Ti više nisi dječak.

Otvaram staru požutjelu pjesmaricu, u kojoj je skrivena patnja i bol i listam stihove koje sam pisala izrastajući u ovo što sam danas, u ženu koja osjeća ljubav kao čudesnu energiju koja nas brani od one nepoznate, ali okrutne zvijeri u nama samima.

Bilo je to davno

na ravnici uz veliku rijeku,

na šljunku s kojim smo se igrali,

na pjesku kojim smo trčali,

na cesti koja nije vodila nikamo,

na nebeskoj pućini među zvijezdama

na mliječnim stazama sna.

Da, bilo je to davno,

tamo gdje je ostao dio mene,

tamo gdje smo položili ispit zrelosti,

tamo gdje smo poljubcima učili opraštati,

tamo gdje je ljubav izražavana augmentativima.

Ti više nisi dječak iz Šenoine,

tvoje tadašnje slabosti

su postale tvoja snaga

ubio si dječaka u sebi,

nažalost ti si danas samo čovjek.

A moja ljubav?

Ja neznam da li sam i koliko ranjiva

jer me nisu ranjavali,

neznam da li mogu plakati

zbog ukradenog vremena

ili izgubljenog sna

jer

ljubav je ljubavlju srce hranila

ljubav me je ljubavlju od tebe branila

ljubav je stvarala moje vrijeme,

rađala sne,

živjela život.

Ti više nisi dječak iz Šenoine,

ubio si dječaka u sebi,

a u meni,

meni još uvijek živi djevojčica

i sjećanja na nedeljna jutra

u kojima smo željeli da nedelja nikada ne prođe,

da bi naše igre na pjesku pješćane obale sna

vječno trajale.

Ti si ubio ljubav ubijajući sebe u sebi,

a ja ju nazvah novo svitanje

i ona je lijepa

ona je jutro u kojem se budim,

ona je podne u kojem volim dan

ona je suton u kojem grlim novi san.

S njom u sebi

ja pozdravljam skitnicu mjeseca

nebeskim vrancima jezdim zvjezdanim stazama

i budim sjećanja na jutra

u kojima sam voljela tebe.

Danas imam samo ljubav.

I sretna sam.

Dođi jedno veče i donesi snove,

snove ogrljene čekanjem trenutka,

trenutka koji nismo spoznali,

dođi s buketom ljubavi i

mirisom uzbuđenja.

Dođi, ispruži ruke

i voli me, jednostavno voli,

voli me u zemlji Petra Pana

u zemlji koje nema na zemljopisnim kartama

u zemlji u kojoj sunce nikada ne zalazi

u zemlji koju smo

gradili u snovima.

To je bilo davno, jako davno u vremenu oluje ruža, to je bio poziv koji nikada nisam poslala na potrebnu adresu i danas znam da je bolje ovako.