Sonntag, 30. März 2008

Ljubav Selene i Helija



Blještava na noćnom nebu boginja mjeseca pleše svoj ples oko plave planete vječno gledajući u Boga sunca koji joj poklanja sjaj. Oni u žudnji za zagrljajem zaokružuju dan već milijardama godina i bude snove o snazi ljubavi. Beskraj, u kojem trajem trenutkom spoznaje, se, dodirujući moja osjetila, pretvara novi osjećaj.
Ljubavni ples Selene i Helija osmišljava ljepotu ovog trenutka i dokazuje mi da je vrijeme nastalo sjedinjenjem svjetla i tame. Mistični i mudri nebeski vranci, čudesnom kočijom nebom jezde i bude usnule zvijezde, da svojim sjajem priststvuju ovom vječnom nebeskom piru.
Ono što vidim očima i čujem ušima je samo iluzija koja tek mojim unutarnjim očima dobija oblike stvarnosti. Nekda sam vjerovala da postoji netko u očima tuđim, netko ne vidljim očima mojim, netko tko šapuće nečujno ušima mojim. Sve ono što naizgled miruje, sada titra i blješti, sve ono nevidljivo očima iskri zvijezdama mog unutarnjeg neba, sve što je mojim ušima nečujno se, dotaknuto mojim unutarnjim sluhom, pretvara u simfoniju sna.

"Sanjam li ja život?" pomislih osluškujući tonove blještavih iskrica dana u kojem se budim.

"Tek onaj koji zna sanjati živi život" glas je dolazio iz visine

"Tko si ti."

"Ja sam trenutak"

"A tko si sada?"

"Tvoj sretni trenutak buđenja u snu."

"Trenutak ne govori, on je samo pojam koji se nemože osjetiti."

"Izašla si iz mračne spoznaje osjetilima i misaono ušla u misteriju vremena. Ovo što sada osjećaš se nemože spoznati vanjskim osjetilima. Ja sam treptaj tvog oka, otkucaj tvog srca, tvoj uzdah i tvoj osmijeh. Uspjela si me dotaknuti svojom misli i ja nisam prošao neopažen pokraj tebe."

"Ti si granica između iluzije i stvarnosti, u tebi je skriven cijeli moj svijet."

Prisjetih se mita o bogu sretnog trenutka i pred mojim unutarnjim očima se ukaza mladić sa krilima na leđima i petama. Na njegovom čelu je sjajio čuperak kose, a u rukama je nosio vagu. Pružih ruku i poželjeh dlanom dotaknuti pramen kose, a onda se sjetih onoga što mi je govorio moj sretni trenutak. Povukoh ruku.

"Ti si Kairos"

"Da, ja sam bog o kojem mnogi sanjaju, ali rijetki me prepoznaju."

"Zašto imaš krila na leđima?"

"Uvijek sam u žurbi."

"Čemu ti služe krila na petama?"

"Da budem brži od vjetra."

"Zašto pramen tvoje kose na tvom čelu donosi sreću?"

"Samo oni koji me spoznaju u mom dolasku mogu spoznati i pramen."

"Na zatiljku nemaš kose!"

"Oni koji se okreću prema prošlosti nemogu više imati sreće, oni koji me pokušavaju vratiti propustili su pravi trenutak."
"Zašto nosiš vagu?"
"Njome važem vaše biće i stvaram ravnotežu između duše i tijela."
Glas je još uvijek dolazio iz visine i prelazio u čudesnu simfoniju koja se spajala s tonovima blještavih iskrica svitanja.

"Kakva je razlika između tebe i onoga što mi nazivamo svijetlost?"

"Velika i nikakva. Dogodilo se prije svega što vi danas vjerujete da znate, čak i prije onog petnaestog dana u mjesecu Tybi kada je, po Pistis Sofiji, bio dan punog mjeseca i kada je sunce u svom punom sjaju izašlo iz svijetla svih svjetala, dogodilo se iza vrata vremena koja vi još uvijek tražite, dogodio se trenutak iz kojeg je proizašlo sve, trenutak u kojem se rodila ljubav i spojila svijetlo i tamu u ono što vi nazivate vrijeme."
"Je li to veliki prasak?"
"On je tek proizašao iz prvog trenutka."
"Veliki prasak je actus purus."
"Ne, veliki prasak je proizišao iz njega."
"Onda si ti actus purus."
"Ja sam samo sretni trenutak, ja sam misterija vremena kojoj još nitko nije otkrio tajnu."
"Ti si samo djelić te vječne cijeline koju mi svojim postojanjem stvaramo."
"Svaki djelić nosi u sebi sva značenja cjeline. Ti si uspjela ući u superstrune svog postojanja, uspjela si zaploviti beskrajnim morem svoje svijesti i mislima dotaknuti najsitnije čestice iz kojih si stvorena."
"Jesam li ušla u vrijeme prije vremena?"
"Ušla si u trenutak sreće i sada ostani u njemu. Pokušaj pored mračne spoznaje vanjskim osjetilima slijediti i ovu koju sada doživljavaš, pokušaj dalje slijediti svoje misli i dozvoliti im da se sjedinjuju s osjećajem koji pri tome nastaje."
"Ali život je izvan toga, on je tamo vani u mom vrtu, na ulici, u trgovini, u zagrljaju s dragim mi čovjekom, u mirisima i zvukovima prirode, u muzici koju slušamo, u ritmu koji plešemo."
"Doživi to sve drugačije, osjeti to unutarnjim osjetilima, slušaj "gluho kolo" svojih stanica kao što je Bethoven u gluhoći svog vanjskog osjetila stvarao najljepše simfonije i onda ćeš možda jednoga dana u sebi spoznati misteriju vremena."


Gluho Kolo


Iz Arkadijskog pejsaža dinaridske Hrvatske je izraslo tipično staro, gluho kolo bez glazbene pratnje. Njegov je ritam proizašao iz ritma gorštaka i danas mu ritam određuju teški koraci plesača.
Kolo je nijemo, praćeno samo zveketom nakita, toptanjem nogu o tvrdu zemlju i dubokim disanjem plesača. Snažno plesno poskakivanje izražava snagu, izdržljivost i spretnost čovjeka u surovu krškom kraju i pokretom ga pretvara u poetičnu sliku raja.
Ta Arkadija ne postoji na geografskoj karti naše domovine, ona je u duši onih koji su rođeni u kamenjaru. Potražih u kartama duše moju Arkadiu. Ona je sigurno tamo iza granice, u tamnom dijelu moje svijesti.
"Slušaj tonove svojih pokreta u sebi, njihovo nastajanje u najsitnijim česticama svoje kozmologije. Arkadija je osjetilna varka onih koji traže sreću izvan sebe. Jedino u sebi samoj ćeš pronaći istinu." šapnu mi tek spoznati trenutak u meni.
"Život dolazi iz zemlje." pomislih
"Život izvire iz tebe same." odgovori mi trenutak
"Slušaj tišinu i onda ćeš čuti nijemi ritam tvojih ćelija. Potraži Platoniju u sebi, svijet bez vremena, svijet u kojem harmonija određuje trenutak. To je svijet svih mogućnosti, koje sve djeliće univerzuma sjedinjuju u međusobno djelovanje."
"Kako ću pronaći Platoniju?"
"Ona je u tebi, to je tvoj bezvremenski svijet iz kojeg proizlazi tvoje vrijeme. Nalazi se u kugli tvog postojanja i izgleda kao mnogodimenzionalna piramida u čijem se vrhu, na jednom jedinom mjestu, susreću svi djelići univerzuma. U tom carstvu tvoje svijesti najsitnije čestice plešu svoje nijemo kolo i nikada se ne nalaze na mjestu gdje ih očekuješ. U tom bezbroju mogućnosti ćeš pronaći ritam svog života. Poslušaj kako izvire vrijeme iz tvog bezvremenskog svijeta."
Osluškujem tonove vremena u sebi, svaki tren odzvanja drugačije i stapa se u tišinu proteklog vremena. Ulazim u unutrašnjost piramide i pričinja mi se da s njenog vrha čujem pokrete zupčanika starog sata sa crkvenog zvonika. U meni živi muzika vremena, njeni tonovi me nose u život i ja čujem veliko crkveno zvono i moje misli plešu u ritmu njegovih konopa za potezanje. Osjećam podne u sebi, trenutci prolaze i ja uživam u onima koji slijede pa nanovo u sljedećim dok ne uđem u trenutak beskonačnosti. Oko mene se zatvara opna vremena, trenutak traje i ja trajem u njemu.
"Vrijeme je samo iluzija moga mozga" pomislih slušajući kako odzvanja podne u meni
"Ti si dio te iluzije koja traje već milijardama godina" zvona utihnuše i ja ponovo začuh tišinu mojih ćelija.
Gluho kolo me ponese u krug stvarnog postojanja. Sada spoznajem da tradicija ne znači uzdizanje iz pepela, nego ponovno paljenje unutarnje vatre. Najbolja muzika ne leži u već napisanim notama, nego izrasta iz pravog osjećaja. Tonovi i nijanse boja se sjedinjuju u doživljaj i postajem poetom novonastajućih zvukova. Moj untarnji dijalog prelazi u srebrenkaste bisere tonova i ja čujem smijeh, blješteći dragulj obrazovanog razgovora. Nema ljepšeg osjećaja od sklada iz kojeg se rađa unutarnje veselje. Sve unutarnje napetosti nestaju, prešla sam granice sazananja, ušla u još neotkriveni svijet nastajanja.
Rijeka moje krvi se razlijeva milijardama delti u more mog postojanja. Osjećam plimu i oseku mojih stanja. Slutim ponornice koje se slijevaju u deltu i ponovo vraćaju izvoru. Čujem žubor rijeke života, buku slapova i romor vrulje. Osluškujem i u zrcalnim neuronima vidim kako moje srce vodi gluho kolo mojih ćelija. Tu odustajem od potrage za vremenom i u maglovitom oblaku mojih misli osjećam kako se u meni budi ritam.

Ljubav i Homo Ludens

Čitala sam i još uvijek dočitavam zadnji roman Hermana Hessea "Igra sa staklenim perlama". 2400-ta godina je još uvijek budućnost, pa nas Hesse već desetljećima svojim tekstom budeći Homo Ludensa u nama uvodi u nama nedohvatnu budućnost i otkriva nam igru kao jedinu mogućnost da se stare vrijednosti ponovo ožive. Njegov Magistar Ludu, ima dvostruko značenje, sjedinjuje igru i školu, igru i život.
Svijet igre, koji svijesno napuštamo odrastajući, je čudesan svijet maštarija i snova. Homo Ludens spava u nama samo ga trebamo znati ponovo probuditi i prihvatiti igru, život i ljubav u izvornom obliku, jer tada se budi i djete u nama, djete koje igrajući se uči i ostaje iskreno, spontano, slobodno i otvoreno u biću, sretno u životu, uvijek spremno za prihavaćanje i uzvraćanje ljubavi.





Igra je bila i ostala važan dio razvoja kulture. Iz nje su se razvili ritualni plesovi, teatar, balet, sport, a upravo u tim oblicima pokreta sudjeluje cijelo biće sudionika. Igrajući se, u davna vremena naši praoci su u sebi razvijali svojstva umijeća ljubavi i života i ta svojstva su pohranjivana u naš genetski kod.
Homo Ludens, se počeo ponovo buditi krajem 18-og i u 19-om stoljeću, u vrijeme kada je čovjek sticao više slobodnog vremena. Vrijeme industrijske revolucije je odteretilo čovjeka i dalo mu mogućnosti bavljenja sobom samim i svojim željama, težnjama, omogućavalo mu osmišljavanje slobodnog vremena.
Mi smo prije 2000. godina osuđeni i žigosani pečatom prvog grijeha počeli smo zaboravljati tijelo, suzbijati osjetila i gušiti osjećaje. Homo Ludens nije opterećen prvim grijehom, on čista srca i slobodne duše osjeća instinkte, živi osjećaje, voli život i sebe u životu, on igrajući se sa samim sobom stvara čovjeka u sebi, čovjeka otvorena, velika srca.



Postoji duboko u meni jedno mjesto, do kojeg stižem slijedeći misaonu zlaćanu spiralu, u čijoj su se zadnjoj točki smjestile, božje oči, oči kojima vidim i osjećam sebe i univerzum. To mjesto je točka mog prividnog mira, u središtu duše i tijela, točka koja me definira kao svjesno biće i omogućuje mi da vidim kako se tijelo i duša sjedinjuju u treptajima najfinije energije, nastale velikim praskom koncentrirane svjetlosti, koja se razlila kad je nevidljiva ruka "stvoritelja" zlatnim srpom požnjela snop tame i kad se, dotada ničim, prosulo sjeme života iz kog će se roditi svemir.


Ta mala zrnca svjetlosti, postadoše sunca koja će rađati život u galaksijama kojih su majka i čije su sjeme. Na jednom malom nevažnom zrncu sunčane prašine, u zabačeom kutku svemira, zače se klica iz koje će niknuti biće koje će postati negova svijest. U središtu tog bića zablistaše "oči božje" i prodriješe u tamu do samog njenog korjena, do još ne otkrivenog izvora energije, do njenih vječnih titraja koji su spleli tijelo i dušu u jedno jedino i neodvojivo od sebe.
Kada pronađem to mjesto u meni se budi Homo Ludens i ja tada prestajem biti marioneta u teatru života, tada postajem sudionik i svjesno spoznajem trenutak u kojem želim progovoriti o svemu što mislim. Tada više ne vrednujem vrijednosti nego značenja, spavam manje, a sanjam više, jer tek tada spoznajem da mi svaka minuta u kojoj sam zatvorila oči krade 60 trenutaka svijetla, svaka minuta u kojoj sam isključila uši oduzima 60 trenutaka zvukova koji me hrane ljepotom postojanja.
U tom komadiću života spoznajem i ljubav i tada svu mržnju i sva nesretna stanja crtam na komadiću leda i čekam izlazak sunca. Uspinjem se ka vrhu planine i spoznajem da sreća nije u oblacima nego na stazi kojom kročim i tada govorim ono što osjećam i uistinu činim ono što mislim. Živim trenutak kao da je poslijednji, homo ludens u meni mi dozvoljava da budem čuvar ljubavi na vratima sna iz kojeg se ne želim probuditi. Slušam glas onih koji me vole i pamtim riječi da bi ih slušala u beskraju trenutka kada se otaplja led mojih tuga i nesreća. To je glas istine, simfonija univerzuma koja mi priča da sutra ne postoji i da ni jučer više nije važno.
Trenutak je jedina istina, jer sljedeći je samo moja misaona varka, a sutra možda nikada neće doći. Dugo to nisam znala i čekala sam neki pogodniji trenutak. Danas spoznajem istinu i ako je ne prihvatim, onda ću sigurno žaliti što u ovom trenutku spoznaje nisam rekla da volim, što nisam pružila usne na poljubac, tijelo u zagrljaj, ruku za pomirbu.
Gledam očima djeteta i osjećam da je ovo što vidim ono najintimnije i najiskrenije u meni, gledam sebe i u ovom trenutku u sebi spoznajem tajne univerzuma, u trenutku koji postaje vječnost. Sada znam da me se nitko neće sjećati po mojim tajnama i neizgovorenim mislima. Ovo je trenutak u kojem govorim istinu i šapućem žao mi je zbog svega do sada neizgovorenog, molim oproštaj za grubosti i zahvaljujem za ljubav, ljepotu i sve lijepe riječi.

Samstag, 29. März 2008

Ljubav i filozofija djetinjstva


Pišući o ljubavi ja želim osmisliti u sebi i u vama osjećanje osjećaja i pretvoriti ga u most na kojem će se sresti umijeće i samopoimanje ljubavi. Napisanim želim uzburkati vašu maštu s kojom ćete unutar magije riječi pronaći svoje misli i svoje istine. Moje misli ne smijete doživjeti kao zadatak univerzumu misaono- osjetilno- osječajnog u vama. One bi trebale biti samo poticaj vašoj želji, da uistinu spoznate gdje se krije tanjom obavijeni izvor iz kojeg kao rijeka ističe energija koja se mjenjajući oblike udomila u našim srcima.
Počnimo s djetinjstvom kada je vještina podučavanja bila presudna za daljni razvoj naše osobnosti. Dijete kroz igru uči i pamti dijete sanja život, dijete voli život iako još ne zna što je život.

Polaganjem temelja razvoju osobnosti, razvijanjem intelektualne snage i načina razmišljanja u nama je rasla razumnost, osjetilnost, osjećajnost i moć zapažanja. Zadovoljenje radoznalosti, upućivanje u istinite životne vrijednosti, učenje i bogaćenje misaonih iskustava, učenje očiju da gledaju, da se čude i da se raduju, to smo sve savladali u vremenu djetinje zaigranosti. Istančavali smo osjetila, razvijali ukus, budili osjećaje i smisao za lijepo, zavoljeli ljepotu osjećaja i danas bi se trebali boriti da ta ljepota i dalje u nama raste.
Djevojčice, vi koje ste nekada davno uspavljivale svoje lutke, a onda uzbuđene, tajno odlazile u prve zagrljaje, očiju punih neke treperave sreće i bile zaljubljene u prvu loknicu na svom čelu i zaljubljene u cijeli svijet i vi dječaci koji ste onda davno prvi put uljem zalizali kosu, nepotrebno brijali lice pa vam se činilo da ste ozbiljni i slični odraslim ljudima, vama nekadašnje djevojčice i dječaci pišem ovu priču.
Tango je ples u kojem oči, uši, nos i dlanovi neprestano u univerzumu našega uma osjete pretvraju u osjećaje. Pokušajmo, kao nekada davno, te osjete ponovo pretvarati u osjećaj koji ćemo pamtit.Tango bi trebali uvijek doživjeti kao tri minute ljubavi, tri minute koje nas vrate u vrijeme sazrijevanja, tri minute koje obnove vatru ljubavi u nama, vatru koja je s vremenom počela jenjavati. Pokret tada postaje osjećaj, dodir ljubav koja uistinu izvire iz dubine tijela i širi se kao plamen, uzburkava krv, osvježuje mozak, hrani ga novom svjesnom spoznajom istinskog postojanja. Tada korak nije važan, dva lijevo, jedan desno izviru iza trenutka i uistinu postaju trenutak u kojem osjećamo osjećaje.
Sjetimo se svoga prvog tanga i uzbuđenja i sreće. Nemojmo nikada zaboraviti kako smo s lakoćom u prvom zagrljaju brojali prve korake. Učinimo to sada zajedno. Zamislimo da stojimo na parketu gimnastičke dvorane. Iz gramofona u uglu odzvanjaju prvi tonovi argentinskog tanga. Pogledom tražimo oči koje najljepše sjaje i u njima pronalazimo svoj osmjeh. Počnimo ovaj prvi tango u životu, zaplešimo, nije teško, dva lijevo, jedan desno, brojimo zajedno, vi i ja zajedno.
Tada smo se opraštali od djetinjstva i željeli svim srcem ući u čudesni svijet odraslih. Neka danas bude drugačije.
Ovo nije sat riješavanja problema u firmi u kojoj radimo, nije borba za koricu kruha niti je uspinjanje na ljestvici karijere. Umirimo se na trenutak, ovo je ulazak u svijet naših snova, u svijet vječne mladosti od koje smo se, mučeni brigama, davno oprostili. Zaboravivši prvi tango i osjećaj koji nas je tada nosio parketom mi smo prestali povezivati osjećaje i život. Nekada mi se čini, dok vas promatram kako jurite životom, da ste uistinu postali La Mettrieev davno naslućeni "Čovjek mašina". Zarekla sam se da neću djeliti opaske, ali vas ipak moram potsjetiti da se danas nalazimo na ulasku u jedan novi svijet, svijet o kojem se piše znastvena poezija i naslućuje cjelina. Aparati su zavladali našim životima, bez njih mi više nebi mogli niti znali živjeti, ali ipak je najvažnije u ovoj džungli novonastale tehnologije znati zadržati onog malog velikog čovjeka u sebi.
Odat ću vam jednu tajnu, skrivenu u zagonetki sna.
Pogodite kako se raste, kako se lako stigne do krova ili čak do one daleke zvijezde s koje se vaša misao spustila u san života, do anđela čuvara koji nad vašom zvijezdom bdije, do dalekog plavog neba.
Neznate?
Zatvorimo oči i zamislimo ponovo parket i prvi tango, osjetimo onu vatru koja je tada u nama počela gorjeti.
Da, istina je, mi osjećamo da ona sada još samo malo tinja. Zaplešimo ponovo svoj prvi tango, nije teško, dva lijevo, jedan desno, korak za korakom i vatra se ponovo rasplamsava.

Osjećate li kako sada koračate uzdignute glave koja vas nosi ka zvijezdi pod kojom ste rođeni, vi lebdite iznad dugačke ceste koja vas vodi ka cilju, vi izrastate iz ustaljene kolotečine i monotonije radnoga dana, prerastate sve probleme, rastući osjećate kako je vaše tijelo puno čudesne energije, puno treptaja koji su nekada davno značili život.

Plamen davnih dana se u nama rasplamsava, osjećaj one davne nevine sreće se ponovo u nama budi, sreća u treptaju očiju koje nismo zaboravili, u zagrljaju koji nosimo u srcu, u ljepoti noćnoga neba koje je bilo svjedokom našeg prvog poljubca, u ponosu položene mature, diplomskih ispita. Misli smo onda da sreća kapa s neba, a ona je bila u nama i našoj spokojnoj duši, u našem velikom srcu i našem, brigama neopterećenom, umu.
A onda smo se oprostili od mladosti u užasno velikim koracima krenuli u zrelost i nismo shvatili da je taj oproštaj bio sudbonosan.
Zaboravljena sreća prvih uzbuđenja ubija sva druga uzbuđenja u nama, bez sjećanja na prve tuge nemožemo se sukobiti sa novim tugama, prve boli su lijek za sve veće koje doživljavamo u zrelosti.
Dok odrasli hodamo gradom ponekada nam se pričini da sunce više ne sjaji kao nekada, dok zrelost u nama stari pričinja nam se da su proljeća izgubila snagu buđenja, da su ljeta kraća, jeseni tužnije, zime dulje.
Uhvativši se pri takovom razmišljanju pokušah pronaći uzrok tom stanju moje duše.
Vidim na tisuće lica, tisuće tijela u pokretu, tisuće ruku koje se pozdravljaju, ali ni u jednom pokretu ne prepoznajem pokrete dječaka i djevojčica iz kojih smo izrasli u ovaj život.
Recite mi gdje su nestali, što se snjima dogodilo?
Otišli su u dugoj povorci vraćajući se mostom sna u uvalu djetinjstva.
Možemo li ih vratiti u zrelost.
Zaplešimo još jednom onaj prvi, nikada zauvjek zaboravljeni, tango u životu, osjetimo lakoću pokreta u zanosu dječjeg sna, vratimo ljepotu prvih sastanaka, uzbuđenja prvih poljubaca, vratimo osjećajima slobodu. Tada će sunce ponovo zasjati, nebo zaplaviti, zvijezde zatreperiti i mi ćemo pomisliti da sreća uistinu kapa s neba. To je znak moje i vaše zrelosti, ali i uzvišeni cilj, te plemenita služba životu koji živimo.
Njegujmo poeziju ove nevidljive poruke, živimo svaki svoju filozofiju ljubavi. Ljubav je sloboda, mudrost na izvoru sna.

Donnerstag, 27. März 2008

Ljubav je osjećaj, a ne izjava "volim te"


Živjela sam trenutke sjećajući se ljepote onih prošlih da bi dolazeći bili još ljepši. U jednom takvom treptaju oka u sobu nasmijan s torbom u ruci uđe pjesnik.
"Iz kojeg vremena dolaziš ljubavi moja?"
"Iz oluje ruža koje su mirisale našim snom."
"Pričaj mi."
Bilo je to u vremenu tihih lomača, vremenu kada je znanje bilo grijeh i presuda, počeo je pjesnik svoju priču.
"To je bilo vrijeme Giordana Bruna." prekinuh ga
"Ne to je bilo ranije u gradu jakih vjetrova, tamo gdje smo na velikoj rijeci izgradili Dianin hram." reče pjesnik naizgled mirno.
On ne voli kada mu se prekida misao, ne voli upadanje u rečenicu koja uvijek ima svoj tok i besprijekorni ritam.
"Željela si priču sada slušaj."
Bili smo ti i ja u vrtlogu četrnaestog stoljeća, ti i ja u valovima vremena koje je nagovještalo oluju, a ruže su mirisale snom o ljubavi koja se spuštala s neba i blještala izvorom vode koja dolazi iz zemlje. Dok smo lutali trenutcima postalo mi jasno zašto se uvijek rado vraćam na rijeku i zašto upravo tu osjećam uvijek iznova rođenja, tvoje i moje.
Govorio je tiho, što inače nije njegov običaj. Pred mojim očima se stvarala slika prostora punog mirisa i ja osjetih njegov trenutak u sebi. Uvijek sam voljela naše večeri pune priče, ali ova je uzburkavala energiju i nagovještavala orkan osjećaja. Pjesnik je pričao, njegove riječi su prelazile u slike i postajale trenutak u kojem se nalazimo. Vidjeh veliju rijeku i most i Dianin hram i vidjeh vrijeme kako teče.


Stoljeća su se redala, godišnja doba oblačila i skidala haljine s drveća, jedino su ruže mirisale uvijek istim pupoljcima. A onda se zaustavi vrtlog i trenutak pređe u purpur zapadnog neba. Osjetih ljeto u zraku i pupoljci se otvoriše u prekrasno bijelo more. Vidjeh mladu ženu u polju i začuh njen krik, a zatim plač djeteta. Pored nje je stajala starica koja podiže dijete i zamota ga nježno u bijeli rubac koji je do tog trena nosila na glavi. Glas mlade žene je bio slabašan, ali sam razumjela pitanje.
"Je li dečko ili djevojčica?"
"Djevojčica sa znakom na licu koji bi je u ovom vremenu mogao koštati života." reče brižno starica
"Kakav je to znak?"
"Ona nosi u sebi snagu boginje lova i mjeseca, rođena je da se uzdigne iznad vremena i da otkrije tajnu početka zbog koje danas gore lomače i umiru nedužni." reče starica tiho.
"Gdje je taj znak?"
"Na njenom licu, u uglu čela mladi tek rođeni mjesec koji će s njom rasti."
"Moramo ga dobro skrivati od znatiželjnih očiju."
Pjesnik je pričao kao da sanja, a u meni je raslo uzbuđenje. Vrijeme poteče i godišnja doba se smjenjivahu osamnaest puta. Na mostu pored Dianinog hrama stoji djevojka duge plave kose i gleda u rijeku.
"Boginjo reci mi kuda da krenem, gdje da ga tražim? Pokaži mi barem pravac, odredi smjer."
Iznad djevojke se pojavi bijela golubica.
"To je Diana" pomislih
"A ovo dole na mostu si ti" reče boginja u meni
"Gdje je pjesnik?"
"Ona ga traži da se zajedno spase od zavjere."


Rođena u ružinom polju djevojčica je rasla uz opojni miris snova koji su bili i njena stvarnost. Uvijek je vidjela ono što drugi nisu mogli. Znala je kada će padati kiša i kada će gradom proći pogrebna povorka i znala je tko je sljedeći. Njena duga plava kosa je bila tako češljana da sakrije rastući mjesec na čelu. Majka joj je jutrom zabranjivala da prepričava svoje snove, otac ju je vodio na duga putovanja u nepoznato da je odvoji od djece s kojom je dozrijevala, ali i da sakrije od nje sve češća spaljivanja vještica u gradu. Jedno se jutro probudila ranije od sviju. Bilo joj je tek pet godina. Izašla je u zoru i promatrala prelazak mjesečevog sjaja u izlazak sunca. Ljetni dan se uvlačio u njena osjetila. Krenu kroz ružino polje ka obližnjem izvoru vode da opere još snene oči. Gledajući svoje lice u zrcalu vrela ona primjeti polumjesec na svom čelu.



"Čudno." pomisli "ovo nemaju druge djevojčice."
"Ali pogledaj imam ja" dječakov glas je bio tako blizu da se prestrašila
"Zar ti možeš čuti moje misli?"
"Neznam što je to misao, ali znam da si me pozvala na izvor da te naučim da voda izlazi iz zemlje."reče tek nešto stariji dječačić.
Iznenada se pored njih pojavi dječakov otac i potežuči ga za ruku odvede sa osunčanog izvora. U gradu su zvonila crkvena zvona i bubanj je najavljivao događaj. Djevočica se uputi za zvukom. Stajala je sama u gomili i gledala na trgu svoj noćašnji san. Složene oblice brezovine i veliki stup na kojem je bila zavezana mlada žena koju je poznavala iz sna i iz susjedstva. Odjednom su uz nju stajali otac i majka.
"Diana, idemo kući." reče otac
Majka je blago pomiluje po kosi.
"Ja sam ovo noćas sanjala." reče djevojčica
"Idemo" reče otac ljutito da bi spriječio njeno daljnje pričanje i da bi je odveo sa trga na kojem će u sljedećim trenutcima biti spaljena najbolja prijateljica njegove žene.
Diana osjeti miris goruće brezovine, okrenu se i ugleda plamen od kojeg se jutros probudila. Sazrijevajući je osjećala sve više da su njeni snovi zrcaljenje dnevnih događanja. Spoznavši da joj prijeti opasnost djevojka je prestala govoriti. Zatvorena u svoju šutnju ona je u sebi stvarala svoj svijet istine. Stojeći često pored Dianinog hrama ona je sanjala dječaka s polumjesecom na čelu. Znala je da i on sanja nju, osjećala je njegove misli, ali je daljina stajala između njihovih tijela. Majka ju je molećivo gledala i željela da nestane znak sa njenog čela, da se jednog jutra probudi bez sna i ponovo progovori. Diana je sanjala dalje. Krenula je s mosta praćena bijelom golubicom kojoj se u letu pridružio golub. S mosta je uvijek odlazila u ružino polje i tamo u mirisu osjećala trenutak početka sna. Tog jutra je miris bio snažniji, opijao ju je nekom novom energijom. Djevojka sjede na mjesto na kojem je rođena.
"Moram otići na izvor i oprati lice. Danas je moj osamnaesti rođendan i majka očekuje da budem nasmijana i sretna za podnevnim stolom." pomisli uzbuđeno.
"Mladić čeka na tebe, zatvorili su ga u podrume papske palače." šapnu boginja u njoj
Pjesnik zašuti i zatvori oči. Zaustih da ga upitam o čemu razmišlja, ali njegove misli su bile brže.



"Mladić je lutao godinama neznanja, skrivao se iza Bacchusove razuzdanosti i ljubio sjećanje na izvor vode i sliku djevojćice koju je vidio u njemu. Ona je bila osjećaj koji je nosio u sebi, istina kojoj je težio i koju je u jednom nesretnom trenu pred svjedocima izustio. Zavezali su mu ruke i odveli ga u tamu i ostavili na milost i nemilost vlage, štakora i bičevanja tadašnje moći."
"Zar to nije bio Giordano?" pomislih
"Mladić je bio prije njega," pjesnikova misao se usprostavi mojoj "on je osjećao više od Bruna, imao manje znanja ali više energije u sebi. O njemu je Giordano pisao u svom djelu "O magiji" osjećajući ga u sebi kao što ja danas osjećam obojicu u svojim mislima. Zatvoren u zidine palače, mladić je ljubio djevojčicu duge plave kose i širio čudnovatu energiju koja je onemogućavala inkvizitore da ga ubiju. Koncentrirana u prostoru oko njega, ljubav je blokirala mozgove onih koji su željeli donjeti presudu. Krvnici su bili jaki i nemoćni u isto vrijeme."
"Pričaj mi." rekoh smještajući se na kauču pored njega.
Energija o kojoj je govorio se širila našom sobom, uvlačila se u moje postojanje i oblikovala prostor koji je nastajao i širio se našim mislima.
Diana krenu prema izvoru. Njena haljina je bila bijela pa se njena silueta jedva nazirala u ružinom polju. Nebo je sjalo zenitom i ona u zrcalu vode opra svoje lice. Na njenom čelu zablješta puni mjesec, znak njene, tim danom, odživljene zrelosti. Nečija tajna ruka zatamni horizont i u izvoru se zrcalio samo mjesečev sjaj i tamnica u kojoj je zavezan sjedio mladić. Diana pruži ruke ka njegovom čelu, ali tim pokretom uzburka površinu vrela i slika nestade.

"To je on, to je dječak sa izvora." mislila je tužno gledajući u površinu koja se smirivala. Čekala je nadajući se, ali zrcalo je pokazivalo samo njeno tužno lice.
"Moraš biti oprezna inače ćeš ga izgubiti zauvjek." boginjin glas je vrati u stvarnost
"Kako ću stići do njega?"
"Do tamo vodi samo jedan put."
"Pokaži mi ga."
"Taj put moraš otkriti sama. Mladić je snagom svog sna obuzdao stražare, obmanuo porotu, uspavao krvnike. Njegovo jedino oružje je ljubav prema slici koju pamti iz djetinjstva. No što više vremena prolazi slika je sve blijeđa, gubi sjaj. Požuri Diana, dokaži da je i tvoj dugogodišnji san istina početka, ljubav je energija koja pobjeđuje smrt. Danas je tvoja zrelost spremna za žetvu, uberi ruže i njihovim mirisom otvori vrata tamnice."

Diana krenu u tamu iznenadne noći. Slijedila je poznati miris i svjetlost sa svoga čela. Uzburkano bijelo more je posu laticama i ona u toj oluji vidje svjetli trag koji ju povede u nepoznatom pravcu. Nad stoljeće se spustila vječna tama. Sofija je zaustavila sunce na istoku. U toj beskrajnoj noći su s vremena na vrijeme zasjale lomače i tišinu su parali zvukovi bubnjeva i krici umirućih. Diana je zaštićena mirisom oluje ruža gledala smaknuća i odlazila za tragom koji ju je vodio u dosad nedoživljeno, ali sanjano stanje. Tama je bivala sve gušća, a vatre sve češće. Trag koji je slijedila je završavao na velikom trgu ispred palače. Na trgu su bile pripremljene lomače.

"Stigla si na vrijeme" reče boginja djevojci koja je nesigurna stajala pred kapijom "Sutra je sudnji dan."


Djevojka sva u bijelom, puna sna i ružinih latica prođe neopažena kroz kapiju palače. U dugim tamnim hodnicima je slušala jauk pretučenih, osjećala miris krvi i zov ljubavi. U najtamnijem dijelu podruma je dotaknu tišina. Stražari naslonjeni na koplja su spavali. Teška drvena vrata se pred njom otvoriše i ona uđe u ćeliju. Nasmijan i visok, očiju boje sna, okovan lancima stajao je dječak sa izvora. Slika koju je godinama sanjao, slika koja je u zadnje vrijeme gubila sjaj zasja ponovo u njegovim mislima obasjana mjesečevom svjetlosti.

"Odakle dolazi voda." progovori Diana, nakon godina šutnje
"Iz zemlje."

Dva mjeseca se spojiše u veliku kuglu koja osvjetli ćeliju. Njene ruke bez napora raskidaše lance. Miris ruža se prosu podrumom.
Diana i Bacchus su letjeli iznad palače dok je povorka žigosanih izlazila na trg. Palača je spavala. Lomače su počele cvjetati ružama i palača obavijena mirisom bijelih pupoljaka nestade u žbunju.

"Moramo brzo napustiti grad jakoga vjetra." mladić i Diana pozvaše tek oslobođene
"Ovaj san neće trajati sto godina."
"Molim te objasni mi o kojoj se energiji ovdje radi." upita Bacchus dok se Diana smješila
"Zar to stvarno nisi osjetio, dragi moj ljubavniče"
Pjesnik je ušutio.

"Je li priča gotova?" upitah želeći čuti sretan kraj njihovog sna.
"To je bio samo trenutak ljepote u beskraju noći toga vremena. Oni su krenuli u plave daljine ka izvoru koji ih je spasio od zavjere."
"To je ljepša ljubavna priča od one koju mi je ispričao djed."
"Ovo je ljubavna priča u kojoj nitko nije izgovorio obične riječi "volim te", a sve što se dogodilo je dokaz da se prognana ljubav uvijek vrati onima koji je uistinu u sebi spoznaju."

Mittwoch, 26. März 2008

Ljubav i pozornica trenutka


Promjenimo tijek vremena. Zamislimo da je ono rijeka i da mi tisućljećima stojimo na njenoj obali i promatramo kako ona pored nas protiče u prošlost. Njen izvor neka za sada ostane skriven u plavom beskraju u točki gdje će se možda jednoga dana susresti naša svijest sa anima mundi, sa svijesti univerzuma i mi ćemo tada, možda, ući u svijet još neobjašnjene čudesne energije, postati njeno svojstvo i tamo vjekovati.
Ostanimo na obali rijeke, jer krenemo li nizvodno vratit ćemo se u prošlost i uploviti u kaos iz kojeg smo nastali ili ćemo se izgubiti u vrtlogu nastajanja energije i možda promjeniti tijek vremena i našeg života.To neznači zaboraviti prošlost, nego znači učiniti jedino što možemo, ono što je uistinu u našoj moći.
Izdvojimo trenutak i spoznajmo svjesno njegova svojstva i budimo vječno okrenuti prema plavičastim daljinama u kojima se krije njen izvor.
Stojim u sunčanom zenitu i promatram veliku plavu rijeku vremena koja dolazi iz ništa u moj trenutak i odlazi pononovo u ništa. Velika plava rijeka protiće, puna strahova i neostvarenih želja, pored mene. U nepovrat odlaze trenutci koje nisam svjesno spoznala, trenutci koje nisam svjesno živjela. Čujem glas istine, rijeka je vrijeme, a voda je izvor života. Sjedini rijeku i njene kapljice u sebi. Glas dolazi iz dubine njenog vrtloga i poziva me na prvi, odlučujući korak. Sunce je još bilo u zenitu kada se iz kapljica vode u tračku sunca, potpuno neočekivano, ukazala ljepotica trenutka, duša vode.
"Tko si ti?" upitah zasljepljena ljepotom priviđenja
"Kraljica vode, vila kapljica koje život znače, morska djevica i sirena Odisejeva sna."
"Ti si mu spriječavala povratak na Itaku"
"Ne, ja sam ga pozivala u san da prije stigne do Itake"
"Tko si ti?"upitah nesigurna u ono što vidim
"Ja sam anima, arhetip početka, uzrok nastajanja evolucije. Dođi sjedini se sa mnom u ovom trenutku spoznaje."
Ulazim u vodu, sljubljujem se s kapljicama koje me dotiču. Osjećam, to je klasična spoznaja vremena, ono uistinu protiće pored mene i pričinja mi se da uistinu stojim u rijeci bez povratka. Svaka novo nadošla kapljica je obasjana novim tračkom sunca koje odlazi ka izvoru u tamu noći koja u sebi skriva sve još neriješene zgonetke moje spoznaje. Rijeka odlazi bez povratka, a ja odjednom u sebi osjećam sreću postojanja u trenutku. Ljepota tog osjećaja je u nadanju da će nove kapljice blještati još ljepše iako će biti drugačije boje. Okrenuta prema zalazu sunca, svjesna da zenit života polako prestaje, da je jutrenje samo lijepo sjećanje, ja se kupam u dolazećim, uvijek ljepšim, kapljicama nadolazeće vode. Pred mojim unutarnjim očima se podiže zavjesa iza koje se krila pozornica moga života. Život satkan od sna i trenutaka me pozva na svjesno sudjelovanje u toj velikoj gala predstavi. Trenutak se budi, vidim njegove konture, osjećam njegovu snagu, prelazim rampu pozornice i iznenada postajem sudionikom vremena.
Moje misli, osjećaji i spoznaja se stapaju u dramu koju svijesno živim. Dinamika mojih misli postaje koreografom trenutka, a osjećaji plešu svoje gluho kolo. Svijetla moje svijesti otkrivaju sve skrivene uglove pozornice, podsvijest razgolićena i posramljena oblaći blještavu haljinu spoznaje. Odbacujem sve ono što mi čisti razum diktira, svo namjerno uljepšavanje, zaboravljam hotimične i tražene slike i poštujem tijek mojih misli iz kojih se rađaju osjećaji koje ću pamtiti. Neposrednošću djeteta ja promatram svoj svijet i vidim sebe u bojama impresionističkog slikara


.

Trenutak zasja u sljezovoj boji, u njemu prepoznajem ljubičaste cvijetove kako se izdižu iz pjene boje jorgovana i osjećam sebe kako odjeljujem prazninu. Pužam ruku i osjećam dodir trenutka i pokretom ga pretvaram u čipku boje sedefa, u prostor s kojim se sljubljujem. Moje unutarnje svijetlo, kao reflektori svijesti, luta tamom pozornice i mijenja izgled predmetima. U toj igri tame i svijetla spoznajem magičnu moć čvrste materije u svijetu oko mene. Vođena svjesnom spoznajom i vjerovanjem u znanje ja otkrivam, neka nova još nepoznata, agregatna stanja tvari.



Pred mojim unutarnjim očima pozornica postaje beskrajno ljubićasto more u kojem se trenutak širi i postaje Pegaz na čijim se leđima uzdižem do sljedećeg trenutka. U njemu vidim mirise, čujem boje mirišem zvukove u nekom novom prostoru.

To je dnevna soba mojih djedova, puna zraka i mora, namirisana lavandom, dunjama, žalom i školjkama. Očaravaju me stotine mirisa što ih u sobi šire vrline, mudrost, navike, čitav jedan tajnovit, nevidljiv, etičan i moralan život kojim odiše cijela atmosfera. Sjećanje stvara novi trenutak u kojem moji dlanovi idu prema licu starca koji miriše na djetinjstvo, pečeno kestenje i košaricu sviježe ubranih šumskih jagoda.
Proživljeni trenutci se vraćaju, ne rijekom bez povratka, nego rijekom, mojih oživjelih osjećaja, jedinom rijekom s povratkom. Misaone slike se redaju u galeriji mojih sjećanja. Možda je to ona tajnovita energija kojoj još nismo otkrili svojstva, možda nam jedino ona omogućava da živimo prošlost u trenutku u kojem naslućujemo budućnost.
Trenutak traje, a iz moje misaone rijeke izrasta još jednom osjećaj, odjeven sjećanjem na slike o stvaranju svijeta. Slike starih majstora traju u trenutku, slike bez kojih nebi imala ni spoznaju o njegovom nastajanju. Vidim bogove iz grčke mitologije, nimfe i sirene, biblijske proroke, lica iz srednjeg vijeka, renesansne mislioce. Sav taj imaginarni ili stvarni svijet iz prošlosti živi u ovom trenutku buđenja.
Istina blješti pred mojim unutarnjim očima, ja sam biće koje ne može izaći iz sebe sama, biće koje sve drugo spoznaje u sebi i kroz sebe. Postajem impresionistički istražitelj sebe same, odbacujem obrise i arhitekturu tijela, brišem granice osobnosti u prostor- vremenu, razasipam njene spone do sada smatrane definitivno određenima i proučavam strunu po strunu materije od koje sam sazdana. Rijeka vremena odlazi u nepovrat, iza mene se gomilaju proživljeni i sada neproduktivni trenutci, a ja stojim u njenom koritu i u ovom trenutku pripitomljavam njenu razuzdanost.
A. Knorr-Kleine - Pastell (empfundene, assoziative Synästhesie)(nach "Klänge der Stille"H.W. Knorr - Hörbeispiel)
http://www.atelier-knorr-kleine.de/klangbilder.htm

Prošlost koja je lutala zemljom i kao vjerni pratioc me nagonila da o njoj sanjam, da trenutku uvijek dajem neko prošlo značenje, je sada postala simfonija trenutka i ja osjećam njene tonove u česticama iz kojih sam sazdana, ali to su uvijek novi ljepši tonovi, sve ono prošlo ja spoznajem u sebi kao novi osjećaj i trenutak živi mojim cijelim životom.
Više ne moram tražiti izgubljeno vrijeme, jer ono se skupilo na pozornici trenutka u predstavu koja upravo traje. Sunce se spušta prema zapadnom nebu, moje unutarnje svijetlo otkriva u daljini tamu obavijenu tajnom početka, rijeka bez povatka hrli ka ušću u beskraj vremena, a ja spoznajem da moje tijelo može postojati i bez konvencionalnog razuma. Spuštam se na zamršene i još uvijek nejasne puteve tijela, da bih njima dublje prodrla u vanjski svijet. Šumovi simfonije trenutka odzvanjaju tijelom i ja više neslušam ušima. Mirisi se šire i ulaze u svaku ćeliju moje svijesti, svijetlosne zrake probijaju obrise viđenoga i moje tijelo gleda svijet mojom svijesti o njemu. Spojene u trenutku moje misli, moja sjećanja i moja maštanja odaju porijeklo svog postanka. One dolaze iz daleke prošlosti i ja osjećam njihovo prastaro porijeklo koje odjevam novom spoznajom.
Na pozornici mog trenutka se odigrava povijest čitavog niza živih bića, odigrava se ono što bi bez istinskog osjećaja ostalo mom umu zauvijek sakriveno.Trenutak me spaja s univerzumom i ja osjećam kako me njegova tajnovita energija odbija od sebe.
Rođeno u gravitacionom polju, moje tijelo prožeto mojim mislima, još uvijek ne spada u taj dio vječnosti. Pokušavam ostvariti nemoguće, odvojiti misao od tijela i dozvoliti joj da sama krene u beskraj, misao koja će doista bit moja pupčana vrpca sa univerumom. Misao mi se smiješi dušom rijeke koja odlazi bez povratka. Sjedinjujući se s njom ja osjećam kako polako spoznajem tko sam, od kuda sam došla. Slijedim taj osjećaj u sebi i naslućujem kamo bih trebala krenuti.
Sunce se polako spušta ka zapadu, nebo blješti ljepotom sunoćavanja, ja stojim u koritu rijeke bez povratka i ne okrećem se više.

Ljubav i Kairos


Pod pojmom stvarnost podrazumjevamo sve oblike subjektivnog tumačenja pojma "realnost", njeno neposredno preslikavanje, posredno logično prihvaćanje ili neposredno, osobno doživljavanje svijeta oko nas bez obzira na njegovu realnost uvjetovanu prirodnim zakonima. Tako kaže filozofska definicija tih dvaju pojmova, ali prirodni zakoni su još uvijek nedovoljno razjašnjeni. Iz sinteze Aristotelove filozofije i kršćanske religije su proizašli problemi i pitanja koja još uvijek nemaju prave odgovore. Jedno od tih pitanja je dali pored svijeta koji smatramo našom stvarnosti postoje još beskonačno puno paralelnih svijetova.


"Ne dozvolimo da nam prošlost postane jedina realnost. Zamjenimo nedohvatni Kafkin zamak s dvorcem u kojem se rađa novi život u vječnosti naših misli." reče mi pjesnik.
"Pa mi to činimo. Upravo zbog toga je moja ili tvoja stvarnost je puno više od toga. Ona obuhvaća i moje unutarnje stanje iz kojega proizlazi doživljaj jedne te iste situacije, jednog te istog predmeta, muzike, poezije, pročitane knjige ili susreta s tobom i on je u izrazu uvijek drugačiji. Razlika između povijesti i poezije je u tome da povijest nema mogućnosti osobnog interpretiranja, ona prepričava događaje. Poezija je kraljica literature, a poete su čuđenje u svijetu, oni posjeduju beskrajno mnogo mogućnosti izraza i iz njih proizlazi stvarnost uvijek odjevena u drugačijem ruhu." pokušah zaključiti razgovor tog svitanja.

Pjesnik je nastavio glasno razmišljati.

"Ne smijemo dozvoliti da nas egzistencijalni interes pretvori u automate koji dobro obavljaju svoj posao i samo poštuju, a ne sudjeluju u nastajanju etičkih normi društva. To bi onda bilo stanje jednostavnog djelovanja, a ne življenja. Tada bi stvarnost uistinu postala samo preslikavanje svijeta u kojem živimo, bez mogućnosti osobnog sudjelovanja u ljepoti njene interpretacije. U nama postoje potencijali koji stvarnost mogu kititi pridjevima poetska, intelektualna, prozaična i tako nema kraja nabrajanju. Zainteresiranost ili nezainteresiranost za sebe sama, je osnova iz koje gradimo sliku svojeg postojanja."
"Nezainteresiranost je ravnodušnost prema stvarnosti. Ja mislim, dakle moje "ja" misli i uopće nije važno da li sam ja, u tom procesu mišljenja, stvarno zadovoljna. Moja misao ne treba dokaz, ja ga ne tražim u sebi, jer ona samu sebe dokazuje. Ako mi moja misao postaje neugoda, stvara u meni negativnu senzualnu energiju koja često rezultira samodestruktivnošću."

"Zainteresiranost i čuđenje uvijek vodi nekom cilju. Kada počnem teleološki misliti tada se upuštam u igru sa samim sobom. Moje misli postaju pozitivna senzualna energija bogata izrazom i stvarnost, trenutak prestaje biti povijesno nabrajanje činjenica, nego poezija trenutka u kojem trajem. Tako više ne dokazujem svoje postojanje niti egzistenciju koja me obavezuje, nego živim etiku i estetiku. Besciljno lutanje po sjećanjima često izaziva tugu, ali takvo isto lutanje po budućnosti budi strahove i nezadovoljstvo."

"Moja misao je moja stvarnost, a ona nesmije biti jednostavno razmišljanje, nego mora u sebi skrivati tajnovitost mojih kreativnih mogućnosti. Svijet je otvoren i velik. Tu ispred našeg prozora je njegov početak, a njegov kraj je negdje u nama, u mojim i tvojim mislima, željama i snovima. Ja nosim, kao Atlas, cijeli nebeski svod na ramenima."

Sjetih se stiha, jedne prekrasne pjesme, koju sam u mladosti znala na pamet:

" Netko ima čuperak do uha, netko do nosa, ali ima jedan čuperak plavi, koji se stalno mota po mojoj glavi. Kako u glavi da bude kosa? Lepo u glavi. To nije moj čuperak plavi, nego jedne Sanje iz petog A.........."

"Zato je poezija carica emocionalnosti, ona je bogatstvom svog izraza, puno prije znanosti, unosila stvarnost u naše glave. sjećaš li se vremena kada si gutala stih, učila ih napamet i iz tog naučenog počela sama pisati pjesmice. To je bilo vrijeme kada si osjećaj ljubavi pretvarala u stih. I svaka tvoja pjesmica je danas dokaz onog trevnog trenutka u kojem je nastala. Davala si ljubavi ruho tvoje duše, odjevala si ju tvojim mislima pretvorenim u osjećaje. Ljubav je bila izvor sa kojeg si ispijala inspiraciju, gasila duševnu žeđ. Mi se danas pitamo, čitajući znanstvene knjige, dali je moguće da je ljubav samo neki iznenadni skok kvanta energije u atomima našeg mozga. I čini nam se da je to nemoguće. Mi ljubav još uvijek povezujemo samo sa srcem, jer nam se čini da je tamo osjećamo, ali mnogi još uvijek nisu naučili misliti srcem. Misao je materijalizirani osjećaj, bez misli nebi bilo ni osjećaja."

Pretvorimo ljubav u "stvarnost". Stvarnost je u nama i kada to osjetimo, postali smo doista sudionici vremena. Mi vidimo, čujemo, osjećamo, mirišemo, kušamo, ali ne spoznajemo stvarnost onakvu kakva ona jest. Sve što mi preko vanjskih osjetila primimo pretvara se u našem mozgu u naše misaone slike, kojima mi stvarnost inepretiramo. Tako nastaje cijeli svijet u našim glavama, koji je za svakog od nas drugačiji. I mi ne možemo drugačije, naš mozak jednostavno tako funkcionira. Emocionalni um nam daje mogućnost za uljepšavanje misaonih slika, pa tako možemo ublažiti, nekad okrutnu, stvarnost našeg misaonog uma. Naša kreativnost i sloboda emocija nam omogućava distanciranje od slika svijeta koji u nama budi strahove, nesigurnost i nezadovljstvo. To ne znači da treba živjeti s iluzijama nečeg nestvarnog i nedohvatnog. Pravilno tumačenje misaonih slika, koje nastaju u našoj glavi, je umjetnost koja nastaje sjedinjenjem naše emocionalnosti i misaonosti.

Pretvorimo osjećaj Ljubav u viziju stvarnosti, u misaonu sliku trenutka sreće, u dobrog Kairosa kojem gledamo samo lice. Njegov pramen kose će milovati naša lica, na njegovoj vagi ćemo sjedinjavati dušu, srce i tijelo, misao, osjećaj i osjetila u harmoniju sna i trenutak do trenutka će postajati naša stvarnost kojoj smo promjenuli ime u LJUBAV.

Dienstag, 25. März 2008

Ljubav uvijek pobjeđuje

Ovo je nastavak priče napisane 14. 02. 2008 "Ljubav na granici sna i jave"
i dodatak ... Con sordino...

U neuravnoteženoj skladnosti, koja cvjeta pupoljcima tvojih milovanja, nazirem obrise vječnosti. Smiješi mi se  čvrstom opnom tvoje postojanosti. U žiži vremena, u jezgri Alepha, u srži života sazrijeva najslađi plod bezvremena, ljubav. Iz nemilosrdne prolaznosti esencije trajanja iskri baklja vulkanskog kratera iz kojeg izranja strast, žudnja, čežnja i nježnost tvoje svjetlosti. U nesebičnosti zanosa se zrcali kaleidoskopsko prelamanje boja u jantarno jezero sreće. Tvoje oči su prepune sna u kojem se ogleda besmrtnost legende o vjernosti. Slikama slijepih očiju drevnoga pisca iznjedrena priča o stradanjima na putovanju ka Itaki zelenoj i smjernoj se potvrđuje u dubini tvog pogleda. Vidim šaputavu svjetlosti kojom lahor istine pokreće leptirastu jedra naše životne galije oceanom sna. Con sordino mi pjevušiš odu ljubavi, tvoja copia verborum me omamljuje i ti me doživljvaš istinsku, onakvu kakva sam samo u tvom zagrljaju. Iz vrhova tvojih prstiju izrastaju titraji, postaju consonance najdubljeg djela moje duše u koju možeš prodrijeti samo ti. Ljubim te neuravnoteženom skladnosti rođenom u meni, samo za tebe. Prolazimo kroz aleju ruža, mi dvije nage duše, ogrnute samo mirišljavim opijumom beskrajne sreće i liježemo u postelju sagrađenu od maslinova drveta, koljevku iz koje je iznjedrena bajka o neprolaznoj vjernosti, a mitske ptice je bezglasnim lepetom svojih svilenkastih krila raznose kozmosom. Čuju je samo sretnici koji su svoje čuvstvo uzdigli u sfere onog dijela nutarnjeg svemira za koji postoji samo jedan jedini ključ, ljubav na granici sna i jave.
 
Diana, boginja lova



"Ovo zadnje umiranje svijeta je bilo drugačije od svih prijašnjih" probudi me Dianin glas.
Pored mene je na prekrasnom krevetu od latica cvijeća ležao još usnuo moj bezimeni pratilac. Prostor u kojem sam se probudila je bila bijela odaja sa mramornim žrtvenikom u sredini. Svjetlost je dolazila iz visine kojoj nije bilo kraja. Na žrtveniku je bilo prosuto cvijeće i ugodan još nepoznati miris se širio zrakom.
"Kako to misliš?" začuh nepoznati ženski glas
"Draga moja Ifigenija, ti to ne možeš znati. Rođena si poslije zadnjeg stvaranja svijeta" odgovori veselo Diana
"Šta je danas drugačije?" upita znatiželjno svećenica
"Ovaj put su nedotaknute ostale samo misli" odgovori Diana
"Kako to znaš?"
"Osjećam ih, dodiruju me. Misli su se uzdigle iz pepela kao što se jednom uzdigao Feniks. Pri zadnjem prasku je ostala samo neoblikovana energija koja se morala ponovo nabijati, oblikovati i pretvarati u svijest. Bila je to energija bez sadržaja. Crvi, gliste i insekti su gmizali pepelom. Pokušala sam se udomiti u jednoj glisti, ali prošli su milioni godina dok sam preko nje mogla komunicirati. "
"Tko spava u hramu?" upita znatiželjno Ifigenija
"Moje zadnje utjelovljenje i njen bezimeni pjesnik. Prije smrti svijeta su uspjeli zajedno prekoračiti vrata vremena jer su bili ujedinjene suprotnosti, Apolonizijsko- Dionizijska simbioza, posljednja iluzija stvarnog života prije sudnjeg dana. Oni nose u sebi vrijeme i jedino oni ga mogu stvarati dalje." odgovori joj mirno Diana.
"Tamo gdje je bila aleja kamenih statua je danas velika pustinja od pepela. Nad njom se digao magloviti oblak pun kristalne svjetlosti u bezbroju boja. Sofija skrivena u njenom beskraju je u njih udahnula život sinhronizirjući suprotnosti u harmoniju novonastajuće stvarnosti. U Panteonu je danas prvi sabor. Geja i Uran bezposleni slušaju novonastajuću simfoniju univerzuma. Kronos proždrljivo čeka da zavlada spoznajom, Kairos, brži od vjetra, nudi svoj pramen i uskovitlana snaga, jača od najačeg reaktora prošlog vremena, spaja niti od kojih su satkane misli u nove dimenzije. Trenutak nove vječnosti je počeo draga moja Ifigenija" završi sretno Diana.
"Jesi li sigurna da će njih dvoje pobijediti Kronosa?" zapita ju jednom davno spašena svećenica.
"Oni nisu proždrljivi. Dok su stajali na vratima vremena nisu željeli besmrtnost i spoznali su ljubav. Ja znam puno više o njima od njih samih. Ja vladam i njihovom podsvjesti u kojoj su skriveni ideali o suptilnoj ljubavi koja ruši sve prepreke i oblikuje uvijek nove istine o stvarnom postojanju. Ona je plod slabosti koja je prešla u snagu emocionalnog uma, a u njemu spava nježnost gorštaka i intelekt tisućljetne biblioteke. Njihov spoj je skrivena jačina metode pretjeravanja, poništavanje i u isto vrijeme ostvarenje božjeg postojanja. Okupani vodom sa izvora života u dnu Parnasa, dotaknuti muzama oni su ostali jedino svjedočanstvo tisućljetne zemaljske ljubavi." odgovori joj Diana
"Oni nisu bili na izvoru Kastralske vode." pobuni se Ifigenija
"Njihov trg cvijeća je tamo gdje su nekad živjele muze, gdje su Pitije proricale sreću i nesreću, gdje je spaljena istina o mom postojanju.

Salvatore Dali je crtao vrijeme

To je mjesto gdje su spoznali protegu vremana i mirni dočekali smak svijeta." Dianin glas je dolazio sa svih strana prostor vremena u kojem sam se budila
Pored mene na krevetu od latica cvijeća, koje su jučer kitile moju kosu, se budi moj bezimeni ljubavnik. Dianin glas još uvijek traje.
"Ona je bila jača od Dafne i nije dozvolila da joj ljubav promjeni oblik. Nije se bojala osjećaja. Iako okrunjena vjenćićem od cvijeća ona je ostala tijelom i srcem žena."
"Ali oni više ne izgledaju kao ljudi prije smaka svijeta." reče Ifigenija
"Ljubav ih je oblikovala u najljepše fotografije iz njihovog vremena. Hamilton je ovjekovječio ljepotu ljudi u svojim umjetničkim fotografijama. Njihova tijela su postala simbolom jasnoće i mira u ljubavi spoj svjetla i sjene koji će se oblikovati njihovim mislima." odgovori Diana
"Gdje je nestao Bacchus?" iznenada upita Ifigenija
"Siguran da sam ljubav spasila od umiranja otišao je proslaviti ponovni početak sna. Mora dotaknuti zemlju da ponovo nikne loza, da zamiriše vino da bi se ponovo slavilo krštenje." reče Diana mirno
Jutro miriše nekim meni nepoznatim opojnim mirisom. Nad nama plavetnilo neba i galebovi. Lovorovo stablo i grm bunike me podsjeća na vrijeme prije vremena iako je miris koji se širi drugačiji od svih dosad poznatih mirisa.
"Nalazimo se na pupku svijeta." pomislih gledajući u izvor bistre vode.
"Koliko je sati?" upita me pjesnik trljajući oči.
"Sat ustajanja je već davno prošao" odgovorih mu nježno.
"Ovaj san je trajao dugo. Osjećam se drugačije nego inače." reče rastežući se
"Šta misliš koji je danas dan?"
"Čini mi se da sam izgubio vezu sa satima, s redom godina i poretkom svjetova."
Iz kapljica rose sa novoprocvalog cvijeća oko nas uzdignu se oblačić i u tragu sunca mi vidjesmo treperenje poznatih niti neke daleke, ali poznate svjesti. Trenutak vječnosti je počeo svoju igru s nama. Mi osjetismo vrijeme i prostor u sebi, ali to nije bilo ono dobro poznato jutro u kojem je zidni sat otkucavao šest puta i u kuhinji mirisala svježe skuhana kava. Na granici spoznaje, u svijetu punom poznatih i nepoznatih mirisa, odzvanjali su tonovi neke nove muzike i ja više nisam bila sigurna jesam li budna ili sanjam.
Dobro poznate stvari oko nas, koje smo uvijek buđenjem sretali i svojom sigurnošću im nametali svojstva nepomičnosti, ovog jutra su bile drugačije.
"Jučer sam ponovo poslagala knjige u biblioteci po epohama i knjiga koju sam čitala je sinoć ležala na stoliću pored kreveta. Bila je to zadnje kupljena knjiga "Kreativni univerzum".
Na radnom stolu je ostalo otvoreno računalo na kojem sam pisala studiju o pokretu. Njegove knjige su bile naslagane na podu pored fotelje, Ken Wilberove knjige o svjesnosti i holonima. Na stolu u vazi je mirisao njegov zadnji poklon, buket cvijeća za Valentinovo. Jučer smo slavili dan ljubavi." misao puna slika mi prođe kroz glavu.
Gdje se nalazimo danas?
Gdje su nestali svi oni nepomični plodovi naše predodžbe o stvarnosti?
"Sanjala sam divan san. Neznam više točno pojedinosti, ali bio si ti i bila sam ja i bio je neki naš zajednički prostor i neke strane riječi i neki drugi jezik" rekoh uzbuđeno.
"Pričaj mi" reče on još uvijek pospano
"Znaš li ti šta znači riječ knjiga ?"
Pogledao me začuđeno i reče
" Svaka ti čast, prerano je za moje moždane vijuge."
No to je, kao i obično, bio izazov za njega. Ustao je i krenuo prema suncu. Njegova silueta je nestala na tren, a onda se iznenada ponovo pojavi pred mojim očima.
"Knjiga je ono što su nekada stanovnici planete zemlja upotrebljavali za trening mozga i oblikovanje misli." odgovori mi mirno.
"Ja sam noćas, u snu, imala knjigu u ruci i ti si je imao i bilo ih je puno poredane u zraku oko nas"
"Kako su izgledale?"
"Različito."
"Znam" reče on mirno " bile su nepokretne i čvrste i pune znakova koji su imali različita značenja"
"Sjećam se da smo upotrebljavali riječ čitanje"
"Da to je glagol iz davnog vremena kojim se sticalo znanje"
"Knjiga koju sam noćas čitala se zvala "Kreativni univerzum"
Pogledao me je iznenađeno. Osjetih njegovu misao u mojim mislima.
"Kreativnost je bio potencijal kojem su samo neki u onom vremenu težili. Bilo ih je izabranih, određenih i njihove misli su ostale kao svjedočanstvo u našim misaotekama." naše misli se sjediniše u tonove koje smo više osjećali nego čuli.
"Mračnu spoznaju daju osjeti, a istinsku spoznaju daje mišljenje. Najprije djeluje osjetilna mračna spoznaja, a zatim na njezino mjesto dolazi istinska osjećajna spoznaja. Osjetila samo klize po površini pojava. Za dosezanje istinske spoznaje potreban je um. Ne uči se očima i ušima nego dušom." osjetismo, u sunčevom tragu koji je padao na nas, simfoniju prošlosti.
Da ovo je ono isto mjesto na kojem sam jednom u snu srela tužnog filozofa. Sjetih se plamenih jezika na žrtveniku i starca koji mi je pričao o povijesti njegova grada i o mračnoj i istinskoj spoznaji.
"Demokrit je govorio o mračnoj i istinskoj spoznaji. Ovo što osjetih je bila njegova misao." rekoh za sebe
"Slično misli i mračni Heraklit: "Oči i uši ljudima su loši svjedoci ako imaju barbarsku dušu" pjesnikov glas nadoveže moju sljedeću misao.
Sjedili smo pozdravljajući jutro puno novih boja i tonova. Još uvijek nisam bila sigurna jesam li budna ili je to samo san. Dianine riječi su još uvijek bile u mojim osjetilima. Koje je ovo doba u kojem vremenu se budim, koje vrijeme sam sanjala.
Jučer je sve bilo dodirljivo i moje, a danas imam osjećaj i misao, imam ljubav i prekrasan pejsaž u kojem je sve vidljivo i nestvarno u isto vrijeme. Zatvorih oči i misao me povede u njegov zagrljaj. Želja za dodirom posta misaona stvarnost. Njegove ruke na mojim ramenima, usne u poljubcu, treptaj srca, njegov dah, sve je to bilo isto kao i u snu.
"Molim te skuhaj mi kavu." rekoh tiho ne otvarajući oči
"Probudi se ljubavi moja sunce je već davno krenulo prema zenitu" začuh njegov glas. Otvorih oči. Moj bezimeni pjesnik je sjedio pored mene, njegove ruke su bile na mojim ramenima, zraka sunca se spustila na moj obraz, ali prostor u kojem smo se nalazili nije bio onaj iz sna.
"Vrijeme je da krenemo."
"Kamo?"
"U misaoteku, zar si zaboravila da moramo pronaći još neke misli o nastajanju informacija koje nas hrane"
"Jučer smo razgovarali o fiziologiji okusa i zajedno čitali Brillat- Savarina" odgovorih mu mirno
"Čitali?"
"Zar nismo?"
Njegov pogled je odlutao prema horizontu. Znala sam da pokušava sakriti misli da me ne povrijedi, ali još uvijek nisam spoznavala razliku između sna i jave. No njegova misao ipak dotaknu moju spoznaju.
"Čitanje je već davno zaboravljeni glagol, nastao u vremenu između Demokrita i nas."
Koliko vremena je pošlo između jučer i danas? Ponesena mišlju o onome što je Diana jutros govorila osjetih trajanje u sebi. Vremena uopće nema, to je samo neka davno izmišljena iluzija.
"Šta znači davno?"
"To tvoje jučer je davno" osjetih njegovu misao.
"Vratimo se u jučer"
"Iz njega smo otišli tražeći trenutak"
"Je li ovo sada trenutak?"
"Ovo je ljubav, a to je vječno postojanje u trenutku" njegova misao je ovoga puta bila odrešita.
"Zašto onda govoriš o vremenu?"
"Vrijeme je iluzija, a iluzije su lijepe."
Odjednom osjetih trak istine u sebi. Putovanje iluzijama je bio naš davni san. Neka sretna konstelacija zvijezda nas je u sretnom trenu povukla u središte kreativnosti. Spoznah da je univerzum uistinu postao naš dom.
"Krenimo u misaoteku" pozvah ga glasom koji više nije bio moj glas.
"Mi smo već u njoj." njegov glas je bio muzika koja me je pozivala na snove.
Svuda oko nas su bile prosute latice cvijeća, meki tepih satkan od niti naših snova.
"Feniks se digao iz pepela"
"To je bila iluzija neromantičnih, draga moja boginjo "
"Tu su nekada bile statue." sjetih se ponovo Dianinih riječi.
"Da to je bilo onda kada su ljudi stvarno bili prestali vjerovati u čvrstinu materije. I to nisu bile statue nego ljudska iluzija o njima"
"Ali ja sam ih vidjela" zatvorih oči i misao me povede u aleju poznatih, pa onda još dalje u prošlost mojih snova. Jutro na trgu cvijeća i dobro poznati miris svježeg kruha dotaknu moja osjetila. Na Campo del Fiori ugledah lomaču i galeba koji poleti k meni.
Mimohod poznatih lica pretvori ovaj trenutak u evoluciju spoznaje. Sve je zgusnuto i sažeto u ovom sada i sve traje već milijardama godina.
"Ti si sanjao o novom teatru, želio si promjeniti spoznaju i svjest glumca. Tražio si metodu kojom bi osmislio trenutak, kako bi ga pretvorio u doživljaj, oblikovao u istinu, predstavio kao život."
"A ti si osmišljavala pokret i maštala utopiju njegova umijeća."
Željeli smo promjenuti svijet, a on se sam od sebe promjenio. Ušli smo u trenutak i živjeli već onda neku novu, još nedokazanu istinu.
"Kada je to bilo?" upitah
"Jučer " njegov glas je dolazio iz jednog nepoznatog pravca.
"Gdje si?"
"Pronašao sam novu stranu svijeta. " odgovori mi veselo
Krenuh za glasom koji je još uvijek uzburkavao moju krv i pretvarao je u šampanjac.Trg cvijeća je mirisao eteričnim snom. On je sjedio za stolom na terasi neke male kavane. To je bila ista ona kavana iz vremena studentskih nemira, ona mala kavana u najstarijem i natamnijem dijelu grada, sličila je i na kavanu iz Mrtvih voda, ali je ipak bila drugačija. Mjenjala je oblik pod crvenilom neba i zrcaljenjem u plavetnilu vode koja nas je okruživala.
U trenu mi se učini da vidim obrise Dianinog hrama, ruševine Apolonovog svetišta, lomaču na Campo del Fiori, zvonik crkve u Combry i staklenu kupolu od sedam prstenova na čijem se vrhu zrcalila slika o nastajanju svijeta. Svijest univerzuma pruži svoju ruku prema pjesniku. On omamljen ljepotom trenutka dotaknu njene prste vrhovima svojih prstiju.
"Ecce Homo" začuh misao, a iz zrcala sna me gledalo lice s debelim tamnim brkovima.
"Homo u liku boga filozofa, u liku opuštenosti duše i snazi uma." odgovorih tmurnom filozofu koji je nekada davno nijekao egzistenciju stvoritelja.
More, iako je mirisalo osekom, je još uvijek bilo puno plime, a galebovi su pozdravljali svjetlost koja je trajala nijansom pred zalaz sunca. Osmjeh na njegovom licu me podsjeti na sutone koje smo do jučer voljeli. Voljeli smo trenutke između juga i zapada, trenutke koji su uvijek trajali prekratko.
"Tamo odakle sam došla je još uvijek jutro" rekoh mu promatrajući nastajanje novog svijeta. S neba je kapalo predvečerje iako sam ja bila sigurna da smo tek pozdravili svitanje.
"Da tamo će biti uskoro podne, pa sumrak, a onda noć i tamo će se to mjenjati i ponavljati. Ovdje sunce nikada ne zalazi, ovo je moj i tvoj prostor, mi ga stvaramo svojim postojanjem i željom za njegovim trajanjem."
"Ali to nije stvarni, životni prostor" pitala sam diveći se pejsažu koji se pred mojim očima oblikovao u već viđenu sliku raja.
"Stvarnog životnog prostora nema, prostor je kao i vrijeme samo naša iluzija. To je ono što mi svojim postojanjem u trenutku stvaramo."
Nebo iznad nas je plavilo konstantom trajanja. Miris predvečerja nas je opijao uvijek novom energijom svjesne spoznaje tog trenutka. Visoko iznad nas je kružio galeb i jedino njegovi krici su parali tišinu. Ovo trajanje je znak vječnosti, to je ono što se već milionima godina naziva život.
Nečija misao mi zaustavi dah:
"Čovjek je jedino živo biće koje je svjesno svoje prolaznosti."
Zar je potrebno u ovakvom trenu misliti na prolaznost? Ja se, puna sjećanja, pitam šta je prolaznost?Trg cvijeća, nova strana svijeta koja nam je otvorila horizont trajanja, je svjedočanstvo istovremenosti koje teoretski nema. Na ovom istom trgu je praotac Heraklita sagradio Efez, tu je bio Dianin hram, na njemu je gorila lomača u vremenu neznanja, na njemu smo dočekivali zore sticajući znanje, na njemu se jednom zrcalio kameni grad, on je bio mjesto sudnjeg dana, tu je bljesnuo veliki prasak. On je otok i hram, hrid o koju se razbijaju valovi spoznaje, nad njim više ne zalazi sunce nego traje trenom prepunim ljepote.
"Kada krenemo u sutra, hoćemo li ovaj prostor ponijeti sa sobom, ili ćemo ga ostaviti onima koji dolaze za nama?"
"Oni će stvarati svoj prostor. Kada mi krenemo ovdje više neće biti male kavane, niti hrama, niti zalaza sunca. Neke druge misli će ovdje stvarati svoj svijet." odgovori mi pjesnik.
Naše misli su stvarale plavičasti oblak u kojem se kristalilo svjetlo.
Odjednom je pored nas za stolom sjedio čovjek upalih očiju i crne kose. Obučen u odijelo koje je odavalo eleganciju epohe previranja i mjenjanja paradigmi, epohe koja je bila puna nadanja i novih vjerovanja. Njegove misli dotaknuše moja osjetila. Sinestezija osjećaja me vrati u neki daleki trenutak u kojem sam sanjala Combray i pokušavala prepoznati onog anonimnog spavača koji se dugo, dugo budio. Zar to nije bio trenutak u kojem sam se sama jutros našla?
"Morao sam vam se pridružiti." reče tiho sa akcentom stranog jezika koji smo voljeli slušajući ljubavne šansone.
" Vaše misli su izazov za mene. Dok sam tragao za izgubljenim vremenom, bojao sam se neminovne smrti pa iako se u to vrijeme naslućivala dimenzija vremena, ja ju onda nisam spoznao."
"Ali vi ste stvorili prekrasan svijet svjesne spoznaje, svijet u kojem se osjećaj osjeća, u kojem osjećaj gleda, čuje, miriše i govori."
"Ja sam onda nesvjesno, pišući, žalio za neiskorištenim trenutcima. To je bilo vrijeme bolne istine o gubitku vremena, spoznaja o njegovoj prolaznosti. Moja sjećanja na sretno djetinjstvo, na trenutke istinskog pripadanja više nisam mogao vratiti, ali sam njima stvorio svjedočanstvo o nepotrebno potrošenom vremenu. Život je za mene bio samo strah od smrti"
"Vaše vrijeme je bilo rađanje kvanta i relativiteta, bilo je početak shvaćanja da je energija neuništiva, da samo mjenja oblike, vaše vrijeme je bilo početak i teorija koju mi danas svijesno živimo."
"Medicina nije bila razvijena, mene je uništio bronhitis i pucanje apscesa na plućima, ali i moj strah, svjesna spoznaja prolaznosti i nepovratnosti. Ugušio sam se u prostoru koji nisam stvarao, nego samo koristio."
"Tražili ste vrijeme izvan sebe iako ste ga opisivali osjećajući ga."
"Toga nisam onda bio svjestan."
"Slušajući unutarnjim ušima vaše misli mi smo naučili živjeti vrijeme i prostor, zavoljeli trenutak, počeli osjećati okuse, mirise i boje."
"Osjetio sam vaše misli, dotaknule su me i vratile mi sjećnje na Illiers."
"Mislite Combray?"
"Combray je san o Illiers-u gdje sam provodio sretne praznike kod tete Amiot."
"Vi ste tamo otkrili svoju stranu svijeta kao mi danas"
"Ali za razliku od mene vi ste to svjesno spoznali" reče stranac tužno.
"Ovo je trenutak koji bi mogli nazvati vječnost"
"Ne samo nazvati, ovo je trenutak u kojem je sažeto cijelo moje traženje, sav moj strah, sva moja tuga i ljubav." odgovori stranac gledajući u neboVrijeme je trajalo u nama.
Pejsaž je sličio velikom vrtu pored mora iz jedne od slika velikih majstora impresionizma. Trenutak u svom trajanju je sve pretvorio u maglovitu sjenu u kojoj se arhitektura samo nazirala, ali bila dovoljno snažna da znamo gdje smo i šta vidimo. Trg cvijeća, mjesto s kojeg smo krenuli u život je i mjesto gdje smo se uvijek ponovo vraćali. Ova čudesna svijetlost razbija fasade, gradi mramorne stepenice prema moru, uzdiže fontane, sadi cvijeće i sve pretvara u besmrtnu ruševinu ljepote u kojoj se uvijek ponovo susrećemo.
"Brodovi su masivni, sagrađeni kao zgrade i činilo se da su i jedno i drugo, kao neke manje Venecije unutar velike- kad su povezani pomičnim mostovima s grimiznim satenima i perzijskim sagovima, nosili žene obučene u brokat trešnjine boje ili u zeleni damast, duž balkona obloženih raznobojnim mramorom. " gledajući u daljinu reče stranac.
"I više se ne zna gdje završava zemlja, a gdje počinje more, što je još palača ili već lađa, jedrenjak, galija." nadovezah se na njegovu misao.
"Zatvoren u sobi, našeg raskošnog stana, sanjao sam ovaj trenutak potpunog mira i ljepote."
"A mi smo ga doživljavali kroz vaša djela" odgovorih mu suosjećajući s njim.
"Mislio sam da je čovjek biće koje ne može izaći iz samoga sebe, koje druge poznaje u samome sebi i ako protivno govori onda laže. Danas, sjedeći ovdje, u vama spoznajem svoju želju. Nijekao sam osobnosti i tvrdio da je individualni izraz nešto općenito. Diveći se impresionistima želio sam biti njihov psiholog. Odbacivao sam obrise i arhitekturu osobe u prostoru i vremenu i proučavao element po element materije od koje je osobnost sazdana. Ja nisam bio jedan jedini čovjek, već od sata do sata gusta kolona ljudi, u kojoj je prema trenutku, bilo strastvenih, ravnodušnih, ljubomornih." citirao je svoje davno napisane misli.
"To je bio razorni proces u kojem ste postali samo čvor u tkivu vremena, u kojem je osnova bila istkana od osjećaja prošlosti, a niti isprepletene od emocija sadašnjosti." sama od sebe se moja misao nadovezala na njegovu.
"Osjećam da ste uistinu čitali moje knjige." reče tiho
"Vidiš da smo ipak čitali" rekoh pjesniku
"Da nisi uistinu osjećala napisano, danas nebi znala o čemu stranac misli" glas mu je bio blag ali odrešit.
"Moje vrijeme je bilo prostorno i ja sam čekao trenutak da me dotakne sreća sjećanja, a onda sam te trenutke produbljivao i razvijao."
"Vi ste posjedovali vrijeme u čistom stanju."
"Osjećao sam se suvremenikom stoljeća, želio sam izbjeći smrt koja je samo banalna pojava memorije. Umrijeti znači ne imati više uspomena, znači dozvoliti vremenu da ti pobjegne."
"Mi smo od vas naučili da posjedovati vrijeme znači posjedovanje prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Živjeti u isto vrijeme u jednom, drugom i trećem što znači osjetiti vrijeme u sebi i u isto vrijeme biti izvan njega" govorila sam tonom koji je podsjećao na odgovaranje na postavljana pitanja u školi.
"To je ovaj trenutak istinskog buđenja, vaša strana svijeta koju ste zajedno otkrili" reče on malo uzbuđeno.
"Zar ovo nisu ona dugo tražena vrata vremena? Iza nas je ostao svijet čvrste materije i vjerovanje u nju. Ispred nas je svijet ideja i pravih istina. Nesmijemo učiniti grešku i sagraditi grad koji će drugi moći uništiti, niti biblioteku, ni aleju statua." jedna iskra u nijansama novih boja mi zablješti u mislima.
Trenutak je trajao ljepotom. Pjesnik, stranac i ja smo sjedili kao stari znanci i uživali u vremenu koje nas je zatvorilo u neku nepoznatu dimenziju.
"Želite li nešto popiti" poznati glas prekinu moje misli. Pored nas je stajao čovjek bez godina iz trgovine snova.
"Čaj i madeleine bi stvarno pasali u ovaj trenutak" reče moj bezimeni pjesnik.
"Koji čaj želite?" upita mirno čovjek ne odajući da smo se već jednom sreli
"Ruski" odgovori mu pjesnik ne razmišljajući dugo
"Bilo je to jedne zimske večeri, kada sam se premrznut vratio kući. Mama mi je ponudila čaj i male tortice u obliku Jakobovih školjki" reče sjetno stranac
Čovjek nam donese naručeno. U ovalnoj zdjeli su bile lijepo poredane male slatke Jakobove školjkice. Iz šoljica se širio miris čaja. Porcelan je bio bijel sa zlatnim rubom uz koji je sitnim kičastim slovima pisalo "Misaona Proustiana".
Stranac stavi jednu Madeleine na žličicu i umoči je u čaj. Kada je žličicu prinio ustima promjeni se izraz njegova lica. Tisuću puta sam do sada već pročitala citat iz Combry-a u kojem on opisuje osjećaj koji se širio njegovim tjelom pri kušanju toga do tada nepoznatog okusa. Gledala sam strančevo lice i osjetila emociju koja se mišlju pretvarala u osjećaj.To je bio trenutak u kojem spoznah snagu misaoteke. Osjetih snagu njegovog emocionalnog uma kojom je kvantizirajući svoju misao unosio u moj um cijelo jedno literarno djelo.
"Zašto ne kušate kolačiće?" upita me tiho uživajući još uvijek u okusu
"Ne želim pokvariti osjećaj koji ste mi ovim trenom poklonili" odgovorih mu sretno.
"Osjetili ste u sebi postojanje boginje koja vas prati vremenom, osjetili ste tijelo koje postoji bez konvencionalnog razuma."
"Da spoznah to anonimno i nepoznato lice čije su noge i ruke pune usnulih uspomena.""To je galija puna skrivena blaga."
"To je vrijeme i prostor, ova nova strana svijeta, ovaj prekrasni trenutak na trgu cvijeća u misaoteki."
Tišinu je razbio val udarajući o hridi otoka. Šum koji smo čuli postade mjerilo koje je, rušeći naše nekadašnje utiske, pokazivalo da se vertikalne udaljenosti mogu stopiti s horizontalnim. Naša stvarnost je dobivala nove, uvijek ljepše, oblike. Shvatismo da nema estetskih radosti koje nam dolaze od čistog razuma, ljepota se ne gleda, ona se osjeća.
"Umjetnost je bez sumnje neposrednija vizija stvarnosti." odgovori stranac na naše razmišljanje.
"Mi osjećamo vrijeme i dane koji dolaze u prekrasnim nijansama boja." reče moj bezimeni pjesnik. " mi slušamo simfoniju univerzuma i lutamo šumama, dok nas ljepota drveća dodiruje poljupcima koji postaju duša horizonta koji se širi"
"Vi ste krenuli iz Dianinog hrama bogati osjećajem jednog prekrasnog sna. Ponijeli ste sa sobom sjećanja i ljepotu zajedništva, neprekinutu nit u beskraju postojanja." zaključi stranac.
"Jesmo li mi stvarni ili smo uistinu postali samo naše misli?" rekoh promatrajući pjesnika i stranca upalog lica.
"Tvoje tijelo je satkano od svilenih struna koje se trepereći na zapadnom suncu prelijevaju u konture meni dobro poznatih oblika. Tvoja kosa je duga i plava, ali u njoj se kriju kristali puni nijansi boja koje svijetle kao najljepši dijadem oko tvoga čela." njegov glas je bio sličan muzici koja me je vraćala u san.
"Ja znam da si to ti, mogu te dotaknuti, osjećam miris tvoje kože, vidim san u tvojim očima, ali više nisam sigurna jesi li ti ipak samo slika u mojoj glavi, zrcaljenje u mojoj duši ili se to tvoja duša oblikuje pod zracima sunca u meni dragi lik."
Pjesnik pogleda stranca koji se smješio slušajući naš dialog.
"Opišite nam svojim pjesničkim jezikom kako mi izgledamo. Vi nas sada prvi put vidite."
"Ja vas više čujem nego što vas vidim. Siluete vaših tijela su skrivene i mislima koje kao srebrene strune titraju pred mojim umom. Ništa slično još nisam osjetio, vi ste za mene novo iskustvo novoga vremena koje je prohujalo bez mene. Nešto, za mene neobično se događa i ja se samo prisjećam da sam kao mladić učio o novoj dimenziji koju sam tražio u svojim mislima, pokušao opisati, ovjekovječiti u djelima. Dok sam lutao tamnom materijom u vremenu prije smaka svijeta susretao sam misli koje su bile odrešitije i sigurnije od mojih. Kada je došlo do zgušnjavanja energije oko velike komete koja je poletjela prema planeti osjetio sam olakšanje, znao sam da sam konačno pronašao izgubljeno vrijeme. Ono što se može objasniti nije poezija, a ovi trenutci s vama su neobjašnjivi. Ja vas vidim u mirisu vaših tijela, čujem vaše glasove u mislima koje blješte u iskricama svijetla koje ne prestaje. Vi ste uskrsnuće mojih snova o ljubavi koju nikada nisam uspio do kraja opisati. Čini mi ste da ste ono duplo biće iz kojeg smo nastali. Dva tijela u jednom, u kojem su izmješana sva sjećanja na one koje sam poznavao i opisivao. Jedino su vaše misli drugačije od onih koje sam sretao."
"Dakle mi smo ipak samo misli." pomislih tužno
"Vi ste osjećaj koji se širi, postajete dodirljiva qualija o kojoj su znanstvenici godinama pisali, vi ste vrijeme koje se otrglo Kronosu i postalo uistinu doživljaj koji osjećam." odgovori mi tiho stranac.
"Ali to smo ipak mi, naša tijela su naša svijest o tijelima, naši pokreti su naša svijest o njima. Mi dišemo, naša srca kucaju, mi pijemo čaj i osjećamo okuse i mirise, mi smo postali uistinu svijest o nama samima." zakljući pjesnik.

Montag, 24. März 2008

Ljubav i smrt

Ovo je nastavak priče "Ljubav i bol"
San o apsolutnoj istini




Moja prijateljica, nazvat ću je Ana mi je jednoga dana donijela svoj dnevnik, zamolila me da ga pročitam, da bih joj mogla pomoći da se oslobodi migrene.

Počela sam čitati njen dnevnik da bih je stvarno mogla usmjeravati, da bih joj mogla ukazivati na greške koje je činila u odnosu na svoje tijelo. Onaj drugi dio nje, njenu dušu nisam željela niti smjela dirati jer za to su postojali stručnjaci, ali morala sam pronaći način da je uvjerim da će tamo u onoj prekrasnoj vili uz jezero pronaći ključ za otvaranje vrata u onaj tajnom obavijeni podsvjesni dio svog postojanja.
"U mojim mladalačkim snovima sam uvijek vidjela sliku prekrasne budućnosti. Sanjala sam o sreći i slavi jer sam bila uvjerena da sam rođena za velika djela. Željela sam ući u svijet onih kojima sam se divila čitajući njihova djela. Osjećala sam se sputana u malograđanskoj sredini u kojoj su se moji roditelji i moje sestre dobro osjećali." pisala je Ana o svojoj mladosti.

Sve što je lijepo i povezano sa srećom je napisano u perfektu i ubačeno između bolnih istina koje je sada proganjaju. Jesu li ti snovi još uvijek živi u njoj, skriveni u arhetipovima njene nesvjesti ili su se stvarno izgubili u ovoj trijeznoj stvarnosti koju je prividno počela živjeti. Čitajući počela sam se više koncentrirati na ono usput napisano, ono o ćemu nikada nismo razgovarale. Iako sam ju poznavala već petnaest godina nikada nisam upoznala njene roditelje niti njene sestre. Znala sam da je bila najmlađe dijete i da je imala jako dobar odnos sa majkom. O ocu nije govorila. Sestre su bile puno starije i s njima skoro pa nije imala kontakta. Njen dnevnik je ostavljao dojam kao da je napisan od dvije različite osobe. Ana je već kao djete vodila dupli život. U siromašnom stanu na trećem katu ona je bila poslušna i nikada se nije suprostavljala volji roditelja. Želja njene majke je bila da ona završi trgovačku školu i da se uda za Rolanda, da imaju djecu i malo veći stan u novoj građevini koja se u blizini njihovog bloka počela graditi.
"A ja sam sanjala svijet koji je čekao na moj dolazak. U noćima sam s baterijom u ruci čitala, u biblioteci posuđene, knjige i ulazila u misaono bogatstvo velikana filozofije. U školi nisam imala prijateljicu s kojom bih mogla razgovarati o pročitanom. Roland je bio jedino biće s kojim sam djelila snove i ljepotu života izvan siromaštva u kojem smo odrastali. Još u vremenu dok smo gradili dvorce od pjeska nismo podnosili prisutnost druge djece. U školi smo sjedili u istoj klupi i rješavali iste zadatke. Poslije škole smo se zaobilaznim putevima vraćali kući i sve do ulaznih vrata stanova razmjenjivali misli. Tamo iza vrata nas je očekivala nemoć naših roditelja koji su skrivajući od nas istinu života vrlo rano gasili svjetla i odlazili na počinak. Noć je bila moja jedina prijateljica, njoj sam povjeravala moje tajne. Ogrljena njenom tamom mogla sam skinuti masku poslušne kćeri i biti ono što sam bila, lutalica za još nedokazanim istinama. Jutra sam zavoljela tek onda kada sam osjetila ljubav u sebi jer jutra su me nosila u Rolandovu blizinu. Poslije našeg prvog poljpca moj život je dobio novu energiju. Hrlila sam ka završnom ispitu koji je značio spas iz bjede očeve nesposobnosti. Kada sam majci opisala osjećaj koji se tim poljupcem probudio u meni, gledala me je svojim dobrim, uvijek nasmješenim, očima, ali ja sam shvatila da nije razumjela o čemu govorim. U njenom životu nije bilo te vrste ljubavnog žara.Roland me je od tog trena obasipao pažnjama i sitnim iznenađenjima. Kupovao je na buvljoj pijaci jeftino knjige i poklanjao mi ih. Kako sam voljela vonj tih starih izdanja u kojima se krio svijet za kojim sam sve više žudila. Zadnji dan škole s diplomama završnog ispita smo proslavili na našoj klupi u parku i odlučili se za dan vjenčanja. Isprosio me je poklanjajući mi srebreni prsten koji je pronašao u jednoj staretinarnici. Ljubav nas je sve više sjedinjavala u želji za prvim ljubavnim činom u životu. Kako ga ostvariti kada nismo imali svoj prostor? Tamo iza pruge su vrtovi u kojima naši roditelji sade povrće da bi nas mogli hraniti vitaminima, tamo je i kućica koju su naši očevi zajedno sagradili od starih dasaka, prozora i vrata skupljenih na deponiji građevinskog materijala. Kao djeca smo često odlazili tamo i uživali u sumracima dok su odrasli na roštilju pekli kobasice i pili pivo. Više ne odlaze tamo u sumrak, izgubili su želju za izigravanjem lažne sreće. Kućica je sutonima pusta. Bio je zadnji dan proljeća i mi smo odlučili taj najdulji dan ovjekovječti potpunim pripadanjem u kućici iza pruge."
Zastadoh u čitanju. Misli me povedoše unazad u onu nedelju kada Ana nije htjela sa društvom krenuti na jezero, kada je zbog migrene ostala u krevetu i odbijala svaki razgovor sa mnom. To je bio dan njenog užasa, dan iz kojeg se više nikada nije probudila.
"Roland je donio već nagorenu svijeću i dvije male flašice šampanjca. Čaša u kućici nije bilo, bile su samo plastične posudice od jogurta. Zamišljali smo da su kristalne i postavili ih na drveni stol ispred ulaznih vrata. Večer je bila blaga i puna mirisa cvijeća koje je raslo u obližnjim vrtovima. Čuo se žamor, pred susjednim kućicama su sjedili isto tako ljudi i opraštali se od proljeća. Iz daleka se čula i muzika. Sunce se još uvijek naziralo na zapadnom nebu kada je Roland otvorio šampanjac i utočio ga u naše kristalne čaše. Gledali smo se u oči i ispijali prvi put u životu to skupocjeno piće. Čim je sunce zašlo, zapuhao je lagani vjetar i ja zadrhtah cijelim tijelom. Haljina koju sam odabrala za tu večer je bila bez rukava, a ja sam u žurbi zaboravila ponijeti vestu. Roland me zagrlio štiteći me od hladnoće.Sjedili smo i gledali u treperave oči neba. Tišina oko nas je bivala sve gušća, susjedi su polako odlazili. Roland je zapalio svijeću i pozvao me u sobu. U svjetlu svijeće vidjeh krevet pun poljskog cvijeća. Dok smo se spuštali na latice mislila sam da će mi srce od uzbuđenja iskočiti. Roland mi je nježnim pokretima skidao haljinu i ja prvi put osjetih njegove dlanove na mojim prsima. Srce mi je kucalo sve jače. Njegovo tijelo je ležalo na mome, ali ja nisam osjećala težinu nego lakoću njegovih pokreta. Disanje nam se uzburkavalo, srca kucala tako da sam osjećala udarce njegovog. Tonula sam u vječnost trenutka i ljepotu novog sna kada se Rolandovo tijelo svom težinom spustilo na moje. Umorna od ljepote mislila sam da je zaspao i ne želeći ga probuditi ležela sam nepokrećući se. Odjednom shvatih da ne osjećam njegov dah, da se toplina dodira pretvara u hladnoću smrti. Njegovo veliko dobro srce je u trenutku najveće sreće puklo."

Spustila sam tekst na stol, zapalila cigaretu i pokušala se smiriti. Pročitana, najtužnija istina o jednoj tihoj smrti, je u meni uzburkala osjećaje. Grliti mrtvo tijelo čovjeka koji ti je u trenu smrti poklonio najveću sreću je najveća nesreća koja se jednoj mladoj ženi može dogoditi. Zašto je petnaest godina šutjela, zašto je mazohistički osamnaest godina živjela sama s tom tajnom? Zašto........................? Ne, nema odgovora na ta pitanja, danas je prekasno jer izgubljeno vrijeme je otišlo u nepovrat. Dok Anna luta svojim mladalačkim snovima vrijeme apsolutne istine joj još uvijek izmiče. Moram pokušati osmisliti trenutak njenog konačnog buđenja. Pokušati, samo pokušati jer se još jedno pitanje u ovom trenu samo od sebe postavlja. Hoću li u tome uspjeti?Nastavila sam čitati njene zapise. Rudloffa, svoga muža, je samo površno spomenula, njihovo vjenčanje je sličilo kratko napisanoj obavjesti u novinama.
Snove je opisivala do u detalje, uvijek istim žarom zaljubljene žene je opisivala svoje noćne susrete sa Rolandom ne spominjući njegovo ime. On je postao onaj drugi dio nje, onaj začahureni i nedoživljeni dio njenog mladalačkog sna. Poslije njegove smrti se zaposlila i otišla iz roditeljske kuće. Iznajmila je maleni stan koji sam poznavala, stan u kojem smo često dočekivale zoru pričajući o pročitanim knjigama.
Upoznala sam je u jednoj knjižari. Stajala je pred regalom u kojem su bile naslagane knjige iz fizike. U tom vremenu sam gutala popularistički napisane knjige o znanosti koja je još bila u povojima i pročitano povezivala sa znanjem iz filozofije. Ruke su nam krenule ka istoj knjizi, novom izdanju "Što je život." od Schroedingera. Ponovo smo se srele na kasi plaćajući iste knjige. Bilo je prekrasno proljetno subotnje jutro i mi smo izašle zajedno iz knjižare i otišle u obližnji kafić na kavu. Mjeseci su prolazili, a mi smo se sve češće sretale, sve više slobodnog vremena provodile zajedno. Jedino su nedelje ostajale nedotaknute našim prijateljstvom. Anine nedeljne migrene su često bile i razlog njenih izostajanja s posla ponedeljkom. Odlazila je, nekom meni nepoznatom, lječniku, gutala tablete i podnosila te svoje muke. Kako sam se već onda u mom poslu fizioterapeuta sretala s problemom glavobolja pokušavala sam je nagovoriti da dođe k Bobi na pregled. To je uvijek vješto odbila. Malo društvo u kojem smo se kretale su bili mladi ljudi raznih narodnosti, raznih zanimanja, ali istih interesa. Svi smo voljeli filozofirati o životu. Ana je dolazila u društvo petkom i subotom, smješila se primjedbama, sudjelovala u diskusijama, ali nedeljom se nije pojavljivala. Mi nismo komentirali njenu odsutnost iako smo na neki način suosjećali s njom i njenom utvarom, kako je ona nazivala migrenu. Tako su prošle dvije, možda tri godine do njenog iznenadnog odlaska iz robne kuće.
"Bojala sam se odlaska na to vjenčanje" pisalo je u njenim zapisima" bojala sam se trenutka kada će oni izgovoriti ono moje neizgovoreno da, bojala sam se njihove sreće i mojih suza."

Opisom njenog sna u toj noći njihove sreće Ana je nadmašila sve do sada napisano o snovima. Čitajući taj dio njenog dnevnika osjetila sam uzbuđenje moje prve bračne noći. Roland je bio toliko prisutan u njenim mislima da su njene rečenice bile žive i kao meki dlanovi ljubljene osobe dodirivali tijelo.
"Ležim na krevetu punom latica proljetnog cvijeća u maloj sobi kućice iza pruge i on je tu. Ne vidim njegovo lice, ukrala ga je smrt, ali njegov dah je tu, njegov miris puni prostor, njegovi dodiri su stvarni. To nije ona noć prvog ljubavnog čina, ovo je naša prva bračna noć. Predveče sam na oltaru malene crkvice u četvrti naše mladosti ostavila buket žutih ruža i pošla s njim u ovu noć. Moja vjenčana haljina, satkana od materije sna, blješti zvjezdanim prahom. Njegove nježne ruke skidaju s moga tijela tugu rastanka. Osjećam kucanje njegovog srca, čujem njegovo "da želim" i ponavljam "da želim" dok nas smrt ponovo ne spoji. Budi uvijek tu, budi moj san, moja želja i moj život.Zašto mu kriješ lice u ovom trenu mog potpunog opuštanja? Dozvoli mi da se vidim u njegovim očima. Dobro, dobro, pristajem na tvoje uvjete samo budi blaga njegovom vječnom snu budi mu blaga u svim noćima do one u kojoj ćeš mene odvesti k njemu."

Njen razgovor sa smrti je izazvao strah u meni. Sjetih se jedne večeri kada smo razgovarale o filozofskom samoubistvu i rasčlanjivale Camusove misli."Suditi o tome dali ima ili nema smisla živjeti znači odgovoriti na osnovno pitanje filozofije." citirajući pisca je govorila Anna. "Ostalo, da li svijet ima tri dimenzije, da li duša ima devet ili dvanaest kategorija, to dolazi nakon toga."

Čitala sam dalje tražeći znak u njenim rečenicama, neku misao ili skrivenu želju da što prije krene na zadnje putovanje. Anna je tražila apsolutnu istinu u svojim snovima i postala njenom žrtvom. Samoubistvo, riječ koja ledi krvne žile nisam pronašla. Pisala je o apsurdima života, o tihoj smrti njene majke uvlačeći stvarnost i prisutnost smrti u moju svijest.

"Stajala sam pored njenog kreveta i milovala joj lice. U njenim očima više nije bilo onog dobro poznatog blagog osmjeha. Znala sam da odlazi, smrt je već lebdjela u prostoru te male bolničke sobice. Prebacili su je iz skupne sobe siromašnih u ovu s jednim krevetom i dozvolili mi da budem uz nju do kraja. Rudloff je došao na par minuta, a onda odjurio za svojim poslom. Ovdje u ovoj sobi nije bilo opasnosti da nekoga sretnem ili upoznam. Lječnik koji se brine o mami je star i poprilično oronuo. Mama se teškom mukom pokušavala nasmješiti kada sam joj podignula glavu i stavljala u usta flašicu s toplim čajem. Bila je nemoćna kao djete koje sam si tako željela. Pogladila me je po ruci i hladnoća njenih prstiju je prošla mojim tijelom. Još jedan život u mom životu odlazi u nepovrat. Ona će u meni živjeti dalje jer ja sam dio nje. Sjela sam na stolicu i promatrala njeno lice dok je ona tonula još jednom u san. Kada se probudi reći ću joj da je volim. Misli me povedoše u noć Rolandove smrti. U svojim zadnjim trenutcima mi je poklonio život koji nisam znala zadržati. Četiri mjeseca kasnije sam izgubila plod našeg sjedinjenja jer nisam bila u stanju da prihvatim najdragocjeniji poklon koji mi je ostavio. Izgladnjela i shrvana tugom sam konačno otišla doktoru koji me je odmah zadržao u bolnici. Dječačić koji je rastao u meni je umro od mog samosažaljenja. Kada se mama probudi moram joj reči da je volim. Pogledala sam njeno lice i vidjeh otvorene oči. Mama volim te rekoh joj te tri riječi prvi put u životu. Nasmješila se i zatvorila oči, zauvjek."
Zar može toliko nesreće biti skupljeno u samo jednom jedinom životu?