Donnerstag, 21. Februar 2008

Ljubav i godine previranja

Bilo je dugo toplo ljeto, ljeto koje je značilo zrelost i početak jednog novog razdoblja u našim životima. Maturirali smo i sanjali o velikim avanturama studenskog života. Željeli smo ostati zajedno i nastaviti mladost družeći se. Neki u društvu su bili par godina stariji i već udahnuli zrak sveučilišta. To je bila godina studentskih nemira i početci naših sastanaka u maloj kavani u uglu velikog trga u velikom gradu i naših jutrenja na trgu cvjeća.
Kolovoz je blještao suncem i toplinom. Sjedili smo sretni i opušteni na pješčanoj plaži i uživali u slobodi koju smo svojim ocjenama i zaslužili. Studenti su položili sve ispite u proljetnom roku, a mi, budući brucoši smo, bez polaganja prijemnog, mogli na jesen početi studirati. More nas je zvalo u svoj zagrljaj i mi smo, opijeni mirisom žala i ljepotom sretne mladosti, grlili valove i ljubav koja je kao najljepši cvijet počinjala rasti u našim srcima.
Puna tog divnog osjećaja vjerovala sam da, poslije poetičnih istina u djelima Giordana Bruna i Marsela Prousta, mogu početi čitati Franza Kafku i činilo mi se da ga u tom dobrom raspoloženju mogu prihvatiti i razumjeti. Prag je bio užasno daleko, ali u isto vrijeme i neodvojivo prisutan u mom životu. Maria von Kvapil, mlada plemkinja kojoj su ukrali mladost onog davnog ljeta u srcu Balkana je moja baka ili nona kako sam je zvala. Praška krv u njoj i jedan njen dio u meni prosipa zlato u misli o tom gradu. Nedaleko od nas su se kupali neki češki turisti. Bili su mladi kao i mi, ali su mi se činili nekako odrasliji od nas, zreliji. Dolazili su godinama na naše more i mi smo ih pogrdno zvali paradajz turisti. Do tog ljeta se nismo družili s njima. Njihova zemlja je za nas bila zavijena tamom nekog režima koji mi nismo osjetili. Zlatni Prag, o kojem je sanjala moja nona, je ostao bez sunca, obavijen sivilom prozaične stvarnosti. O tome smo samo slušali od roditelja i tu i tamo nezainteresirano gledali na televiziji. Tajnovita ljepota staroga grada je bila samo maglovita slika prošlih vremena. Razmišljajući o Kafki i četrdeset godišnjoj šutnji o njemu i njegovoj posthumnoj rehabilitaciji koja je u istom trenu značila i otvaranje puta za novu stvarnost u zemlji u kojoj je rođen, uspoređivala sam sudbinu njegovih tekstova s djelima Giordana Bruna. Činilo mi se kao da je to kraj kulturološke izolacije i priznavanje slobode pisanoj riječi.
Šezdesete godine su bile godine kulturnih revolucija u kojima su nezirala sloboda idejama o nekoj novoj budućnosti kako u crkvi tako i u politici. Kafkina konferencija nije bila samo literarni kolokvij, nego je u isto vrijeme bila i politički događaj, čije su se posljedice, za mene potpuno neočekivano, osjetile tog dugog toplog ljeta. Dok smo mi sanjali život istočni Berlin, najvjerniji moskovski brat, je kritično promatrao događanje u Kafkinoj zemlji. Priznanje da je Franz bio značajan pisac nije promjenilo njihovu tvrdnju da je on u isto vrijeme i povjesni fenomen koji se ne uklapa u socijalističku stvarnost. Tek danas, misleći na to vrijeme, se pitam:
Zar se to isto nije dogodilo Giordanu?
Zar krivo shvaćena ideja komunizma nije isto stvorila inkviziciju koja je odlučivala o ljudskim sudbinama?
Zar u tom vremenu nisu isto gorile nevidljive lomače na kojima su izgarale ljudske sudbine?
Djela Franza Kafke su literarno interesantna, tako inkvizitori, ali moraju ostati za širu čitalačku publiku nedohvatna. No publika je počela čitati, i Kafkina djela su postala simbolom ponovnog rođenja intelektualne i literarne slobode. Praško proljeće je počelo te davne za nas sretne godine.
More je mirisalo ljepotom tek probuđenog dana. Na plaži nas je bilo malo. Ležali smo na pjesku još umorni od probdite noći. U glavama nam je još uvijek odzvanjala muzika iz diska. U zraku je treperio osjećaj nečeg novog, nečeg što nas je kao povjetarac dodirivalo. Netko iz društva je bio zaljubljen.
"Ona je najljepša žena koju sam u životu sreo" reče Milan
"Misliš na onu visoku plavušu s kojom si nočas plesao" upita netko iz klape
"Jarka je studentica arhitekture iz Praga" odgovori Milan
"Prag je užasno daleko za ljubav"
"Nešto se događa u gradu, kaže ona, nešto što će možda smanjiti udaljenost između nas i njih" Milan je gledao na pučinu i činilo se kao da budan sanja.
"Ljubav je lepa samo kad se čeka" naglašavajući ekavicu reče Zvono
"Ljubav se dogodila kada je Danica najavila zoru. Još je tako friška u meni da neznam da li je želim ili ne želim" odgovori mu Milan
"Počeli smo poetizirati. Ovo je stvarno ozbiljno stanje." šapnu mi Sunčica
"Ona čita Kafku" Milanov glas je bio nekako drugačiji nego inače
"Tko?" upita šaljivo Zvono
"Ja" odgovorih brže od Milana
"Zar i ti?" začuđeno me gledajući upita zaljubljeni prijatelj
"Tko još čita Franca" cerekajući se ustraje Zvono
"Jarka kaže da se u njegovim djelima osjeća ljudsko otuđenje od stvarnog života, da joj je tek u zadnje vrijeme postalo jasno koliko je gust bio mrak njenog djetinjstva i početak mladosti. Ovog proljeća se pojavio sunčani trag i krovovi njenog grada su zasjali zlatom."
"Jesi li već odlučio kada ideš pogledati taj zlatni sjaj " upitah ga znatiželjno
"Možda već sutra. Oni odlaze u zoru. Ostaje nam još samo jedan dan da ovom novonastalom osjećaju damo ime" odgovori mi Milan.
Visoka, preplanula od sunca, prekrasna djevojka nam se pjeskom približavala. Na njenom licu nismo vidjeli ljubav nego strah.
Praško proljeće je završilo. Rusi, Poljaci, Istočni Njemci, Mađari i Bugari su te tople ljetne noći umarširali u Kafkinu zemlju, zauzeli njegov grad. Tenk se zaustavio pred njegovom kućom s cijevi uperenom u njegovu bistu.
Godine su prolazile, Diana u meni je svojom mudrosti usmjeravala i moje misli. Dvadeset pet godina kasnije se sjetih onog davnog dugog toplog ljeta i poželjeh u zagrljaju mog bezimenog pjesnika, u ime one davne noći i jutra punog tuđe ljubavi, u kolovozu posjetiti zlatni Prag. Šetali smo tražeći mjesta na kojima smo se misaonim slikama mogli vraćati u prošlost i živjeti ono davno završeno vrijeme u trenutku naše sreće. Mogli smo kao i uvijek lutati epohama, nalaziti se u centru zbivanja, sanjati trenutke koji su bili vječnost i beskonačnost zlatnoga grada. Isprepletena arhitektura nam je pričala o povijesnim trenutcima, a sjećanja na pročitano su slike koje su se mjenjale u našim glavama i pretvrale u pejsaže duše tajnom obavijenog grada. Nisam znala gdje se nalazi palača mojih praotaca, no moram priznati da me to nije baš niti zanimalo, ali sam znala da negdje na granici između novog i starog dijela zlatnog Praga još uvijek, mada samo kao atrapa, stoji rodna kuća Franza Kafke.
Pasionirani šetač, Kafka je iz tragova prošlosti stvorio svoj psihički realitet. Pri svojim noćnim lutanjima gradom skupljao je raspuknute slike i slagao ih ogroman mozaik mašte, koji se kao velika slika pojavio pred mojim očima.
Vidjeh grad kao misleći Kafkin mozak, otkrih u njegovim vijugama labirint koji me je pozivao na avanturu. Krenuli smo prema nekadašnjem Getu jer tamo na granici između novog i tradicionalnog, je početak jednog ogromnog misaonog puta. Tu počinje svijest grada i širi se u svim pravcima.
Te ljetne večeri 20-og kolovoza stadosmo kao tenk pred kuću, koja više nije kuća nego samo sjećanje i očiju uperenih u njegovu bistu u jednom trenutku proživjesmo kraj onog davnog "proljeća". Moje unutarnje oči vidješe noć punu straha i kraj želje za otuđenjem od tuđinca koji je harao zlatnim gradom.
Vidjeh kuću i tenk i mladoga vojnika. Jedan veliki insekt se pojavio na vratima kuće. Preplašeni vojnik zatvori oči. Nedavno pročitan "Preobražaj" uskovitla njegova sjećanja. Vidje sobu i Gregora Samsu, velikog na leđa okrenutog insekta kako pokušava ustati iz kreveta. Vojnik otvori oči, insekta više nije bilo, vidio je samo bistu koja mu se smješila.
Kafka je bio insekt s oklopom koji ga je štitio od vanjskih uticaja. Njegovo proljeće je trajalo nešto duže. On je pišući cijeli svoj život prevodio u skladne rečenice koje i danas svakome tko ih čita zadaju probleme. Kako iz metafora koje lede krv spoznati pravo lice i dušu onoga koji ih je napisao. Kafka je, ne koristeći se rječju ljubav, neprestano tražio ljubav i težio ženidbi i braku. Njegova ljubav je, za razliku od Giordana, uvijek imala konkretno ime žene s kojom je počinjao liazon, ali on je isto tako u svakoj tajno tražio istinsku spoznaju u kojoj bi na koncu pronašao izvor i mogao joj dati ime najljepšeg osjećaja.
U 'Pismu ocu', pismu kojeg nikada nije poslao, napisao je:
"Oženiti se, osnovati obitelj, uzeti svu djecu koja dođu, održati ih u ovom nesigurnom svijetu, i čak još malo voditi, najviše je, po mom mišljenju, što uopće može uspijeti nekom čovjeku. Što to prividno lako uspijeva mnogima nije nikakav protudokaz, jer, prvo, uspijeva to stvarno malobrojnima i, drugo, većinom ti malobrojni ne 'izvode' to, nego se to s njima naprosto događa; to nije, doduše, ono najviše, ali još uvijek je vrlo veliko i vrlo časno (pogotovo što se ono 'izvoditi' i 'događati se' ne da posve razlučiti jedno od drugoga). I konačno, ne radi se o tome najvišem, nego samo o nekakvom dalekom, ali pristojnom približavanju; nije ipak potrebno odletjeti nekuda ravno do sunca, ali je svejedno potrebno dopuzati do nekog čistog mjestanca na zemlji, koje katkada obasjava sunce i gdje se čovjek može malo ogrijati."
Sjetih se onog davnog kolovoza i jutra na plaži. Sunce je pržilo kožu, more mirisalo na ljubav, sreća je lebdjela u zraku i ja skoro odustah od Kafke. Njegove pripovjetke su bile premračne i preteške i nerazumljive za to dugo toplo ljeto i moje veselo srce. Tada se sjetih gimnazije i Pjera Prpića, profesora hrvatskog jezika i njegove ljubavi prema literaturi, koju je nesebično poklanjao onima, koji su ga stvarno slušali. Shvatih da Kafku treba drugačije čitati. Treba početi od kraja da bih osjetila i u njegovim mislima otrila nešto do tada ne otkriveno, da bih pronašla, ono što sam u tom vremenu i tražila, ljepotu ljubavnog zagrljaja, tiho priznanje zanesenog srca, romansu nekog skrivenog žara.
"Pisma Mileni, otkrivena tek trideset godina poslije Kafkine smrti su bila i za mene intimno razotkrivanje tog velikog genija." govorio je Pjer zatvorivši oči. "Pisma su u stvari potresan ljubavni roman, neobične snage i intenziteta, najcjelovitije i najdovršenije Kafkino djelo."
Počela sam čitati Pisma i ušla u čudesan svijet poezije, svijet u kojem su me stvarno doticali napisani poljupci.
Jarka je u isto vrijeme čitala Kafku. Ona nije u njegovim pripovjetkama tražila ljubav nego je u njemu tražila istinu o sebi samoj. Pričala nam je kasnije o njenim lutanjima starim gradom. Bila je stranac u rođenom gradu, voljela ga i mrzila u isto vrijeme i tek ga je kroz Kafkine rečenice počela razumjevati. Željela je biti Felicia Bauer, možda još bolje Milena i dobivati pisma iz kojih bi mogla dalje učiti živjeti pod terorom birokracije i neuništivog staljinizma. Voljela je zadnje proljeće u gradu koji se počeo buditi iz dugogodišnjeg ružnog sna. A onda se dogodio kolovoz, njen grad je krvario, a ona je tiho plakala u Milanovom zagrljaju. Zajedno su krenuli prema hotelu i mi ih to ljeto više nismo vidjeli. Nekoliko godina kasnije sam srela Jarku pred malom kavanom. Njeno lijepo lice je odavalo pritajenu tugu.
"Čitaš li još uvijek Kafku" upita me poslije pozdrava
"Odustala sam od njega" rekoh ne razmišljajući
"Milan i ja smo se oženili i imamo jednu malu djevojčicu"
"Mislila sam još dugo vremena na vas, ali kako vam se izgubio svaki trag i sjećanja su blijedila" rekoh zatečena njenom izjavom
"Ne pitaš me jesmo li sretni" gledala me ne trepćući svojim velikim tamnim očima
"Jeste li?"
"Ja živim u kuli sagrađenoj ne od zidova nego od mojih misli. Tražim izlaz iz stanja u kojem se već godinama nalazim ali moje misli su Kafkijanski čvrste i okrutne. Nedozvoljavaju mi prodor u svakodnevicu. Budna sanjam zlatni grad i njegove skrivene tamne uličice. Zaustavljam se pred njegovom kućom i pitam bistu za savjet. Osuđena na nemir ja zaboravljam i Milana i djete i satima čitam već davno pročitano. U zatvoru od mojih misli postajem sama sebi krvnik."
Zatečena njenim riječima pozvah je na piće.
"Vaš kružok je poznat u gradu i ja mu želim bar jednom prisustvovati" reče mi Jarka s tajanstvenim osmjehom na licu. Mala kavana treperenje sunca i stol u kutu za dvoje.
"Voliš li ti Milana?" upitah je zbunjeno
"Moja ljubav je ostala u Praškom proljeću, prosuta krv na asfaltu jedne od malih uličica staroga grada" suze su potekle niz lijepo lice strankinje u gradu koji je postao njena prisilna domovima. Shvatila sam da se ona u potpunosti identificirala s Kafkom.
"Počni Milanu pisati pisma." rekoh joj tiho.
"Neznam što bih mu pisala"
"Piši mu o sebi, budi Joseph K. ili Georg Samsa. Piši mu o vremenu prije proljeća, o strahovima i žudnjama. Opiši mu grad sa svim njegovim legendama. Pozovi ga u avanturu postajanja, nestajanja i zaborava. Uvedi ga u labirint tvojih strahova i žudnji i pokaži mu put do tvog srca. Pismima možeš izgraditi most kojim ćeš se jednoga dana vratiti na početak priče, u ono davno toplo ljeto"
"To nije bio početak nego kraj" reče ona još tužnije
"Zar je ovaj grad za tebe stvarno tamnica" upitah
"Možda ne bi bio da sam onog davnog ljeta ipak otišla u Prag, da sam imala hrabrosti za istinski oproštaj. Ostala sam ovdje samo tijelom. Izdala sam jedno veliko srce koje me je tamo čekalo i iskrvarilo čekajući." reče ona gledajući zapadno nebo.
"Milan te je stvarno volio"
"On je volio moju tugu i moju bespomoćnost. Njegova blizina je za mene postala Josephstadt, nešto kao Ghetto u kojem sam se izgubila. Gušim se u zadahu monotonije i nerazumjevanja. Uz Milana je u meni, kao i u Židovskoj četvrti na početku stoljeća, vrijeme stalo. Njegove su, nekada zaljubljene oči, usmjerene samo prema profitu i nekakvom lažnom sjaju današnjice. Poželjela sam prošle godine izaći na trg i s vama sudjelovati u vašem proljeću. Njegov zadatak je bio drugačiji. On vas je pratio kao sjena i odavao vaše snove. " reče ona sada već pomalo bjesna.
Gledala sam je preplašeno. Zar je on, nekada dio nas, uzrok da su neki od nas, oni koji su bili glasniji i hrabriji završili u zatvoru.
"Možda je bio ucjenjivan zbog tebe, možda su i njega pratili, možda je sve radio iz ljubavi koju nije znao definirati i pokazati" rekoh joj tiho.
"Možda " Jarka spusti pogled prema meni i njenim očima osjetih izgubljenost i strah. Ušle smo u malu kavanu. Ona se osmjehnu. Njene misli su bile na drugom mjestu.
"Gdje ste se vi u Pragu sastajali?"
"U Arcu, tamo gdje su se sastajali Brod i Kafka" odgovori ona tiho i nastavi citirajući Kafku "Naredio sam slugi da mi se hitno osedla konj. Kad me je brižno upitao kamo ću, otresito sam odgovorio: 'Dalje odavde'. Nakon dvadesetak minuta čekao me je pripravan konj. Sluga mi je predao dizgine i ponovno tiho upitao: 'Ali gdje ćete gospodaru? Koji je vaš cilj?' Uzjahao sam i odgovorio: 'Dalje odavde – to je moj cilj"
Onog davnog dugog toplog ljeta njen život je bio orobljen za realnosti, oduzet joj je identitet i ona je lutala između različitih ljubavi tražeći svoju. U Kafkinim tekstovima je pronašla imaginarnu stvarnost svog nepostojanja. Tražila je put ka zamku nepronašavši ga u sebi samoj. Živjela je iluziju i u isto vrijeme je se bojala. Te večeri je, ne oprostivši se, otišla zauvjek iz mog života. Prag je ovog kolovoza bio ljep i obasjan suncem. Kafkina kuća sjećanje na netraženu sreću, sreću koja je došla sama od sebe obojena tihim zanosom ideje i traženju istine u sebi, a ne u drugima. Pokušah se sjetiti Jarkinog lica. Prošle godine su, u mom pamćenju, spustile mrenu na njenu sliku. Možda se vratila na početak, možda je sada tu negdje u našoj blizini, možda je prestala čitati Kafku. Moj bezimeni pjesnik me s osmjehom na licu povrati u stvarnost.
"Jesi li gladna. Vrijeme je za večeru"
"U ovoj kući je za vrijeme večera tutnjao glas Hermanna Kafke" rekoh još uvijek ne pristajući na stvarnost"Ne samo u ovoj. Oni su puno puta selili. Zadnji stan im je bio na obali rijeke. Franz je sa prozora svoje sobe gledao Moldavu i sanjao daljine."
"Hermann ga nikada nije shvatio, a on je cijeli svoj život ostao vječni sin"
"Zaboravi staroga, on je bio lud" reče mi blago najiskrenija ljubav moga života
"Ne mogu zaboraviti Franza ni njegov bjeg od stvarnosti u metafore koje su bile još ružnije"
"Mi smo na feriju. Pogledaj krovove pri zalazu sunca. Prag je stvarno zlatan"
"To je grad odabranih, grad iz kojeg su potekli i moji geni."
"Sanjaj grad, sanjaj ljepotu iz koje si potekla, ali molim te idemo sada nešto pojesti. Gladan sam. Pretvorit ću se u vuka koji je pojeo crvenkapicu" reče mi veselo grleći me.
"Hvala ti za ljubav, hvala ti za sreću ljubavi moja. Druge godine ćemo zaobići Prag. Idemo negdje gdje možemo kupovati snove."

Ljubav na trgu cvijeća


Često smo dočekivali ovdje zoru, zbog svježeg peciva i lude mladosti koja nas je vukla u pustolovinu sna. Jednog takvog jutra smo, uz miris svježeg kruha i dolazećeg cvijeća, zaokružili noć punu sretnih misli o postanku svijeta. Bili smo sanjari, lutalice zvjezdanim stazama ljudskoga uma, tražili smo sijača zvjezdane prašine, kočijaša, čudesne zaprege nebeskih vranaca, kočije kojom smo noćima jezdili snovima i sanjali ljubav, boginju ljepote, onu čarobnu sunčevu ljubavnicu koja se bez srama u sutonima oblaćila, a svitanjima pred nama svlačila.
Bilo je to onog davnog proljeća kada se mladost Europe ujedinila i željela promjeniti svijet. Za razliku od huligana koji su bjesnili metropolama i razbijali izloge, ili djece cvijeća koja su se, sa đungle asfalta, htjela vratiti prirodi, mi smo mirnim prosvjedima stvarali nove svjetove okupljajući se u maloj kavani na rubu velikog trga obično u smiraju dana.
Tek položen ispit zrelosti nam je davao sigurnost neograničenog znanja. Iz dana u dan nas je bivalo sve više i ujedinjeni misaonom gimnastikom mi smo prozivali sve do tada poznate istine tražeći našu. Lutali smo povijesti, filozofijom, poezijom i literaturom, dodirivali teorije kraljice znanosti i bivali sve sigurniji da ćemo u jednoj takvoj noći promijeniti stvarnost, obilježiti epohu, ući u enciklopediju. Nazivali smo se velikim imenima i počinjali vjerovati u stvarnost tih imena.
Imitirajući prošlo vrijeme gradili smo svoje puno prelijepog sna. Pročitane Utopije su nam davale krila da postanemo Ikari našeg stoljeća, da poletimo ka istini, u zagrljaj ljepote postojanja. Intelektualni kružoci iz Pariza prije revolucije su bili naš moto.
Naša mala kavana postade sastajalište velikih mislioca. Među nama je sjedio Diderot, Voltair, Rousseau, ponekad su nam se pridružili Platon i Pitagora, Einsteina smo prizivali u pomoć kada smo željeli pobiti apsolutnost vremena koje još nismo osjećali u sebi, a svako nepoznato lice koje je ušlo u kavanu smo smatrali špijunom i izdajnikom i porotom našeg sna. Zaneseni idejom o stvaranju nove antologije znanosti mi smo se vraćali na njene izvore i zaustavljali među inkvizitorima srednjeg vijeka uzdizali početke renesanse. Čitali smo uvijek nove knjige, tražili podatke kojih nije bilo u udžbenicima.
Na granici između metafizike i fizike sretosmo misli Giordana Bruna.
"Tko je uistinu bio Giordano Bruno?" upitah mladića koji je upravo počeo studirati svijet atoma.
"Pored Galileja jedan od važnijih protivnika crkvene skolastike, oslobodilac filozofije od okova crkvenih dogmi, mislioc slobodne misli, stvoritelj konačne istine o snazi ljudskog uma." odgovori mi mladić zagonetno.
"To znam iz škole, ali mene zanima tajnovitost i snaga njegovog karaktera" odgovorih nezadovoljna odgovorom.
"Dok se veliki Galilej pod utjecajem inkvizicije odrekao svojih misli, Bruno umire za svoje ideale." njegov odgovor je bio poziv na filozofiranje.
Filozofirati znači umirati za ideju, a mi smo imali ideje i satima sjedili u sveučilišnoj biblioteci tražeći detalje i slagali mozaik o Giordanu čovjeku.
Ljubav je, u tom vremenu, bila okosnica svih naših razmišljanja, ne obična ljubav iz jeftinih romana, nego duboka emocija iz koje smo gradili svaki svoj svijet i ujedinjavali ga u zajedništvo. Voljeli smo misao i mislili zajedno, voljeli smo život i željeli živjeti slobodno. Bruno je umro na lomači da bi mi mogli slobodno misliti život i voljeti istine. Njegove misli, zapisane u knjizi "O herojskim zanosima", su svjedočanstvo njegove velike ljubavi.
On je Dianu tražio na svojim putovanjima ka spoznaji i bježanjima iz okova duha. Ona je bila utjelovljenje njegovog sna i osloboditeljica misli koje su se tako širile izvan zidina Dominikanskog samostana u kojem je na početku svog puta živio, a na koncu orobljen za sunčanu svjetlost, zarobljen u zidinama Anđeoske tvrđave dočekao svoje smaknuće. Diana je bila majka njegovog vjerovanja u mudrost jer u majku crkvu nije vjerovao, bila je tajna ljubavnica, anđeo, zvijezda vodilja, njegovo sunce, svjetlo, život.
Fascinirani istinom njegovog života, njegovom tajnom ljubavi prema ženi koju je nazivao imenom boginje, zaključili smo da je ljubav jedini osjećaj koji inducira snagu za ostvarenje ideja. Ljubav je ona pokretačka snaga koja snove pretvara u život. Bruno je bio utjelovljenje početka novog doba, iz njegovih misli i njegovih emocija je proizašla znanost, ostvaren put slobode misli. Bez njega ne bi bilo enciklopedije britanike niti francuske enciklopedije. On je svojom ljubavi ucrtao put na kojem smo se mi tih godina susretali.
Mala kavana, treperenje jutarnjeg sunca i stol u kutu za dvoje. Noć je bila duga i puna teških misli. Voltair, Diderot, Rousseau i drugi su umorni otišli kući, a jedan mladić i ja, zaneseni idejom o renesansi stvarnosti ostadosmo sami. Kavana je mirisala na cigarete i jeftino vino.
"Mala kavana, treperenje sunca i stol u kutu za dvoje, pa ti me ljubiš zbilja me ljubiš milo, jedino moje." mladić mi odrecitira poznate stihove.
Nečujno kao pantera, ljubav se te noći spustila u srca i uzburkala još više, već uzburkanu krv. Još uvijek omamljeni filozofiranjem probdijene noći mi krenusmo prema trgu cvijeća. Naš Campo dei Fiori postade kulisa za umiranje od ljubavi. Tog jutra zaboravih vile i vilenjake, zaboravih legende s kojima sam rasla, zaboravih anđella čuvara i poželjeh postati boginja lova. Zanesena pričom o ljubavi koja je promjenila svijet tog svitanja sam mladića nazvala Bruno.
"Bruno zamišlja univerzum kao živo biće koje samo sebe stvara, neprolazi i traje u svom vječnom gibanju." rekoh gledajući u nebo.
"Tamo gore među zvjezdama u svjesti univerzuma se krije misao o postanku svijeta."
Jedna zvijezda padalica zatreperi novim snom. Osjetih ljepotu postojanja i tog trena se u meni ugnjezdio netko nevidljiv mojim očima.
Mladić pored mene je šuteći promatrao treperavu svjetlost koja je projurila iznad nas.
"To nas, prosipajući ljubav, pozdravlja Giordano." rekoh veselo
"Što si poželjela u trenu njenog pada." upita me mladić
"Ono što stalno želim, otkriti istinu početka."
"Čijeg?"
"Našeg."
"Giordano je o tome već napisao stotine stihova i sve se slilo u ljubavnu poeziju koju ti još uvijek gutaš"
"Pitam se što je ljubav."
"To je ono što osjećaš prema meni."
"Što je to što ja osjećam? Lupanje srca, ples leptira u trbuhu, mjehuriće šampanjca u krvnim žilama. Što je to?"
"Ljubav."
"Ne, to je prejednostavno, to je biološko objašnjenje procesa koji u meni traje. Ljubav je puno kompleksnija, ona je uzrok i razlog, ona mora biti izvor i ušće, ona iz nečega nastaje i u nešto se razvija."
"Ljubav nastaje u glavi, tu u milijardama ćelija koje neprestano titraju."
"Znači ona je na početku misao, a misao je energija, facit ljubav je energija."
"Giordano je svoju svjesnu spoznaju osjećao kao ljubav prema ženi, kao svoju filozofiju, svoju znanost. " reče mladić
"Vidiš da imam pravo kada kažem da još uvijek ne znam što je ljubav."
"Sada si pretjerala." reče mi mladić i zagrlivši me upita "Znaš li sada što je ljubav?"
"Znam što osjećam, ali to nije dovoljno. Ja težim ka istinskom znanju u znanju i želim se upustiti u pustolovinu "vrijeme na samim obroncima vremena". Želim osjetiti ono veliko zasljepljujuće svjetlo, trenutak istine, svjesnost spoznaje početka, ljubav u njenom nastanku."
"Zar to nije bilo u gimnaziji na hodniku, u pauzi između kemije i biologije."
"Glupane, to je bila zaljubljenost koja se pretvorila u ovaj osjećaj, ali ja želim više spoznaje, više svjesti o tome. "Panta rei" reče Heraklit u hramu grčke božice lova Artemis. Giordano Bruno je poetizirajući trenutak spoznaje, svoj put ka apsolutnoj istini naziva "Diana", ja želim osmisliti taj osjećaj i dati mu ime koje nije za svakodnevnu upotrebu." rekoh tražeći potvrdu u njegovim očima, u tom čudesnom pogledu u kojem prepoznah sebe, svoju treperavu dušu, ljubav koja će ljubavlju moje srce hranit, ljubav koja će me od cijeloga svijeta branit.
"Mislim da kompliciraš i nepotrebno opterećuješ svoj mozak pitanjima na koje nikada nećeš pronaći odgovor." odgovori mi mladić tonom u kojem više nije bilo onog treperenja koje je u meni izazivalo želju za poljpcem.
"Ako je Giordano zbog toga umro onda to nije nepotrebno razmišljanje." odgovorih mu istim tonom tražeći još uvijek potvrdu u njegovim očima.
"Ti uistinu postaješ okrutna kao Diana, svojim riječima budiš u meni znatiželju, ali ja nisam Aktaion, ja sam samo zaljubljeni budući fizičar koji želi otkriti srž materije iz koje si ti satkana." reče mi mladić grleći me i ja odustah od daljnjeg razgovora o izvoru ljubavi i prepustih se osjećaju koji se tek rađao u meni.
Cvjećarice su slagale pušleke različitih boja. Boje, mirisi, znakovi osjećaja i ljudskih stanja, zaplesaše najljepši ples naše mladosti.

Stajala je tužna u svjetlosnom dućanu
duša njena je čutila emocija znanje
tu čudesno- umilnu duševnu hranu
hranu srca njenog, njene davne sanje.
Svjetlucavo, kristalni Amorov hram
maglovita sjećanja na ljubavni zov
treperava mladost, djevojački sram
žena sakri žudnju pod nebeski krov.
Miris se širi, dodiruje srce, pokreće prste
kroz okna duše penje se do osjećajnog vrha
milovanjem nježnim budi srce srodne joj vrste
uzbuđuje, dokazivanje ljubavi je života svrha.
Pruža ruku, miluje i udišući guta života krijep
oslobađa, davno u svijesti zatočeni miris
vraća snagu srcu da ne bude, čudak na mirise slijep
da osjeti nježnost ružićnjaka i pomiluje ljubičasti iris.
Ljubav, uzdrhtalost srca najviše joj znači,
u njenoj duši se tajnoviti svjetlosni dućan krije.
Duša njena svoju sjenku čudnim mirisom oblači
amor i psiha, miris ljubavi drevne njeno srce grije.
Zalutala u dućanu snova, ona sreću svoju nađe
znajući da slučajnost nikad ne postoji
da sudbna njena ne dozvoljava krađe
niti pokušaje lažne kojima se vrijednost ljubavi broji.
Izabrali smo najmirisniju ružu, ali nismo imali novaca da je kupimo. Praznih džepova, ali srca punog ljepote, a glave nagomilanih misli doživjesmo prvi zagrljaj i poljubac koji je trajao cijelu jednu kratku vječnost.
S druge strane trga nam se približavala grupa iz "Blata", male kavane na drugom kraju trga. Njihove poetične noći su isto završavale na trgu cvijeća. Pored nas su prolazili mladi Ujevići, Lorke, Jesenjini i jedan bezimeni pjesnik, očiju boje sna.
Njegove oči su mi, pri svakom slučajnom susretu, govorile više od riječi kojima smo se tada služili. Ludilo njihovih misli se jutrima spajalo s zanosom naših. Herojski zanosi naše mladosti su postajali naš život. Bili smo Herosi pred kojima je stajala sretna budućnost, tako su nam govorili, a mi smo ipak htjeli više i činilo nam se da možemo više.