Dienstag, 25. März 2008

Ljubav uvijek pobjeđuje

Ovo je nastavak priče napisane 14. 02. 2008 "Ljubav na granici sna i jave"
i dodatak ... Con sordino...

U neuravnoteženoj skladnosti, koja cvjeta pupoljcima tvojih milovanja, nazirem obrise vječnosti. Smiješi mi se  čvrstom opnom tvoje postojanosti. U žiži vremena, u jezgri Alepha, u srži života sazrijeva najslađi plod bezvremena, ljubav. Iz nemilosrdne prolaznosti esencije trajanja iskri baklja vulkanskog kratera iz kojeg izranja strast, žudnja, čežnja i nježnost tvoje svjetlosti. U nesebičnosti zanosa se zrcali kaleidoskopsko prelamanje boja u jantarno jezero sreće. Tvoje oči su prepune sna u kojem se ogleda besmrtnost legende o vjernosti. Slikama slijepih očiju drevnoga pisca iznjedrena priča o stradanjima na putovanju ka Itaki zelenoj i smjernoj se potvrđuje u dubini tvog pogleda. Vidim šaputavu svjetlosti kojom lahor istine pokreće leptirastu jedra naše životne galije oceanom sna. Con sordino mi pjevušiš odu ljubavi, tvoja copia verborum me omamljuje i ti me doživljvaš istinsku, onakvu kakva sam samo u tvom zagrljaju. Iz vrhova tvojih prstiju izrastaju titraji, postaju consonance najdubljeg djela moje duše u koju možeš prodrijeti samo ti. Ljubim te neuravnoteženom skladnosti rođenom u meni, samo za tebe. Prolazimo kroz aleju ruža, mi dvije nage duše, ogrnute samo mirišljavim opijumom beskrajne sreće i liježemo u postelju sagrađenu od maslinova drveta, koljevku iz koje je iznjedrena bajka o neprolaznoj vjernosti, a mitske ptice je bezglasnim lepetom svojih svilenkastih krila raznose kozmosom. Čuju je samo sretnici koji su svoje čuvstvo uzdigli u sfere onog dijela nutarnjeg svemira za koji postoji samo jedan jedini ključ, ljubav na granici sna i jave.
 
Diana, boginja lova



"Ovo zadnje umiranje svijeta je bilo drugačije od svih prijašnjih" probudi me Dianin glas.
Pored mene je na prekrasnom krevetu od latica cvijeća ležao još usnuo moj bezimeni pratilac. Prostor u kojem sam se probudila je bila bijela odaja sa mramornim žrtvenikom u sredini. Svjetlost je dolazila iz visine kojoj nije bilo kraja. Na žrtveniku je bilo prosuto cvijeće i ugodan još nepoznati miris se širio zrakom.
"Kako to misliš?" začuh nepoznati ženski glas
"Draga moja Ifigenija, ti to ne možeš znati. Rođena si poslije zadnjeg stvaranja svijeta" odgovori veselo Diana
"Šta je danas drugačije?" upita znatiželjno svećenica
"Ovaj put su nedotaknute ostale samo misli" odgovori Diana
"Kako to znaš?"
"Osjećam ih, dodiruju me. Misli su se uzdigle iz pepela kao što se jednom uzdigao Feniks. Pri zadnjem prasku je ostala samo neoblikovana energija koja se morala ponovo nabijati, oblikovati i pretvarati u svijest. Bila je to energija bez sadržaja. Crvi, gliste i insekti su gmizali pepelom. Pokušala sam se udomiti u jednoj glisti, ali prošli su milioni godina dok sam preko nje mogla komunicirati. "
"Tko spava u hramu?" upita znatiželjno Ifigenija
"Moje zadnje utjelovljenje i njen bezimeni pjesnik. Prije smrti svijeta su uspjeli zajedno prekoračiti vrata vremena jer su bili ujedinjene suprotnosti, Apolonizijsko- Dionizijska simbioza, posljednja iluzija stvarnog života prije sudnjeg dana. Oni nose u sebi vrijeme i jedino oni ga mogu stvarati dalje." odgovori joj mirno Diana.
"Tamo gdje je bila aleja kamenih statua je danas velika pustinja od pepela. Nad njom se digao magloviti oblak pun kristalne svjetlosti u bezbroju boja. Sofija skrivena u njenom beskraju je u njih udahnula život sinhronizirjući suprotnosti u harmoniju novonastajuće stvarnosti. U Panteonu je danas prvi sabor. Geja i Uran bezposleni slušaju novonastajuću simfoniju univerzuma. Kronos proždrljivo čeka da zavlada spoznajom, Kairos, brži od vjetra, nudi svoj pramen i uskovitlana snaga, jača od najačeg reaktora prošlog vremena, spaja niti od kojih su satkane misli u nove dimenzije. Trenutak nove vječnosti je počeo draga moja Ifigenija" završi sretno Diana.
"Jesi li sigurna da će njih dvoje pobijediti Kronosa?" zapita ju jednom davno spašena svećenica.
"Oni nisu proždrljivi. Dok su stajali na vratima vremena nisu željeli besmrtnost i spoznali su ljubav. Ja znam puno više o njima od njih samih. Ja vladam i njihovom podsvjesti u kojoj su skriveni ideali o suptilnoj ljubavi koja ruši sve prepreke i oblikuje uvijek nove istine o stvarnom postojanju. Ona je plod slabosti koja je prešla u snagu emocionalnog uma, a u njemu spava nježnost gorštaka i intelekt tisućljetne biblioteke. Njihov spoj je skrivena jačina metode pretjeravanja, poništavanje i u isto vrijeme ostvarenje božjeg postojanja. Okupani vodom sa izvora života u dnu Parnasa, dotaknuti muzama oni su ostali jedino svjedočanstvo tisućljetne zemaljske ljubavi." odgovori joj Diana
"Oni nisu bili na izvoru Kastralske vode." pobuni se Ifigenija
"Njihov trg cvijeća je tamo gdje su nekad živjele muze, gdje su Pitije proricale sreću i nesreću, gdje je spaljena istina o mom postojanju.

Salvatore Dali je crtao vrijeme

To je mjesto gdje su spoznali protegu vremana i mirni dočekali smak svijeta." Dianin glas je dolazio sa svih strana prostor vremena u kojem sam se budila
Pored mene na krevetu od latica cvijeća, koje su jučer kitile moju kosu, se budi moj bezimeni ljubavnik. Dianin glas još uvijek traje.
"Ona je bila jača od Dafne i nije dozvolila da joj ljubav promjeni oblik. Nije se bojala osjećaja. Iako okrunjena vjenćićem od cvijeća ona je ostala tijelom i srcem žena."
"Ali oni više ne izgledaju kao ljudi prije smaka svijeta." reče Ifigenija
"Ljubav ih je oblikovala u najljepše fotografije iz njihovog vremena. Hamilton je ovjekovječio ljepotu ljudi u svojim umjetničkim fotografijama. Njihova tijela su postala simbolom jasnoće i mira u ljubavi spoj svjetla i sjene koji će se oblikovati njihovim mislima." odgovori Diana
"Gdje je nestao Bacchus?" iznenada upita Ifigenija
"Siguran da sam ljubav spasila od umiranja otišao je proslaviti ponovni početak sna. Mora dotaknuti zemlju da ponovo nikne loza, da zamiriše vino da bi se ponovo slavilo krštenje." reče Diana mirno
Jutro miriše nekim meni nepoznatim opojnim mirisom. Nad nama plavetnilo neba i galebovi. Lovorovo stablo i grm bunike me podsjeća na vrijeme prije vremena iako je miris koji se širi drugačiji od svih dosad poznatih mirisa.
"Nalazimo se na pupku svijeta." pomislih gledajući u izvor bistre vode.
"Koliko je sati?" upita me pjesnik trljajući oči.
"Sat ustajanja je već davno prošao" odgovorih mu nježno.
"Ovaj san je trajao dugo. Osjećam se drugačije nego inače." reče rastežući se
"Šta misliš koji je danas dan?"
"Čini mi se da sam izgubio vezu sa satima, s redom godina i poretkom svjetova."
Iz kapljica rose sa novoprocvalog cvijeća oko nas uzdignu se oblačić i u tragu sunca mi vidjesmo treperenje poznatih niti neke daleke, ali poznate svjesti. Trenutak vječnosti je počeo svoju igru s nama. Mi osjetismo vrijeme i prostor u sebi, ali to nije bilo ono dobro poznato jutro u kojem je zidni sat otkucavao šest puta i u kuhinji mirisala svježe skuhana kava. Na granici spoznaje, u svijetu punom poznatih i nepoznatih mirisa, odzvanjali su tonovi neke nove muzike i ja više nisam bila sigurna jesam li budna ili sanjam.
Dobro poznate stvari oko nas, koje smo uvijek buđenjem sretali i svojom sigurnošću im nametali svojstva nepomičnosti, ovog jutra su bile drugačije.
"Jučer sam ponovo poslagala knjige u biblioteci po epohama i knjiga koju sam čitala je sinoć ležala na stoliću pored kreveta. Bila je to zadnje kupljena knjiga "Kreativni univerzum".
Na radnom stolu je ostalo otvoreno računalo na kojem sam pisala studiju o pokretu. Njegove knjige su bile naslagane na podu pored fotelje, Ken Wilberove knjige o svjesnosti i holonima. Na stolu u vazi je mirisao njegov zadnji poklon, buket cvijeća za Valentinovo. Jučer smo slavili dan ljubavi." misao puna slika mi prođe kroz glavu.
Gdje se nalazimo danas?
Gdje su nestali svi oni nepomični plodovi naše predodžbe o stvarnosti?
"Sanjala sam divan san. Neznam više točno pojedinosti, ali bio si ti i bila sam ja i bio je neki naš zajednički prostor i neke strane riječi i neki drugi jezik" rekoh uzbuđeno.
"Pričaj mi" reče on još uvijek pospano
"Znaš li ti šta znači riječ knjiga ?"
Pogledao me začuđeno i reče
" Svaka ti čast, prerano je za moje moždane vijuge."
No to je, kao i obično, bio izazov za njega. Ustao je i krenuo prema suncu. Njegova silueta je nestala na tren, a onda se iznenada ponovo pojavi pred mojim očima.
"Knjiga je ono što su nekada stanovnici planete zemlja upotrebljavali za trening mozga i oblikovanje misli." odgovori mi mirno.
"Ja sam noćas, u snu, imala knjigu u ruci i ti si je imao i bilo ih je puno poredane u zraku oko nas"
"Kako su izgledale?"
"Različito."
"Znam" reče on mirno " bile su nepokretne i čvrste i pune znakova koji su imali različita značenja"
"Sjećam se da smo upotrebljavali riječ čitanje"
"Da to je glagol iz davnog vremena kojim se sticalo znanje"
"Knjiga koju sam noćas čitala se zvala "Kreativni univerzum"
Pogledao me je iznenađeno. Osjetih njegovu misao u mojim mislima.
"Kreativnost je bio potencijal kojem su samo neki u onom vremenu težili. Bilo ih je izabranih, određenih i njihove misli su ostale kao svjedočanstvo u našim misaotekama." naše misli se sjediniše u tonove koje smo više osjećali nego čuli.
"Mračnu spoznaju daju osjeti, a istinsku spoznaju daje mišljenje. Najprije djeluje osjetilna mračna spoznaja, a zatim na njezino mjesto dolazi istinska osjećajna spoznaja. Osjetila samo klize po površini pojava. Za dosezanje istinske spoznaje potreban je um. Ne uči se očima i ušima nego dušom." osjetismo, u sunčevom tragu koji je padao na nas, simfoniju prošlosti.
Da ovo je ono isto mjesto na kojem sam jednom u snu srela tužnog filozofa. Sjetih se plamenih jezika na žrtveniku i starca koji mi je pričao o povijesti njegova grada i o mračnoj i istinskoj spoznaji.
"Demokrit je govorio o mračnoj i istinskoj spoznaji. Ovo što osjetih je bila njegova misao." rekoh za sebe
"Slično misli i mračni Heraklit: "Oči i uši ljudima su loši svjedoci ako imaju barbarsku dušu" pjesnikov glas nadoveže moju sljedeću misao.
Sjedili smo pozdravljajući jutro puno novih boja i tonova. Još uvijek nisam bila sigurna jesam li budna ili je to samo san. Dianine riječi su još uvijek bile u mojim osjetilima. Koje je ovo doba u kojem vremenu se budim, koje vrijeme sam sanjala.
Jučer je sve bilo dodirljivo i moje, a danas imam osjećaj i misao, imam ljubav i prekrasan pejsaž u kojem je sve vidljivo i nestvarno u isto vrijeme. Zatvorih oči i misao me povede u njegov zagrljaj. Želja za dodirom posta misaona stvarnost. Njegove ruke na mojim ramenima, usne u poljubcu, treptaj srca, njegov dah, sve je to bilo isto kao i u snu.
"Molim te skuhaj mi kavu." rekoh tiho ne otvarajući oči
"Probudi se ljubavi moja sunce je već davno krenulo prema zenitu" začuh njegov glas. Otvorih oči. Moj bezimeni pjesnik je sjedio pored mene, njegove ruke su bile na mojim ramenima, zraka sunca se spustila na moj obraz, ali prostor u kojem smo se nalazili nije bio onaj iz sna.
"Vrijeme je da krenemo."
"Kamo?"
"U misaoteku, zar si zaboravila da moramo pronaći još neke misli o nastajanju informacija koje nas hrane"
"Jučer smo razgovarali o fiziologiji okusa i zajedno čitali Brillat- Savarina" odgovorih mu mirno
"Čitali?"
"Zar nismo?"
Njegov pogled je odlutao prema horizontu. Znala sam da pokušava sakriti misli da me ne povrijedi, ali još uvijek nisam spoznavala razliku između sna i jave. No njegova misao ipak dotaknu moju spoznaju.
"Čitanje je već davno zaboravljeni glagol, nastao u vremenu između Demokrita i nas."
Koliko vremena je pošlo između jučer i danas? Ponesena mišlju o onome što je Diana jutros govorila osjetih trajanje u sebi. Vremena uopće nema, to je samo neka davno izmišljena iluzija.
"Šta znači davno?"
"To tvoje jučer je davno" osjetih njegovu misao.
"Vratimo se u jučer"
"Iz njega smo otišli tražeći trenutak"
"Je li ovo sada trenutak?"
"Ovo je ljubav, a to je vječno postojanje u trenutku" njegova misao je ovoga puta bila odrešita.
"Zašto onda govoriš o vremenu?"
"Vrijeme je iluzija, a iluzije su lijepe."
Odjednom osjetih trak istine u sebi. Putovanje iluzijama je bio naš davni san. Neka sretna konstelacija zvijezda nas je u sretnom trenu povukla u središte kreativnosti. Spoznah da je univerzum uistinu postao naš dom.
"Krenimo u misaoteku" pozvah ga glasom koji više nije bio moj glas.
"Mi smo već u njoj." njegov glas je bio muzika koja me je pozivala na snove.
Svuda oko nas su bile prosute latice cvijeća, meki tepih satkan od niti naših snova.
"Feniks se digao iz pepela"
"To je bila iluzija neromantičnih, draga moja boginjo "
"Tu su nekada bile statue." sjetih se ponovo Dianinih riječi.
"Da to je bilo onda kada su ljudi stvarno bili prestali vjerovati u čvrstinu materije. I to nisu bile statue nego ljudska iluzija o njima"
"Ali ja sam ih vidjela" zatvorih oči i misao me povede u aleju poznatih, pa onda još dalje u prošlost mojih snova. Jutro na trgu cvijeća i dobro poznati miris svježeg kruha dotaknu moja osjetila. Na Campo del Fiori ugledah lomaču i galeba koji poleti k meni.
Mimohod poznatih lica pretvori ovaj trenutak u evoluciju spoznaje. Sve je zgusnuto i sažeto u ovom sada i sve traje već milijardama godina.
"Ti si sanjao o novom teatru, želio si promjeniti spoznaju i svjest glumca. Tražio si metodu kojom bi osmislio trenutak, kako bi ga pretvorio u doživljaj, oblikovao u istinu, predstavio kao život."
"A ti si osmišljavala pokret i maštala utopiju njegova umijeća."
Željeli smo promjenuti svijet, a on se sam od sebe promjenio. Ušli smo u trenutak i živjeli već onda neku novu, još nedokazanu istinu.
"Kada je to bilo?" upitah
"Jučer " njegov glas je dolazio iz jednog nepoznatog pravca.
"Gdje si?"
"Pronašao sam novu stranu svijeta. " odgovori mi veselo
Krenuh za glasom koji je još uvijek uzburkavao moju krv i pretvarao je u šampanjac.Trg cvijeća je mirisao eteričnim snom. On je sjedio za stolom na terasi neke male kavane. To je bila ista ona kavana iz vremena studentskih nemira, ona mala kavana u najstarijem i natamnijem dijelu grada, sličila je i na kavanu iz Mrtvih voda, ali je ipak bila drugačija. Mjenjala je oblik pod crvenilom neba i zrcaljenjem u plavetnilu vode koja nas je okruživala.
U trenu mi se učini da vidim obrise Dianinog hrama, ruševine Apolonovog svetišta, lomaču na Campo del Fiori, zvonik crkve u Combry i staklenu kupolu od sedam prstenova na čijem se vrhu zrcalila slika o nastajanju svijeta. Svijest univerzuma pruži svoju ruku prema pjesniku. On omamljen ljepotom trenutka dotaknu njene prste vrhovima svojih prstiju.
"Ecce Homo" začuh misao, a iz zrcala sna me gledalo lice s debelim tamnim brkovima.
"Homo u liku boga filozofa, u liku opuštenosti duše i snazi uma." odgovorih tmurnom filozofu koji je nekada davno nijekao egzistenciju stvoritelja.
More, iako je mirisalo osekom, je još uvijek bilo puno plime, a galebovi su pozdravljali svjetlost koja je trajala nijansom pred zalaz sunca. Osmjeh na njegovom licu me podsjeti na sutone koje smo do jučer voljeli. Voljeli smo trenutke između juga i zapada, trenutke koji su uvijek trajali prekratko.
"Tamo odakle sam došla je još uvijek jutro" rekoh mu promatrajući nastajanje novog svijeta. S neba je kapalo predvečerje iako sam ja bila sigurna da smo tek pozdravili svitanje.
"Da tamo će biti uskoro podne, pa sumrak, a onda noć i tamo će se to mjenjati i ponavljati. Ovdje sunce nikada ne zalazi, ovo je moj i tvoj prostor, mi ga stvaramo svojim postojanjem i željom za njegovim trajanjem."
"Ali to nije stvarni, životni prostor" pitala sam diveći se pejsažu koji se pred mojim očima oblikovao u već viđenu sliku raja.
"Stvarnog životnog prostora nema, prostor je kao i vrijeme samo naša iluzija. To je ono što mi svojim postojanjem u trenutku stvaramo."
Nebo iznad nas je plavilo konstantom trajanja. Miris predvečerja nas je opijao uvijek novom energijom svjesne spoznaje tog trenutka. Visoko iznad nas je kružio galeb i jedino njegovi krici su parali tišinu. Ovo trajanje je znak vječnosti, to je ono što se već milionima godina naziva život.
Nečija misao mi zaustavi dah:
"Čovjek je jedino živo biće koje je svjesno svoje prolaznosti."
Zar je potrebno u ovakvom trenu misliti na prolaznost? Ja se, puna sjećanja, pitam šta je prolaznost?Trg cvijeća, nova strana svijeta koja nam je otvorila horizont trajanja, je svjedočanstvo istovremenosti koje teoretski nema. Na ovom istom trgu je praotac Heraklita sagradio Efez, tu je bio Dianin hram, na njemu je gorila lomača u vremenu neznanja, na njemu smo dočekivali zore sticajući znanje, na njemu se jednom zrcalio kameni grad, on je bio mjesto sudnjeg dana, tu je bljesnuo veliki prasak. On je otok i hram, hrid o koju se razbijaju valovi spoznaje, nad njim više ne zalazi sunce nego traje trenom prepunim ljepote.
"Kada krenemo u sutra, hoćemo li ovaj prostor ponijeti sa sobom, ili ćemo ga ostaviti onima koji dolaze za nama?"
"Oni će stvarati svoj prostor. Kada mi krenemo ovdje više neće biti male kavane, niti hrama, niti zalaza sunca. Neke druge misli će ovdje stvarati svoj svijet." odgovori mi pjesnik.
Naše misli su stvarale plavičasti oblak u kojem se kristalilo svjetlo.
Odjednom je pored nas za stolom sjedio čovjek upalih očiju i crne kose. Obučen u odijelo koje je odavalo eleganciju epohe previranja i mjenjanja paradigmi, epohe koja je bila puna nadanja i novih vjerovanja. Njegove misli dotaknuše moja osjetila. Sinestezija osjećaja me vrati u neki daleki trenutak u kojem sam sanjala Combray i pokušavala prepoznati onog anonimnog spavača koji se dugo, dugo budio. Zar to nije bio trenutak u kojem sam se sama jutros našla?
"Morao sam vam se pridružiti." reče tiho sa akcentom stranog jezika koji smo voljeli slušajući ljubavne šansone.
" Vaše misli su izazov za mene. Dok sam tragao za izgubljenim vremenom, bojao sam se neminovne smrti pa iako se u to vrijeme naslućivala dimenzija vremena, ja ju onda nisam spoznao."
"Ali vi ste stvorili prekrasan svijet svjesne spoznaje, svijet u kojem se osjećaj osjeća, u kojem osjećaj gleda, čuje, miriše i govori."
"Ja sam onda nesvjesno, pišući, žalio za neiskorištenim trenutcima. To je bilo vrijeme bolne istine o gubitku vremena, spoznaja o njegovoj prolaznosti. Moja sjećanja na sretno djetinjstvo, na trenutke istinskog pripadanja više nisam mogao vratiti, ali sam njima stvorio svjedočanstvo o nepotrebno potrošenom vremenu. Život je za mene bio samo strah od smrti"
"Vaše vrijeme je bilo rađanje kvanta i relativiteta, bilo je početak shvaćanja da je energija neuništiva, da samo mjenja oblike, vaše vrijeme je bilo početak i teorija koju mi danas svijesno živimo."
"Medicina nije bila razvijena, mene je uništio bronhitis i pucanje apscesa na plućima, ali i moj strah, svjesna spoznaja prolaznosti i nepovratnosti. Ugušio sam se u prostoru koji nisam stvarao, nego samo koristio."
"Tražili ste vrijeme izvan sebe iako ste ga opisivali osjećajući ga."
"Toga nisam onda bio svjestan."
"Slušajući unutarnjim ušima vaše misli mi smo naučili živjeti vrijeme i prostor, zavoljeli trenutak, počeli osjećati okuse, mirise i boje."
"Osjetio sam vaše misli, dotaknule su me i vratile mi sjećnje na Illiers."
"Mislite Combray?"
"Combray je san o Illiers-u gdje sam provodio sretne praznike kod tete Amiot."
"Vi ste tamo otkrili svoju stranu svijeta kao mi danas"
"Ali za razliku od mene vi ste to svjesno spoznali" reče stranac tužno.
"Ovo je trenutak koji bi mogli nazvati vječnost"
"Ne samo nazvati, ovo je trenutak u kojem je sažeto cijelo moje traženje, sav moj strah, sva moja tuga i ljubav." odgovori stranac gledajući u neboVrijeme je trajalo u nama.
Pejsaž je sličio velikom vrtu pored mora iz jedne od slika velikih majstora impresionizma. Trenutak u svom trajanju je sve pretvorio u maglovitu sjenu u kojoj se arhitektura samo nazirala, ali bila dovoljno snažna da znamo gdje smo i šta vidimo. Trg cvijeća, mjesto s kojeg smo krenuli u život je i mjesto gdje smo se uvijek ponovo vraćali. Ova čudesna svijetlost razbija fasade, gradi mramorne stepenice prema moru, uzdiže fontane, sadi cvijeće i sve pretvara u besmrtnu ruševinu ljepote u kojoj se uvijek ponovo susrećemo.
"Brodovi su masivni, sagrađeni kao zgrade i činilo se da su i jedno i drugo, kao neke manje Venecije unutar velike- kad su povezani pomičnim mostovima s grimiznim satenima i perzijskim sagovima, nosili žene obučene u brokat trešnjine boje ili u zeleni damast, duž balkona obloženih raznobojnim mramorom. " gledajući u daljinu reče stranac.
"I više se ne zna gdje završava zemlja, a gdje počinje more, što je još palača ili već lađa, jedrenjak, galija." nadovezah se na njegovu misao.
"Zatvoren u sobi, našeg raskošnog stana, sanjao sam ovaj trenutak potpunog mira i ljepote."
"A mi smo ga doživljavali kroz vaša djela" odgovorih mu suosjećajući s njim.
"Mislio sam da je čovjek biće koje ne može izaći iz samoga sebe, koje druge poznaje u samome sebi i ako protivno govori onda laže. Danas, sjedeći ovdje, u vama spoznajem svoju želju. Nijekao sam osobnosti i tvrdio da je individualni izraz nešto općenito. Diveći se impresionistima želio sam biti njihov psiholog. Odbacivao sam obrise i arhitekturu osobe u prostoru i vremenu i proučavao element po element materije od koje je osobnost sazdana. Ja nisam bio jedan jedini čovjek, već od sata do sata gusta kolona ljudi, u kojoj je prema trenutku, bilo strastvenih, ravnodušnih, ljubomornih." citirao je svoje davno napisane misli.
"To je bio razorni proces u kojem ste postali samo čvor u tkivu vremena, u kojem je osnova bila istkana od osjećaja prošlosti, a niti isprepletene od emocija sadašnjosti." sama od sebe se moja misao nadovezala na njegovu.
"Osjećam da ste uistinu čitali moje knjige." reče tiho
"Vidiš da smo ipak čitali" rekoh pjesniku
"Da nisi uistinu osjećala napisano, danas nebi znala o čemu stranac misli" glas mu je bio blag ali odrešit.
"Moje vrijeme je bilo prostorno i ja sam čekao trenutak da me dotakne sreća sjećanja, a onda sam te trenutke produbljivao i razvijao."
"Vi ste posjedovali vrijeme u čistom stanju."
"Osjećao sam se suvremenikom stoljeća, želio sam izbjeći smrt koja je samo banalna pojava memorije. Umrijeti znači ne imati više uspomena, znači dozvoliti vremenu da ti pobjegne."
"Mi smo od vas naučili da posjedovati vrijeme znači posjedovanje prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Živjeti u isto vrijeme u jednom, drugom i trećem što znači osjetiti vrijeme u sebi i u isto vrijeme biti izvan njega" govorila sam tonom koji je podsjećao na odgovaranje na postavljana pitanja u školi.
"To je ovaj trenutak istinskog buđenja, vaša strana svijeta koju ste zajedno otkrili" reče on malo uzbuđeno.
"Zar ovo nisu ona dugo tražena vrata vremena? Iza nas je ostao svijet čvrste materije i vjerovanje u nju. Ispred nas je svijet ideja i pravih istina. Nesmijemo učiniti grešku i sagraditi grad koji će drugi moći uništiti, niti biblioteku, ni aleju statua." jedna iskra u nijansama novih boja mi zablješti u mislima.
Trenutak je trajao ljepotom. Pjesnik, stranac i ja smo sjedili kao stari znanci i uživali u vremenu koje nas je zatvorilo u neku nepoznatu dimenziju.
"Želite li nešto popiti" poznati glas prekinu moje misli. Pored nas je stajao čovjek bez godina iz trgovine snova.
"Čaj i madeleine bi stvarno pasali u ovaj trenutak" reče moj bezimeni pjesnik.
"Koji čaj želite?" upita mirno čovjek ne odajući da smo se već jednom sreli
"Ruski" odgovori mu pjesnik ne razmišljajući dugo
"Bilo je to jedne zimske večeri, kada sam se premrznut vratio kući. Mama mi je ponudila čaj i male tortice u obliku Jakobovih školjki" reče sjetno stranac
Čovjek nam donese naručeno. U ovalnoj zdjeli su bile lijepo poredane male slatke Jakobove školjkice. Iz šoljica se širio miris čaja. Porcelan je bio bijel sa zlatnim rubom uz koji je sitnim kičastim slovima pisalo "Misaona Proustiana".
Stranac stavi jednu Madeleine na žličicu i umoči je u čaj. Kada je žličicu prinio ustima promjeni se izraz njegova lica. Tisuću puta sam do sada već pročitala citat iz Combry-a u kojem on opisuje osjećaj koji se širio njegovim tjelom pri kušanju toga do tada nepoznatog okusa. Gledala sam strančevo lice i osjetila emociju koja se mišlju pretvarala u osjećaj.To je bio trenutak u kojem spoznah snagu misaoteke. Osjetih snagu njegovog emocionalnog uma kojom je kvantizirajući svoju misao unosio u moj um cijelo jedno literarno djelo.
"Zašto ne kušate kolačiće?" upita me tiho uživajući još uvijek u okusu
"Ne želim pokvariti osjećaj koji ste mi ovim trenom poklonili" odgovorih mu sretno.
"Osjetili ste u sebi postojanje boginje koja vas prati vremenom, osjetili ste tijelo koje postoji bez konvencionalnog razuma."
"Da spoznah to anonimno i nepoznato lice čije su noge i ruke pune usnulih uspomena.""To je galija puna skrivena blaga."
"To je vrijeme i prostor, ova nova strana svijeta, ovaj prekrasni trenutak na trgu cvijeća u misaoteki."
Tišinu je razbio val udarajući o hridi otoka. Šum koji smo čuli postade mjerilo koje je, rušeći naše nekadašnje utiske, pokazivalo da se vertikalne udaljenosti mogu stopiti s horizontalnim. Naša stvarnost je dobivala nove, uvijek ljepše, oblike. Shvatismo da nema estetskih radosti koje nam dolaze od čistog razuma, ljepota se ne gleda, ona se osjeća.
"Umjetnost je bez sumnje neposrednija vizija stvarnosti." odgovori stranac na naše razmišljanje.
"Mi osjećamo vrijeme i dane koji dolaze u prekrasnim nijansama boja." reče moj bezimeni pjesnik. " mi slušamo simfoniju univerzuma i lutamo šumama, dok nas ljepota drveća dodiruje poljupcima koji postaju duša horizonta koji se širi"
"Vi ste krenuli iz Dianinog hrama bogati osjećajem jednog prekrasnog sna. Ponijeli ste sa sobom sjećanja i ljepotu zajedništva, neprekinutu nit u beskraju postojanja." zaključi stranac.
"Jesmo li mi stvarni ili smo uistinu postali samo naše misli?" rekoh promatrajući pjesnika i stranca upalog lica.
"Tvoje tijelo je satkano od svilenih struna koje se trepereći na zapadnom suncu prelijevaju u konture meni dobro poznatih oblika. Tvoja kosa je duga i plava, ali u njoj se kriju kristali puni nijansi boja koje svijetle kao najljepši dijadem oko tvoga čela." njegov glas je bio sličan muzici koja me je vraćala u san.
"Ja znam da si to ti, mogu te dotaknuti, osjećam miris tvoje kože, vidim san u tvojim očima, ali više nisam sigurna jesi li ti ipak samo slika u mojoj glavi, zrcaljenje u mojoj duši ili se to tvoja duša oblikuje pod zracima sunca u meni dragi lik."
Pjesnik pogleda stranca koji se smješio slušajući naš dialog.
"Opišite nam svojim pjesničkim jezikom kako mi izgledamo. Vi nas sada prvi put vidite."
"Ja vas više čujem nego što vas vidim. Siluete vaših tijela su skrivene i mislima koje kao srebrene strune titraju pred mojim umom. Ništa slično još nisam osjetio, vi ste za mene novo iskustvo novoga vremena koje je prohujalo bez mene. Nešto, za mene neobično se događa i ja se samo prisjećam da sam kao mladić učio o novoj dimenziji koju sam tražio u svojim mislima, pokušao opisati, ovjekovječiti u djelima. Dok sam lutao tamnom materijom u vremenu prije smaka svijeta susretao sam misli koje su bile odrešitije i sigurnije od mojih. Kada je došlo do zgušnjavanja energije oko velike komete koja je poletjela prema planeti osjetio sam olakšanje, znao sam da sam konačno pronašao izgubljeno vrijeme. Ono što se može objasniti nije poezija, a ovi trenutci s vama su neobjašnjivi. Ja vas vidim u mirisu vaših tijela, čujem vaše glasove u mislima koje blješte u iskricama svijetla koje ne prestaje. Vi ste uskrsnuće mojih snova o ljubavi koju nikada nisam uspio do kraja opisati. Čini mi ste da ste ono duplo biće iz kojeg smo nastali. Dva tijela u jednom, u kojem su izmješana sva sjećanja na one koje sam poznavao i opisivao. Jedino su vaše misli drugačije od onih koje sam sretao."
"Dakle mi smo ipak samo misli." pomislih tužno
"Vi ste osjećaj koji se širi, postajete dodirljiva qualija o kojoj su znanstvenici godinama pisali, vi ste vrijeme koje se otrglo Kronosu i postalo uistinu doživljaj koji osjećam." odgovori mi tiho stranac.
"Ali to smo ipak mi, naša tijela su naša svijest o tijelima, naši pokreti su naša svijest o njima. Mi dišemo, naša srca kucaju, mi pijemo čaj i osjećamo okuse i mirise, mi smo postali uistinu svijest o nama samima." zakljući pjesnik.

Kommentare:

Miško hat gesagt…

Svijet se sastoji od elektronskih valova ... objavili u senzacionalnim novinskim naslovima 3.08.91. Sovjetski naučnici (da, još je postojao SSSR), pa iz toga proizlazi kako je sve elektronski val. Ili čestica. Koja prelazi u val i obratno.
Hoćemo li to ikad do kraja odgonetnuti? U potpunosti shvatiti okruženje u kojem živimo? Sumnjam, iako ne podcjenjum ljudsli um. Postoje granice...

Ovo je bilo malo teško za ranojutarnje čitanje...čak i prije trčanja.
Lijep pozdrav!

Anonym hat gesagt…

trenutak traje, a vječnost prolazi ...

postaješ Njegova ne u trenutku kad mu dozvoliš da ti dodirne tijelo, već kad mu dozvoliš da ti takne misli ...

a u tvojem je tekstu, draga dinaja, toliko misli, toliko motiva, da to premašuje prostor samo jednog komentara.

vrati ću se, da, vratit ću se na novo čitanje ...

Anonym hat gesagt…

to bijah ja, vila koja se zaboravila potpisati ...
no, nije ni čudo, pod dojmom teksta ...

ru

Anonym hat gesagt…

prolaznost ne znači ništa,
dok god se nebo plavi konstantnošću trajanja ...

i dok se u pupku, tamo na vrhu svijeta, iskri kapljica,
nalik na biser ... :-))

pročitah i prošli post, draga dinaja, no komentirati ne mogoh.
ostavio me bez riječi.

i meni je neizmjerno drago što te sretoh.

ru

dinaja hat gesagt…

Dragi Miško, čestica ili val ili ipak nešto sasvim treće. To je ono što me fascinira u novoj znanosti. Možda je ipak sve samo misao, ta čudesna energija kojoj još neznamo izvor.........

dinaja hat gesagt…

Draga Ru, hvala na posjeti. Iako pišemo potpuno različitim stilovima u našim mislima ima nešto što ih sjedinjuje. Kako se Miško pita je li čestica ili val.
Za mene je misao najfascinantnija energija iz koje proizlazi sve drugo.Osjetiti misao u sebi, to je najviši stupanj ljudske svije, to je ono što nas čini čovjekom.
Da vjerujem ti draga Ru da si ostala bez "teksta" na moju jučerašnju priču. Ali ona je istinita i ja još uvijek nisam u sebi preradila njene posljedice. Moja prijateljica je bila zatvorena u "zlaćanom kavezu", ali beskrajno nesretna. Otišla je jedne ivanjske noći zauvjek, to je ono što najviše boli.
O tome sam pisala u
http://anatomija- jednog-samoubijstva.blogspot.com
Sada pokušavam tu cijelu priču još jednom preraditi i njen zadnji čin samoj sebi objasniti.

Miško hat gesagt…

Jošsam jednom navratio i sad je isto štivo pokrenulo neke druge misli u meni...

dinaja hat gesagt…

Dragi Miško, hvala na još jednoj posjeti na ovom komentaru. To je veliki kompliment..........Pokrenuti mislima misli, to je ono što dokazuje da je misao energija koja mjenja oblik i postaje osobni izraz. Čitajući tvoj jutrošnji tekst u mojoj misaonoj mašineriji se uskovitlala energija.
Čovjek je čuđenje u svijetu, posuđujem misao pjesnika i usput tvrdim da bez čovjeka u čovjeku nebi bilo ni pjesnika.

dinaja hat gesagt…

Draga Ru, dragi Miško, jušer me je Lucija 9, preko "mikroetike.blog.hr" zamolila da joj napišem kako da se ukljući u moj blog s komentarom. Ja joj neznam objasniti kako to ide preko blog.hr. Molim vas objasnite mi kako to vi činite da to mogu proslijediti na moj blog, za one koji se mi se doista žele javiti.
hvala vam i velika pusa za trud
Dinaja

Anonym hat gesagt…

Draga Dinaja, lijep tok misli. Dijalog koji se usklađuje i mogu se prepustiti, mogu zaželjeti biti subjekt, ali brzo se stresem, odmaknem nježnost koju nudiš (čak i lomača koju spominješ je nježan dekor trga) i govorim si: odmakni se od iluzija ako ih nemaš s kim podijeliti! Jedan od dvojice najdražih slikara mi je Dali, a na Valentinovo kada se daruje cvijeće i smiješak, godi mi kao da ih je moj rođendan pokrenuo! Srdačno, Lucija9

dinaja hat gesagt…

Draga Lucija, tvoj poetični komentar mi potvrđuje da ovaj "otok odmora za umorna srca" ima smisla. Trenutak u kojem lijepota ovlada našim osjetilima i pređe u osjećaj koji pamtimo je energija koja hrani naša, često od života, umorna srca. Sada kada se nalazim na rubu zrelosti, kada se starost prbližava svojim ustaljenim koracima, ja pokušavam sve proživljeno, doživljenjo, nešto zaboravljeno, sakriveno od sebe same ponovo oživjeti, osvježiti, osmisliti, odjenuti novim osjećajem.
Uvijek, kada mi se učini da je nešto o čemu mislim samo iluzija sjetim se prekrasne rečenice Vlade Gotovca, "Samo iznutra se sanja" i onda se pitam: "Što je materija od koje su satkani naši snovi?"
Život je san iz kojega se nikada ne bi trebali probuditi.