Mittwoch, 26. März 2008

Ljubav i pozornica trenutka


Promjenimo tijek vremena. Zamislimo da je ono rijeka i da mi tisućljećima stojimo na njenoj obali i promatramo kako ona pored nas protiče u prošlost. Njen izvor neka za sada ostane skriven u plavom beskraju u točki gdje će se možda jednoga dana susresti naša svijest sa anima mundi, sa svijesti univerzuma i mi ćemo tada, možda, ući u svijet još neobjašnjene čudesne energije, postati njeno svojstvo i tamo vjekovati.
Ostanimo na obali rijeke, jer krenemo li nizvodno vratit ćemo se u prošlost i uploviti u kaos iz kojeg smo nastali ili ćemo se izgubiti u vrtlogu nastajanja energije i možda promjeniti tijek vremena i našeg života.To neznači zaboraviti prošlost, nego znači učiniti jedino što možemo, ono što je uistinu u našoj moći.
Izdvojimo trenutak i spoznajmo svjesno njegova svojstva i budimo vječno okrenuti prema plavičastim daljinama u kojima se krije njen izvor.
Stojim u sunčanom zenitu i promatram veliku plavu rijeku vremena koja dolazi iz ništa u moj trenutak i odlazi pononovo u ništa. Velika plava rijeka protiće, puna strahova i neostvarenih želja, pored mene. U nepovrat odlaze trenutci koje nisam svjesno spoznala, trenutci koje nisam svjesno živjela. Čujem glas istine, rijeka je vrijeme, a voda je izvor života. Sjedini rijeku i njene kapljice u sebi. Glas dolazi iz dubine njenog vrtloga i poziva me na prvi, odlučujući korak. Sunce je još bilo u zenitu kada se iz kapljica vode u tračku sunca, potpuno neočekivano, ukazala ljepotica trenutka, duša vode.
"Tko si ti?" upitah zasljepljena ljepotom priviđenja
"Kraljica vode, vila kapljica koje život znače, morska djevica i sirena Odisejeva sna."
"Ti si mu spriječavala povratak na Itaku"
"Ne, ja sam ga pozivala u san da prije stigne do Itake"
"Tko si ti?"upitah nesigurna u ono što vidim
"Ja sam anima, arhetip početka, uzrok nastajanja evolucije. Dođi sjedini se sa mnom u ovom trenutku spoznaje."
Ulazim u vodu, sljubljujem se s kapljicama koje me dotiču. Osjećam, to je klasična spoznaja vremena, ono uistinu protiće pored mene i pričinja mi se da uistinu stojim u rijeci bez povratka. Svaka novo nadošla kapljica je obasjana novim tračkom sunca koje odlazi ka izvoru u tamu noći koja u sebi skriva sve još neriješene zgonetke moje spoznaje. Rijeka odlazi bez povratka, a ja odjednom u sebi osjećam sreću postojanja u trenutku. Ljepota tog osjećaja je u nadanju da će nove kapljice blještati još ljepše iako će biti drugačije boje. Okrenuta prema zalazu sunca, svjesna da zenit života polako prestaje, da je jutrenje samo lijepo sjećanje, ja se kupam u dolazećim, uvijek ljepšim, kapljicama nadolazeće vode. Pred mojim unutarnjim očima se podiže zavjesa iza koje se krila pozornica moga života. Život satkan od sna i trenutaka me pozva na svjesno sudjelovanje u toj velikoj gala predstavi. Trenutak se budi, vidim njegove konture, osjećam njegovu snagu, prelazim rampu pozornice i iznenada postajem sudionikom vremena.
Moje misli, osjećaji i spoznaja se stapaju u dramu koju svijesno živim. Dinamika mojih misli postaje koreografom trenutka, a osjećaji plešu svoje gluho kolo. Svijetla moje svijesti otkrivaju sve skrivene uglove pozornice, podsvijest razgolićena i posramljena oblaći blještavu haljinu spoznaje. Odbacujem sve ono što mi čisti razum diktira, svo namjerno uljepšavanje, zaboravljam hotimične i tražene slike i poštujem tijek mojih misli iz kojih se rađaju osjećaji koje ću pamtiti. Neposrednošću djeteta ja promatram svoj svijet i vidim sebe u bojama impresionističkog slikara


.

Trenutak zasja u sljezovoj boji, u njemu prepoznajem ljubičaste cvijetove kako se izdižu iz pjene boje jorgovana i osjećam sebe kako odjeljujem prazninu. Pužam ruku i osjećam dodir trenutka i pokretom ga pretvaram u čipku boje sedefa, u prostor s kojim se sljubljujem. Moje unutarnje svijetlo, kao reflektori svijesti, luta tamom pozornice i mijenja izgled predmetima. U toj igri tame i svijetla spoznajem magičnu moć čvrste materije u svijetu oko mene. Vođena svjesnom spoznajom i vjerovanjem u znanje ja otkrivam, neka nova još nepoznata, agregatna stanja tvari.



Pred mojim unutarnjim očima pozornica postaje beskrajno ljubićasto more u kojem se trenutak širi i postaje Pegaz na čijim se leđima uzdižem do sljedećeg trenutka. U njemu vidim mirise, čujem boje mirišem zvukove u nekom novom prostoru.

To je dnevna soba mojih djedova, puna zraka i mora, namirisana lavandom, dunjama, žalom i školjkama. Očaravaju me stotine mirisa što ih u sobi šire vrline, mudrost, navike, čitav jedan tajnovit, nevidljiv, etičan i moralan život kojim odiše cijela atmosfera. Sjećanje stvara novi trenutak u kojem moji dlanovi idu prema licu starca koji miriše na djetinjstvo, pečeno kestenje i košaricu sviježe ubranih šumskih jagoda.
Proživljeni trenutci se vraćaju, ne rijekom bez povratka, nego rijekom, mojih oživjelih osjećaja, jedinom rijekom s povratkom. Misaone slike se redaju u galeriji mojih sjećanja. Možda je to ona tajnovita energija kojoj još nismo otkrili svojstva, možda nam jedino ona omogućava da živimo prošlost u trenutku u kojem naslućujemo budućnost.
Trenutak traje, a iz moje misaone rijeke izrasta još jednom osjećaj, odjeven sjećanjem na slike o stvaranju svijeta. Slike starih majstora traju u trenutku, slike bez kojih nebi imala ni spoznaju o njegovom nastajanju. Vidim bogove iz grčke mitologije, nimfe i sirene, biblijske proroke, lica iz srednjeg vijeka, renesansne mislioce. Sav taj imaginarni ili stvarni svijet iz prošlosti živi u ovom trenutku buđenja.
Istina blješti pred mojim unutarnjim očima, ja sam biće koje ne može izaći iz sebe sama, biće koje sve drugo spoznaje u sebi i kroz sebe. Postajem impresionistički istražitelj sebe same, odbacujem obrise i arhitekturu tijela, brišem granice osobnosti u prostor- vremenu, razasipam njene spone do sada smatrane definitivno određenima i proučavam strunu po strunu materije od koje sam sazdana. Rijeka vremena odlazi u nepovrat, iza mene se gomilaju proživljeni i sada neproduktivni trenutci, a ja stojim u njenom koritu i u ovom trenutku pripitomljavam njenu razuzdanost.
A. Knorr-Kleine - Pastell (empfundene, assoziative Synästhesie)(nach "Klänge der Stille"H.W. Knorr - Hörbeispiel)
http://www.atelier-knorr-kleine.de/klangbilder.htm

Prošlost koja je lutala zemljom i kao vjerni pratioc me nagonila da o njoj sanjam, da trenutku uvijek dajem neko prošlo značenje, je sada postala simfonija trenutka i ja osjećam njene tonove u česticama iz kojih sam sazdana, ali to su uvijek novi ljepši tonovi, sve ono prošlo ja spoznajem u sebi kao novi osjećaj i trenutak živi mojim cijelim životom.
Više ne moram tražiti izgubljeno vrijeme, jer ono se skupilo na pozornici trenutka u predstavu koja upravo traje. Sunce se spušta prema zapadnom nebu, moje unutarnje svijetlo otkriva u daljini tamu obavijenu tajnom početka, rijeka bez povatka hrli ka ušću u beskraj vremena, a ja spoznajem da moje tijelo može postojati i bez konvencionalnog razuma. Spuštam se na zamršene i još uvijek nejasne puteve tijela, da bih njima dublje prodrla u vanjski svijet. Šumovi simfonije trenutka odzvanjaju tijelom i ja više neslušam ušima. Mirisi se šire i ulaze u svaku ćeliju moje svijesti, svijetlosne zrake probijaju obrise viđenoga i moje tijelo gleda svijet mojom svijesti o njemu. Spojene u trenutku moje misli, moja sjećanja i moja maštanja odaju porijeklo svog postanka. One dolaze iz daleke prošlosti i ja osjećam njihovo prastaro porijeklo koje odjevam novom spoznajom.
Na pozornici mog trenutka se odigrava povijest čitavog niza živih bića, odigrava se ono što bi bez istinskog osjećaja ostalo mom umu zauvijek sakriveno.Trenutak me spaja s univerzumom i ja osjećam kako me njegova tajnovita energija odbija od sebe.
Rođeno u gravitacionom polju, moje tijelo prožeto mojim mislima, još uvijek ne spada u taj dio vječnosti. Pokušavam ostvariti nemoguće, odvojiti misao od tijela i dozvoliti joj da sama krene u beskraj, misao koja će doista bit moja pupčana vrpca sa univerumom. Misao mi se smiješi dušom rijeke koja odlazi bez povratka. Sjedinjujući se s njom ja osjećam kako polako spoznajem tko sam, od kuda sam došla. Slijedim taj osjećaj u sebi i naslućujem kamo bih trebala krenuti.
Sunce se polako spušta ka zapadu, nebo blješti ljepotom sunoćavanja, ja stojim u koritu rijeke bez povratka i ne okrećem se više.

Kommentare:

Miško hat gesagt…

Nova Rusalka, rekao sam to već, ali samo samom sebi, kad sam tek počeo čitati ove tekstove i bio sam siguran da će te se sprijateljiti. U svemu Dinaja vidi ljepotu, pa čak i u prolaznosti trenutka, nad kojima svi plaču...
Prepuno lirike i nadahnuća...vratiti ću se još jednom i ugaziti u istu rijeku koja neće biti ista.

Lijep jutarnji pozdrav šaljem!

Anonym hat gesagt…

ah, dinaja, voda ...

u početku bijaše voda, život je iz nje izronio.

meni je voda lijek, dovoljno je pola sata na obali rijeke ... i sve moje brige i tuge odu niz vodu ...

Tražeći sebe hat gesagt…

Zanimljiv smjer kretanja rijekom vremena i jedini ako želiš jednom biti miran u sadašnjem vremenu

Miško hat gesagt…
Dieser Kommentar wurde vom Autor entfernt.
Miško hat gesagt…

Dinaja, stavio sam link na svojim "Osvrtima", na desnom stupcu, piše jednostavno SKY ... novost koju je Google izbacio za promatranje Svemira...jako je dobro.
Pogledaj!

dinaja hat gesagt…

Dragi Miško, hvala na ovim toplim riječima. Tvoj blog je bio most ka Rusalki, a ona je doista izuzetna žena. Ona čak i tugu pretvara u prekrasan doživljaj koji se pamti, jedino tako se tuga može nadživjeti i pretvoriti osjećaj koji se ne guši nego pamti. to nas čini jačima.
U
Dođi još jednom u Heraklitovu rijeku, tu se trenutci doista pretvaraju u ljepotu.

dinaja hat gesagt…

Draga Ru, prvo hvala ti da si Luciji pomogla da stigen do mene i ostavi svoje vrijedne komentare.
Da voda je život, duša vode je ono što nas hrani i što život čini životom. Rusalka, kopenhaška morska djevica, Ariela, one su ljepotice trenutka. Sirene koje su pjevajući obmanjivale mornare su ih i spašavale i odvodile u mirno more. Pjesma sirena je simfonija umiverzuma koju samo odabrani čuju. Meni se ponekad pričinja da čujem titranje superstruna od kojih je univerzum satkan.

dinaja hat gesagt…

Tražeći sebe, trenutak je naša jedina stvarnost, jedino vrijeme koje možemo, ako doista želimo, svjesno spoznati i uistinu živjeti. Prošli više nije važan, pretvorimo ga u lijepo sjećanje.