Galerija snova

Figueras, Dalijev muzej

Treba vidjeti, razumjeti i osjetiti njegovo djelo. Dalijev način, bez obzira na raspon stilova od onog bliskog impresionizmu, nadrealizmu, psihoanalizi, znanstveno metafizičkoj i organskoj spoznaji, sve do duboko religioznog simbolizma, uvijek je temelj snažnoj imaginaciji, uvijek je osnova našeg i njegovog iracionalnog poetizma.
Promatrajući njegovo djelo osjetimo da je ono podsvjesno u nama uvijek snažnije od svjesnog, čisto razumskog. Moglo bi se reći da, iako je imao viziju, ona nikad nije ostvarena po zadanom obrascu, uvijek su njegove slike na kraju bile iznenađenja za nas, ali kako umjetnik reče i za njega samog.
Salvatore Dali je naglašavao da se čovjek dok promatra neku sliku uvijek morao zapitati:

„Što ovo predstavlja?“

Bez tog pitanja, golo estetsko divljenje ne predstavlja baš ništa. Lutala sam satima njegovim muzejom, osjećala snagu njegove, u umjetnost utkane treperave duše, a onda sam u monografijama dugo promatrala njegove slike, zaustavila se na leptirastoj galiji i osjetila sjedinjenje prošlosti i budućnosti u jednom jedinom treptaju oka.

Prisjetih se svojih duševnih lutanja, prisjetih se treperavih leptirića u srcu i šapnuh samoj sebi.

Na horizontu snova,

tamo gdje želje razbijaju tišinu

neka zalutala barka spusti jedra

na pješćanom žalu vjerovanja.

Ruke mjesečine raspletoše kose

anđeoskog sjaja, a

nebesko glazbalo dotknuto Neptunovom rukom

zatreperi simfonijom mora.

Snivam san o plesu delfina i morskoga vala

vidim školju i pjenu tek rođene zvijezde

osluškujem i zvukom pješćanog žala

pjev slavuja, cvrkut ševe u duši se gnijezde

ljubav je duši simfoniju snova darovala.

Zaprega snova dušom svijeta jezdi

tu kočiju snenu ljubav smiješkom prati

srce moje nosi tvoga srca zvijezdi

a sreća se ljepotom tvoga glasa zlati.

Sniva duša svijeta u carstvu visine, sniva da se život iz sunca suncem rađa dok ljubav simfoniju duše sklada. Sjenka duše moje bježeći od prevara i krađa, bježeći od od uvreda i tlapnji, od vječnog neznanja onih što znanje šire, bježeći od mržnje, zla i gnjeva i kleveta zlobnih, bježeći od osamljenih duša u toplini tvoje blizine ljubi sjenku duše tvoje, u beskraju snenom u kojem samo ljubav vlada.

Treperi simfonija zvijezdanim kotačem

slap iskrećih boja, žubor noćnog neba,

tek nazire se tuga koja dušu vreba

taj gordijski čvor sjećem tajnim mačem

osluškujem simfoniju duše neba, tu ljepotu koju srce treba,

i u čašu života treperave kapljice sunca pretačem.

U pijanstvu srećom razigrane duše

sjenka njena titrajućom pučinom pleše

uranjam u dubinu te nebeske vode

Atlantida blješti u beskraju željene slobode,

oživjela utopja, sve sjete prošlosti se ruše

a tonovi simfonije elegiju boli u uzdrhtaloj duši guše.

Koračam stazama gdje ljubav vjekuje

osjećam svijet u kojem ljubav caruje

živim lakoću koju ljubav daruje,

a u dubini duše srce sretno miruje

osluškujući zvuke te čudesne simfonije.