Blještava na noćnom nebu boginja mjeseca pleše svoj ples oko plave planete vječno gledajući u Boga sunca koji joj poklanja sjaj. Oni u žudnji za zagrljajem zaokružuju dan već milijardama godina i bude snove o snazi ljubavi. Beskraj, u kojem trajem trenutkom spoznaje, se, dodirujući moja osjetila, pretvara novi osjećaj.
Ljubavni ples Selene i Helija osmišljava ljepotu ovog trenutka i dokazuje mi da je vrijeme nastalo sjedinjenjem svjetla i tame. Mistični i mudri nebeski vranci, čudesnom kočijom nebom jezde i bude usnule zvijezde, da svojim sjajem priststvuju ovom vječnom nebeskom piru.
Ono što vidim očima i čujem ušima je samo iluzija koja tek mojim unutarnjim očima dobija oblike stvarnosti. Nekda sam vjerovala da postoji netko u očima tuđim, netko ne vidljim očima mojim, netko tko šapuće nečujno ušima mojim. Sve ono što naizgled miruje, sada titra i blješti, sve ono nevidljivo očima iskri zvijezdama mog unutarnjeg neba, sve što je mojim ušima nečujno se, dotaknuto mojim unutarnjim sluhom, pretvara u simfoniju sna.
"Sanjam li ja život?" pomislih osluškujući tonove blještavih iskrica dana u kojem se budim.
"Tek onaj koji zna sanjati živi život" glas je dolazio iz visine
"Tko si ti."
"Ja sam trenutak"
"A tko si sada?"
"Tvoj sretni trenutak buđenja u snu."
"Trenutak ne govori, on je samo pojam koji se nemože osjetiti."
"Izašla si iz mračne spoznaje osjetilima i misaono ušla u misteriju vremena. Ovo što sada osjećaš se nemože spoznati vanjskim osjetilima. Ja sam treptaj tvog oka, otkucaj tvog srca, tvoj uzdah i tvoj osmijeh. Uspjela si me dotaknuti svojom misli i ja nisam prošao neopažen pokraj tebe."
"Ti si granica između iluzije i stvarnosti, u tebi je skriven cijeli moj svijet."
Prisjetih se mita o bogu sretnog trenutka i pred mojim unutarnjim očima se ukaza mladić sa krilima na leđima i petama. Na njegovom čelu je sjajio čuperak kose, a u rukama je nosio vagu. Pružih ruku i poželjeh dlanom dotaknuti pramen kose, a onda se sjetih onoga što mi je govorio moj sretni trenutak. Povukoh ruku.
"Ti si Kairos"
"Da, ja sam bog o kojem mnogi sanjaju, ali rijetki me prepoznaju."
"Zašto imaš krila na leđima?"
"Uvijek sam u žurbi."
"Čemu ti služe krila na petama?"
"Da budem brži od vjetra."
"Zašto pramen tvoje kose na tvom čelu donosi sreću?"
"Samo oni koji me spoznaju u mom dolasku mogu spoznati i pramen."
"Na zatiljku nemaš kose!"
"Oni koji se okreću prema prošlosti nemogu više imati sreće, oni koji me pokušavaju vratiti propustili su pravi trenutak."
"Zašto nosiš vagu?"
"Njome važem vaše biće i stvaram ravnotežu između duše i tijela."
Glas je još uvijek dolazio iz visine i prelazio u čudesnu simfoniju koja se spajala s tonovima blještavih iskrica svitanja.
"Kakva je razlika između tebe i onoga što mi nazivamo svijetlost?"
"Velika i nikakva. Dogodilo se prije svega što vi danas vjerujete da znate, čak i prije onog petnaestog dana u mjesecu Tybi kada je, po Pistis Sofiji, bio dan punog mjeseca i kada je sunce u svom punom sjaju izašlo iz svijetla svih svjetala, dogodilo se iza vrata vremena koja vi još uvijek tražite, dogodio se trenutak iz kojeg je proizašlo sve, trenutak u kojem se rodila ljubav i spojila svijetlo i tamu u ono što vi nazivate vrijeme."
"Je li to veliki prasak?"
"On je tek proizašao iz prvog trenutka."
"Veliki prasak je actus purus."
"Ne, veliki prasak je proizišao iz njega."
"Onda si ti actus purus."
"Ja sam samo sretni trenutak, ja sam misterija vremena kojoj još nitko nije otkrio tajnu."
"Ti si samo djelić te vječne cijeline koju mi svojim postojanjem stvaramo."
"Svaki djelić nosi u sebi sva značenja cjeline. Ti si uspjela ući u superstrune svog postojanja, uspjela si zaploviti beskrajnim morem svoje svijesti i mislima dotaknuti najsitnije čestice iz kojih si stvorena."
"Jesam li ušla u vrijeme prije vremena?"
"Ušla si u trenutak sreće i sada ostani u njemu. Pokušaj pored mračne spoznaje vanjskim osjetilima slijediti i ovu koju sada doživljavaš, pokušaj dalje slijediti svoje misli i dozvoliti im da se sjedinjuju s osjećajem koji pri tome nastaje."
"Ali život je izvan toga, on je tamo vani u mom vrtu, na ulici, u trgovini, u zagrljaju s dragim mi čovjekom, u mirisima i zvukovima prirode, u muzici koju slušamo, u ritmu koji plešemo."
"Doživi to sve drugačije, osjeti to unutarnjim osjetilima, slušaj "gluho kolo" svojih stanica kao što je Bethoven u gluhoći svog vanjskog osjetila stvarao najljepše simfonije i onda ćeš možda jednoga dana u sebi spoznati misteriju vremena."
Gluho Kolo
Iz Arkadijskog pejsaža dinaridske Hrvatske je izraslo tipično staro, gluho kolo bez glazbene pratnje. Njegov je ritam proizašao iz ritma gorštaka i danas mu ritam određuju teški koraci plesača.
Kolo je nijemo, praćeno samo zveketom nakita, toptanjem nogu o tvrdu zemlju i dubokim disanjem plesača. Snažno plesno poskakivanje izražava snagu, izdržljivost i spretnost čovjeka u surovu krškom kraju i pokretom ga pretvara u poetičnu sliku raja.
Ta Arkadija ne postoji na geografskoj karti naše domovine, ona je u duši onih koji su rođeni u kamenjaru. Potražih u kartama duše moju Arkadiu. Ona je sigurno tamo iza granice, u tamnom dijelu moje svijesti.
"Slušaj tonove svojih pokreta u sebi, njihovo nastajanje u najsitnijim česticama svoje kozmologije. Arkadija je osjetilna varka onih koji traže sreću izvan sebe. Jedino u sebi samoj ćeš pronaći istinu." šapnu mi tek spoznati trenutak u meni.
"Život dolazi iz zemlje." pomislih
"Život izvire iz tebe same." odgovori mi trenutak
"Slušaj tišinu i onda ćeš čuti nijemi ritam tvojih ćelija. Potraži Platoniju u sebi, svijet bez vremena, svijet u kojem harmonija određuje trenutak. To je svijet svih mogućnosti, koje sve djeliće univerzuma sjedinjuju u međusobno djelovanje."
"Kako ću pronaći Platoniju?"
"Ona je u tebi, to je tvoj bezvremenski svijet iz kojeg proizlazi tvoje vrijeme. Nalazi se u kugli tvog postojanja i izgleda kao mnogodimenzionalna piramida u čijem se vrhu, na jednom jedinom mjestu, susreću svi djelići univerzuma. U tom carstvu tvoje svijesti najsitnije čestice plešu svoje nijemo kolo i nikada se ne nalaze na mjestu gdje ih očekuješ. U tom bezbroju mogućnosti ćeš pronaći ritam svog života. Poslušaj kako izvire vrijeme iz tvog bezvremenskog svijeta."
Osluškujem tonove vremena u sebi, svaki tren odzvanja drugačije i stapa se u tišinu proteklog vremena. Ulazim u unutrašnjost piramide i pričinja mi se da s njenog vrha čujem pokrete zupčanika starog sata sa crkvenog zvonika. U meni živi muzika vremena, njeni tonovi me nose u život i ja čujem veliko crkveno zvono i moje misli plešu u ritmu njegovih konopa za potezanje. Osjećam podne u sebi, trenutci prolaze i ja uživam u onima koji slijede pa nanovo u sljedećim dok ne uđem u trenutak beskonačnosti. Oko mene se zatvara opna vremena, trenutak traje i ja trajem u njemu.
"Vrijeme je samo iluzija moga mozga" pomislih slušajući kako odzvanja podne u meni
"Ti si dio te iluzije koja traje već milijardama godina" zvona utihnuše i ja ponovo začuh tišinu mojih ćelija.
Gluho kolo me ponese u krug stvarnog postojanja. Sada spoznajem da tradicija ne znači uzdizanje iz pepela, nego ponovno paljenje unutarnje vatre. Najbolja muzika ne leži u već napisanim notama, nego izrasta iz pravog osjećaja. Tonovi i nijanse boja se sjedinjuju u doživljaj i postajem poetom novonastajućih zvukova. Moj untarnji dijalog prelazi u srebrenkaste bisere tonova i ja čujem smijeh, blješteći dragulj obrazovanog razgovora. Nema ljepšeg osjećaja od sklada iz kojeg se rađa unutarnje veselje. Sve unutarnje napetosti nestaju, prešla sam granice sazananja, ušla u još neotkriveni svijet nastajanja.
Rijeka moje krvi se razlijeva milijardama delti u more mog postojanja. Osjećam plimu i oseku mojih stanja. Slutim ponornice koje se slijevaju u deltu i ponovo vraćaju izvoru. Čujem žubor rijeke života, buku slapova i romor vrulje. Osluškujem i u zrcalnim neuronima vidim kako moje srce vodi gluho kolo mojih ćelija. Tu odustajem od potrage za vremenom i u maglovitom oblaku mojih misli osjećam kako se u meni budi ritam.
