Donnerstag, 7. Februar 2008

Ljubav njemu iz svih mogućih razloga


Jezik kojim govorimo je kao koža, koju obostrano dodirujemo. Riječi postaju prsti koji završavaju svojim vršcima na mom tijelu. Naučio me je ponovo voljeti razgovore koji se pretvaraju u suptilni doživljaj obostranog pripadanja u diskusiji bez krize i unutarnjeg konflikta. Mi plešemo u slobodnom prostoru osobnih ideja, sve je "deja vu" efekt i sve je uvijek novo, u trenutku koji se ponavlja i traje.
Ljubavna novela je uvijek priča o ljubavi sa sretnim završetkom. Ona često izgleda kao unaprijed određen program, kulminirajući zaplet situacija koji se mora odživjeti da bi na koncu ljubav pobjedila. Jeftini ljubavni romani hrane duše nesretnih, iz njih nastali filmovi povećavaju kvotu gledaoca, prelaze u sapunice koje zaglupljuju nacije.
"Izađimo iz kruga vremena " reče
"Uđimo u krug ljubavi " rekoh
To je bio trenutak otkrivanja nove strane svijeta, totalno ujedinjenje u savršenstvu snova.
Od onda više nisu potrebna pitanja:
" Voliš li me? ", a još manje odgovori:
" Ja te volim."
Ljubav je postala vrijeme u kojem je sve ljubav i mi više ne uptrebljavamo tu "otrcanu riječ".
Nova strana svijeta i naše peto godišnje doba, život u punom sjaju slobode i demokracije srca je svako jutro novi izazaov.
"Zavoli dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja i onda ćeš znati da li je moj glas budućnost koju želiš."

Prije dvijetisuće i tristo godina je Aristotel tvrdio da je sreća jedino što čovjek istinski treba. Sreća je stanje za koje moramo biti spremni, stanje koji svaki za sebe samoga mora kultivirati i mora znati braniti.Razgovori koje vodimo između čitanja i pisanja otvaraju mi uvijek nove horizonte prekrasne spoznaje. Naučila sam upravljati unutarnjim iskustvima, sama određivati moju životnu kvalitetu i poštivati njegovu. Shvatila sam da traženje sreće vodi u slijepu ulicu vječne nesreće. Sreća se događa i traje, ona je uvijek tu, uvijek u nama samo ju treba znati prepoznati.Ona je jutro puno kišnih oblaka nad dolinom u kojoj se budimo, mijaukanje mačka pred zatvorenim vratima terase, miris jutarnje kave, njegov osmjeh i rečenica:
" Nad našim gradom vila kliče, gdje si moj mali drumski razbojniče."
I onda sam sretna bez razloga, sretna jer čujem njegov glas, jer se tuširam, oblačim, radim, sretna sam jer je počeo dan ali i zato što će doći suton, vrijeme između juga i zapada, a onda večer, pa noć, pa opet jutro.
Na pragu moje duše su osjetila, moji prozori u svijet. Njima napuštam tijelo i živim u božanskoj stvarnosti koju mislima preobražavam u život i vraćam je tijelu.Sjedim za računalom i pokušavam opisati trenutak potpunog mira i opuštenosti u ovom hramu koji zovemo dom. Ispred mene na prozoru stoji statua nasmješenog Anđela. Ispred prozora se širi vrt pun cvijeća bez godišnjeg doba. Otok na kojem smo pronašli san se kupa u suncu i moru. To je svijet cvijeća, misli i muzike. Mi živimo priču i volimo snove.
"Razbojniče" prekine moju misao moj bezimeni pjesnik "ovo vrijeme je tren za šetnju. More nas zove svojim valovima da sutonom osmislimo dan"
U takvim trenutcima naša životna priča prelazi u bajku i mi obično zagrljeni hodamo hridima obale i slušamo muziku vjetra u hiljade godina starim krošnjama drveća. Put do obale je posut laticama cvijetova koje smo nazvali nespavajućim, jer nikada ne otvaraju do kraja pupoljke i ne odcvjetavaju. Pupoljci traju kao i san.
"Volim tvoje ime" reče mi pjesnik gledajući pučinu koja svjetluca uvijek novim dimenzijama našeg vremena.
"Ti voliš boginju u meni" rekoh tiho
"Ne, ja volim sjećanje na nju, jer to je uvijek novi trenutak vječnosti u tebi" odgovori on mirno.

Gledam more i tisuću nijansi stvarnosti ovog trena, osjećam miris njegovog tijela pored mene i on se mješa s mirisima cvjetnog saga po kojem šetamo. Čini mi se da je to miris ljepote nekih prošlih vremena, ljepota sjećanja postaje stvarnost.
"Mirisi me opijaju tvojim postojanjem " odgovorih mu smješeći se
"Zatvori oči na tren i misli će te odvesti tamo gdje spavaju tvoja sjećanja" dotaknu me njegova misao.
I tu iza spuštenih trepavica se odjednom pojavi vjerovanjem izgubljena domovina i vrijeme našeg buđenja i sazrijevanja. Muzika mladosti odjeknu u našem zagrljaju.
"Ja mislim da je ovo pravi smisao našeg postojanja. Sinestezija naših osjetila nam uvijek otvara vrata vremena i mi smo uvijek tu i tamo" rekoh tiho ne otvarajući oči
"Čuješ li daleke tonove univerzuma, osjećaš li mirise lavande i pokošenog sijena?"
"Osjećam mirise dunja, vanilije i cimta, čujem tonove " Oj pastiri čudo novo, jestel ikad vidjeli ovo" i vidim okićeni bor i zapaljene svijeće"
"Tu iza tih osjećaja je naša stvarnost, naše istinsko postojanje" njegova misao je blaga i odlučna u isto vrijeme.
"U našim mislima i željama je kompas koji nas vodi sretnim trenutcima i zokružuje naše vrijeme u krug ljubavi, mali moj drumski razbojniče" završi on svoju misao.
Otvorih oči. Njegova široka ramena nad mojim licem stvoriše osjećaj sigurnosti u meni.
"Tvoje ime je prošlost koju od rođenja nosim u sebi" reče mi sretno
" Podsjeća me na dolinu djetinjstva i močvaru u kojoj smo slušali tišinu. Njime čujem graktanje divljih ptica koje smo lovili, ali vidim i mjesečevo srebro okupano u rijeci i osjećam miris blata kojim sam odlazio u selo mojih praotaca."
Ovo je trenutak prave istine u nama, to je znanje koje stičemo u misaoni Proustiani, to je osjećaj koji nosi već otrcano ime ljubav.

Lutanje životom je od nas tražilo rješavanje zagonetki, donošenje odluka, završavanje zadataka ostvarenje egzistencije i sigurnosti za stare dane. Savladavali smo prepreke i penjali se zamišljenim Jakobovim stepenicama ka nebu uspjeha. No to je bila polovična sreća i nepotpuna stvarnost. Zbog njene polovičnosti mi smo zaboravljali trenutke sreće koji su nas u odvojenim životima hranili i stvarnost se svodila na puko preživljavanje. Susret, one davne jeseni na željezničkoj stanici, spoj bogova u nama, je otvorio vrata trenutku koji zajedno živimo.U njemu sam otkrila trenutak u kojem trajem već godinama, sreću na izvoru u zemlji dobrih ljudi, planinu ispod koje se rodio Bog i zvijezdu vodilju ka vratima vremena u zemlji koja se kupa u toplim bojama zalazećeg sunca.

Njemu iz svih mogućih razloga poklanjam najljepši osjećaj koji mogu utjeloviti u sebi, dobru staru, vječnu ljepotu svjesnog postojanja.

Semiramidini vrtovi


Ponekada ne znam da li je sjećanje ili tek neki davni san jer dohodi u trenutcima snenim, u treptaju oka u kojem se gasi dan. Lebdim kroz arkade, karijatide, zavjese od svjetlosti vječne, jezdim putevima što ka sreći vode, vidim u paperju mekom drevnu građevinu, Semiramidini vrtovi, ta davna oaza u pustinji srca, se u beskraj šire, cvijeće cvijeta i mirisom mi šapuće legendu o nestaloj zemlji, zemlji zatrovanoj olujom ljudskih taština, o labirintu sukoba mržnje i strasti.
Tada pred očima duše zasja ono drevno zdanje i u srcu mome zaiskri tajanstveno saznanje, kao želja neka pusta o kojoj mi tiho šapuću neka snena usta. Odlepršaj sada ovim svijetlosnim tragom, zakoraći u dimenziju čudesnog vremena poete, u željeno vrijeme čudotvorca riječi u osjećaje Marcela Prousta.
Umorna od dnevne kronike, od sukoba taština, od zastrašujućih vijesti, od prijetećih slika, predajem kormilo moje galije snene, galije pune neprocijenjivog blaga, u ruke nježnoga neznanca, u ruke nevidljivog, ali dobročudnog boga. Šapat se širi nad koljevkom noći, to trepereve zvijezde poeziju duše pišu, srce biserima sjajnim ucrtava nove osjećajne staze, koje zaobilaze zlobnih, nesretnih i lažnih srca uvrede i napamet naučene neke prazne fraze.
Tužne misli skupljene i zapletene u razuma mrežu zatrepere novim istinama i svjetlucajući u zagrljaju svijetla, prevode sve ono ružno i tužno u ljutnji i slutnji izrečeno, na jezik duše, simfoniju sna, u drhtaj tek osjećajima znan. Mjesec, taj sneni nebeski lutalica, prostire postelju u koju snena srca liježu i daruje im čudesno sjećanje na cvijetnu oazu u pustinji asfalta kojim se dnevno kreću.
Zaustavljena u trenutku sreće, vidim vrijeme kako svjetlucanjem svijeće novu legendu piše, vidim prohujalu ljepotu iza koje ostaju tragovi na sanjivoj stazi kojim se ustreptala duša kreće, tragove na mliječnome putu božanstvenog sjaja, sjećanjima davnim skrivenima u dubini ovog snenog beskraja.

Misao postaje svjetlucava slika, zatrepere u meni neke nove osjećajne strune. Sunce simfonijom boja, sonatom mjesećevih niti, strunama anđeoske harfe, širi svjetlosni zagrljaj i umiruje moje uzavrelo bilo. Na izvoru sna, srce univeruma, nevidljivi dirigent svemirskog orkestra, uspavanku svira čuvstvenim nemirima i tada spoznajem da je sve što osjećam tek zagrljaj dnevnih istina i mojih snoviđenja.
Volim taj čuvstveni nemir što u sutonima nad koljevku noći prosipa svoj sjaj i svaki odsanjani san pretvara u mirniji dan. Onda šapućem sjetna jednu drevnu pjesmu, stih napisan jednom kojeg više nema.

Dođi, zagrli me,
voli me u zemlji
koju smo zajedno
gradili u snovima........

Bilo je to davno
na ravnicama uz veliku rijeku
tamo gdje je ostao dio mene
tamo gdje smo položili ispit zrelosti
tamo gdje smo prvim poljubcima učili opraštati
tamo gdje je ljubav izržavana deminutivima.

Dođi, zaboravi da smo odrasli.
Zaboravi da su diplome
naše zrelosti
već davno, jako davno postale punoljetne.

Dođi jedno veče i donesi snove
snove ogrljene čekanjem trentka,
trenutka koji nismo spoznali.
Kairos nam pruža još jednom svoj pramen
dođi s buketom ljubavi i
mirisom uzbuđenja

Dođi, ispruži ruke
i voli me, jednostavno voli
u zemlji koju smo zajedno
gradili u snovima............

Ljubav i osamnaest crvenih ruža


Evo jedne pjesme iz davnina, 06. 10. 1978

Poklonio si mi
osamnaest crvenih ruža,
sve zvjezde s neba
i budućnost u celofanu.......

Zagrljajem si želio
ubrzati okretaje zemlje,
oživjeti vjetar s planine
pojačati sjaj sunca........

A nisi osjetio da nam kradeš mladost,
bezbrižnost,
sne.

Želio si sreću,
a prostor u kojem smo snivali
je bivao sve manji.
Želio si ljubav,
a ja sam se borila protiv navika.

Bilo je to davno,
u vremenu poezije i ruža,
tek danas bih znala
navike pretvoriti u ljubav.

Pokloni mi još jednom
osamnaest crvenih ruža.
Dogodilo se na jedan rođendan
Bio je to treptaj oka, Kairos u dolasku, trenutak u kojem su nebeski vranci jezdili granicama uma, a Kairusova vaga je vagala dušu, srce i tijelo. Osjetih harmoniju bića i zavoljeh svoje strasti, one strasti koje spoznat nisam znala ili možda samo nisam htjela. Ljubav, ta čudesna boginja neba, ljepotica noći, Venera koja se bez srama pred sijačem zvijezda noćima presvlaći i u odorama vječnim najavljuje sutone i pozdravlja svitanja, ta čarobna snaga nebeskoga sjaja stvori snagu kojom sjenka duše sve boli, strahove i nesretana stanja preživljava.

Što joj je kazivalo podne jučerašnjeg dana?

Život pod groznim suncem,

isušeno korito velike rijeke vremena.

Bila je žedna, a uokolo nje mrak pod rascvjetalim suncem,

zenit tužnoga dana i strah u treperavom srcu.

Zalutala je u močvari nekog još nedosanjanog sna

vidje u očima ono njenim očima nevidljivo,

spozna da postoji netko,

netko neznan, a ipak znan.


Željela je vidjeti sunce, a svuda uokolo tama,

željela je čuti glas Sreće,

a svuda zvukovi tuđih života,

željela je sanjati,

a budili su je krici uspavanog trenutka.

Zalutala u močvari snova,

omamljena strahovima ona poželi ubrzati vrijeme.


Na rubu svijesti začu glas istine u stihu drevnog pjesnika:


"Patnja zadaje bol samo zato što je se bojiš.

Ona te proganja zato što bježiš od nje.

Ne moraš bježati, ne moraš je se bojati. Moraš voljeti...

Dakle, voli patnju.

Nemoj joj se odupirati,

nemoj bježati od nje.

Okusi kako je ona u dubini slatka,

predaj joj se i nemoj je primati s mržnjom.

Tvoja mržnja je to što ti nanosi bol i ništa drugo.

Patnja nije patnja, smrt nije smrt, ako ih ti ne učiniš time"


Oko nje mrak,

a u daljini smijeh odraslih,

smijeh djece,

zvono s neke crkve raspolovi dan, a

Ona još nije vidjela sunce,

u zenitu tog tužnog ljetnog dana.

Ona pruži ruke ka naslućenom suncu i

iz kaosa njenoga sna,

iznenada, čudesnom kočijom nebeskih vranaca
dojezdi Kairos na dlan.

Jedan svjetli pogled izroni na obali mraka

i dotkanu je kao vjetar

u sutonu razbijajući tugu odlazećeg ljeta.

Opijena blagošću njegova glasa ona zaustavi trenutak,

njen lagani čun zaluta među lotose.

Na laticama suze,

crveni odsjaj zalaska sunca,

čovjek je sjeo u čun pored nje i hladno,

suho korito rijeke progovori toplinom.

Ljeto, to naglo ljeto,

spusti zavjesu, jesen je stigla tiho,

cvijeće umire u vrtu,

a rijeka bez povratka oživje ljepotom prohujalih dana.

Ja ipak živim u Arkadiji, pomisli Ona gledajući laste kako odlaze.

Jučer su mislili jedno na drugo,

na oba mjesta lijepa tuga i tragovi straha na obrazima.

Noćas se nad njenim čelom rađala

neka nova istina.

Suton otvori oči neba,

da ne zalutaju u tmini strahova.

Orionovo sazvježđe prosu zlaćanu prašinu,

Jakobove ljestve,

trag treprave sreće među jastucima i Oni utonuše u san.

Na nebeskom balu jedna mala zvijezda zaigrana razbija nedoglednu tminu, ruši tajnovitu tamu i plešući po nebskom cvijeću iskri uvijek sretna, svim zalutalim putnicima i svim ljudima na svijetu, samo sreću.

Njena svjetlost davna na dugačkom putu prošla je kroz galaksije razne i dotakla mnoga nevidljiva sunca, kupala se u oceanima noću, zrcalila u ledenjacima i pahuljicama svakog svjetskog, planinskog vrhunca. Gledala je u silvestarsko nebo, zvijezda mala zaigrana na horizontu s trenutkom mladim, mlado ljeto slavi. Srce njeno trepti ritmom skrivenom u njenom svijetlu, u dubini tog čudesnog pogleda snena, zaigrano sjetna vidi duše svoje sjenu, zrcaljenje putnika bez cilja, vječnog lutalicu u čizmama od tisuću svijetlosnih milja.

Pružila je ruke ka malenoj zvijezdi, zvijedi koja godine njenog života u svjetlosti svojoj krije, zvijezdi koju ljudska ruka još dotakla nije, zvijezdi sjajnoj, njenog rođenja znakom i čudesno se svijetlo spušta njenim svjetlucavim tragom. Bisere joj šalje ta, vječne ljubavi stvoriteljica snena, bisere za nisku svih prošlih i dolazećih ljeta.

Promatrala je kako beskraj nebeskim cvijetovima cvijeta, silvestrovo već na istoku rudi, osluškuje tu čudesnu simfoniju svijeta, lepršavu pjesmu u svjetlosnom zagrljaju sjedinjenih vječno sretnih ljudi. A ljepotica bajna, njena zvijezda sjajna, sije sjeme bisernoga zlata i posvećuje svaka srcem srcu srcem otvorena vrata.
Ljubav kaplje zvjezdanim prahom sa zvjezdanog neba, biserna kiša, suze radosnice, čudesna ljepota koju svako živo biće, svako ljudsko srce treba.


Netko pokuca na okna njene duše.

Ona otvori oči.

To je bude suze neba.

I nebo je noćas plakalo od sreće,

pomisli gledajući kako se duga širi jutarnjim nebom.

Bojama neba sjedinjeni,

Oni misle jedno na drugo,

na oba mjesta nemir i

želja da ovo svitanje bude svitanje spasenja.
Dobila je još jednom osamnaest crvenih ruža i sve zvijezde s neba.