Freitag, 15. Februar 2008

Ljubav i anima mundi, duša svijeta


Sinestezija: starogrčki, (syn) ujedinjene + (aesthesis) osjeti, "Sjedinjenje osjeta"
Sinestezija je sposobnost djelovanja mozga, da posredstvom univerzuma misaono- osjetilno osjećajnog, ponekih umova, osposobljava jedno nepodraženo osjetilo da primi podražaj upućen drugom. Sinestetičari su u stanju npr. pri slušanju glazbe vidjeti boje u različitim nijansama, gledajući boje doživljavati neku melodiju u svim njenim tonovima, čitajući mirisati napisane rečenice ili kušati izgovorene riječi. Iako je sinestezija, kao stanje duha, poznata stoljećima, tek se u zadnje vrijeme pokušava i znanstveno protumačiti.
Sinestezija je poznata i u književnosti, kao stilska figura koja objedinjuje riječi koje izražavaju različite osjetilne doživljaje.
Antun Gustav Matoš je u pripovijetki 'Samotna noć' sinesteziju ovako predstavio:
"Mrvi se crnim mrvicama u ljubičasti trag zašlog sunca, iščezava u ljubičastom poljupcu kojim slavi veseli i bijeli dan sumornu, baršunastu noć!'"

Zanesena pročitanim poželjeh postati sinestetičar i osjetiti sve čari tog Bogom danom svojstva. Uđoh misaono u univerzum misaono- osjetilno- osjećajnog u sebi u moj metasvijet. Metasvijet je moja svijesna spoznaja, most koji spaja univerzum moga utjelovljenog uma s velikim širokim svijetom oko mene. Za sada još uvijek čujem tonove iz, za mene dobro poznatog, makrosvijeta i tek naslućujem tonove mikrosvijeta. U vječnom sukobu i pokušavanju dokazivanja koji od tih svjetova stvarniji, osjećam kako oni uistinu žude za sjedinjenjem. Moj makrosvijet, moje tijelo, svojom težinom i svojom trodimenzionalnosti slijedi zakone gravitacije i zaobljuje prostor u kojem se nalazi. Sjetih se Tina i njegove pjesme,

Himna mom tijelu!
O tijelo moje!
U tebi otkrih iskonsko trojstvo:
tvoju visinu, dužinu i širinu,
u tebi nađoh duh i dušu,
moje svojstvo, mojstvo,
i u dnu njega nespokojstvo vječito,
virovitu dubinu.
To što spaja te tri crte znači:
Vrijeme, četvrtu od protega u kojima se život kreće,
i jadnu zbilju stvaranja:
ljudsko sjeme po kojem porod
i bivanje uvijek postaje veće.
O moje tijelo! I ti si čestica eterskoga mesa,
a tvoja građa predstavlja čudesnu zgradu kosti;
ne slavim te — no u tebi su i zvijezde i nebesa,
prah zemlje, sjaj sunca;
sav život, pun i prosti.
Svijesna toga ja želim tijelu omogućiti samostalnost, učim ga mislima, osjetima, osjećajima. Moj ujtelovljeni um, moj mali univerzum slijedi svoje zakone i iznenađuje me uvijek novim oslobađanjem uvijek veče količine neke nove, još nepoznate energije. Moje misaono ja to sve spoznaje, ali još uvijek nije uspilo otkriti izvor iz kojeg izrasta Tinovo i moje mojstvo. Ulaskom u metasvijet sve postaje jednostavnije. Tu se spajaju znanje i vjerovanje u Einsteinov san.
Moja osjetila se sjedinjuju i odjednom mi se pričinja da vidim treperenje mojih najsitnijih struna, znanosti još nedokazanih, čestica mojih atoma. Teoretski one postoje i ja zamišljam da su to strune iz kojih je satkano sve poznato i još nepoznato. Vidim ih kako se odvijaju i slične nitima paukove mreže, lepršaju pred mojim unutarnim očima. Kada se u svom titranju zavijaju strune me potsjećaju na zavijutke malenih mašnica koje sam kao djevojčica nosila u kosi.
Trepereći one, slično strunama violine, stvaraju akorde koji svojim izmjeničnim djelovanjem postaju harmonična simfonija univerzuma moga uma. Ulazim u čudesan svijet mog istinskog postojanja i čujem titraje, vidim tonove, mirišem simfoniju mog sna, kušam moje misli. Nevidljiva ruka violiniste napinje i opušta strune nevidljive violine, a roj malih struna univerzuma se umnožava i širi. Duša materije postaje za mene vidljiva, čujna, mirisna i ukusna.



U mom virtualnom svijetu promatram sliku o nastajanju svijeta i mene u njemu i vidim kako iz titrajućih struna iskaču čestice i kako se sjedinjuju u atome. Doživljavam uistinu rat različitih sila. Atomi pucaju, spajaju se u molekule, strune trepereći stvaraju nove drugačije čestice, a tonovi simfonije njihovog nastajanja postaju prepoznatljivi u tonovima boja koje se razlijevaju pred mojim očima. To je moje unutarnje svjetlo kojim vidim i osjećam sebe i svijet u kojem živim. Slika o nastajanju svijeta oživi u mom sjećanju mojim bojama.
Ponovo vidjeh dvije ruke u dodiru, vidjeh pokret očima sna. Slikar je slikom predstavio svoj unutarnji doživljaj, prenio na nju svoju energiju i ograničio taj trenutak u perspektivu svoje spoznaje. No ja sada vidim puno više od onoga što sam vidjela kada sam sliku promatrala u Sistinskoj kapeli. Moje oči razbijaju okvire i ruše granice u kojima je slika nastala. Moje boje daju slici beskonačnost prostora i vječnost vremena.



Detalj sa slike, dodir vrhova prstiju, postaje beskonačan nezaustavljiv pokret iz kojeg, slično svjetlosti ističe život. U daljini iza dodira, vidim veliki prasak i spoznajem vrijeme.
13 milijardi godina skupljenih u ovaj jedan jedini trenutak moje svjesne spoznaje. Sunce mi svojim sjajem najavi da će proći još jedna i po milijarda godina dok se ova energija ne pretvori u život, a onda sljedećih 2 milijarde i tristotisuća godina dok čovjek ne zauzme svoje mjesto u univerzumu.
Smjestivši se na jednoj maloj planeti na granici jedne od bezbrojnih galaksija u beskonačnosti i vječnosti prostorvremena, čovjek još nije otkrio istinu početka.
"Ignoramus et ignorabimus" začuh krik s oltara.
"Mi još neznamo i možda nikada nećemo saznati od čega smo sazdani i što je naša životna energija." sjetih se pročitanog
Jedna od zadnjih zagonetki univerzuma još uvijek nije riješena. Moj misaoni svijet mi još jednom potvrđuje moje neznanje.
"Moja spoznaja izrasta iz tonova struna i stvarajući moju svijest postaje moja svijesna spoznaja, moje svojstvo, mojstvo." pomislih
"Ali to još uvijek ne objašnjava zagonetku što je uistinu život, ne dokazuje što se dogodlio prije 2 milijarde i petsto tisuća godina?" začuh glas mojih osjećaja.
Pogledah još jednom sliku. Možda je uistinu dodir dviju ruka stvorio ovaj svijet. Možda je čovjek uistinu 2 milijarde i trista tisuća godina živio u raju i možda je onda sve bila samo ljubav.

Ah Prevert i njegova Ljubav koju sinestezijom zvukova, mirisa i dodira živim punim osjećajem.

Ta ljubav
lijepa kao dani
ružna kao vrijeme...

Pitam se, koji me to zvukovi, koje slike vode do iskonskih nagona, slobode, intuicije, snage. Ljubav postaje ljubićasti beskraj u u kojem kao zvijezde blješte riječi.
Ta ljubav
tvrdoglava kao magarica
živa kao želja
okrutna kao sjećanje
Pitam se od kuda kreće pokret ruke, kada majka briše znoj sa čela bolesnog djeteta, a od kuda, pokret zaljubljene žene kada miluje lice muža, kad udara u napadu, kad se brani.

glupa kao kajanje
nježna kao uspomena
hladna kao mramor
lijepa kao što su dani ljepi


Vidim ružičasti zvuk željene rečenice, zapamćenim mirisom njegova tijela osjećam toplinu zagrljaja, plešući okus njegovih usana, srebrom mjesečine ljepotu poljupca.To je stanje dionizijske opijenosti. Ljubav je nagon i ja u toj opijenosti gluha poput tetrijeba plešem ples ždrala, uz tonove simfonije svemira smaragdnih boja.

Ona nas gleda smješeći se
govori ne govoreći ništa
Ja je slušam drhteći i vičem......


U zanosu trenutka, u kojem ljubav vlada mojim tijelom, pokret čak i onaj najprozaičniji postaje umjeće. Pružam ruku i čujem dodir, simfoniju srca vidim dodiru prstiju, mirišem ljepotu uzbuđenja koje se kao okus čokolade spušta miz grlo.
Ta ljubav
tako stvarna
Ta ljubav
tako divna.................


Ljubav postaje pokret u kojem se zrcale moje najintimnije misli.U pokretu vidim misli i želje i osjećam tijelo. Taj novi osjećaj me ispunja bogatstvom i snagom. U mirisu pokreta ja prepoznajem sklad njegovih oblika i ljepotu dana u kojem se budim.

Ta ljubav vrebana
jer smo je vrebali
Ljubav- progonjena,
ranjavana, gažena, poricana, zaboravljena
jer smo je progonili,
ranjavali, gazili, poricali, zaboravljali...........


Ali ja osjećam ljubav kao muziku, kao tonove simfonije univerzuma, vidim je u nijansama boja moga sna o njoj. U tom stanju punom ljepote prepoznajem strah, strast, odlučnost, sreću, zrelu samoosjećanost i spoznajem trenutak u kojem trajem.

Mi zaljubljeni
imamo samo tebe..................


Obično u trenucima potpune sreće, vidimo najljepše misaone slike u životu i one traju, postaju bajke, djeluju kao pročišćenje, potpuno predavanje intuitivnom. U tom izobilju ljepote osmišljavam pokret i njime pričam bajke. Tu me zvukovi dodiruju, a boje davnih doživljaja mirišu snom, ja čujem sreću i kušam ljubav i spoznajem Ljubav je doista duša materije.

Ljubav i moj san



Stojim na vrhu planine i promatram kako sunce tone u more.Veliki oblak nepomičan i zlatan se kao svileni baldahin nadvio nad ovaj suton. U ovom trenu spajanja svjetlosti i tame, u trenutku prividnog mira na vrhu svijeta čini mi se kao da se u njemu krije tajna početka sna koji već godinama budna sanjam. Pobožan čovjek tamo iza oblaka traži rajsko carstvo za smirenje duše, ali ja sam nemirni sanjar koji u tom oblaku naslućuje čudesnu snagu svog postojanja. Pružam ruke i one postaju krila koja me nose u plave daljine istine, na izvor početka. Iz oblaka mi se smješi bjelji od snijega, proziran kao kristal od nevidljivog sunca obasjan, anđeo ljubavi.
"Pođi sa mnom u svijet sna, otkrit ću ti istinu početka" začuh simfoniju univerzuma, muziku sličnu pjevanju Sirena koje su Odiseja vabile u snove.
"Ja nisam Odisej." šapnuh
"Kreni sa mnom u avanturu tvog sna i doživi sve njene postaje, a onda ćemo ići dalje, ući u budućnost i spoznati sudbinu čovjeka koji je zaboravio sanjati."
"Čovjek samo vjeruje pa ne traži istinu početka."
"Čovjek vjeruje u čuda kojima se klanja i u isto vrijeme ih se boji."
Sva čuda svijeta se skupiše u taj trenutak spoznaje. Anđeo ljubavi, bjelji od snijega, proziran kao kristal, obasjan nevidljivim suncem, postade ljubav za kojom cijeli svoj život čeznem.
Tada spoznah da Anđeosko doba vjekuje u nama, sjedinjeni smo u nebesko vreteno, blještimo u zagrljaju svjetla, a duša naša je čudesno plodno tlo na kojem se iskri zlaćana spirala sretnih trenutaka istinskog postojanja. Anđeoske oči sjaje u nama, moralni zakon srce naše grije, poštenje i čast svjetlosnih bića se u nama oduvijek i zauvjek krije. Bez težine, bez bremena izmišljenih laži tijelo naše trepri kao nebeska lijana, hranjena vodom sa izvora snova, branjena od osjećajnih suša, nikada se pod teretom zamišljanih nepravdi ne slama. Anđeosko doba iskri ljepotom i mladošću uvijek sretnih duša, okupano radošću i sjajem života, nježno grli srca koje poput nebeskoga stada sniva o slamici na kojoj je rođeno zlaćano tkivo vječne ljubavi. Anđeosko doba traje treptajima srca, svjetlosnim zagrljajem koji anđeosku muziku sklada, u njemu zauvijek zakon iskrenosti vlada. Sretni smo jer rođeni smo ovdje i sada, sreća nas anđeoskim sjajem zlaćanoga doba duša naših hrani, radosna kupka našeg postojanja izvire iz vrulje vjerovanja u snagu koja održava harmoniju svijeta u kojem oduvjek i zauvijek anđeosko cvijeće za nas cvijeta. Eho anđeoskog glasa naše duše u svitanjima budi, poziva nas u zagrljaj anđeoskog doba koje se iz zlaćanog vretena anđeoskim nitima oko nas širi. Osjećamo lakoću istinskoga sjaja, u suzama neba iskre anđeoske oči, u vjetru trepri šaputanje anđeoskog glasa, u hridima pokraj oceana naziremo čvrstinu anđeoskog stasa, u svjetlosti vječnoj anđeoskog doba u sjenki njenog čudesnog muka, čujemo treperavu tišinu anđeoskog zvuka.

Ne ljubav prema čovjeku mog života, ne ljubav prema majci, nego ljubav skupljena u actus purus, primum mobile, ljubav, prvi pokretač koji me, stvarno, nosi u san u kojem su se, kao svilene niti, isprepleli snovi svih ljudi na svijetu.
Nađoh se na otoku sreće i vidjeh sunčano čudo u Fatimi, Marijino čudo u Lurdu i Međugorju. Taj veliki otok, godinama skriven u najdubljem dijelu moje svijesti, zasja ljepotom istinskog postojanja u okrutnoj zbilji života. To je bio trenutak sjedinjenja legendi s onim, u znanosti, još uvijek nepronađenim, čvrstim, nepokretnim otokom naše životne srži, u beskrajnom moru životnih promjenjljivosti. Osjetih da su me misli, dotaknute anđeoskom snagom, uvele u onaj još nedokazani dio atoma koji je stvarno nedjeljiv i još uvijek samo srcem vidljiv, onaj dio koji svojim titrajima stvara simfoniju ljubavi koju tek srcem čujem.
"Ne okljevaj, pođi sa mnom u svijet sna. Otkrit ću ti istinu početka." začuh još jednom glas ljubavi. Prepustih se i ona me povede na najljepše putovanje moga života.
Oči božje, taj vječni tajnovoti plamen.
Postoji duboko u meni jedno mjesto, do kojeg stižem slijedeći dinamiku zlaćane spirale zakona zlatnog a reza. U njenoj zadnjoj točki gori tajanstveni plamen istinskog postojanja. Božje oči, ta okna kojima vidim i osjećam sebe i univerzum. To je točka tek prividnog mira, vječna vatra u središtu duše i tijela, točka koja me definira kao svjesno biće i omogućuje mi da vidim kako se tijelo i duša sjedinjuju u treptajima energije, nastale velikim praskom, tajanstvenim plamenom koncentrirane svjetlosti, koja se razlila kad je nevidljiva ruka "stvoritelja" zlatnim srpom požnjela snop tame i kad se, dotada ničim, prosulo sjeme života iz kog će se roditi svemir. Ta mala zrnca svjetlosti, postadoše sunca koja će rađati život u galaksijama kojih su majka i čije su sjeme. Na jednom malom nevažnom zrncu sunčane prašine, u zabačeom kutku svemira, zače se klica iz koje će niknuti biće koje će postati negova svijest. U središtu tog bića buknu tajanstveni plamen, zablistaše "oči božje" i prodriješe u tamu do samog njenog korjena, do još ne otkrivenog izvora energije, do njenih vječnih titraja koji su spleli tijelo i dušu u jedno jedino i neodvojivo od sebe.
Kada pronađem to mjesto tada prestajem biti marioneta u teatru života, tada postajem sudionik i svjesno spoznajem trenutak u kojem želim progovoriti o svemu što mislim. Tada više ne vrednujem vrijednosti nego značenja, spavam manje, a sanjam više, jer tek tada spoznajem da mi svaka minuta u kojoj sam zatvorila oči krade 60 trenutaka svijetla, svaka minuta u kojoj sam isključila uši oduzima 60 trenutaka zvukova koji me hrane ljepotom postojanja.
U tom komadiću života spoznajem i ljubav i tada svu mržnju crtam na komadiću leda i čekam izlazak mog unutarnjeg sunca da ga otopi. Onda se uspinjem ka vrhu planine i spoznajem da sreća nije u oblacima nego na stazi kojom kročim i tada govorim ono što osjećam i uistinu činim ono što mislim. Živim trenutak kao da je poslijednji i "oči božje" u meni mi dozvoljavaju da budem čuvar ljubavi na vratima sna iz kojeg se ne želim probuditi. Slušam glas onih koji me vole i pamtim riječi da bi ih slušala u beskraju trenutka. To je glas istine, simfonija univerzuma koja mi priča da sutra ne postojii da ni jučer više nije važno.
Trenutak je jedina istina, tajnoviti plamen postojanja, jer sljedeći je samo moja misaona varka, a sutra možda nikada neće doći. Ako to ne prihvatim , onda ću sigurno žaliti što u trenutku spoznaje nisam rekla da volim, što nisam pružila usne na poljubac, tijelo u zagrljaj, ruku za pomirbu.
Oči božje, taj čudesni, vječni tajnoviti plamen početka, je ono najintimnije i najiskrenije u meni, njime osjećam i gledam sebe i spoznajem tajne univerzuma u trenutku, koji tada postaje beskraj. Tada znam da me se nitko neće sjećati po mojim tajnama i neizgovorenim mislima. Ovo je trenutak u kojem govorim istinu i šapućem žao mi je zbog svega do sada neizgovorenog, molim oproštaj za grubosti i zahvaljujem za sve lijepe riječi.