakog zajedništva
    2. eros - ljubav koja je obilježena čežnjom za onim što se ljubi. To je ljubav usmjerena prema osjetilnome svijetu, vid, dodir, okus, miris. Eros je i ljubav prema samoj ideji ljepote- rođenje duše u ljepoti i dobroti, treperenje leptira u trbuhu i osjećanje pjenušavosti šampanjca u krvi. Eros je sinestezija osjetila i osjećaja.
    3. agape - ideal ljubavi, uključuje milosrdnost, zauzimanje i brigu za bližnje. Krajnji smisao te ljubavi je potpuno se posvetiti dobru drugih po cijenu vlastitoga života. Ova vrsta ljubavi nadilazi prijateljsku i erotičnu ljubav.
O ljubavi se pisalo, razmišljalo filozofiralo. Stoljeća su se smjenjivala, s ljubav je bila i ostala energija koja se kao dobroćudan virus širi svijetom i mnoge umove navodi na razmišljanje o njoj.

Što je uistinu ljubav?
1. ljubav prema Bogu - amor Dei ?
2. ljubav prema bližnjemu - caritas ?
3. Božja ljubav prema ljudima - Deus est caritas?

Sreća, užitak i zadovoljstvo su emocionalna stanja u kojima smo zadovoljni. Definicija sreće je još uvijek jedan od najvećih psihologijskih problema. Predložene definicije uključuju slobodu, sigurnost, položaj u društvu, materijalna dobra, unutarnji mir i tako dalje. Moguća definicija mogla bi biti da je sreća stanje u kojem ljudi ponašanjem dolaze do suprotstavljanja vanjskim silama koje bi inače dovele do nesreće i osjećaja tuge i nezadovoljstva.
Riječ zadovoljstvo se često koristi za izražavanje lokaliziranog, tjelesnog osjećaja, dok se sreća koristi s dubljim smislom, unutrašnjim osjećajima.
Sreća je stanje duše koje traje duže od brzo prolaznog zadovoljstva, pa ju zbog toga i nazivamo e neprocjenjivim. Ona nastaje i širi se u nama kao posljedica pomno doživljenog trenutka u kojem je u nama zaiskrio jedan novi osjećaj. Taj novi osjećaj može biti uzrokovan dobrotom drugih ili trenutci koje osjećamo kao pozitivne i vrijedne, ali sreću u sebi ipak stvaramo sami snagom svog emocionalnog uma. Mnogo uvrježenije mišljenje za sreću je to da je uzrokovana cjelokupnim životom i svjetonazorom.
Hedonizam (grč. hēdonē, užitak) etički je nauk koji, užitak smatra vrhovnim dobrom i ciljem ljudskog djelovanja. Pritom se užitak može odrediti vrlo različito: kao osjetilni, kao duhovni, ili oboje. Ugoda je najviše dobro, a svako bi djelovanje trebalo težiti što većem povećanju ugode.
Prvi je teoretičar hedonizma bio Aristip iz Kirene, Sokratov učenik i utemeljitelj kirenske filozofske škole. Razvijajući Sokratovu temu dobra, Aristip je dobro odredio kao užitak. Čovjeku pripada samo ono što je sadašnje te stoga treba uživati od danas do sutra, jer je nada u neko buduće dobro uvijek povezana s nemirom uzrokovanim neizvjesnošću sudbine. Bitno je da mudrac dominira užitkom, a ne obratno.
Pojam užitka ključan je element i u filozofiji Epikura i Epikurove filozofske škole. No dok filozofi kirenske škole prednost daju užicima kakvi su radost i veselje,
Epikur je smatrao da užitak čine čovjekova duševna stanja koja su oslobođena od strahova i požuda te odsutnost boli. Prema Epikuru, ljudsko djelovanje treba biti upravljeno postizanju nepomućenosti duha (ataraksije).
U čitavoj su povijesti filozofi kritizirali nauk hedonizma. Među najvećim mu je protivnicima Kant, prema kojemu se moral ne može povezati s užitkom ili zadovoljstvom.
U modernoj filozofiji nisu se mogle zaobići psihologijske teorije koje u užitku vide odlučujući čimbenik motivacije za djelovanje univerzuma misaono- osjetilno- osjećajnog u čovjeku. Danas u traženju medicine i lijeka za naša emocionalna stanja filozofija i psihologija priznaju da vrijednosti hedonizma imaju svoje mjesto u harmoničnom razvoju osobnosti. Ljubav prema sebi samome je osnova na kojoj izgrađujemo ljubav prema svijetu u kojem živimo.

Što je onda uistinu LJUBAV?
U mojim zrcalnim neuronima se smiješe lica, ali ja u njima, odrasla i vjerujući da sam osvještena, zaboravih djete u sebi, pa ne prepoznajem i ne razlikujem više osjećaje. Krabuljni ples se upravo odigrava na pozornici mog života.
Kako prepoznati iskrenost u osmjehu? Čiji glas će najaviti "radosnu poruku" iz koje ću saznati istinu? Tko će na koncu ubiti kralja?
Na stolu leži upravo pročitana knjiga David Servan- Schreibera"Nova medicina emocija"
Autor je uspio povezati znanstvene spoznaje s porukama od vitalnog značenja i ponuditi lijek protiv negativnih osjećaja. Život svakoga od nas je jedinstven i podjednako opterećen igrom sudbine i na svoj način težak. Zaboravljajući to često se uhvatimo u razmišljanju i otkrijemo u sebi zavist prema tuđim životima.
Aktiviranjem afektivnog ili hedonističkog pamćenja čovjek uspijeva zapamćene osjećaje, uvijek iznova proživjeti, odživjeti i svjesno spoznati. Milost naše prirode se izražava u tome da smo u mogućnosti uistinu osjetiti razliku između ugode i neugode, a emocionalno stanje koje se pri tome budi nam omogućava svjesnu spoznaju i usporedbu tih potpuno različitih osjećaja. Što je paleta zapamćenih osjećaja veća to je i njegov izbor veći. Sreća i ljepota, ljubav i zanos su skriveni u paleti onoga što smo doživjeli, osjetili i zapamtili. Pokušah osjetiti pročitano, pozvati u sjećanje ljubav, osjećaj koji izrasta iz osnovne energije našeg postojanja. U mom misaonom labirintu su se smjenjivala sjećanja na djetinjstvo, mladosti, zrelost i trenutak se pretvori u mimohod stanja koja sam prolazila. Djetinjstvo zatreperi spokojem i mirom, osjetih mirise lavande i maslinovog ulja, vidjeh blagi osmjeh djeda i njegovu ruku kako kruhom umoćenim u vino gasi svijeću na svečano postavljenom stolu. Moje srce je otkucavalo davno zaboravljenim ritmom potpune sreće. Mladost, trg cvijeća, ljubav u liku crne pantere se spusti u moju misao.
"Ja ne znam šta bih još mogao spoznati, kao dobro, kada bih izgubio ugodu okusa, ljubavi, slušanja i na koncu onog čudesnog uzbuđenja pri suosjećanju s osjećajima drugih." pročitah među redovima teksta Epikurovu misao.
"Nema ljepote ni ugode ni sreće izvan tijela. Sve je tu u nama samima, u našoj kinesferi. Tko danas želi najaviti "radosnu poruku", trebao bi iz sebe samoga širiti ugodu i znati je podijeliti s onima koji to ne znaju." razmišljam pretvarajući riječi autora knjige "Nova medicina emocija" u svoj osjećaj.
Što je uistinu ljubav?
Razgovarajmo o LJUBAVI.

Dienstag, 26. Februar 2008

Ljubav se ne traži, ona se dogodi


"Ljubav se ne traži, ona se dogodi i onda samo osjeća." sjetih se lica dječaka koje je ostavilo trag u mom srcu.
Bila sam beskrajno tužna napuštajući grad, vraćajući se još jednom sama u monotoniju svakodnevice. Počela sam pisati pjesme. Željela sam u sebi rehabilitirati mladost i sjećanje na davno završeno vrijeme studentskih previranja.
Pišući, svaki put sam iznova osjećala prisutnost nečega ne doživljenog u sebi. Stihovi su bili moje nikad izgovorene misli, ljubav koja je tražila izraz, snovi koji su me danonoćno pratili. Pitajući se od kuda dolazi ljepota ja sam slagala pjesme i opraštala se od osjećaja koji sam u mladosti zvala ljubav. Diana se spustila jedne večeri u moj san i ispričala mi priču o rođenju dječaka sa perona.Jesen je oblačila vinograde mirisima vina. Bacchus pozva Dianu na gozbu.
Dinaridi su slavili dobro ljeto i sjećali se kišnog oblaka nad kamenjarom. Suze neba su ugasile žeđ među trsovima. To je bio spasonosni trenutak koji je ljepotu sunca pretvorio u dugo čekani okus pića. Skriveni u oblaku Diana i Bacchus bdiju nad plodovima znoja i šire apolonijsko dionizijski osjećaj kamenjarom u dolini velike rijeke. Dječak očiju boje sna je stajao na peronu male bezimene stanice i čekao da stigne vlak s juga. Neka čudna snaga ga je svaki dan u isto vrijeme tjerala na izvor. Sjedio je često pored rđavog čudovišta i očekivao žednu djevojčicu. Ljeto je već prošlo ali on nije primjetio njen pogled u brzom vlaku koji je nedavno protutnjao pored njega. Diana i Bacchus su ga gledali s neba.
"Njegovo biće vrije mojom krvlju" reče Bacchus.
"Znam, bila sam s tobom pored koljevke" odgovori mu Diana" smjestio si se u onom vrelom ljetu u ove tople oči"
"Ja zaboravljam često na njega u svojim pijanstiva" reče sjetno Bacchus
"U tvom odsustvu ja bdijem nad dječakom jer pratim moje utjelovljenje u maloj žednoj djevojčici" odgovori mu veselo Diana
"Pitam se jesmo li ih u pravom vremenu probudili iz stoljetnog sna"
"Oni žive užasno daleko jedno od drugoga"
"Zar misliš da daljina utječe na ljubav" upita ga boginja
"Smrtnici umiru zbog nje" odgovori joj bog vina i strasti.
"Prije par stotina godina sam pratio Giordana Bruna, bdio nad njegovim životom, ali su demoni onog vremena bili jači od mene. Giordano je umro dokazujući moje postojanje u sebi i tražeći tebe draga moja ljubavnice"
"Bila sam tamo i željela sam se udomiti u Morgani, njena boginja je bila jača od mene" odgovori mu sjetno Diana.
"Boginja osvete je uvijek jača od nas."
"Morgana je u sebi nosila i nešto demonsko, ono što je Giordano nazivao ljudskim neznanjem."
"Uspio sam zadržati sjećanje na njega šireći njegove zadnje misli" Bacchus postade preozbiljan za ono što je trebao biti.
"Jesi li bio onog dana u veljači na Campo del Fiori"
"Naravno, njegova zadnja misao si bila ti boginjo""
Zbog moje slabosti, zbog Aktaiona kojeg sam ubila, zbog ljubavi sam se željela vratiti na Panteon i tamo mirno živjeti." tiho odgovori Diana
"Zašto si ponovo sišla s neba?"
"Zbog tebe i tvog dječaka, zbog djevojčice duge plave kose, zbog ljubavi koja se ponovo počela rađati."
"Misliš li da je dječak vrijedan tvog ponovnog buđenja"
"Mislim da Giordanu treba uslišiti zadnju želju"
"To smo već učinili"
"To nije dovoljno. Susret dječaka i djevojčice na peronu mora dobiti poantu u njihovoj zrelosti" reče mu Diana odlučno.
"Hvala ti za san boginjo" rekoh budeći se još uvijek u svijetu koji nije bio moja domovina. Moram se vratiti u grad, moram još jednom sresti njegove oči. Danas bih znala prepoznati osjećaj koji se iza njih krije. Gledala sam prema istoku. Tamo je sunce već krenulo na svoje dnevno putovanje.
U međuvremenu je moje vrijeme dobilo krila i ja poletjeh jednog jutra ka gradu. U putnoj torbi koju sam predala na čekingu je bio sakriven cijeli moj život. Morala sam se vratiti da bih stvarno saznala od kuda dolazi ljepota, da bi sve ono što sam napisala dobilo pravi smisao.
Prvo veče u gradu sam se odšetala do Taliijog hrama. U buffetu je starac pogrbljenih leđa prodavao knjige. Sjetih se sajma knjiga i galeba koji je kružio nad mojom glavom. Za stolom pored njega je sjedio dječak očiju boje sna udubljen u čitanje. Sjedoh pored njega.
" Znao sam da ćete se danas vratiti" reče mi ne podižući glavu.
"Kako?"
"Rekla mi je moja Muza" reče on zagonetno
Čitao je dalje ne pogledavši me, ali ja sam osjetila da trajemo zajedno u tom trenutku.
"Vi čitate "Herojske zanose" rekoh mu tiho
"A vi nosite "Pile na ražnju" kao molitvenik u torbici" .
Nasmijala sam se da bih prikrila uzbuđenje.
"Zar ste večeras sami" upitah znatiželjno
Ja sam uvijek sam" odgovori mi još zagonetnije
Tada su se počeli u kostimima spuštati u buffet glumci. Bio je kraj prvog čina. Vesela družina nas je okružila.U ovom hramu sam kao djevojčica sanjala princa ne bjelom konju koji će jednoga dana izaći iz neke od priča i povesti me u život. Princ je uvijek imao snene oči dječaka s perona željezničke stanice bez imena. Tu sam često skrivajući se iza kulisa promatrala majku kako doziva Taliju, bojala se starog profesora čiji glas je često tutnjao hramom, tu sam sanjala život prije života.
Talijin hram je bio razkrižje mojih puteva i tu sam se, iako Talija nije moja boginja, uvijek u trenutcima previranja vraćala. Zvono i glas inspicijenta najaviše početak drugog čina.
"Zar mi u vlaku prema jugu nismo prešli na Ti" upitah da dobijem na vremenu
"Mi smo si već na izvoru govorili ti"
"To je bilo davno"
"Djeca si uvijek govore ti"
"Gdje se danas susreću budući pjesnici?"
"U Lapidariju"
"Kao nekada u Blatu u smiraju dana?"
"Oni su uvijek tamo. Oni i budući filozofi i znanstvenici zajedno tkaju iluziju života"
"Mladost je danas drugačija" počeh filozofirati da prikrijem uzbuđenje
"I djeca danas misle drugačije."
"Oni ne sanjaju život nego žive san" nastavih s filozofskim mislima.
"Dođi sutra u Lapidarij, uvjeri se sama" njegov pogled obasja trenutak rastanka.
Stajala sam pred katakombama grada uzbuđena kao nekada u maloj kavani.
"Imam li hrabrosti zakoračiti u tuđi san?" upitah se. Diana u meni odgovori
"Uđi, tvoje vrijeme ima krila. To nije tuđi san, tu ćeš se probuditi u svom."
Zakoračih sama u tamu tog subotnjeg jutra. Odabrala sam jutro da bude drugačije nego nekada. Prostor je bio prepun nepoznatih lica i tišine. Za stolom kao, da je došla iz nekog drugog vremena, je sjedila ogromna žena očiju poput srne. Njen glas je dolazio iz daleka, s planete vječne poezije. Sjedoh među mlade buduće poete s pregrštom prošlog života u rukama.
"Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati
bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke
kolebanja s njegova lica."
Osjetih njegov pogled na zatiljku. Neka čudna energija, satkana od misli i sna, prostruji tijelom.
"Je li ovo ljubav?" pomislih u kratkoj pauzi glasa žene očiju poput srne. Ona nastavi.
"Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,......"
Začuh njegovo šaputanje iza sebe,
"Onda ostani pokraj njega i budi pobožnija od sviju koje su ga ljubile prije tebe. I budi blaga njegovom snu, pod nevidljivom planinom na rubu mora koje huči."
Srce, u koje uvijek smještamo ljubav, zakuca brže i jače. Diana u meni podignu zavjesu tuge i sunce uđe u ovo subotnje jutro. Okrenuh se, ali njega nije bilo iza mene.
"Čiji sam glas čula?"
"To te Bacchus poziva na gozbu života"reče mi Diana.
"Kuda da krenem?"
"Ostani tu " Dianin glas je bio odlučan.
Iznenada, kao da je sišao s neba, pored stola pod malim osvjetljenjem, uz ženu očiju poput srne, je stajao moj dječak.
" Živiš tamo otkuda pisma ne dolaze.
Daleko, dalje no najdalje značenje ljudskih riječi što imenuju daljinu.Tako daleko da samo uvijek i nikad mogu, pomoću misli, da približe tvoju udaljenost."
Pogledi su nam se kao i onog davnog aprila u ateljeu u ulici heroja, sreli. Njegov glas utihnu. Diana u meni progovori snom.
"Grad u kojem si rođen znam iz uzbuđenja. On je čvor linija sreće i sudbine, čvor koji traže moje misli na putu k tebi"
Njegov glas mi odgovori.
"Toliko si daleko u zemlji iz koje pisma ne dolaze i nikakva pošta ne prima pisma za tebe"
Tišina puna uskovitlanih misli zavlada prostorom. Ustala sam i prišla stolu.
"Ti neznaš kako izgleda soba u kojoj te volim,
ti neznaš s kojeg prozora u noćima pozdravljam tvoju zvjezdu
i čekam tvoj put k meni."
Njegov glas prekine moju misao:
"Možda je zapisano u stoljetnom kalendaru
ili se dogodilo u trenutku kad si rođena,
ali znam da je počelo davno. Možda među zvjezdama....."
"Sigurno sam prvim uzdahom već šaptala tvoje ime"
"A ja sam među špekulama tražio tvoje oči"
"I ako postoji magična ruka sudbine koja Kupidu poklanja strijelice,
onda je za nas izabrala onu veliku, nedjeljivu, neuništivu."
"A možda je sve samo ljubav"
"Dođi, zagrli me u zemlji u kojoj cvate runolist i donesi buket ljubavi i miris uzbuđenja" pozvah ga u zagrljaj

"Opusti se. Zavoli dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja, dozvoli srcu da diše. Tek onda ćeš saznati odakle dolazi ljepota i da li je moj glas budućnost koju želiš." tiho završi naš misaoni duel, moj dječak očiju boje sna.
Lubav je moćnica života. 
Vratila sam se u zemlju u kojoj cvate runolist sama ali puna misli i sjećanja koja sam voljela. Napisala sam pismo.

"Kad nam se Mjesec objavio u svom punom sjaju, od moje svijesti više nije ostalo ništa.
Odnio mi je osmijeh daleko u zemlju ljubavi i pustio ga na dno morske školjke otkud se čuju daleki šumovi oceana.... bila je to poezija utkana u njegovu pjesmu... bio je bezimen...
 
U podivljalom moru nutrine se skriva srce zaboravljeno od vremena, poveo si me preko mosta iznad rijeke vremena. 
Imao si pravo tri puta zazivati moje ime i odustati ili ostati.
 
Bio si i ostao, vratio osmijeh na usne, oluju ruža pretvorio u simfoniju tišine, trnje je netalo u bespuću..
Jutro nam je darovalo divne uspomene... bili smo i ostali titrajuće stune vječnosti.
Šapnuh... zavoli ovaj dan... to smo mi... upitah se
 Koliko puteva još moramo proći do prvog poljupca, koliko je još lutajuće samoće do ponovnog sustreta? Usamljeni vlakovi se kotrljaju kišom. U zemlji runolista će uskoro biti jesen. Ti i ja smo sjedinjeni korjenjem rođenja, sjedinjeni proljećem vode i bokovima ljeta. Ti i ja odjeljeni vlakovima i narodima, ti i ja smo se jednostavno morali voljeti. Voda i smjeh dolaze iz zemlje i sjedinjuju se pod jesenskim nebom u himnu ljubavi i vinu.

Dinaja "

Čekala sam odgovor i susret, živjela svoje dane, ranjenog srca.
Znala sam, za njega sam samo uspomena, netko iz mirisa zemlje iz koje pisma nisu dolazila, ili tek tračak misli na ljetni solsticij. 
Darovao si mi nadanje i vjeru u istinu... ljubav se ne gubi, samo mjenja oblike... 
U bojama nepostojećim u spektru postajemo sudionici velikog svjetskog teatra. 
Svatko igra svoju ulogu, svoju premijeru bez reprize.
Jesi li Odisej, jesam li Penelopa.
Mislima na tebe, misli traže zemlju iz koje pisma ne dolaze. 
Nema smisla u pismu napisanom kao čekanje.
Ljubavi je u srcu, lepetu krila nutarnjih leptira... u istini ispisanoj Homerovim jezikom... 
Čekam... i vjerujem... Odisej se vratio na Itaku.
 
Sigurna sam... to je naša luka.

Montag, 25. Februar 2008

Ljubav i povratak snu



Osluškuju čudesne tonove oblaka koji dolaze s juga,
trag proljeća u odlasku i ljeta u dolasku,
jedini put u koji vjeruju da ih ne proguta tuga.
 
Prisjećaju se stihova iz njene davne zbirke Odakle dolazi ljepota.

Pisanje je moja sudbina... dijalog s pjesmom moja istina... bila sam pustinjak, eremit u pustinji osjećanja... pjesma je tražila boje, mrise, zvuke riječima utjelovljene.

Nebo je plakalo sa mnom kada sam odlazila, srce je titralo ritmom noći, tišinom osjećanja i titrajem plahe svjetlosti svijeća na oltaru svitanja.

Teške od zvijezda vise ruke neba nad mojim prozorom.
a ti neznaš kako izgleda soba u kojoj te volim, kraj kojeg prozora zaspem promatrajući igru zvijezda s našim sudbinama.

Mjesec, boginja i ja, sjaj mjesećine ubija sjene prohujalog vremena,
starica majka, svjedokinja mojih , osmijehom signira brevijar života.

Velika srerna lopta u mreži uvarice snova zapali krijesnice, razbi moć zaborava...

Sa nebeskog baršuna zvijezde gledaju očima mačke, a srce postavlja pitanja...
sjeća se budućih osamljenih gradova, praznih trgova ptica gdje nas više nema..

Svemir uma otkucava davne nemire, titrajuća duša objavljuje svoju želju!

dijalog s pjesmom titra riječima napostojećim u vokabularima svrsishodnosti...
pitam se, pitam tebe, reci mi, pjesmo moja, mogu li dva oka jednako gledati?

Mogu li dvije duše isto sanjati, može li to jedno biti na suprotnim polaritetima kaleidoskopne svjetlosti?

Osluškujem tišinu poezije... čujem vapaj istine... ne znam... ostaju pitanja bez odgovora i srce bačeno u tišinu noći...
Polagano i elegantno kao crna pantera se spušta noć, uranja u sobu, dodiruje dušu. Ostala sam sama između svjetova, tvoje i moje stvarnosti. Teške od zvijezda vise ruke neba nad mojim prozorom, hladno svjetlo mjesečine me odnosi u tajanstvenu beskonačnost baršunastog svemira. Ti ne znaš kako izgleda soba u kojoj te volim, ne znaš s kojeg prozora zbrajam zvijezde, tvoj put k meni. Osjećaš li buđenje duše, lepršavu radost iščekivanja, titraj svijeće zapaljene na oltaru samospoznaje.
U aureoli vremena vidim pastelnu iluziju Arkadije, izmješane boje nepostojeće u duginom spektru, Skladna harmonija postojanja u ekiptici sunca i titraju duše. Uranjam u lednicu trajanja, osjećam dlanove noći, ocrtavaju život… Smaragdi rijeke nevraćanke , u dubinama svijesti pišu poeziju kapi. Ponoćna zvona sa obližnje crkve najavljuju naše naglo ljeto. Glasom života i teatrom sjena objavljuju trajanje u snu. Tu sam, obična i tiha koračam vlatima trave. Čutim događanja u klijetkama srca. Zrcale se oči boje mojih snova i dolazeća jesen prepuna pastelnih boja Arkadije…
Kismet, sudbina je to, nepatvorena istina našeg susreta na granici među svjetovima…
U klijetkama srca ljepota…
Prestajem tragati za izvorom ljepote…
Osjećam… u srcu je i u ljepoti očiju boje sna…
 

Nebom je klizila ponoć, crvena Luna, ponoćno sunce širilo miris navlažene svile.
Na terasu se preko usnulog cvijeća u ljubičastom ogrtaću uspinjala zora, zatvorila snove u sunčanu kutiju. Ljubičasti tepih u predvorju dana, dva goluba poletješe u nebo, tišina na tren zustavi okretanje zemlje, pojača sjaj gorućeg sunca.   
Šapnula je, sada, na rubu mladosti darujmo ljubavi još jednu šansu,

Dok dan nestaje na zapadnom nebu ljubav odjeva purpurnu haljinu,
kiti kosu zvjezdanom prašinom
i
nebeskim cvijetovima
jer
teško je živjeti bez utjehe, tugu dijeliti sa morskim mjenama, čekati seobu ptica kao jedini znak vremena. umire dan, rađa se noć

pale se oči neba
ne dozvoljavaju kolotečini zbilje da ih zarazi
rastu iz ograda i zidova tišine...
jer tamo je život prevara, a vrijeme rob.
Jedna zvijezda padom dotaknu tišinu
na srebrnom sagu mjesečine zaplesaše prvi Tango.

Ruke u klupku neznanja
zapletoše zbilju vir snova.

Noć miriše na vino i tišinu, tajnovita, neopipljiva
kao oblak od snova.
Velika srebrna lopta upletena u plavu mrežu čuvarice snova
zapali krijesnice i razbi tminu prohujalog vremena.

Diana, boginja lova i Mjeseca je u njemu pronašla
zaštitinika svojih lovišta.

Iznenada

Ljubav procvijeta ljepotom lavande i opijena mirisima šapata kojima su
pozdravljali ljeto,
okupana pjenušavom kupkom sreće,
grijana suncem na pješčanom žalu, milovana maestralom,
slavljena pjesmom galebova,
zrcaljena u očima,
ogrnuta čežnjom,
ljubav je pokrenula planete
njihova neba,
postala istina, kao znak indijskih žena
pečat sreće, tih i neizbrisiv znak vječne ljepote,
ljubav okrunjena vjerovanjem postade himna ljudske dobrote.


Ruka kojom danas pišem je produžetak moje sreće koja se raspada u naboje energije i postaje vječni ples atoma mog najdubljeg osjećaja. Oči kojima gledam vide magloviti oblak nepredviđene stvarnosti koja se zrcali u mom srcu. Tu u beskonačnom svijetu i spektru prekrasnih boja nema granica ni mjerljivih ni dokazljivih procesa. Boje svojim mjenama, odaju snagu mojih doživljaja i ljepotu spoznaje.Tako u tom novom svijetu, svijetu fantastike postajem gnostičar koji poželi vjerovati u djetešce rođeno u štalici, ali ja ga ipak tražim u sebi, vraćam se u kolijevku gdje je pokret i smjeh i plač bio slobodan i sretan. Prepoznajem Dianu u vjetru početka, Apollona, njenog brata blizanca u vječnom svjetlu života i tražim Baccusa u snovima. Prolazim kroz Jonsku i Eleatsku školu života, i tako kristaliziram suprotnosti u sebi u promjenu istinskog doživljaja. Mjena sama, energija koju mislima pretvaram u osjećaj, postaje moja stvarnost.
Moj put unazad, me ponovo vodi u moj mali univerzum i tu srećem praroditelje, Geju i Uranusa, koji su se žrtvovali da zasja sunce i poteče život, početak svijeta u kojem spoznajem da jedino ljubav otvara vrata vremena iza kojih se u prekrasnim nijansama boja smješi život.
Kao nekada, u vremenu kada sam prestala vjerovati u ljubav, ponovo želim ubrati plod sa drva spoznaje, počiniti prvi grijeh koji mi u običnom životu izgleda nemoguć. Ovaj puta se želim spustiti u pakao da bih zaista osjetila vatru, stvarnog života. Možda se je stvarno potrebno vratiti unazad u vrijeme mistike i kažnjavanja tijela pa tamo osjetiti snagu dodira i jačinu misli. Ne smijem se zadovoljiti samo gotovim i potpuno reduciranim činjenicama koje mi nudi svakodnevica. Tada više nema čuđenja, to slabi sjećanje i onemogućava zaborav.
 
Naučila sam da događanje nije materija, događanje je život, moje postojanje u estetskoj gnozi vremena koje u meni nastaje korištenjem svih mogućih vrsta izražavanja. Ujedinjujem u sebi mitove.
Pozivam bogove blizance Sola i Lunu i slavim alkemijsko vjenčanje Helija i Selene, alegorije ljudskih inteligencija. Osjetiti boga u sebi isključuje njegovo transcendentalno postojanje u vjerovanju u njega i tako, izgubivši svoje mistično značenje, on za mene postaje moj trenutak spoznaje i prelazi u mogućnost njenog poetičnog izraza. No takva spoznaja događanja stavlja na vagu sam smisao postojanja u ovom svijetu.
Gdje mogu bivstvovati ako ne u ovom svijetu? Onaj drugi, za mene, više ne postoji pa trenutak, vjerovanje u mudrost, postaje i moja religija.
Svjetsko znanje je proširilo svoj zagrljaj, Diana je moju svjest pretvorila u Arijadninu nit koja mi pokazuje put kroz labirint stvarnog događanja i vodi me ka izlazu iz nekadašnjeg zatvora neznanja.
Postajem Ikarus, učim letjeti vremenom i vraćam se na početak, u pustinju iz koje se uzdigao čovjek i krenuo u događaj i tu još jednom odživljavam samoću, ali ovaj puta ne kao bijeg iz svijeta, nego kao svjesno sudjelovanje u njemu, u svim njegovim mjenama u mom osobnom vremenu. Osjećam ples Fauna, postojanje utjelovljenog uma, potvrđujem njegovo postojanje u sebi i tako konačno vraćam tijelu pravo postojanja.
Svake jeseni slavim ponovno rođenje na vratima vremena, stapam se Dianinom energijom u zanosu purpunih boja, osjećam četvrtu i petu protegu i njihovo trajanje u meni. Tijelo postaje izraz mog unutarnjeg stanja, vječni ples mojih misli istkanih od najfinijih niti osjećajne energije. Smisao života dobija ljepšu formu kroz moju stvarnu životnost, koju ostvarujem otvarajući vrata života mom utjelovljenom umu.
Svaka nova misao, nova ideja, spoznata mogućnost, je ponovo Diana, udisaj za utjelovljeni um i snaga za njeno postojanje, što pretvara tijelo i mene samu u ekstazu postojanja. Rijeka svjesti me vodi ka cilju, pa se tako slobodna sjedinjujem sa svim energijama univerzuma i osjećam osobno sudjelovanje u procesu koji mi omogućava ulazak u svijet Ljubavi.
Nezaustavljivi vlak vremena kotrlja pred sobom tračnice koje ne dozvoljavaju zaustavljanje. Oslobodih misao iz okova neznanja, da bih je uistinu i spoznala, trenutak zatreperi i zagrli me energijom trajanja. Poželjeh još jednom otići u vrijeme dok su bogovi hodali zemljom i uistinu biti dio mita iz kojeg je izrasla Diana kao Giordanova svjesna spoznaja.
Ponovih želju već pretvorenu u misaonu sliku početka vremena. Misao se odvoji od mog tijela i ja osjetih da se vraćam ka vratima vremena da ponovo sretnem oči boje sna. Ulazeći u oktavu vječnog svjetla, tu astralnu dimenziju postojanja, ja poželjeh na to putovanje povesti sve one koji se u svojim strahovima ne usuđuju učiniti prvi korak ka slobodi duha.

Sonntag, 24. Februar 2008

Ljubav, Diana i Baccus u teatru sjena.


Buđenjem se, poslije jastuka na kojem je ostao san, obićno susrećem s dnevnim vjestima koje mi služe kao most prema stvarnost koju uvijek snom napuštam.
U knjizi "Herojski zanosi"piše:
"U velikoj šumi, u carstvu krvoločnih Doga i vjetrova sudbina ucrta se put dvoumljenja i nesigurnosti i Aktaion krenu za tragom divljeg jelena. U čarobnom trenu u zrcalu vode zasja najljepše tijelo i lice, žena ili bog
u purpuru i alabasteru, bojama zlata i sedefa, on ugleda nju. Pogled i misao, čuđenje i žar istine zaustaviše njegov trk i lovac posta plijen. Preplašeni jelen oslobodi svoje misli ali one se vratiše kao okrutni psi i kao smrt
"

Onaj tko otkrije božansku istinu više ne može živjeti u neznanju, taj umire za ideju. Giordano Bruno, Diana i Aktaion legenda pretočena u poetsko štivo. Diana i Baccus moja davna utopija, ljubav iz vremena kada su bogovi hodali zemljom. Morala sam se osloboditi dugih sjena prošlosti da bih mogla umrijeti za ideju i roditi se drugačija, a opet ista.  

 


Razgovarali smo o svijetu iluzija, o svijetu bez patosa i zanosa. Odveo si me u teatar sjena. Na sceni dvije sjene u ritmu tanga. Tango je metafora za osjećaj, čulnost, emociju. To nije samo ples nego igra tijela ritmom srca. On je izazov, osvajanje, opijanje, uzbuđenje, privlačenje i odbijanje u isto vrijeme. Tango je korak koji poziva na susret, umjeće dvojstva, energija sjedinjenja materije u arabesku i čista provokacija emocionalnosti.  

Doživjeh igru svjetla i tmine, tango bestjelesja i bezličja, ples bez ognjila strasti u očima, bez sjaja žudnje na licima. Na sceni se događala ljubav odvojena od života. Bila je daleko iako je bila u meni. Osjetih njenu daljinu kao zamor, kao bijeg iz zbilje, kao prijetnju njenoj ljepoti. Dvije sjene, prognanice svjetla se tražiše u izmišljaju sreće.  
Zalutah u labirintu sjećanja.  Osjetih moć dugih sjena prošlosti. Vidjeh stol i krhotine čaša iz kojih ispijah ljubav i ruke iz nedovršenih zagrljaja. 
Nestvarnost zagrljaja, iluzornost pokušaja maštariji udahnuti dušu je bila lijepa do bola. Skladna elegancija pokreta bez srži, bez osmijeha, bez sjaja očiju je zaustavljala dah. Oćutih uzaludnost pokušaja da dosegnnem bitak strasti. Žudnja je lebdjela u prostoru, nedohvatna žudnja se prelijevala u neostvarivu čežnju za osjećanjem osjećaja. Zagrljaj bez dodira je samo bezmirisna kopija prauzora iz kojeg se rodio čovjek. Ognjilo života je bilo izvan mene. Srce je pamtilo ljubav, labirint je bio bez titraja svjetlosti. Bila je samo tmina boli, smaragdno  jezero nestalo u zaboravu. Između mene i bezdana izvor ljepote. Tu je našim tijelima, u nama samima.  

Pomislih, volim kada velika srebrna lopta zapletena u plavoj mreži čuvarice snova titra nad prozorom i miris noći i naš ponoćni Tango i carpaccio svitanja u dvoje...  Nema je ne postoji tamna strana mjeseca. Prisjetih se druidske noći zagrljaja zore i sutona. Srcem odapete strijelice ka suncu svanuća.

Osvanulo je jutro boje tvojih očiju, zaliječilo rane dugih sjena prošlosti. Ostali su ožiljci. Demoni su nestali.
DA, teatar djeluje terapeutski. Oćutih tvoju blizinu. Iluzija se pretakala u titraje srca, u njegovu puninu, u neprocijenjivo blago koje nosimo u tjelesnosti. Rasplamsala se vatra na oltaru želja, plameni jezici se uzdignuše do grla u kojem je žila kucavica odavala ritam žudnje. Toplina tvojih dlanova se usaglašavala sa svjetlom na sceni života. 

Sjene su nestajale. Pod ponoćnim suncem su izranjala tijela. Na licima osmijesi, u očima san. Ljubav se vratila u blizinu, u život tako jednostavan i lijep.  

Samstag, 23. Februar 2008

Ljubav i trgovina snova



Na zapadnoj strani Camarga u bizarnom pejsažu laguna i kanala leži usnuo, kao u Trnoružičinom snu, srednjovjekovni gradić Aigues Mortes. Iza grada se širi mediteran, more koje ga je nekada dodirivalo, a danas se naslagama pijeska odvojilo od njega. Ostali bijeli otoci, koji dotiču zemlju natopljenu krvlju, su sol koja je u nekom davnom vremenu krila miris smrti. Dvadeset kula i deset kapija razbijaju zidine kojima je grad okovan. Na sjevernom uglu tok kamenog opasača stoji sama, čuvarica grada, kula Constance.



U vremenu kada je more svojim valovima još dodirivalo grad Constace je bila svjetionik. Tu na Hesiodovim vratima pakla je rijeka tisućama godina slagala pijesak i pomicala obalu sve dublje u more, ali u isto vrijeme je svojim rukama grlila grad.

Ušli smo u grad kroz njegova najveća vrata, ostavljajući za sobom deltu rijeke, močvaru i konje nesedlane na kojima smo par sati ranije pozdravljali barske ptice i slušali tišinu. U zagrljaju zidina kriju se male kale pune proljetnog sunca, malih kafića i radnji punih suvenira. Šetamo gradom dok dan ide svome kraju. U izlozima iza blještavih stakala skriva se povijest mrtvih voda. Zaustavili smo se pred izlogom malog butika u najmanjoj i najskrivenijoj uličici grada. Sunce na zapadu se kupalo na staklu i mi zaneseni igrom boja koje su, igrajući se sa našim očima, skrivale i otkrivale poredane figurice. Izgledalo je kao da statuice plešu, kao da se pokreću i pokretom nam pričaju neku legendu grada. Zaneseni tim prekrasnim plesom mi uđosmo u prostor. Vrata su bila teška i zvuk zvona najavi naš ulazak. Iz mraka na kraju prostora se pojavi starac iza čijih, nekada crnih, teških obrva naslutismo osmjeh dobrodošlice.
"Dobar dan, dobri ljudi" reče nam on veselim glasom.
"Dan već polako ide kraju" reče moj bezimeni pjesnik
"U ovom prostoru je već stoljećima isto vrijeme, moje vrijeme" odgovori starac zagonetno.
Zar smo u ovoj dalekoj zemlji pronašli novu stranu svijeta, pomislih zbunjeno. Odaja u koju smo stupili je bila skoro prazna. Uz zid je stajala samo jedna klupa, ispred nje stol, a u uglu drvena škrinja. Čovjek koji je stajao pred nama je izašao iz prostora kojeg uopće nije bilo. Iza otvorenih vrata pred kojima je još uvijek stajao je bio samo zid. Sjetih se priča o dvorcima sa tajnim prolazima i skrivenim izbama, koje su služile kao skloništa za proganjane.
"Željeli bi vidjeti šta se krije u vašoj radnji" rekoh mu da opravdam naš ulazak.
"Gledajte " reče starac mirno i ugasi svijetlo. Zraci sunca na zidovima ostavljahu sjene naših tijela i ples nekih nepoznatih utvara koje se počeše isprepletati s nama. Do tada ne viđena svjetlost dotaknu naše misli, polutama odaje pređe u vatromet boja. Dubina, širina i visina prostora nestadoše i mi osjetismo put vremena, iznenadno kotrljanje našeg unutarnjeg sata unazad. Smjenjivala su se godišnja doba obratnim redosljedom. Proljeće s kojim smo stigli u grad pređe u zimu, iza koje se pred našim očima pojaviše tople boje jeseni, zabljesnu nas toplina ljeta pa onda opet bi proljeće.Iznenada se u maloj odaji ispred nas pojavi kula Constance u svojoj punoj veličini. Blješteći u suncu, obavijena tajnom svoje unutrašnjojsti, izgledala je veličanstveno. Na njenom tornju je sjedila bijela golubica. Odjednom se otvoriše kapije i mi se nađosmo u prostoru punom vlage i zgusnutog teškog zraka. S vrha je padao mali zračak svjetla na djevojku duge kose i upalih obraza.
Starac, koji više nije imao godina, mi reče:
"Ja sam čuvar stoljetnih snova koji su hranili Mrtve vode, a da bi ih vidjeli morate prestati vjerovati u čvrstinu materije, prostor i vrijeme, prestati gledati očima, slušati ušima. Jedino očima srca možete postati dio ove priče koja još nije završila. Ovdje je sve samo san."


Marija Durand je 38 godina zatvorena u zidinama zbog sukoba s crkvom, zbog ideje, zbog zabranjenih misli, zbog vjerovanja u energiju koja ju je hranila. Na zidu ćelije uklesana riječ "Resistence", odaje čvrstinu njene osobnosti. Petnaestogodišnja djevojka stavlja, zbog Boga u sebi i vjere u njega, svoj život na kocku, odbijajući dobrovoljni povratak u okrilje katoličke crkve. Constance postade njen dom i dom njoj sličnih žena. Zidovi, debeli šest metara, zatvoriše mlado tijelo u prostor bez stvarnog sunčevog svijetla.
Njen san o slobodi duha pređe u vječno svijetlo njenih misli, energije koja nam u ovom trenu bojama priča istinu o njoj. Tamnica Constance, crna rupa, neboja u kojoj blješti lice mlade žene, njena tuga i ljubav, prekinuta bračna sreća i njen unutarnji put ka slobodi dotaknuše naša osjetila. Njene misli se proširiše ovim malim prostorom u najmanjoj uličici Mrtvih voda. Mlada žena pruži ruke prema meni, a iznad nje se pojavi crni oblak, snaga velikog vladara koji pokušava zgnječiti njen san. Iz oblaka bljesnu munja. Hugenoti popadaše na koljena. Crvena boja se prosu prostorom.
"Danas je dan njenog hapšenja, 17. aprila. 1730." reče nam mirno čovjek bez godina.
"Njena mladost je ovoga toplog proljetnog dana prešla u bezutješnu tamu i vlagu kule koja je prije njenog vremena bila svjetlo zalutalim mornarima."
"Zar ste nas vratili toliko godina unazad?" upitah prestrašeno
"Željeli ste vidjeti šta prodajem. Ušli ste u moj svijet bez nagovora, slijedeći vaše misli."
Prosuta crvena boja promjeni nijansu, pređe u plavu boju križa kojim su Hugenoti označavali svoje vjerovanje. Kronos još jednom uskovitla energiju oko nas.
Davno prošla Bartolomejska noć zasja na zidovima butika u kojem je sve mirisalo na ljubav koja nikad ne prestaje. Grad na obalama Seine se kupa u ljetnom suncu. Ukaza se Louvre u kojem su u tom davnom vremenu živjeli kraljevi. Katarina von Medici, kraljica majka u svojoj okrutnosti žene gladne moći i u strahu od njenog gubitka, je i inicijator te krvave noći. Sunce obasjava povorku koja hrli na slavlje, duplo slavlje. Vjenčanje, ljubav između hugenotskog princa iz Navare i sestre katoličkog kralja, ljubav koja je trebala izmiriti zaraćene strane i ujediniti njihova vjerovanja. Hugenotti su klicali i pozdravljali odabranicu iz drugog tabora, ženu čija majka je promatrala ceremoniju očima krvnika. Pariška noć u kolovozu 1572 je mirisala na tek početi san, u vrtovima Louvra su cvjetali ljiljani, a bijeli golub i golubica su kružili nad tek oženjenima. Toplinu ljeta i ljepotu noći razbiše zvukovi zvona s crkava, zvona koja nisu pozivala na molitvu, nego na pokolj. Ista ona zvona koja su zvonila za vjenčanje najaviše trenutak smrti tisućama koji su vjerovali.
Stajala sam pored bezimenog pjesnika, njegova ruka na mom ramenu, ljubav u dodiru i strah zbog istine koju doživjesmo nas sjedini sa snom koji smo proživljavali. Crvena boja, simbol ljubavi i ubistva, pređe u nijansu trulih višanja. Ispred nas se prosuše tijela onih koji su tražili istinu izvan Rima. Pariška krvava svadba zaledi naše misli. Vidjeli smo gradove u plamenu, Francusku koja se kupa u krvi nedužnih i Katarinu von Medici kako se smješi. U igri svjetla i tame na zidovima boutika su se stoljeća smjenjivala, progoni nastavljali, vrijeme je ponovo krenulo svojim pravilnim tokom.
"Marie Durand je u vremenu previranja živjela svoje revolte u Kuli i dočekala kraj progona". šapnu mi bezimeni pjesnik.
Na zidu zasja trag umirućeg sunca. Na mostu kule stoji Marija s komadićem papira u ruci.
"Danas je 13 aprila 1768" reče nam tiho čovjek bez godina
" U rukama drži potvrdu o pomilovanju. Ona je konačno slobodna."
"Zar je već prošlo trideset i osam godina?" upitah preplašeno
"Prošlo je dvjesto devedeset i šest godina od pariške krvave svadbe, draga moja boginjo" odgovori mi umjesto čovjeka pjesnik.
Gledala sam zadivljeno zalaz sunca nad Mrtvim vodama i siluetu Marije starice koja je slomljena tijela, ali uzdignute glave napuštala Mrtve vode. Marie Durand se vraća tamo odakle je s tek petnaest godina krenula, na imanje svojih roditelja, vraća se na početak sna.
Cijeli jedan život satkan u par trenutaka zalaska sunca, u malom butiku u najskrivenijem kutu Mrtvih voda, san koji se može vidjeti samo u tami svakodnevice i sjaju njene iluzije, nas je još jednom poveo u vječnost.
Čovjek bez godina upali svjetlo. Pred nama je stajao starac nasmješena lica, s omotom u rukama.
"Koliko košta?" upitah ga još uvijek snena
"Kod mene se ne plaća novcem nego vremenom." reče
"Kako to mislite?"
"Poklonili ste mi vaš osjećaj u sudjelovanju. Vratili ste mi, vašom vjerom u istinu, trenutak i sreću postojanja. Vidjeh Mariju koju tražim već stoljećima. Naš zajednički san je bio prekinut okrutnošću epohe, san koji smo mi počeli sanjati, danas se nastavlja u vama. Vi ste pronašli božje oči u sebi, oči koje će vas braniti od nasilja svih epoha."
U njegovim rukama je mali omot svjetlio ljepotom.
"Mi smo našu mladost proveli u tami nepovjerenja, straha i nesigurnosti" nastavi starac " i moljci su bili sretniji od nas jer su mogli po cijenu života poletjeti ka svjetlu."
"Vi ste poznavali Mariju?" upitah ga još uvjek ne spoznavajući značenje ovog trenutka
"Ona je bila do danas moj neodsanjani san. Sada znam gdje trebam poći, da zaustavim još jednom trenutak, da odsanjam ovo stoljećima sanjano vrijeme."
Stavio je omot na tezgu male radnje s riječima:
" Izvan ovog prostora vi više nikada nećete vidjeti Mariju, ali naš zajednički san će vas pratiti kao dobar omen, kao dokaz istinitosti vašeg zajedničkog sna."
S osmjehom na licu on nestade u tami iza prostora koji je još uvijek svjetlio zalazom sunca.Uzeli smo omot i izašli u malu ulicu i činilo nam se da se ništa nije promjenilo. Sunce je stajalo još uvijek na istoj točki horizonta.
"Šta smo kupili?" upitah ga
"Jedan prekrasan san." odgovori mi on tiho.
"Ali snovi nisu čvrsta materija, ne mogu se zamotati."
"Zaboravi činjenice, vjeruj u ono što si doživjela."
"Idemo negdje popiti piće."
Mala kavana treperenje sunca i stol u kutu za dvoje. Naručili smo cognak. Konobar je donio dvije velike čaše tog kraljevskog pića. Odsjaj sunca u zlatnoj tekućini i miris proljeća, vrati nas u trenutak stvarnog postojanja. Na stolu ispred mene je ležao omot ružičaste boje čije su vrpce treperile na večernjem vjetru.
"Šta skriva taj omot?" upitah otpivši gutljaj svjetlucavog pića.
"Razmisli, šta kupuješ na svetim mjestima. " s osmjehom na usnama, suncem u kosi i čašom u ruci, on mi odgovori tajnovito.
"Ali ovdje nije bilo krunica, nije bilo ničega za kupiti."
"Kupila si Marijin san satkan od niti njenog vjerovanja."
Otvorih omot. Mali križić zasvjetli plavom bojom sna i bjelinom golubice u letu. Sjetih se Hugenota i njihovog vjerovanja. Malteški križ se širi prema svim stranama svijeta i pokazuje dinamiku i snagu vjere. Iz križa uskrsnula snaga se prosu oko nas i ja vidjeh rajski grad i prebrojah njegova biserna vrata između kojih se smjestila kruna od ljiljana. Ljiljani, znakovi plodnosti bez plodova, goli cvjetovi ljubavi koji se pretvaraju u srca onih koji osjećaju snagu Spasitelja u sebi. Objesih križić oko vrata i toplina nekog do tada nepoznatog osjećaja se prosu mojim tjelom. Marija je, kao i ja, rođenjem bila katolkinja ali se obrazovanjem odvojila od tame tadašnje ckve. Tražila je i pronašla istinu u sebi. Na lančiću zasja san koji smo pred par trenutaka u malom butiku odsanjali. Moramo se vratiti na početak, još jednom odsanjati naše vjerovanje u snagu energije koju sami induciramo.
"Mala kavana, treperenje zalazećeg sunca i stol u kutu za dvoje. Ja te ljubim, zbilja te ljubim milo jedino moje" šapnu mi moj bezimeni pjesnik.
Vratili smo se u hotel. Portir nam se nasmješi i upita:
"Kako vam se sviđa naš grad, jeste li bili na zidinama?"
"Bili smo na izletu u prošlost Languedoca" odgovori mu brzo bezimeni.
"Tražio vas je neki stranac i ostavio ovu kovertu za vas." reče portir i pruži mi požutjeli omot.
U sobi otvorih kovertu u kojoj je bilo pismo ispisano starim rukopisom, ali misli su bile tako prostorne i nove.
"Draga Diana, boginjo, čuvateljice mjesečeva srebra, brani istinu o nama. Nastavi živjeti Giordanov san kao što sam ga ja živjela. Mi smo kao djeca sa ruba sna bili ostavljeni u tami vječne noći i vlage bez godišnjih doba, bez prava na osobno vrijeme i prostor. Lančić koji nosiš oko vrata neka bude znak ljubavi, jedine energije koja nas hrani u trenutcima nespokoja. Bjela golubica, simbol mira i prekrasnog sna neka bude most našim mislima. Ona će te pratiti u stopu sve dok budeš vjerovala u snagu svog sna.
Marija"
Zaustavih pogled na pjesniku.
"Moramo još jednom otići do butika" rekoh mu pomalo prestrašeno.
Šetali smo malom uličicom i tražili butik. Izlog iza kojeg su se jučer krili snovi je bio prazan i sunce se više nije zrcalilo u njemu. Vrata su bila zaključana. Upitasmo jednog slučajnog prolaznika za radno vrijeme radnje. Čovjek nas pogleda začuđeno i reče:
" Taj butik je već godinama zatvoren. Vlasnici su se mjenjali i bježali iz njega. Priča se da se tu pojavljuju duhovi. Između zidova se čuju šapati, pod podovima se legu štakori"
"Znate li šta je ovdje bilo u vremenu proganjanja Hugenota" upita pjesnik
"Priča se da je bio stan u kojem su se oni tajno sastajali."reče prolaznik i ode gledajući nas s nepovjerenjem.
Stajali smo još neko vrijeme pred izlogom iza kojeg se krije tajna jedne neostvarene ljubavi. Bjeli golub i golubica se spustiše na pločnik pored nas. Mi krenusmo prema suncu, a oni su, kao da nas prate, polako skakutali za nama.
"Moramo potražiti boginju i Bacchusa."
"Ovdje u Provansi?" zapita me začuđeno pjesnik
"Oni su uvijek s nama."
"Kako ćemo ih prepoznati?" upita me pjesnik znatiželjno.
"Moramo krenuti na putovanje vremenom."
"U kojem smjeru?"
"Rijekom ka njenom izvoru."