Ljubav dolazi sa zvijezde pod kojom smo rođeni.

"A kad se utješiš (jer čovjek se uvijek utješi) bit će ti drago što si me upoznao. Zauvijek ćeš mi ostati prijatelj.Poželjet ćeš da se smiješ sa mnom. Otvorit ćeš katkad prozor, onako, iz zadovoljstva...Tvoji će se prijatelji čuditi kad vide kako se smiješ gledajući nebo. Ti ćeš im tada reći: DA, ZVIJEZDE ME UVIJEK TJERAJU NA SMIJEH! A oni će misliti da si lud. Baš sam ti podvalio..."


"Svi ljudi imaju zvijezde, ali one svima ne znače isto. Za one koji putuju zvijezde su vodiči. Za druge, one su samo male svjetiljke. Za učenjake one su problemi. Za mog poslovnog čovjeka one su bile zlato. Ali sve te zvijezde tamo šute. Ali ti, ti ćeš imati zvijezde kakve nitko nema..."

"Mali Princ"

Mi naslućujemo beskonačnost našeg neznanja tek onda kad spoznamo nemjerljivost noćnoga neba, je misao koja dokazuje našu znatiželju, čuđenje, vjerovanje i potvrđuje našu neprestanu žeđ za novim saznanjima. Dok u toplim ljetnim noćima promatramo beskonačnost svemira, dok se kupamo u srebrenoj mjesećini i brojimo treptaje očiju neba, veselimo se zvijezdama padalicama, mi se u isto vrijeme pitamo koliko se još tajni krije u tom beskraju. Pokušavamo vidjeti ono očima nevidljivo, čuti ono ušima nečujno, tražimo osmjehe među zvijezdama, osluškujemo žubor nebeskih visina, radujemo se suzama svetoga Lovre, nadamo se ispunjenju ljubavnih želja u toj čudesnoj noći.

Kaže se da nam je znanost raskrinkala dugine boje, oduzela vjerovanje u postojanje malene planete maloga Princa, planete na kojoj sunce nikada ne zalazi, ruža govori, a lisica traži održanje datog obečanja. No usprkost tome mi još uvijek prelistavamo tu davno napisanu bajku za odrasle i pričinja nam se da smo, slično Platonovim ljudi iz špilje, žrtve osobne iluzije stvarnosti, žrtve njenog samo materijalističkog poimanja. Tada nam postaje jasno da nam naša urođena svjest u isto vrijeme dokazuje i pobija našu pravu stvarnost.

Kada stojimo pod suncem, osjećamo njegovo milovanje i slavimo tog velikog boga koji bdije nad našim životima ne razmišljamo o tome da bez njega ne bi vidjeli ni zvjezdanu prašinu ni njegovu vječnu ljubavnicu, srebrnu mjesećinu. Jedan je čovjek pišući poeziju želio dokazati da smo svi satkani od zvjezdane prašine i da ćemo se iskreći jednoga dana svi vratiti među zvijezde.

Kada stojimo pod podnevnim suncem mogli bi barem pokušati osjetiti tu još uvijek ne dokazanu istinu. Postanimo Cesarićeva mala vočka koja stoji ljepotom sunca obasjana, doživimo raskoš tkiva os kojeg smo satkani jer kada se sunce malo skrije nestaju sve te čarolije. Vjerujte mi oko nas trepere malene svjetlucave iskrice, one su suncem obasjane uistinu vidljive, ali mi ne obračamo pažnju na njih.

Prisjetimo se pjesme
A.B. ŠIMIĆA

Čovječe pazi

da ne ideš malen ispod zvijezda!

Pusti da cijelog tebe

prođe blaga svjetlost zvijezda!

Da ni za čim ne žališ kad se budeš

zadnjim pogledima rastajo od zvijezda!

Na svom koncu mjesto u prah

prijeđi sav u zvijezde!

Probajmo, nije teško, te treperave iskrice pratiti očima, nije ih teško uloviti u mrežu pogleda i sjediniti se s njima. Kada to doživimo, kada se počnemo poistovjećivati sa beskonačnosti prostora, tada osjećamo da beskraj izrasta iz konačnosti naših tijela.

Univerzum misaono- osjetilno- osjećajnog u nama, u tom treptaju oka, postaje naša sunčana strana ulice, a naše postojanje u svemiru dobija i pravo značenje. Samo tako stvarno sudjelujemo u vječnoj mjeni dana i noći, proljeća i zime, rađanja i umiranja i utjećemo na širenje svemira i našeg osobnog horizonta i živimo na svojoj maloj planeti, kristalnoj kugli u kojoj sunce nikada ne zalazi, u maloj državi sunca u kojoj je vrhovna vladarica ljubav.

Mnogi kažu da se prostor- vrijeme, ta misaona dimenzija našeg postojanj, ne može vidjeti niti čuti, da ga nemožemo dotaknuti ni udahnuti, ali vjerujte mi, mi je možemo stvarati, oblikovati i naučiti osjećati.

PODIGNITE GLAVU ka nebu, pogledajte u zvijezde i vidjet ćete zvijezdanu prašinu, treperavu istinu našeg istinskog postojanja. Osluhnimo, zvjezdana prašina treperi tonovima nekog našeg drevnog sna, zvjezdana prašina sudjeluje u stvaranju simfonije univerzuma.

Kada zatvorimo oči i gledamo srcem vidjet ćemo ono inače ne vidljivo. Kao djeca smo misaono lutali beskrajem zvjezdanog neba, zamišljali ga kao ocean u kojem žive sirene, ona čudesna bića koja inače susrećemo samo u bajkama, ponekada su tamo lepršale vile i vilenjaci ili naši anđeli čuvari. Mi smo ih onda uistinu i vidjeli, mi smo razgovarali s njima i oni su nama odgovarali. Živjeli smo u Alicinoj zemlji čudesa i sve nam je bilo blisko i naše. Odrastajući smo jednostavno zaboravljali taj svoj unutarnji jezik, zaboravljali gledati i slušati srcem. Danas nam znanost ponovo otvara vrata kroz koja možemo kročiti u pustolovinu snova. Tamo gore među zvijezdama, u tom beskraju se zrcalimo mi sami, ogledaju se naše misli, naši osjećaji, naši osmjesi, treperi naša energija.

Treba samo odrasti do djeteta i početi vjerovati u poetičnost novoizrastajućih teorija o nama i svemiru. Tada sreća kapa sa neba, a ljubav se iskri u sunčanim zrakama koje nas svakoga trena miluju. Zavolimo dan u kojem se budimo, izađimo spremni pod koplja dnevne svijetlosti i tada ćemo i u svitanjima osjećati tu čudesnu beskonačnost u konačnosti naših tijela, osjetit ćemo da smo mi ljubav.

Tada će svitanjem nestati granica između noćnog beskrajna i danje skućenosti, mi ćemo tada osjetiti da smo treperave iskrice svog malenog univerzuma, mi ćemo tada uistinu čuti žubor života, onaj tajanstveni romor velike rijeke bez povratka koju prozaično nazivamo vrijeme i povjerovat ćemo da ljubav dolazi sa zvijezde pod kojom smo rođeni.

Jednostavno ljubav,

šapućem suncu dok

grlim svitanje,

kličem u vjetar i

moj glas se kao Narcisova ljubavnica,

kao besmrtni Eho

širi kopljima dnevne svjetlosti,

nestajući u beskraju, u zenitu sna,

u sunčevom zagrljaju,

u radosnoj kupki sreće.
A onda se u sumrak,

sjajem večernjice, te

čudesne ljepotice neba,

čuvateljice ljubavnog zova,

braniteljica ljubavnih snova,

sretna vraća u moja njedra.

Dok se pale oči neba, a Oliver pjesmom jeca u vjetar

Za mrvu tvoje ljubavi ja molim te.

govorim tiho, najtiše što mogu, šapćem da sebe ne probudim, šapćem da tebe, ne probudim iz ovog dugog i lijepog sna.