Donnerstag, 27. März 2008

Ljubav je osjećaj, a ne izjava "volim te"


Živjela sam trenutke sjećajući se ljepote onih prošlih da bi dolazeći bili još ljepši. U jednom takvom treptaju oka u sobu nasmijan s torbom u ruci uđe pjesnik.
"Iz kojeg vremena dolaziš ljubavi moja?"
"Iz oluje ruža koje su mirisale našim snom."
"Pričaj mi."
Bilo je to u vremenu tihih lomača, vremenu kada je znanje bilo grijeh i presuda, počeo je pjesnik svoju priču.
"To je bilo vrijeme Giordana Bruna." prekinuh ga
"Ne to je bilo ranije u gradu jakih vjetrova, tamo gdje smo na velikoj rijeci izgradili Dianin hram." reče pjesnik naizgled mirno.
On ne voli kada mu se prekida misao, ne voli upadanje u rečenicu koja uvijek ima svoj tok i besprijekorni ritam.
"Željela si priču sada slušaj."
Bili smo ti i ja u vrtlogu četrnaestog stoljeća, ti i ja u valovima vremena koje je nagovještalo oluju, a ruže su mirisale snom o ljubavi koja se spuštala s neba i blještala izvorom vode koja dolazi iz zemlje. Dok smo lutali trenutcima postalo mi jasno zašto se uvijek rado vraćam na rijeku i zašto upravo tu osjećam uvijek iznova rođenja, tvoje i moje.
Govorio je tiho, što inače nije njegov običaj. Pred mojim očima se stvarala slika prostora punog mirisa i ja osjetih njegov trenutak u sebi. Uvijek sam voljela naše večeri pune priče, ali ova je uzburkavala energiju i nagovještavala orkan osjećaja. Pjesnik je pričao, njegove riječi su prelazile u slike i postajale trenutak u kojem se nalazimo. Vidjeh veliju rijeku i most i Dianin hram i vidjeh vrijeme kako teče.


Stoljeća su se redala, godišnja doba oblačila i skidala haljine s drveća, jedino su ruže mirisale uvijek istim pupoljcima. A onda se zaustavi vrtlog i trenutak pređe u purpur zapadnog neba. Osjetih ljeto u zraku i pupoljci se otvoriše u prekrasno bijelo more. Vidjeh mladu ženu u polju i začuh njen krik, a zatim plač djeteta. Pored nje je stajala starica koja podiže dijete i zamota ga nježno u bijeli rubac koji je do tog trena nosila na glavi. Glas mlade žene je bio slabašan, ali sam razumjela pitanje.
"Je li dečko ili djevojčica?"
"Djevojčica sa znakom na licu koji bi je u ovom vremenu mogao koštati života." reče brižno starica
"Kakav je to znak?"
"Ona nosi u sebi snagu boginje lova i mjeseca, rođena je da se uzdigne iznad vremena i da otkrije tajnu početka zbog koje danas gore lomače i umiru nedužni." reče starica tiho.
"Gdje je taj znak?"
"Na njenom licu, u uglu čela mladi tek rođeni mjesec koji će s njom rasti."
"Moramo ga dobro skrivati od znatiželjnih očiju."
Pjesnik je pričao kao da sanja, a u meni je raslo uzbuđenje. Vrijeme poteče i godišnja doba se smjenjivahu osamnaest puta. Na mostu pored Dianinog hrama stoji djevojka duge plave kose i gleda u rijeku.
"Boginjo reci mi kuda da krenem, gdje da ga tražim? Pokaži mi barem pravac, odredi smjer."
Iznad djevojke se pojavi bijela golubica.
"To je Diana" pomislih
"A ovo dole na mostu si ti" reče boginja u meni
"Gdje je pjesnik?"
"Ona ga traži da se zajedno spase od zavjere."


Rođena u ružinom polju djevojčica je rasla uz opojni miris snova koji su bili i njena stvarnost. Uvijek je vidjela ono što drugi nisu mogli. Znala je kada će padati kiša i kada će gradom proći pogrebna povorka i znala je tko je sljedeći. Njena duga plava kosa je bila tako češljana da sakrije rastući mjesec na čelu. Majka joj je jutrom zabranjivala da prepričava svoje snove, otac ju je vodio na duga putovanja u nepoznato da je odvoji od djece s kojom je dozrijevala, ali i da sakrije od nje sve češća spaljivanja vještica u gradu. Jedno se jutro probudila ranije od sviju. Bilo joj je tek pet godina. Izašla je u zoru i promatrala prelazak mjesečevog sjaja u izlazak sunca. Ljetni dan se uvlačio u njena osjetila. Krenu kroz ružino polje ka obližnjem izvoru vode da opere još snene oči. Gledajući svoje lice u zrcalu vrela ona primjeti polumjesec na svom čelu.



"Čudno." pomisli "ovo nemaju druge djevojčice."
"Ali pogledaj imam ja" dječakov glas je bio tako blizu da se prestrašila
"Zar ti možeš čuti moje misli?"
"Neznam što je to misao, ali znam da si me pozvala na izvor da te naučim da voda izlazi iz zemlje."reče tek nešto stariji dječačić.
Iznenada se pored njih pojavi dječakov otac i potežuči ga za ruku odvede sa osunčanog izvora. U gradu su zvonila crkvena zvona i bubanj je najavljivao događaj. Djevočica se uputi za zvukom. Stajala je sama u gomili i gledala na trgu svoj noćašnji san. Složene oblice brezovine i veliki stup na kojem je bila zavezana mlada žena koju je poznavala iz sna i iz susjedstva. Odjednom su uz nju stajali otac i majka.
"Diana, idemo kući." reče otac
Majka je blago pomiluje po kosi.
"Ja sam ovo noćas sanjala." reče djevojčica
"Idemo" reče otac ljutito da bi spriječio njeno daljnje pričanje i da bi je odveo sa trga na kojem će u sljedećim trenutcima biti spaljena najbolja prijateljica njegove žene.
Diana osjeti miris goruće brezovine, okrenu se i ugleda plamen od kojeg se jutros probudila. Sazrijevajući je osjećala sve više da su njeni snovi zrcaljenje dnevnih događanja. Spoznavši da joj prijeti opasnost djevojka je prestala govoriti. Zatvorena u svoju šutnju ona je u sebi stvarala svoj svijet istine. Stojeći često pored Dianinog hrama ona je sanjala dječaka s polumjesecom na čelu. Znala je da i on sanja nju, osjećala je njegove misli, ali je daljina stajala između njihovih tijela. Majka ju je molećivo gledala i željela da nestane znak sa njenog čela, da se jednog jutra probudi bez sna i ponovo progovori. Diana je sanjala dalje. Krenula je s mosta praćena bijelom golubicom kojoj se u letu pridružio golub. S mosta je uvijek odlazila u ružino polje i tamo u mirisu osjećala trenutak početka sna. Tog jutra je miris bio snažniji, opijao ju je nekom novom energijom. Djevojka sjede na mjesto na kojem je rođena.
"Moram otići na izvor i oprati lice. Danas je moj osamnaesti rođendan i majka očekuje da budem nasmijana i sretna za podnevnim stolom." pomisli uzbuđeno.
"Mladić čeka na tebe, zatvorili su ga u podrume papske palače." šapnu boginja u njoj
Pjesnik zašuti i zatvori oči. Zaustih da ga upitam o čemu razmišlja, ali njegove misli su bile brže.



"Mladić je lutao godinama neznanja, skrivao se iza Bacchusove razuzdanosti i ljubio sjećanje na izvor vode i sliku djevojćice koju je vidio u njemu. Ona je bila osjećaj koji je nosio u sebi, istina kojoj je težio i koju je u jednom nesretnom trenu pred svjedocima izustio. Zavezali su mu ruke i odveli ga u tamu i ostavili na milost i nemilost vlage, štakora i bičevanja tadašnje moći."
"Zar to nije bio Giordano?" pomislih
"Mladić je bio prije njega," pjesnikova misao se usprostavi mojoj "on je osjećao više od Bruna, imao manje znanja ali više energije u sebi. O njemu je Giordano pisao u svom djelu "O magiji" osjećajući ga u sebi kao što ja danas osjećam obojicu u svojim mislima. Zatvoren u zidine palače, mladić je ljubio djevojčicu duge plave kose i širio čudnovatu energiju koja je onemogućavala inkvizitore da ga ubiju. Koncentrirana u prostoru oko njega, ljubav je blokirala mozgove onih koji su željeli donjeti presudu. Krvnici su bili jaki i nemoćni u isto vrijeme."
"Pričaj mi." rekoh smještajući se na kauču pored njega.
Energija o kojoj je govorio se širila našom sobom, uvlačila se u moje postojanje i oblikovala prostor koji je nastajao i širio se našim mislima.
Diana krenu prema izvoru. Njena haljina je bila bijela pa se njena silueta jedva nazirala u ružinom polju. Nebo je sjalo zenitom i ona u zrcalu vode opra svoje lice. Na njenom čelu zablješta puni mjesec, znak njene, tim danom, odživljene zrelosti. Nečija tajna ruka zatamni horizont i u izvoru se zrcalio samo mjesečev sjaj i tamnica u kojoj je zavezan sjedio mladić. Diana pruži ruke ka njegovom čelu, ali tim pokretom uzburka površinu vrela i slika nestade.

"To je on, to je dječak sa izvora." mislila je tužno gledajući u površinu koja se smirivala. Čekala je nadajući se, ali zrcalo je pokazivalo samo njeno tužno lice.
"Moraš biti oprezna inače ćeš ga izgubiti zauvjek." boginjin glas je vrati u stvarnost
"Kako ću stići do njega?"
"Do tamo vodi samo jedan put."
"Pokaži mi ga."
"Taj put moraš otkriti sama. Mladić je snagom svog sna obuzdao stražare, obmanuo porotu, uspavao krvnike. Njegovo jedino oružje je ljubav prema slici koju pamti iz djetinjstva. No što više vremena prolazi slika je sve blijeđa, gubi sjaj. Požuri Diana, dokaži da je i tvoj dugogodišnji san istina početka, ljubav je energija koja pobjeđuje smrt. Danas je tvoja zrelost spremna za žetvu, uberi ruže i njihovim mirisom otvori vrata tamnice."

Diana krenu u tamu iznenadne noći. Slijedila je poznati miris i svjetlost sa svoga čela. Uzburkano bijelo more je posu laticama i ona u toj oluji vidje svjetli trag koji ju povede u nepoznatom pravcu. Nad stoljeće se spustila vječna tama. Sofija je zaustavila sunce na istoku. U toj beskrajnoj noći su s vremena na vrijeme zasjale lomače i tišinu su parali zvukovi bubnjeva i krici umirućih. Diana je zaštićena mirisom oluje ruža gledala smaknuća i odlazila za tragom koji ju je vodio u dosad nedoživljeno, ali sanjano stanje. Tama je bivala sve gušća, a vatre sve češće. Trag koji je slijedila je završavao na velikom trgu ispred palače. Na trgu su bile pripremljene lomače.

"Stigla si na vrijeme" reče boginja djevojci koja je nesigurna stajala pred kapijom "Sutra je sudnji dan."


Djevojka sva u bijelom, puna sna i ružinih latica prođe neopažena kroz kapiju palače. U dugim tamnim hodnicima je slušala jauk pretučenih, osjećala miris krvi i zov ljubavi. U najtamnijem dijelu podruma je dotaknu tišina. Stražari naslonjeni na koplja su spavali. Teška drvena vrata se pred njom otvoriše i ona uđe u ćeliju. Nasmijan i visok, očiju boje sna, okovan lancima stajao je dječak sa izvora. Slika koju je godinama sanjao, slika koja je u zadnje vrijeme gubila sjaj zasja ponovo u njegovim mislima obasjana mjesečevom svjetlosti.

"Odakle dolazi voda." progovori Diana, nakon godina šutnje
"Iz zemlje."

Dva mjeseca se spojiše u veliku kuglu koja osvjetli ćeliju. Njene ruke bez napora raskidaše lance. Miris ruža se prosu podrumom.
Diana i Bacchus su letjeli iznad palače dok je povorka žigosanih izlazila na trg. Palača je spavala. Lomače su počele cvjetati ružama i palača obavijena mirisom bijelih pupoljaka nestade u žbunju.

"Moramo brzo napustiti grad jakoga vjetra." mladić i Diana pozvaše tek oslobođene
"Ovaj san neće trajati sto godina."
"Molim te objasni mi o kojoj se energiji ovdje radi." upita Bacchus dok se Diana smješila
"Zar to stvarno nisi osjetio, dragi moj ljubavniče"
Pjesnik je ušutio.

"Je li priča gotova?" upitah želeći čuti sretan kraj njihovog sna.
"To je bio samo trenutak ljepote u beskraju noći toga vremena. Oni su krenuli u plave daljine ka izvoru koji ih je spasio od zavjere."
"To je ljepša ljubavna priča od one koju mi je ispričao djed."
"Ovo je ljubavna priča u kojoj nitko nije izgovorio obične riječi "volim te", a sve što se dogodilo je dokaz da se prognana ljubav uvijek vrati onima koji je uistinu u sebi spoznaju."

Kommentare:

Miško hat gesagt…

Neobična priča, sa neobičnim krajem...
Čini mi se da jako voliš Giordana Bruna.
Lijep pozdrav!

dinaja hat gesagt…

Giordano Bruno je prvi tvrdio da je univerzum živo biće i da sam sebe stvara, a Boga je pronalazio u sebi i u svojoj svjesnoj spoznaji koju je nazvao imenom boginje lova. Diana je bila njegova svijest i spoznaja. Eto ti razloga zašto ga volim, naročito njegovo djelo "Herojski zanosi".

Miško hat gesagt…

I ja volim Girdana Bruna, ali malo iz drugačijih razloga. Volim ga zbog toga što je bio buntovnik, što se usudio promatrati svijet svojim očima i što se nije ustručavao izreći svoje misli. Posebno zbog toga, što ih se nije htio odreći!

dinaja hat gesagt…

Da Miško u tome je bila njegova veličina. Giordano je za razliku od Galilea umro za ideju koja je u njemu izrastala u svjesnu spoznaju. U njegovom dnevniku par dana pred spaljivanje piše "Možda će me oni koji će doći za četristo godina razumjeti" evo mi smo ta generacija, a i među nama ima malo onih koji misle kao Giordano.

Tražeći sebe hat gesagt…

Moraš biti oprezna (do tamo vodi samo jedan put)....
POzdrav draga Dinaja

dinaja hat gesagt…

Draga Tražilice, taj put vodi kroz oluju ruža, na njemu se često probijamo kroz trnje, ali kada oluja prođe put je posut mirisom i mekoćom ružinih latica.