Freitag, 1. Januar 2010

Na portama novog desetljeća


Na novogodišnjem nebeskom balu jedna mala zvijezda zaigrana razbija nedoglednu tminu, ruši tajnovitu tamu i plešući po nebskom cvijeću iskri uvijek sretna, svim zalutalim putnicima i svim ljudima na svijetu, samo sreću.
Njena svjetlost davna na dugačkom putu prošla je kroz galaksije razne i dotakla mnoga nevidljiva sunca, kupala se u oceanima noću, zrcalila u ledenjacima i pahuljicama svakog svjetskog, planinskog vrhunca.
Gledam u silvestarsko nebo, zvijezda mala zaigrana na horizontu s trenutkom mladim, mlado ljeto slavi. Srce moje trepti ritmom skrivenom u njenom svijetlu, u dubini tog čudesnog pogleda snena, zaigrano sjetna vidim duše moje sjenu, zrcaljenje mene putnika bez cilja, mene vječnog lutalicu u čizmama od tisuću svijetlosnih milja.
Pružam ruke ka malenoj zvijezdi, zvijedi koja godine mog života u svjetlosti svojoj krije, zvijezdi koju ljudska ruka još dotakla nije, zvijezdi sjajnoj, mog rođenja znakom i čudesno se svijetlo k meni spušta njenim svjetlucavim tragom. Bisere mi šalje ta, vječne ljubavi stvoriteljica snena, bisere za nisku svih prošlih i dolazećih ljeta.
Promatram kako beskraj nebeskim cvijetovima cvijeta, silvestrovo već na istoku rudi, osluškujem tu čudesnu simfoniju svijeta, lepršavu pjesmu u svjetlosnom zagrljaju sjedinjenih vječno sretnih ljudi. A ljepotica bajna, moja zvijezda sjajna, sije sjeme bisernoga zlata i posvećuje svaka srcem srcu srcem otvorena vrata.

Pogledajte, u noći ovoj, noći otvaranja porti novog desetljeća, ljubav kaplje zvjezdanim prahom sa zvjezdanog neba, biserna kiša, suze radosnice, čudesna ljepota koju svako živo biće, svako ljudsko srce treba.