Ametist, ljubičasti kristal duše, ta čudesna suza neba.

"Kristali su *šuteči učitelji*. Svojom šutnjom, uče nas i pronalaze naš pravi put, nas do nas samih. Ono što dobivamo od kristala, to se ne može ispričati! To se može samo osjetiti! "

J.W.Goethe

Kada sam plakala
vjerovao si da su to kristali snova,
kada sam šutjela
vjerovao si da je sve rečeno,

gledao si me očima plavoga safira
i nisi mogao osjetiti
da u meni tuga spava
jer kada sam poljubcem
sakrivala lice
ti nisi mogao znati
da se valovi sreće na hridi tvoga hladnog srca
prelamaju u ljubičaste suze.

Promatrala sam kako se sunce igra sa kristalima, tim promljenjivim suzama neba. Pri treptajima oka je svaki kristal mijenjao oblik, a uvijek je bio isti.

Plavi safir je ostajao hladan, mrzovoljan, željan osvete neba, a Ametist je u svojoj istosti mjenjao svojstva, postajao toplina i lakoća postojanja, a ostajao je uvijek samo ljubav, Ametist avatar ljepote i dobrote ljudske duše.

Osjetih srcem ljepotu te igre svjetlosti i sjene i spoznah da se njeno zrcaljanje događa u meni, spoznah da je ljubičasta boja, boja moje duše, boja koja, u tom plesu duginog spektra, spektra duše svijeta, u ljubavnoj igri pobjeđuje uvijek safirastu boju hladnoga srca, plavkastu boju duše zločestoga hladnoga safira.

Kristali su uvijek bili tu, puno, puno prije nas su bili prisutni na plavoj planeti, pomažući njen razvoj, dodavajući različite nijanse vjekovnomu spektru. Ametist je izrastao iz kosmičke ljubavi i odašiljao u svijet svoju ljubav i pretvarao je u ljubičastu svijetlost vječne ljubavi.

Kristali moje duše zaplesaše sa svjetlosnim zrakama moga unutarnjeg sunca. To je uistinu ljubav pomislih i poželjeh postati ametist, violetni kristal ljubavi i promijeniti svijet, ljubavlju zaraziti ljudska srca sveta, pripremiti ih na zvjezdani let, da nikada ne osjete zločestih duša, hladni safirasti splet.

A onda spoznah da smo kodom naslijeđa žigosani, da svatko u duši nosi znak svojega rođenja, da neki u srcu kriju plavkastu hladnoću, a da drugi šire ljubičasti znamen, trepteću, goruću, blješteću ljepotu, života našeg najvredniji plamen tu, u toplini grudi, skrivenu ljubav i dobrotu.

Kada sretoh tebe, osjetih da srce ljudsko u srcu ljudskome dlanovima nježnim otaplja led, briše suze tuge, zalječuje bol, ubija samoću, ali nikada ne mjenja naslijeđa kod.

Sjenka duše tvoje sjenci duše moje ljubičaste dragulje svoje mojim draguljima čini, iskricama sreće sve nesreće guši, srce srcem srce ljubi u duše tišini.

Sve grubosti i laži se igubiše na svjetlećoj stazi, u očima tvojim zrcali se sjeta, u pogledu tvom ogledaju se života draži, u ljubavi vječnoj nestaju sve provalije svijeta. Kristali ih svojim titrajima u oceane ljepote pretvaraju.

Duša svijeta grli duše naše, kristalnim mostom vječnog postojanja, nosi ih ljubavlju u dimenzije više, svijetlosnim zagrljajem tamu gasi, ubija mržnje, rasplinjuje tuge i treperi vječno svojim kristalno- ljubičastim tragom.

Kristali se množe, blješti nebo naše energijom ljepote, dok majka nad majkama kristalne suze na puteve duše naše lije da mi okupani srećom spoznamo vrijeme i osjetimo da kristali žive, da su uvijek isti i da nikada nisu ono što su bili prije.

Jednostavno ljubav izvire iz njihove ljepote i kristali naše duše, te treperave suze neba se još uvijek u nama i oko nas neprestano množe.