Ovu sliku sam dobila u vremenu kada sam vjerovala da galijom mira i spokoja plovimo oceanom samsare i sudjelujemo svjesno u vrtnji kotača života, u predivnom svijetu anđela, u svijetu znanja, vjerovanja i ljubav, u univerzumu koji se danas za mene zrcali u svijetu predivnih Tigrusovih slika
Solsticij
Stojim na hridi naslučujuće zore,
opraštam se od ljepotice noći
te radosne kupke neba
udišem svitanje i pružam dlanove
suncem obasjanoj pjenušavoj sreći.
U misinom dućanu duše
postajem lovac u žitu
grlim makove još snene,
mekoću kukoljem žigosanu,
drevnim snom ogrnutu,
vjetrom milovanu,
srcem opjevanu,
umom nacrtanu,
rukom dotjeranu,
tu treperavu ljepotu.
Dotaknuta jutrenjem vedrine
moja uzdrhtala duša
usidrena u njedrima noći,
mjesečevom mjenom opijena,
nebeskim vrancima nošena,
toplinom srca probuđena,
radošću života okupana,
u mirisnom dućanu duše
ljubavlju oplemenjena,
zaboravlja tužna sjećanja,
raskida ugovor neživljenja,
napušta luku nepostojanja,
i uranja u beskraj oceana,
u radosnu pjenu osjećanja.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen