Mittwoch, 10. Februar 2010

Njemu iz svih mogućih razloga.


Znaš li da još uvijek budiš u meni sjećanja na one daleke zore u kojima su umjesto rose na laticama ruža iskrili kristali srca koje je preduhutrilo svitanje i s jutarnjom zvijezdom kretalo tebi u pohode.
Znaš li da je srce tada bilo izvorom neugasivih svjetlosnih puteva ka vječnoj tišini u kojoj je živjela tajnovita sirena, spasiteljica naših duševnih sfera.
Znaš li da sjenka tvoje duše luta mojim stazama i mrveći zvjezdani prah u strune kojima u krošnjama uspomena sklada melodiju uvijek novih izazova.
Znaš li da se još uvijek branim od prastarih strahova, da onda prestrašena bježim u kristalne odaje zaborava, u gluho vrijeme nepostojanja, umjesto da se zaustavim i osluhnem valcer sjećanja i odživim još jednom dane prvih susreta.
Svjesna toga dozvolim duši da odluta akordima treptaja srca, da odpliva u široke dubine oceana i odživi onu našu davnu priču o sireni i izgubljenom životolomcu. U beskrajnim dubinama svijesti, u najudaljenijim kutovima duše još uvijek čujem onaj umilni pjev spasiteljice tvoga potonuća. Tada zaiskre kapljice u valovima beskraja, zatrepere melodijom oživjela srca i simfonijom novog sna.
U jutrenjima, na obali spasenja, u zrncima pjeska vidim tek rođene bisere koji su nas branili od kradljivaca sreće. Koračam poznatim putevima kojima mnogi nikada nisu kročili, zaustavljam se na raskrižjima želja i dozvoljavam životu da mi odsvira neku davnu baladu o klošarima kojima smo tada sretni poklanjali osmjehe.
Kada me obuzme plima ljepote, dozvoljavam skitnici vjetru da odnese moju cvijetnu galiju u ocean samoće i tamo osluškujem umilni glas malene sirene, one mlade djevojke koja sam nekada bila, da opet doživim neku davnu bajku i da se bogata mirisima, bojama i zvukovima naših snova vratim pod koplja dnevne svjetlosti.
Osjećaš li dok me danas promatraš u zagrljaju zrelosti da ja još uvijek čujem ona davna šaputanja, da čujem tvoje strahove od nemani koja te je skoro odnijela u beskrajne i nedohvatljive dubine nepostojanja. Znaš li da još uvijek uzdrhtala bdijem nad tvojim snovima, da slušam tvoje disanje kao simfoniju tvoga srca i da sam sretna, beskrajno sretna što nas je dobra vila, malena sirena ili ljubav obranila od preranog rastanka.

Muzika duše


U matematičkoj simetriji fizičkoga tijela osjetih ritam Bachovih sonata, u treptajima leptirića u srcu začuh Pitagorinu simfoniju nebeskih sfera, u tvom postojanju u sjećanjima vidjeh akustičnu sliku venerinog zlata, u sanjanom koncertu zvukova prepoznah mirise sa našeg staroga škvera.
Sjetih se leptiraste galije i sonate od snova kojom smo znali nebom odjedriti, osjetih iskrenje iskre na pepelu sjećanja u ovoj prividnoj tmini snoviđenja, poželjeh dotaknuti strune zaboravljene harfe i u sebi stare snove probuditi, da u zagrljaju uspomena ponovo čujem ona davna nježna uzbuđenja.

Tada odlutam tajnovitim stazama samo srcu znanim, putevima bez tragova naših nekad zajedničkih koraka, vrhovima uspomena, pejsažima suncem duše obasjanim,
jedrim lijepim sjećanjima kao nekad naša lepršava karaka.
Pričinilo mi se jednom da te je život odnio u oceane strane, tebe stražara mladosti i sudionika plesa čudnovatih sjena, tebe čuvara stiha i pjesama koje su samo za tebe stvarane, tebe pjesnika poezije koja je tugom rastanka zaboravljena.
Za tebe vječnog putnika snovima ostadoh tek mala utjeha, za tebe produžih prekinutu liniju u srcu naznačenih staza, za tebe oprostih onima sa pečatima pradavnoga grijeha, za tebe jedrim željom do neostvarenih, tek sanjanih oaza.
Sjetim te se uvijek kada se davne tuge zazrcale u kišama, kada zamirišu žute dunje, a nebo najavi dolazak jeseni, kada kotač života odpleše svoj puni krug u uspomenama, kada u tom početku bez kraja čujem sonatu i vjetar sneni.
Ne želim se više vratiti u one nedovršene, samo izmišljene priče, ne želim više skrivati tragove duše uzdrahtalim srcem osmišljene, ne želim strepnju i strah koji zbog prošloga života budući poriče, ne želim neke nove sanje dok one stare nisu životom odživljene.