Za ljubav nisu uvijek potrebna osjetila.
Sjećam se, nebo je bilo obično, a meni se činilo da se ostvarivalo mojim osjećajem žudnje i da mogu treptajem oka osigurati budućnost.
Što je preostalo od Kapi Mnemozine? Sretni trenuci
zaustavljeni u memoriji srca.
Disonance između suzvučja daljina, tragovi u rijeci vremena.
Dolina zelene rijeke,
vjetar u krošnji breza , duša djetinjstva ovijena zavojnicom vječnosti.
Lahorastom milinom uranjaš u trenutak, vraćaš me iz sužanjstva, ubijaš hladnoću, ritmom srca opisuješ mene u meni.
More romorom gasi žeđ za snovima, na lazuru neba bijela Luna ocrtava puteve ka beskraju
univerzuma. Nedokazivost istine se
sanja.
U zrcalu zbilje nema anđeoskog odraza, tek osjećam njegovo postojanje u tvojim očima.
Krstila sam ga tvojim imenom.
Tiho i elegantno, kao crna pantera spušta se noć. Teške
od zvijezda vise ruke neba nad prozorom.
Velika srebrna lopta, zapletena u baršunastoj mreži čuvarice
snova razbija tminu zaborava.
Sjećam se , nad nama su tihovale zvjezde, dokazivale našu nedjeljivost od kozma. To je
bio trenutak u kojem izgovorih…
"Vrijeme oluje ruža si pretočio u osjećaj
lahoraste miline."
Na terasu preko usnulog cvijeća se, u svom
ljubičastom ogrtaću, penjala zora. Zatvorila snove u sunanu kutiju i prosula svježinu
na umor naših zagrljaja.
Ruke, poludjele od žurbe, ruke koje su jedna drugoj oduzimale dodir, sluh koji se samo do mojih ušiju zapošljavao glasovima iz daljine, oči koje su vidjele dalje od horizonta i bivale brže od brzine svjetlosti i vraćale mi pogled na sjenku koja me je pratila.
U tom trenu nije bilo nikakvog ograničenja između stvarnosti i sna.
Akt mašte je ljubav pretvarao u sliku pejsaža nekog davno sanjanog svijeta.
Akt mašte je odlučivao o rukama, ušima i očima,
anđeoski miris jasmina se širio prostorom te zimske idile moga sna.
Smješim se još uvjek prisjećajući se trenutka u kojem sam spoznala da nešto drugo u meni odlučuje što će raditi moje ruke, što će uši slušati, oči gledati, koji mirisi će me opijati.
Ljubav je zamirisala jasminom,
umjesto snježnih pahuljica pred mojim očima su lepršale latice bijeloga cvijeta.
Do tog trena je srce otkucavalo samo svoje probne otkucaje, ponekad preslabo, a onda opet prebrzo,
a onda odjednom, osjetih kako se sjedinjuje s tonovima nekog drugog srca.
Srca dva su počela odkucavati život kao simfoniju sna.
Oči su treptale, a uši, one su slušale otkucaje srca i treptaje očiju.
Ljubav je od osjetila učinila moje sedmo čulo koje u meni živi svojim životom,
i više nema sati, dana, godina, sve je samo trenutak ljubavi.
Među otkucajima srca se širi prostor i nastaje vrijeme,
za ljubav doista nisu uvijek potrebana osjetila.
