Freitag, 20. August 2010

Na obzoru sna.






Nikada ne dolazim sa željom da uronim u perivoj tvojih snova koje si razasuo po tajnovitim obroncima jave. Osluškujem šaputavu svjetlost tvoje duše i klanjam se tvome umu ogrnutom plamenim jezicima znanja. Ne dolazim u tvoju blizinu da bih krala nebeske cvjetove tvoga univerzuma, cvijetove koji blješte snagom tvoga bića, cvjetove koje si godinama sadio u perivoju svoga sna. Samo ponekad, u tajnosti uzdrhtale duše poželim da me odjeneš zlaćanim prahom tvoga svemira i da ja, dijete sa asfalta, osjetim ljepotu doline zelene rijeke u kojoj smo slušali tišinu. Ti stojiš na obzorju svakog sretnog trenutka, stojiš na rtu dobre nade, na hridi pored mjesečeva hrama i sjedinjuješ noć i dan zagrljajem ljubičastih sutona i kristalnih svitanja. Pozivaš me u lagani čun herojskih zanosa i onda veslaš ka močvari u kojoj rastu lotosi u čijim laticama se skriva čudesna spoznaja vječnosti. Vodiš me kroz rukavce bezvremena do izvora na kojem se rađaju vjetrovi, da osjetim lahor trenutka prije nego postane vrijeme, prije nego se sljubi sa kopljima dnevne svjetlosti i nestane u beskraju kamenih gradova, u onim utvrdama gdje ga, na sajmu taština, prodaju za šaku kovanica. Tada sama sanjam san za koji sam vjerovala da se izgubio u prohujalim danima samoće. Tvoji šapati, ta vihorasta muzika tvoga srca, su slični cvrkutu ptica u krošnji svijesti. Jutrenje ovog divnog osjećaja razbija tminu prošlih noći i na horizontu duše se iskri duga puna poezije isplakanih suza. Nikada ne dolazim da bih krala plodove začarane šume tvoga bića, nego da vidim rađanje sunca na obroncima srca, da vidim kako se njegove zrake probijaju kroz kristaliće sna i miluju dušu opipom davnih snoviđenja. Srce ulovljeno u zamke svjetlosti tvoga bića otvara okna i dozvoljava mirisu tisućljetnih cvjetova da ga omame sretnim trenutkom buđenja u svitanju procvalom ljepotom zajedništva u tišini svjetlosne muzike sna.

http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://sretan-trenutak.blogspot.com/

Mittwoch, 18. August 2010

Pronađen izgubljeni osmijeh.





Grad u kojem sam odrasla, njegove ulice i trgovi su bili puni sjena prošlosti. Koračala sam uranjajući u mirise nekih davnih slika, u melodje balada kojima smo slavili sutone u vremenu oluje ruža. S ovog asfalta sam krenula u nepoznatom pravcu tražeći sreću i izgubljeni osmijeh srca. Vratih se jedne jeseni i prošetah uspomenama. Ljubav me je dočekala na trgu cvijeća, ljubav odjevena u miris pečenih kestena i umirućeg lišća. Osjetih proljeće u srcu, renesansu osjećaja, lakoću postojanja. Ljubav o kojoj sam pisala, koju sam sanjala i živjela sama, te večeri, osjetih u povjetarcu, vidjeh je na nebu među zvjezdama, prepoznah je u sjeni koja me pratila, u letu noćne leptirice oko svjetiljke. Smješila mi se iz zrcala beskraja i pozivala me u pustolovinu jednog drevnog sna, jedne čudesne himne ljubavi. Naslutih osmijeh srca, osluhnuh šaputanje duše, zaustavih se pred Talijinim hramom i začuh glas koji je mjesecima bio tek žubor ponornice koja se probijala kroz kamenjar mojih neživljenih trenutaka.
"Tko ste vi moji sudci i krvnici. Jeste li ikada čuli pjesmu ljubavi, pjesmu koja nečujna ozvučuje cijeli svijet. Ja sam slušao tu melodiju i pokušao je slijediti svim svojim snagama. Kada sam na tebe mislio, čuo sam simfoniju univerzuma, govorio je vjetar, govorilo je sunce i govorili golubovi po krovovima. Sada dok mislim na tebe misao je i put k meni samome. Ti si u mom srcu, a ja sam sam dio tebe ti si moja sudbina i moj san, ti si ja."
Osjetih treperenje leptirića u tijelu, uzburkanost sna u sebi, sna koji živim već godinama. Svjetlosna muzika tog trenutka postade emocija u koju se slio dobro poznati lik ljubavi. Svijet koji je izgubio dušu je samo loša kopija onog nekada idealnog modela. Takav svijet se vraća u kaos, u vrijeme prije vremena. Božanski osjećaj postojanja u svijetu snova dok oko mene tutnji život, je bila tajna želja mog djevojačkog srca. Na granici između sna i jave odživjeh studentske dane ne spoznavši istinu kraja sna i početka života. Te večeri shvatih da je ono što primjećujem i osjećam u blizini drugih, ono što oni čine ili ne čine, ono što mi se pričinja lijepim i dobrim, zrcaljenje unutarnje snage koja se krije u svakome od nas. Vidljiva ljepota i osjećaj, koji me prožima osjećajući tu snagu, se sjedinjuju i daju oblik tom nevidljivom, ali cijelim bićem osjetljivom osjećanju osjećaja. Osjetih zagrljaj duše i materije, uđoh u labirint kristalnog svijetla svijesti, u svijet stvarnog postojanja i vidjeh u sebi oči ljubavi, prepoznadoh svoju dušu u duši univerzuma, doživjeh osmijehe mojih ćelija, osmijehe u kojima se kriju duše mojih praotaca. To je bio trenutak moje istinske ljubavi prema životu, trenutak u kojem se osmijeh širio cijelim tijelom, erupcija sreće, krater u kojem je latentno životarila lava istinskog postojanja. Predadoh vlast svijesti snazi duše, udomih sve želje i žudnje i osjetih sjedinjenje svih energija u ženu koja uistinu voli. Cijeli moj život, ono što sam prije samo gledala, slušala i dodirivala izvan sebe, mi sada izgleda kao rijeka optičkih varki u kojoj su svjesna zabluda i bezbroj laži određivali smisao i stav života. Shvatila sam da će ono, što sam nazivala stvarnost, ostati jedno veliko, napuhano ništa, ukoliko stvarno ne osjetim u sebi smijeh, te čudesne titraje svevremena. Ljubav, latentna vatra vječnog postojanja, osjećaj sreće koji je godinama tinjao iza mojih misli, buknu te večeri plamenim jezicima i ja se sretna ponovo osmijehnuh sretnom trenutku buđenja.

http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://sretan-trenutak.blogspot.com/

Sonntag, 21. März 2010

Čovjek je jednostavno ljubav




Čovjek to anđeosko, golo rođeno biće je jednostavno Ljubav. Njegov život je ljubav, njegovo djelo je ljubav. Otvorena srca čovjek u čovjeku korača trnovitim stazama uspinjući se ka zvjezdama. Ljubav prepoznaje ljubav, ljubav osjeća ljubav, ljubav stvara ljubav. Čovjek u čovjeku prepoznaje čovjeka, čovjek čovjeku u tuzi, nesreći i brigama otvara srce. Čovjek u čovjeku je zrcalo u kojem se ogleda ljubav, zrcalo u kojem treperi čudesna energija njegova srca i mijenja izraz njegova lica jer se u čovjeku zrcale brige, tuge i sreća drugog čovjeka. U osmjehu, u suzama, u sitnim borama oko usana i očiju, u pogledu se zrcali srce čovjeka u čovjeku. Čovjekovo lice je anđeosko ogledalo u kojem izranja slika duše, lepršava dobrota, toplota i ljepota njegova unutarnjeg sunca. Čovjek u čovjeku otvara svoje srce i upija boli, upija tugu, upija brige drugog otvorenog srca. Što mogu srca dva učiniti u ovom čudesnom svijetu? Sjedinjena na svjetlosnoj stazi života dva srca tkaju najvredniju sunčanu oazu zajedništva. Čovjek, to anđeosko biće je jednostavno ljubav, čudesna slika satkana od najvrednijeg tkiva svemira, slika uopkvirena u ljubičastom bojom drevnih snoviđenja, čovjek u čovjeku je zrcalo duše svemira izronjeno iz srca univerzuma.

http://sto-je-zivot.blogspot.com/2008/01/o-srei-i-ljudima.html

http://sretan-trenutak.blogspot.com

Peta dimenzija satkana od Venerinog zlata


Lutam snena sanjanim beskrajem vremena, srebrenkasti sijač zvijezda plavetnilom jezdi milujuć' me suptilno nježnim zagrljajem sjena u kom se srce utaplja u mitu o dalekoj zvijezdi. Pred očima trepti pozornica neba satkana od misli, sjenki, uspomena, slijedeć' put astralni Apolona Feba i istinu da stalna je tek vječna mijena izrasla iz uzavrele sreće nebeskih pjena. Blješti scena neba pod svjetlosti srca, a na rampi sjenka moje duše snene, ljepotu proteklog vremena sad grca,a davne tuge u tmini sakrivene, tuge vagom trenutka izmjerene, tuge u pjenu sreće pretvorene.Na čarobnom sagu treperave noći pegaz moje snove nosi u carstvo vremena i božanske moćii sakriva ljubav u Venerinoj zlaćanoj kosi. Na baršunu mekom, paperju od svil, na blještavom sagu mjesečeva praha srećem dobre, snene djetinjstva mog vile i zrcalne mrve duševnoga straha. Nižu se ostatci i tuge i sjete, srce slaže novu uspomena nisku, reda ih ko zrnca od krunice svete, u ljepotu duši probuđenoj blisku. Simfonija neba, nježna pjesma, duše treprave strune, iz školjkinoga tkiva potresnu baladu svojim dahom guše šapćuć' sjenci njenoj, dušo još si živa.Sjenka duše moje sad baladu piše trepereći kratkim trenutcima sreće, srce sklada nježnu simfoniju kiše, a život se tragom Venerinim kreće. Snovi se rađaju iz sutonske zvijezdekočija me nosi pod koplja svjetlosti vranci moje svijesti sad beskrajem jezde, pjenušajuć pjenu ljubavne milosti. Dlanovi neba miluju ovu divotnu noć, dodir kojim iz duše prognana je tamaudišem ljepotu i darujem duši moć i spoznajem srcem, više nisam sama. Kličem sretna novoj čudesnoj ljepoti, trajem u trenutku istinskoga sjaja, zahvaljujem bogu na njegovoj dobrotina ljubavnoj igri bez početka i kraja. Na izvoru davno dane mi sudbine, osluškujem žubor pjenušavoga sata, uranjam u duše tajnovite dubine i živim život tkan od Venerinog zlata.

Simfonija tišine


Teške od zvijezda i baršunaskog ogrtača vise ruke neba nad terasom u ovom gradu u srcu Europe. Noć punog mjeseca je prosula plavićasti veo nad naše duše koje uzdrhtale promatraju tisućljetnu reprizu one davno uspjele premijere. Svjetlost se u staklenim cipelicama šulja kroz tišinu i uvlači u srce, ovija se kao prelijepa žena oko tog čuvara mira i pretvara ga u snenog izdajicu unutarnjeg blaženstva. Sjedimo u udobnim foteljama i kao i uvijek u takvim večerima ispijamo iz velikih kristalnih čaša kraljavsko piće. Vjetar donosi miris proljeća koji se miješa sa mirisom dozrelog grožđa i okusom Cognaca. Slušamo tišinu prepunu uzbuđenja i obećanja da će ovo čudesno plavetnilo beskraja ljubav još jednom zatvoriti u najsitnije pore sjećanja, sakriti je u onaj najtiši dio uspomena, u onaj dio kojim osluškujemo tišinu istinskog postojanja u sretnom trenutku bezvremenog sjedinjenja. Osjećam tvoj pogled kao milovanje, osluškujem tvoje disanje kao sonatu vjerovanja, miris tvoje kože uranja u mozak i oplemenjuje prastaro središte njuha, budi ga iz uspavanosti i ja njime vidim tvoju uzdrahtalu dušu. U meni se budi ona mlada djevojka koja je, u ovakvim noćima, u uvali naše mladosti, na pješanoj plaži prvih nemira, ispijala nektar sa tvojih usana. Večeras su se kao i nekada iznad nas nadvili od zvijezda teški dlanovi neba, baršun ponoći grije srca, a mi sjedimo u udobnim foteljama i ne radimo ništa, a činimo puno više od onga što smo do sada učinili. Mjesec se smiješi našim uzbuđenjima, Artemida umjesto strijelica baca zvjezdani prah na naše duše, a mi slušamo simfoniju tišine, tu najsuptilniju melodiju sretnoga trenutka.

Let kroz snove



Suptilna melodija svjetlosnoga zagrljaja, nježna je i umirujuće tiha, opušta svaki djelić moga fizičkog tijela, predaje ga Pegazu, da beskrajem jezdi ka dalekoj zvijezdi, da mogu, da smijem u san utonuti cijela. Sjedinjene tako i duša i tijelo iz bezvremena drevnog danas putuju kroz vrijeme, zaobilaze mnoge neprohodne staze i dozvoljavaju leptirima snenim, što na dušu paze, da svojim treptajima dušu i tijelo vječnom ljubavi maze. Rijeka vremena bjesomučno teče, iza mene ostaje tek trag zvjezdane prašine, zrnce svemirskoga praha, iskra vječne duševne tišine i ja u trenutak novim hrlim bez imalo straha. U mislima mojim osjećaj se iskri i tada ulazim uvijek u novi svijet, nastavljam sjedinjene duše s tijelom bezvremenski let. Uranjam u prostranstva nova, u čaroliju svjetlosnoga raja, u mrežu od zvjezdanih niti i sigurna sam da ću u tom svijetu punom ljubavi i topline vječnu sreću odkriti i do kraja zemaljskoga puta samo snene snove sniti.

Da sanjala sam još ne dosanjani Einsteinov san.


http://u-koljevci-osjecaja.blogspot.com/2007/12/4-d-samopoimanje-iliti-osjeanje-osjeaja.html

Ja još uvijek slijedim moja davna snoviđenja i još uvijek sanjam taj san, još uvijek letim kroz snove, još uvijek sam uronjena u svjetlosnu dimenziju postojanja u sretnom trenutku trajanja u svjetlosnoj dimenziji vremena i vjerujte mi sretna sam jer živim moj, samo moj sretan trenutak.

http://sretan-trenutak.blodspot.com

Buđenje u ljubičastom snu



Stojim na hridi naslučujuće zore, opraštam se od ljepotice noći, te radosne kupke neba, udišem svitanje i pružam dlanove suncem obasjanoj pjenušavoj sreći. U misinom dućanu duše, u bezvremenom ljubičastom snu postajem lovac u žitu, grlim lepršave makove još od noći snene, tu čudesnu mekoću kukoljem žigosanu, vječnim drevnim snom ogrnutu, vjetrom milovanu, srcem opjevanu, umom naslikanu, okom fotografa trenutka dotjeranu, tu treperavu, mojih drevnih ljubičastih snova beskrajnu ljepotu. Dotaknuta jutrenjem vedrine moja uzdrhtala duša još uvijek usidrena u njedrima noći, mjesečevom mjenom opijena, toplinom srca probuđena, radošću života okupana, svitanjem novoga dana probuđena, u mirisnom dućanu duše ljubavlju oplemenjena, zaboravlja tužna sjećanja, oprašta kriva svjedoćenja, raskida ugovor kratkog neživljenja, napušta luku nepostojanja i uranja u beskraj oceana, u radosnu pjenu ljubičastih osjećaja osjećanja.

http://sretan-trenutak.blogspot.com

http://jutro-poezije.forumotion.com/pjesme-f6/bezvremeno-putovanje-vremenom-by-artemida-t44-120.htm#460

Samstag, 20. März 2010

Ljubavi s ljubavlju


Ljubavi ti si tu u mirisu svitanja, u podnevnom suncu, u vjetru predvečerja, u purpuru sutona, u ruci koja pali oči neba, ti dodiruješ misli, budiš osjećaje, zaustavljaš snove, uvlačiš se u srce, opijaš kao vino.
Iza vrata života, na kraju duge, u carstvu beskraja i stvarnog postojanja bdije vladarica svjetlosti, sutkinja dušama, njihova vodičica i krstiteljica njihova rođenja, spona vjerovanja i mudrosti, majka dvojstva, uzrok svim vjenčanjima, svim sjedinjenjima u jedninu i njeno trajanje. Padom iz vječnosti, LJUBAV postade sunčani trag i stvori ovaj svijet i nas u njemu.
Estetika trenutka u kojem osjetismo da tijelo nije materija, postaje smisao i snaga sna, ljepota postojanja skrivena u zrncu pijeska, u kapljici rose na latici tek procvale ruže, iskra plamena, vatra, osjećaj nad osjećajima, život.
ti si tu pratiš nas u stopu, griješ nas vatrom početka, spavaš u osmjesima, živiš u zagrljajima, bdiješ nad umorom, ti si vječna straža našoj snazi i našim slabostima.
Prepoznavši u sebi snagu vjerovanja, poželjeh se vratiti tamo gdje stoluje kralj nad kraljevima. Tamo je početak ovog dalekog puta, tamo će me dotaknuti sjeme nove svijesti i ona će se roditi iz djevičanskog poroda i postati ono veliko "Ja sam ljubav", prva i zadnja tajna u stvaranju svijeta, sveto trojstvo u kojem je misao o njoj, osjećaj njenog postojanja u meni, u tebi, u nama. Ljubav je proizašla iz treptaja božjeg oka, sjedinila se sa djetetom velike zelene rijeke, koja svojom deltom sjedinjuje svijetove. Ljubav je zagrlila tog svojeglavog boga i rodila trenutak sreće.
A vrijeme ima krila i leteći eonima ostavlja za sobom sjene prolaznosti. Krilato vrijeme postaje melanholija postojanja, ono ne gleda unazad na ruševine svoje nezaustavljivosti. Treptaj božjeg oka uskovitlava ljubav i vrijeme postaje rijeka prolaznosti, svijetsko vrijeme u svijetu i njegovoj promjenjivosti. Ljubav je početak i kraj trenutka, beskonačnost u konačnosti zemaljskog postojanja, ona je sjeme bezgrešnog začeća, duša svijeta koja u čovjeku bdije nebeskim očima, očima Ljubavi. Zadržimo se u trenutku, u hramu gdje nema vremena, gdje vlada kralj nad kraljevima, gdje anđeli snuju svijet u kojem ćemo se u sljedećem treptaju oka probuditi. Tu se rađa vjetar i postaje udah i izdah, pneuma, život i postaje naše vrijeme, to nemirno djete rođeno na obalama velike zelene rijeke. Stigavši u hram u kojem tek bogovi žive, susrećemo početak svoje prolaznosti i učimo je živjeti u svom njenom sjaju.
Ljubavi, tvoje oči su jedino svijetlo u džungli želja, tvoj glas je tišina blagdana, žamor svakdnevice i simfonija sna, ti si sreća na izvoru ljepota vječnosti i beskraja sjedinjena u ovom čudesnom treptaju oka, u trenutku koji nazivamo život.

Svitanje nove zore


Naslanjala sam glavu na tvoje grudi i oslušivala melodiju sna i čula tišinu, našu tajnovitu tišinu koju smo slušali u močvari u dolini zelene rijeke, tišinu koja se mješala sa pjesmom barskih ptica i cvrkutom lastavica koje su se spremale na put prema jugu. U tvom zagrljaju uvijek osjećam spokoj, snivam ljubačasti san na uzburkanim valovima tvoga srca i skrivam se među ljiljanima koji niću sa tvojih usana, ne osjećam ni kišu ni jesenjski vjetar koji prijeti pucanjem oblaka nad kućom u kojoj tuga spava. Tvoje je tijelo ranjeno, spalili su ga zraci spasenja, a duša izrasta iz pepela i kao ptica Fenix uzlijeće u bezvremenost našeg zajedničkog sna. Jučer sam čula krik tvog ranjenog grla, a danas , danas je tvoj glas ponovo prošlost koju nikada ne želim zaboraviti. Večeri pune straha, večeri samoće, hladnoća u toplini doma u kojem je trajao samo miris tvoga tijela je vrijeme bez vremena, neživljenje koje želim zaboraviti. Proljeće je stiglo svjetlosnim zagrljajem tvoga bića, laste se vraćaju u gnjezda koja su zimus bila tako tužno prazna. U vrtu pred našim prozorom buja život i širi svoj mirisni zagrljaj, poziva nas na slavlje svih osjetila. Naslanjam glavu na tvoje grudi i sretna osluškujem u tvom srcu svitanje nove zore.

Govori mi jezikom tišine


Stigao je tišinom zvijezdanoga praha, govorio je jezikom tišine, grlio je tišinom uzbuđenja, milovao tišinom svjetlosnoga bića i postao je glasnik tišine u mojoj uzavreloj duši. Uveo me je u kristalne odaje svetišta u kojem mirisi šapuću, svjetlosne zrake pričaju bajke, boje skladaju melodije srca. Na oltaru je gorila svijeća tišinom vjerovanja u snagu ljubavi. Stajali smo pod sunčevom zrakom koja je završavala svoj put na njegovom licu. Osluhnuh tišinu te čudesne ljepote i začuh glas sunca. To je on, visok i taman, čovjek sa očima boje sna uramljen u aureolu bezvremenog postojanja u tvojoj nutrini, u najskrivenijem dijeliću tvoga svemira. Osjetih drhtaj na kraju zlaćane spirale, vidjeh vrtnju čudesnog vretena koje nas je tišinom svjetlosnih niti povezalo u zajedništvo ljubičastog sna koji u tišini uzavrelih duša još uvijek sanjamo. Govori mi, da, uvijek mi govori jezikom ove čudesne tišine u kojoj odslušah najsuptilniju melodiju postojanja, sonatu o ljubavi koja se rađa i traje u tišini osjetila.