Žena ženi iz sjenke duše.

Trajala sam u jednom čudesnom svijetu, vjerovala da sam pronašla cyberspace u kojem mogu živjeti svoje davno naslućivane snove, vjerovala, kažem ali ljudska taština je bila jača. Pokušah stihom safiru koji od krizme blješti na mojoj ruci ojačati sjaj, pokušah SAFIR staviti na srce i srcem srcu u safirastoj pjeni Afroditine djece pronaći mir. Glupo je poželjeti nešto što je lijepo, nešto lepršavo i sjajno učiniti još sjajnijim, glupo je petljati se u klupko nečije duše jer se klupko tako zapetlja da se više neda razmotati. Svaka napisana riječ s moje strane je bila protumačena kao napad na osobnost, svako pitanje kao provokacija. Žao mi je da se to dogodilo na portalu ljubavi, vjerovanja i znanja.

Evo http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=28731 pjesmuljka koji poklonih SAFIRIS, autorici lepršavih stihova, blogerici i članici portala ljubavi, vjerovanja i znanja, pjesmuljak koji već snuje san na portalu Magicus.

Tužana srca se oprostih od portala tekstom " O anđelima i ljudima", tekstom u kojem sam davno pisala o Einsteinovom još uvijek ne ostvarenom snu.

Da, moj san se nije ostvario. Magicus ostaje samo lijepo sjećanje u kojem se zrcali Tigrusova slika o kojoj sam napisala nedavno objavljenu studiju, slika koju sam osjetila srcem i sjedinila se s njom, slika koja nosi naziv "Srodne duše", a pjesmuljak malo prerađen, obojen nijansama moći sadašnjeg trenutka danas objavljujem u ovom svijetu.

Taština je treperila u svom bjesu
i grubošću skrivenom u šapatima duše
stala pred porotu
i
razbijala sliku žene.
bacala je blato na sjenke sna,
kroz maglovitu sferu nestvarnog svijeta
kao štektanje hijene
padale su uvrede
i proždirale zadnje krhotine povjerenja,
ubijale dušu,
gnječile srce.


Stajala sam razgolićena do klevete
tražila oproštaj u zvezdanom orlu,
u mislima starog indijanca,
u zvjezdanom zagrljaju,
u maglovitim daljinama nestvarne istine.

Pružih srce na virtualnim dlanovima,
a srce odbačeno pod nazivom
"dotična osoba"
krvari tugom i prigušenim gnjevom.

Osjećaj ljubavi rađa nove sne,
ljubav tka ljepotu postojanja,
ljubav gnjev pretvara u blagost,
ljubav grli svjetlosnim zagrljajem
ljubav voli svaki novi dan.

Žena ženi iz sjenke sna
poklanja ovaj stih
pjesmuljak tuge
dlan bez srca
jer srce je već davno
odbačeno, odbijeno, zgaženo
proglašeno bolesnim,
neupotrebljivim.
Žena ženi iz sjenke sna
ostavlja ovaj stih
i suze
kristale svoga sna u svjetlosnom zagrljaju

Afroditine djece.

Dinaja poklanja Safiris ovaj stih u nadi da će Safiris u safirastom oceanu svoga života jednoga dana shvatiti, osjetiti, razumjeti da je Diana, boginja lova i mjeseca, Giordanova svjesna spoznaja, čuvarica ljepote na portama znanja, vjerovanja i ljubavi.