Srodne duše.

Boris Pecigoš- Tigrus

U mirisnom dućanu naše duše nastaju prvo misaone slike koje mi pretvaramo u osjećaje, a osjećaje pretvaramo u djela naše duše. Tada se šire čudesni mirisi, trepere boje iskri se svijetlost i sjenka našeg bića i prelazi u napisanu riječ, naslikanu, sliku ili postaje skulptura. Ponekad je teško dati naslov djelu koje je izraslo iz fontane naše unutarnje svijetlosti i postalo zrcaljenje prelamanja unutarnjeg sunca.

Promatram sliku mladog umjetnika, uspoređujem je sa njegovim drugim slikama i osjećam kako me energija, njegova energija omamljuje. Svako njegovo djelo je priča za sebe, pjesma koju on bojama i kistom pretvori u novo zrcaljenje duše.

Njegove slike govore, šapuću, šire mirise i zvukove, a sve zavisi o trenutku u kojem ih promatram, one ponekad i dodiruju, postaju vjetar, velika rijeka, most ka beskraju, nebeski vranci upregnuti u kočiju moje duše, one plešu vilinski ples, odaju toplinu zagrljaja u ložnici srca.

Sva umjetnikova lica, nasmiješeno, radosno, tužno se zrcale u njima, onaj čudesni treptaj oka u kojem slika nastaje je ona vječnost u kojoj se sjedinjuje prošlost i sanja budućnost.

Umjetnik sam kaže da mjenja naslove slika jer u svakom trenutku inspiracije dolazi do erupcije emocija kojima on daješ oblik, izraz, boju miris i ja mu to vjerujem, ali za promatrača njegovo djelo ostaje uvijek zrcalo njegove mirisne duše.

Često prošetam njegovom virtualnom galerijom i napajam se ljepotom, i snagom jer iako posredno iz svake njegove slike zrači energija koja opija i snaži.

Umejtničko djelo koje poziva na ponovno gledanje, na uvijek novi doživljaj je doista prava umjetnost, integralna umjetnost u kojoj se uvijek osjeti duša umjetnika, a ona se uistinu ogleda u svakoj njegovoj slici, zrači iz svake pjesme, dodiruje nas iz svakog teksta.

To je ono što je uvijek novo i neponovljivo, paleta doživljaja i emocija kojom obogaćuje promatrače svojih uradaka. Gledajući njegovu sliku osjetih treprenje energije u sebi, osjetih kako se pokreću vranci na nebu moga misaono- osjetilno, osjećajnog univerzuma. Zatreperiše tanane strune, nebeska kočija me povede u vrijeme oluje ruža i ja se sjetih očiju boje sna, očiju u čijem pogledu otkrih da postoji netko, netko mojim očima nevidljiv, netko naznan, a znan. Kao u davno ispričanoj bajki osjetih sokola moga vida, progledah učima duše, i prisjetih se davno napisanog stiha.

Tebe osjetih nježnije u sebi,

tebe kao kišu sreće,

tebe kao rastopljeno sunce,

tebe kao vjetar prerije

i cvjet jedan planu za svo ono cvijeće,

za sve ugašene zvijezde,

za sve ono što je ostalo u tami

i za sve što nije cvalo

u jednoj ruži

danas pupa mnoštvo prošlih,

ne procvalih ruža.

Veliki oblak nepomičan i zlatan se kao svileni baldahin nadvio nad plavetnilo beskraja i prelamanjem boja odaje rijeku vremena u kojoj se svi mi ogledamo.
U ovom trenu spajanja svjetlosti i tame, u trenutku prividnog mira u beskraju umjetnikova sna učinit će nam se da se u njemu krije tajna početka našeg sna koji već godinama budni sanjamo, sna kojem još uvijek nismo dozvolili da nauči letjeti s našom dušom.
Postanimo nemirni sanjari koji u ovoj čudesnoj slici naslućuju čudesnu snagu ljudskog postojanja, čudesnu snagu umjetnikova talenta kojim je on uspio tu snagu bojom i kistom pretvoriti u doživljaj ljepote postojanja i onda možemo šapnuti.

"Postoji netko u očima tvojim, netko nevidljiv očima mojim netko neznan, a znan što ljubav dahom svojim tebe u meni, mene u tebi, u život od snova tkan, u potok što srećom žubori i o ljepoti trenutka tiho mi zbori.

Postoji netko u očima tvojim, netko nevidljiv očima mojim, netko neznan, a znan, nevidljiv, a kristalno jasan, prozirnih krila i zlaćane kose, srcu nečuno glasan.

Da postoji netko u očima tvojim, netko nevidljiv očima mojim, lubavlju osjetljiv, srcem vidljiv, dušom spoznatljiv."

Taj put je ostvariv, kada spoznamo svoje misaono- osjetilno- osjećajne mogućnosti. Zavolimo sebe i onda ljubav uistinu postaje naš anđeo čuvar, onaj tajnoviti netko kojeg gledajući ovu sliku, nazvanu srodne duše, osjetimo u očima boje sna.

Pogledajmo još jednom sliku. Iz slike će nam se nasmješiti prozirna kao kristal, od nevidljivog sunca obasjana, u zrcaljenju vremena ogledana, ljepota umjetnikove duše, njegovo osjećanje osjećaja, njegova Ljubav.

Osluhnemo li začut ćemo i Eho, odjek njegova unutarnjeg glasa u zagrljaju ljepote njegova sna.