Mittwoch, 16. September 2009

Makovi




LUNINE TUGE


Večeras luna snije još tromije no prije,
Ko lijepa žena ležeć na jastucima silnim,
Što ruke rastreseno klizi, meke i tihe
Po grudima, ko pred san, po obrisima svilnim:


Na glatkome satenu tih mekanih lavina,
Zamiruć ko da Ijubav snubi i svijest gubi,
Očima bludi iznad vizija, bjelina,
Što lazurom se penju ko cvijet, što svemir ljubi.


Dok ona katkad znade na zemlju našu kradom
Suzu od čežnje spustit, ko prevarena nadom,
Tad pjesnik, što mu snove mašta razgoni živa,


Na dnu svog dlana hvata tu blijedu suzu palu,
Iz koje zrake bliješte ko na skrhanom opalu,
I u srce je staviv, od sunčeva sjaja je skriva.

Charles Boudlaeire










Osluškujem vjetar šumi drevnu pjesmu o Luninoj tugi, šapuće mi da ona noćas snije tromije no prije, ta ljepotica noći svoje ruke širi po satenu glatkom, dlanovi se njeni lazurom penju kao cvijet koji svemir ljubi.

Na hridima drevnih oceana, na liticama vječnog umiranja, nekad su cvali ljubavni cvjetovi, Baudelaire- ovom buntovničkom dušom u cvijetove zla pretvoreni, a onda dotaknuti ubilačkim dahom jedne nesretne duše u ledene cvijetove preobraženi.

Dok Luna ponekad u san kradom suzu od čežnje spustit, ona prevarena nadom, žena bez snova na dnu svog dlana hvata tu blijedu suzu palu, suzu iz koje zrake bliješte kao na skrhanom opalu, stavlja je u srce, da ju od ledenog daha skrije.

Bila sam u pustinji osjećaja, osjetih hladnoću, osjetih ledeni vjetar iz kristalnog dvorca nesretne kraljice, žene bez srca, žene bez duše, žene koja tek nesretna životom luta, žene koja drugima, lepršavošću rijeći, površnim poljubcima zaleđuje srca, poziva ih na zvjezdane staze krijući se iza maske lažnoga sanjara, poklanja svjetlosni zagrljaj, a iz dubine njenog bića samo hladnoća suklja.


Mak taj treperavi cvijet u zvjezdanim ljetnim noćima, Luninom tugom dotaknut pretvara svoje latice u svilene jastuke na kojima ljepotica, sunčeva nesretna ljubavnica, svoje suze prosipa, a nesretna duša ih u ledene cvijetove pretvara.

Bilo je kao na prvom ljubavnom balu, bilo je kao na energetskoj livadi istinskog postojanja, bilo ja kao u davno pročitanoj bajci. Stajala sam zaleđena srca na krhotinama vjerovanja. A onda vidjeh svjetlucave makove.

Zlim dahom zaleđeni pupoljci iz drevne oluje ruža, toplinom tvoga pogleda odleđeni, odjenuše krinoline i lepršavi, ti čudesni poljski cvijetovi, obgrliše lakoćom dodira moje uzdrhatalo srce. Pogledah u tvoje oči, i vidjeh mjesećevu prašinu, vidjeh sjenku moje duše snene, začuh šapat dobrih starih vremena i utonuh u san.

Kraljica noći



Kraljica noći, ljepotu života odaje,
trepereći kao kristalna kupola
nad ovim trenutkom spoznaje.






Teške od ljepote, nježne od dobrote,

dvije ruke se susreću u sjećanju i iskre u srcu gnjezdo toplote.


Beskrajnim sjajem okrunjena,
čudesna i snena
noćna plesaćica,
pali oči neba i igrajući se sa svjetlom i tminom

na čarobnom tepihu jezdi beskrajnom dubinom.

U ovo doba gluho
budna od ljepote promatram
tu čudesnu igru duše i njene sjene.

Trepere lampioni na krabuljnom plesu duše,
smjenjuju se maske na horizontu svijesti,
iskre nebeske svjećice i tamu guše
i krase ljepoticu kristalima životne radosti.


Ljubav, ta noćna kraljica
sa zvjezdanim dijademom u kosi,
je životne strahove
pretvorila u zvjezdane slapove,
u mom kaosu
izgradila gnjezdo spokoja i radosti,
otvorila vrata blagosti,
u knjizi života je zapisana nova stranica,
novi izvor snoviđenja
i ja
zakoračih u srebrenkastu odaju buđenja.




Osluškujem muziku trenutka,
ples duše i njene sjenke, sa lica se gubi tuge maska,

osjećam flamengo srca,
čujem svoje korake i osjećam oluju jutrenja i
odlučujem se za ljubav.