Samstag, 29. März 2008

Ljubav i filozofija djetinjstva


Pišući o ljubavi ja želim osmisliti u sebi i u vama osjećanje osjećaja i pretvoriti ga u most na kojem će se sresti umijeće i samopoimanje ljubavi. Napisanim želim uzburkati vašu maštu s kojom ćete unutar magije riječi pronaći svoje misli i svoje istine. Moje misli ne smijete doživjeti kao zadatak univerzumu misaono- osjetilno- osječajnog u vama. One bi trebale biti samo poticaj vašoj želji, da uistinu spoznate gdje se krije tanjom obavijeni izvor iz kojeg kao rijeka ističe energija koja se mjenjajući oblike udomila u našim srcima.
Počnimo s djetinjstvom kada je vještina podučavanja bila presudna za daljni razvoj naše osobnosti. Dijete kroz igru uči i pamti dijete sanja život, dijete voli život iako još ne zna što je život.

Polaganjem temelja razvoju osobnosti, razvijanjem intelektualne snage i načina razmišljanja u nama je rasla razumnost, osjetilnost, osjećajnost i moć zapažanja. Zadovoljenje radoznalosti, upućivanje u istinite životne vrijednosti, učenje i bogaćenje misaonih iskustava, učenje očiju da gledaju, da se čude i da se raduju, to smo sve savladali u vremenu djetinje zaigranosti. Istančavali smo osjetila, razvijali ukus, budili osjećaje i smisao za lijepo, zavoljeli ljepotu osjećaja i danas bi se trebali boriti da ta ljepota i dalje u nama raste.
Djevojčice, vi koje ste nekada davno uspavljivale svoje lutke, a onda uzbuđene, tajno odlazile u prve zagrljaje, očiju punih neke treperave sreće i bile zaljubljene u prvu loknicu na svom čelu i zaljubljene u cijeli svijet i vi dječaci koji ste onda davno prvi put uljem zalizali kosu, nepotrebno brijali lice pa vam se činilo da ste ozbiljni i slični odraslim ljudima, vama nekadašnje djevojčice i dječaci pišem ovu priču.
Tango je ples u kojem oči, uši, nos i dlanovi neprestano u univerzumu našega uma osjete pretvraju u osjećaje. Pokušajmo, kao nekada davno, te osjete ponovo pretvarati u osjećaj koji ćemo pamtit.Tango bi trebali uvijek doživjeti kao tri minute ljubavi, tri minute koje nas vrate u vrijeme sazrijevanja, tri minute koje obnove vatru ljubavi u nama, vatru koja je s vremenom počela jenjavati. Pokret tada postaje osjećaj, dodir ljubav koja uistinu izvire iz dubine tijela i širi se kao plamen, uzburkava krv, osvježuje mozak, hrani ga novom svjesnom spoznajom istinskog postojanja. Tada korak nije važan, dva lijevo, jedan desno izviru iza trenutka i uistinu postaju trenutak u kojem osjećamo osjećaje.
Sjetimo se svoga prvog tanga i uzbuđenja i sreće. Nemojmo nikada zaboraviti kako smo s lakoćom u prvom zagrljaju brojali prve korake. Učinimo to sada zajedno. Zamislimo da stojimo na parketu gimnastičke dvorane. Iz gramofona u uglu odzvanjaju prvi tonovi argentinskog tanga. Pogledom tražimo oči koje najljepše sjaje i u njima pronalazimo svoj osmjeh. Počnimo ovaj prvi tango u životu, zaplešimo, nije teško, dva lijevo, jedan desno, brojimo zajedno, vi i ja zajedno.
Tada smo se opraštali od djetinjstva i željeli svim srcem ući u čudesni svijet odraslih. Neka danas bude drugačije.
Ovo nije sat riješavanja problema u firmi u kojoj radimo, nije borba za koricu kruha niti je uspinjanje na ljestvici karijere. Umirimo se na trenutak, ovo je ulazak u svijet naših snova, u svijet vječne mladosti od koje smo se, mučeni brigama, davno oprostili. Zaboravivši prvi tango i osjećaj koji nas je tada nosio parketom mi smo prestali povezivati osjećaje i život. Nekada mi se čini, dok vas promatram kako jurite životom, da ste uistinu postali La Mettrieev davno naslućeni "Čovjek mašina". Zarekla sam se da neću djeliti opaske, ali vas ipak moram potsjetiti da se danas nalazimo na ulasku u jedan novi svijet, svijet o kojem se piše znastvena poezija i naslućuje cjelina. Aparati su zavladali našim životima, bez njih mi više nebi mogli niti znali živjeti, ali ipak je najvažnije u ovoj džungli novonastale tehnologije znati zadržati onog malog velikog čovjeka u sebi.
Odat ću vam jednu tajnu, skrivenu u zagonetki sna.
Pogodite kako se raste, kako se lako stigne do krova ili čak do one daleke zvijezde s koje se vaša misao spustila u san života, do anđela čuvara koji nad vašom zvijezdom bdije, do dalekog plavog neba.
Neznate?
Zatvorimo oči i zamislimo ponovo parket i prvi tango, osjetimo onu vatru koja je tada u nama počela gorjeti.
Da, istina je, mi osjećamo da ona sada još samo malo tinja. Zaplešimo ponovo svoj prvi tango, nije teško, dva lijevo, jedan desno, korak za korakom i vatra se ponovo rasplamsava.

Osjećate li kako sada koračate uzdignute glave koja vas nosi ka zvijezdi pod kojom ste rođeni, vi lebdite iznad dugačke ceste koja vas vodi ka cilju, vi izrastate iz ustaljene kolotečine i monotonije radnoga dana, prerastate sve probleme, rastući osjećate kako je vaše tijelo puno čudesne energije, puno treptaja koji su nekada davno značili život.

Plamen davnih dana se u nama rasplamsava, osjećaj one davne nevine sreće se ponovo u nama budi, sreća u treptaju očiju koje nismo zaboravili, u zagrljaju koji nosimo u srcu, u ljepoti noćnoga neba koje je bilo svjedokom našeg prvog poljubca, u ponosu položene mature, diplomskih ispita. Misli smo onda da sreća kapa s neba, a ona je bila u nama i našoj spokojnoj duši, u našem velikom srcu i našem, brigama neopterećenom, umu.
A onda smo se oprostili od mladosti u užasno velikim koracima krenuli u zrelost i nismo shvatili da je taj oproštaj bio sudbonosan.
Zaboravljena sreća prvih uzbuđenja ubija sva druga uzbuđenja u nama, bez sjećanja na prve tuge nemožemo se sukobiti sa novim tugama, prve boli su lijek za sve veće koje doživljavamo u zrelosti.
Dok odrasli hodamo gradom ponekada nam se pričini da sunce više ne sjaji kao nekada, dok zrelost u nama stari pričinja nam se da su proljeća izgubila snagu buđenja, da su ljeta kraća, jeseni tužnije, zime dulje.
Uhvativši se pri takovom razmišljanju pokušah pronaći uzrok tom stanju moje duše.
Vidim na tisuće lica, tisuće tijela u pokretu, tisuće ruku koje se pozdravljaju, ali ni u jednom pokretu ne prepoznajem pokrete dječaka i djevojčica iz kojih smo izrasli u ovaj život.
Recite mi gdje su nestali, što se snjima dogodilo?
Otišli su u dugoj povorci vraćajući se mostom sna u uvalu djetinjstva.
Možemo li ih vratiti u zrelost.
Zaplešimo još jednom onaj prvi, nikada zauvjek zaboravljeni, tango u životu, osjetimo lakoću pokreta u zanosu dječjeg sna, vratimo ljepotu prvih sastanaka, uzbuđenja prvih poljubaca, vratimo osjećajima slobodu. Tada će sunce ponovo zasjati, nebo zaplaviti, zvijezde zatreperiti i mi ćemo pomisliti da sreća uistinu kapa s neba. To je znak moje i vaše zrelosti, ali i uzvišeni cilj, te plemenita služba životu koji živimo.
Njegujmo poeziju ove nevidljive poruke, živimo svaki svoju filozofiju ljubavi. Ljubav je sloboda, mudrost na izvoru sna.

Kommentare:

Anonym hat gesagt…

eh, dinaja.
meni ne uspijeva odrasti.
čini mi se da ću prvo morati ostariti ... hihi

a što se plesnih koraka tiče, ne znam ih baš dobro izvesti na parketu, ali u srcu ...

dinaja hat gesagt…

Plesati srcem je puno vrednije od koraka. Srce pleše i onda kada se spotićemo i kada gazimo tuđe cipele, srce uvijek pleše ako uspijemo u sebi zadržati dijete veselja i sreće.......

Miško hat gesagt…

Ne znam jesam li odrastao. Predpostavljam da jesam, jer više ne sanjam onako kako sam nekada sanjao o budućnosti, o životu...
Ali se i dan danas sjećam onog dana,kad me moj stari učio plesati tango. I dobro me je naučio. I što sam stariji sve više mislim na njega, svog starog i sve više postajem svjestan, kako sam postao ovakav kakav jesam, upravo zbog njegovih smjernica, nikako uputa: uvijek me pustio birati...
Eh, Dinaja! Koje misli mi budiš...bježim...

dinaja hat gesagt…

Dragi Miško, iako vjeruješ da si odrastao, vidiš da u tebi još uvijek živi ono dijete koje je nesebično voljelo i zapamtilo nesebičnu ljubav oca. Svi mi nosimo takva sjećanja u sebi, ona su lijepa i ona su hrana našim "odraslim" srcima.

Tražeći sebe hat gesagt…

Ples nije ono što me vraća u dane djetinjstva, to je u mom životu more i ja ispod površine mora. Uhvatim se ponekad da plačem nad svojom "jadnom" sudbinom ali iskrenio,draga Dinaja, većinu svog vremena jesam ono dijete koje sam bila prije 20 tak godina- samo sam bogatija za sve radosti tuge koje sam proživjela. I to me čini sretnijom jer znam da će tuge proći a radosti cijenim i uživam u njima...divno je imati sebe, znati gdje su korjeni, biti dijete a odrastao u isti tren. DIvno je živjeti i biti...

dinaja hat gesagt…

Da divno je živjeti, biti i ljubiti. Pisala sam o plesu jer se sjećam mog prvog tanga i moje prve zaljubljenosti. Zadržati djete u sebi je sreća koju mnogi nemaju. ti draga moja tu sreću imaš, tvoje more je prekrasna usporedba sa sjećanjem, ti tvoje "more" svakodnevno gledaš, čuješ mirišeš. Uživaj u tom bogatstvu jer "more" ti pruža puno više sjećanja od moga prvog tanga.
srdačno draga moja Tražilice