Na obzoru ljubičastog sna.

"Filosofirati znači u ljubavi težiti prema ljepoti, istini i dobroti, nastojati oko njihovog stalnog posjeda te napokon začinjati i rađati u njima, za volju besmrtnosti. Takav je tajni nauk o erosu – ta erotika – kojim Sokrat biva podučen od Diotime, svećenice iz Mantineje..." (Marijan Cipra 1978.)

 Zaboravimo da je Platon Erosa, boga ljubavi opisao kao tuđega demona koji se uvlači u ljudsku svijest, zaboravimo njegovu gozbu, ali sjetimo se Sokrata koji služeći se mislima Diotime, svećenice ljubavi, govori o ljubavi.

Pozivajući se na njeno iskustvo, Sokrat nam priča da Eros po prirodi nije bog, ali niti smrtno biće. On je nešto između smrtnog i besmrtnog, konačnog i beskonačnog. Njegova sudbina vezana je za njegovo porijeklo. Kao sin Pora, viška i izobilja i Pepeije, oskudice koja čezne za izobiljem, on je čas bogat i lijep, čas ubog, čas cvijeta, čas vene.

Njegova priroda je izraz žudnje koja počinje u sferi čulnog i uspinje se preko duševnog do najvišeg, umnog saznanja.  

 Uranjam u sferu čulnog, u ljubičastim oblacima titra privid Amoreta. Prepoznajem sjaj tvojih očiju. Čujem romor tvojim srcem odapetih strijelica. Jezik tvojih dlanova otvara okna moje kože i tišinom razbija zvučni zid iza kojega se krije šapat vječnosti. Volim bezvučje tvojih milovanja koje uranja u disonance uzbuđenja i pretače ih u suglasje tkiva i žudnje. Osluškujem tišinu i čujem pjev barskih ptica koje nahranismo u dolini zelene rijeke. Slika Arkadije izranja iz  galerije sjećanja i prelijeva se rapsodijom boja krvnim žilama i preslikava u srži ovog trenutka ljuvene divote. Mjesec tihuje nježnim osmijehom iznad odaje sna i daruje nam svoje mjene u kojima se ogleda plima čujnosti sreće. Podmorje se budi titrajima neugašenog vulkana i propušta plamene jezike kroz kapljice žuđenih sanja, dozvoljava im da rasplamsaju oganj na oltaru ove mirne noći. Osjećam vatru koja proždire sram, raskrinkava čednost i prepušta me Erosovom carstvu. Kao na gozbi bogova bog strasti otkriva tajnu snage suprotnosti i alkemijskim vjenčanjem rađa biverzum u kojem srž bića diše sunčanim zlatom, a srce ispija eliksir vječne ljubavi.

U peharu se kovitla piće zdravice i prelijeva kao nebeske suze nutrinom zalijevajući cvjetove želja. Pupoljci otvaraju svoje latice i prizivaju leptire usnule  u komorama svijesti. Lepršanje nebeskih ptica sklada odu radosti. Osluškujem nutanju tišinu i čujem poruku utkanu u glas istine. Ono što svijet treba je ljubav, ono što čovjek treba je ljubav, ono što hrani dušu je ljubav. Ispijam ljubav sa tvojih usana i razotkrivam tajnu ljubičastog sna.  

Ćutim kako se razmotava čvor u kojem se krila tajna odbijanja Erosovog carstva. Diotima progovara Sokratovim jezikom i dokazuje nježnost vrhunskog čina koji tijelo preobražava u fontanu sreće. Raskrinkava se tajna mojih ljubičastih snova... zato... 

 

Vjeruj mi, nikada ne dolazim sa željom da uronim u perivoj tvojih snova koje si razasuo po tajnovitim obroncima jave. Osluškujem šaputavu svjetlost tvoje duše i klanjam se tvome umu ogrnutom plamenim jezicima znanja. Ne dolazim u tvoju blizinu da bih krala nebeske cvjetove tvoga univerzuma, cvijetove koji blješte snagom tvoga bića, cvjetove koje si godinama sadio u perivoju svoga sna. Samo ponekad, u tajnosti uzdrhtale duše poželim da me odjeneš zlaćanim prahom tvoga svemira i da ja, dijete sa asfalta, osjetim ljepotu doline zelene rijeke u kojoj smo slušali tišinu. Ti stojiš na obzorju svakog sretnog trenutka, stojiš na rtu dobre nade, na hridi pored mjesečeva hrama i sjedinjuješ noć i dan zagrljajem ljubičastih sutona i kristalnih svitanja. Pozivaš me u lagani čun herojskih zanosa i onda veslaš ka močvari u kojoj rastu lotosi u čijim laticama se skriva čudesna spoznaja vječnosti. Vodiš me kroz rukavce bezvremena do izvora na kojem se rađaju vjetrovi, da osjetim lahor trenutka prije nego postane vrijeme, prije nego se sljubi sa kopljima dnevne svjetlosti i nestane u beskraju kamenih gradova, u onim utvrdama gdje ga, na sajmu taština, prodaju za šaku kovanica. Tada sama sanjam san za koji sam vjerovala da se izgubio u prohujalim danima samoće. Tvoji šapati, ta vihorasta muzika tvoga srca, su slični cvrkutu ptica u krošnji svijesti. Jutrenje ovog divnog osjećaja razbija tminu prošlih noći i na horizontu duše se iskri duga puna poezije isplakanih suza. Nikada ne dolazim da bih krala plodove začarane šume tvoga bića, nego da vidim rađanje sunca na obroncima srca, da vidim kako se njegove zrake probijaju kroz kristaliće sna i miluju dušu opipom davnih snoviđenja. Srce ulovljeno u zamke svjetlosti tvoga bića otvara okna i dozvoljava mirisu tisućljetnih cvjetova da ga omame sretnim trenutkom buđenja u svitanju procvalom ljepotom zajedništva u tišini svjetlosne muzike sna.

http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://sretan-trenutak.blogspot.com/

Pronađen izgubljeni osmijeh.

Grad u kojem sam odrasla, njegove ulice i trgovi su bili puni sjena prošlosti. Koračala sam uranjajući u mirise nekih davnih slika, u melodje balada kojima smo slavili sutone u vremenu oluje ruža. S ovog asfalta sam krenula u nepoznatom pravcu tražeći sreću i izgubljeni osmijeh srca. Vratih se jedne jeseni i prošetah uspomenama. Ljubav me je dočekala na trgu cvijeća, ljubav odjevena u miris pečenih kestena i umirućeg lišća. Osjetih proljeće u srcu, renesansu osjećaja, lakoću postojanja. Ljubav o kojoj sam pisala, koju sam sanjala i živjela sama, te večeri, osjetih u povjetarcu, vidjeh je na nebu među zvjezdama, prepoznah je u sjeni koja me pratila, u letu noćne leptirice oko svjetiljke. Smješila mi se iz zrcala beskraja i pozivala me u pustolovinu jednog drevnog sna, jedne čudesne himne ljubavi. Naslutih osmijeh srca, osluhnuh šaputanje duše, zaustavih se pred Talijinim hramom i začuh glas koji je mjesecima bio tek žubor ponornice koja se probijala kroz kamenjar mojih neživljenih trenutaka.
"Tko ste vi moji sudci i krvnici. Jeste li ikada čuli pjesmu ljubavi, pjesmu koja nečujna ozvučuje cijeli svijet. Ja sam slušao tu melodiju i pokušao je slijediti svim svojim snagama. Kada sam na tebe mislio, čuo sam simfoniju univerzuma, govorio je vjetar, govorilo je sunce i govorili golubovi po krovovima. Sada dok mislim na tebe misao je i put k meni samome. Ti si u mom srcu, a ja sam sam dio tebe ti si moja sudbina i moj san, ti si ja."
Osjetih treperenje leptirića u tijelu, uzburkanost sna u sebi, sna koji živim već godinama. Svjetlosna muzika tog trenutka postade emocija u koju se slio dobro poznati lik ljubavi. Svijet koji je izgubio dušu je samo loša kopija onog nekada idealnog modela. Takav svijet se vraća u kaos, u vrijeme prije vremena. Božanski osjećaj postojanja u svijetu snova dok oko mene tutnji život, je bila tajna želja mog djevojačkog srca. Na granici između sna i jave odživjeh studentske dane ne spoznavši istinu kraja sna i početka života. Te večeri shvatih da je ono što primjećujem i osjećam u blizini drugih, ono što oni čine ili ne čine, ono što mi se pričinja lijepim i dobrim, zrcaljenje unutarnje snage koja se krije u svakome od nas. Vidljiva ljepota i osjećaj, koji me prožima osjećajući tu snagu, se sjedinjuju i daju oblik tom nevidljivom, ali cijelim bićem osjetljivom osjećanju osjećaja. Osjetih zagrljaj duše i materije, uđoh u labirint kristalnog svijetla svijesti, u svijet stvarnog postojanja i vidjeh u sebi oči ljubavi, prepoznadoh svoju dušu u duši univerzuma, doživjeh osmijehe mojih ćelija, osmijehe u kojima se kriju duše mojih praotaca. To je bio trenutak moje istinske ljubavi prema životu, trenutak u kojem se osmijeh širio cijelim tijelom, erupcija sreće, krater u kojem je latentno životarila lava istinskog postojanja. Predadoh vlast svijesti snazi duše, udomih sve želje i žudnje i osjetih sjedinjenje svih energija u ženu koja uistinu voli. Cijeli moj život, ono što sam prije samo gledala, slušala i dodirivala izvan sebe, mi sada izgleda kao rijeka optičkih varki u kojoj su svjesna zabluda i bezbroj laži određivali smisao i stav života. Shvatila sam da će ono, što sam nazivala stvarnost, ostati jedno veliko, napuhano ništa, ukoliko stvarno ne osjetim u sebi smijeh, te čudesne titraje svevremena. Ljubav, latentna vatra vječnog postojanja, osjećaj sreće koji je godinama tinjao iza mojih misli, buknu te večeri plamenim jezicima i ja se sretna ponovo osmijehnuh sretnom trenutku buđenja.

http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://sretan-trenutak.blogspot.com/