Montag, 24. März 2008

Ljubav i smrt

Ovo je nastavak priče "Ljubav i bol"
San o apsolutnoj istini




Moja prijateljica, nazvat ću je Ana mi je jednoga dana donijela svoj dnevnik, zamolila me da ga pročitam, da bih joj mogla pomoći da se oslobodi migrene.

Počela sam čitati njen dnevnik da bih je stvarno mogla usmjeravati, da bih joj mogla ukazivati na greške koje je činila u odnosu na svoje tijelo. Onaj drugi dio nje, njenu dušu nisam željela niti smjela dirati jer za to su postojali stručnjaci, ali morala sam pronaći način da je uvjerim da će tamo u onoj prekrasnoj vili uz jezero pronaći ključ za otvaranje vrata u onaj tajnom obavijeni podsvjesni dio svog postojanja.
"U mojim mladalačkim snovima sam uvijek vidjela sliku prekrasne budućnosti. Sanjala sam o sreći i slavi jer sam bila uvjerena da sam rođena za velika djela. Željela sam ući u svijet onih kojima sam se divila čitajući njihova djela. Osjećala sam se sputana u malograđanskoj sredini u kojoj su se moji roditelji i moje sestre dobro osjećali." pisala je Ana o svojoj mladosti.

Sve što je lijepo i povezano sa srećom je napisano u perfektu i ubačeno između bolnih istina koje je sada proganjaju. Jesu li ti snovi još uvijek živi u njoj, skriveni u arhetipovima njene nesvjesti ili su se stvarno izgubili u ovoj trijeznoj stvarnosti koju je prividno počela živjeti. Čitajući počela sam se više koncentrirati na ono usput napisano, ono o ćemu nikada nismo razgovarale. Iako sam ju poznavala već petnaest godina nikada nisam upoznala njene roditelje niti njene sestre. Znala sam da je bila najmlađe dijete i da je imala jako dobar odnos sa majkom. O ocu nije govorila. Sestre su bile puno starije i s njima skoro pa nije imala kontakta. Njen dnevnik je ostavljao dojam kao da je napisan od dvije različite osobe. Ana je već kao djete vodila dupli život. U siromašnom stanu na trećem katu ona je bila poslušna i nikada se nije suprostavljala volji roditelja. Želja njene majke je bila da ona završi trgovačku školu i da se uda za Rolanda, da imaju djecu i malo veći stan u novoj građevini koja se u blizini njihovog bloka počela graditi.
"A ja sam sanjala svijet koji je čekao na moj dolazak. U noćima sam s baterijom u ruci čitala, u biblioteci posuđene, knjige i ulazila u misaono bogatstvo velikana filozofije. U školi nisam imala prijateljicu s kojom bih mogla razgovarati o pročitanom. Roland je bio jedino biće s kojim sam djelila snove i ljepotu života izvan siromaštva u kojem smo odrastali. Još u vremenu dok smo gradili dvorce od pjeska nismo podnosili prisutnost druge djece. U školi smo sjedili u istoj klupi i rješavali iste zadatke. Poslije škole smo se zaobilaznim putevima vraćali kući i sve do ulaznih vrata stanova razmjenjivali misli. Tamo iza vrata nas je očekivala nemoć naših roditelja koji su skrivajući od nas istinu života vrlo rano gasili svjetla i odlazili na počinak. Noć je bila moja jedina prijateljica, njoj sam povjeravala moje tajne. Ogrljena njenom tamom mogla sam skinuti masku poslušne kćeri i biti ono što sam bila, lutalica za još nedokazanim istinama. Jutra sam zavoljela tek onda kada sam osjetila ljubav u sebi jer jutra su me nosila u Rolandovu blizinu. Poslije našeg prvog poljpca moj život je dobio novu energiju. Hrlila sam ka završnom ispitu koji je značio spas iz bjede očeve nesposobnosti. Kada sam majci opisala osjećaj koji se tim poljupcem probudio u meni, gledala me je svojim dobrim, uvijek nasmješenim, očima, ali ja sam shvatila da nije razumjela o čemu govorim. U njenom životu nije bilo te vrste ljubavnog žara.Roland me je od tog trena obasipao pažnjama i sitnim iznenađenjima. Kupovao je na buvljoj pijaci jeftino knjige i poklanjao mi ih. Kako sam voljela vonj tih starih izdanja u kojima se krio svijet za kojim sam sve više žudila. Zadnji dan škole s diplomama završnog ispita smo proslavili na našoj klupi u parku i odlučili se za dan vjenčanja. Isprosio me je poklanjajući mi srebreni prsten koji je pronašao u jednoj staretinarnici. Ljubav nas je sve više sjedinjavala u želji za prvim ljubavnim činom u životu. Kako ga ostvariti kada nismo imali svoj prostor? Tamo iza pruge su vrtovi u kojima naši roditelji sade povrće da bi nas mogli hraniti vitaminima, tamo je i kućica koju su naši očevi zajedno sagradili od starih dasaka, prozora i vrata skupljenih na deponiji građevinskog materijala. Kao djeca smo često odlazili tamo i uživali u sumracima dok su odrasli na roštilju pekli kobasice i pili pivo. Više ne odlaze tamo u sumrak, izgubili su želju za izigravanjem lažne sreće. Kućica je sutonima pusta. Bio je zadnji dan proljeća i mi smo odlučili taj najdulji dan ovjekovječti potpunim pripadanjem u kućici iza pruge."
Zastadoh u čitanju. Misli me povedoše unazad u onu nedelju kada Ana nije htjela sa društvom krenuti na jezero, kada je zbog migrene ostala u krevetu i odbijala svaki razgovor sa mnom. To je bio dan njenog užasa, dan iz kojeg se više nikada nije probudila.
"Roland je donio već nagorenu svijeću i dvije male flašice šampanjca. Čaša u kućici nije bilo, bile su samo plastične posudice od jogurta. Zamišljali smo da su kristalne i postavili ih na drveni stol ispred ulaznih vrata. Večer je bila blaga i puna mirisa cvijeća koje je raslo u obližnjim vrtovima. Čuo se žamor, pred susjednim kućicama su sjedili isto tako ljudi i opraštali se od proljeća. Iz daleka se čula i muzika. Sunce se još uvijek naziralo na zapadnom nebu kada je Roland otvorio šampanjac i utočio ga u naše kristalne čaše. Gledali smo se u oči i ispijali prvi put u životu to skupocjeno piće. Čim je sunce zašlo, zapuhao je lagani vjetar i ja zadrhtah cijelim tijelom. Haljina koju sam odabrala za tu večer je bila bez rukava, a ja sam u žurbi zaboravila ponijeti vestu. Roland me zagrlio štiteći me od hladnoće.Sjedili smo i gledali u treperave oči neba. Tišina oko nas je bivala sve gušća, susjedi su polako odlazili. Roland je zapalio svijeću i pozvao me u sobu. U svjetlu svijeće vidjeh krevet pun poljskog cvijeća. Dok smo se spuštali na latice mislila sam da će mi srce od uzbuđenja iskočiti. Roland mi je nježnim pokretima skidao haljinu i ja prvi put osjetih njegove dlanove na mojim prsima. Srce mi je kucalo sve jače. Njegovo tijelo je ležalo na mome, ali ja nisam osjećala težinu nego lakoću njegovih pokreta. Disanje nam se uzburkavalo, srca kucala tako da sam osjećala udarce njegovog. Tonula sam u vječnost trenutka i ljepotu novog sna kada se Rolandovo tijelo svom težinom spustilo na moje. Umorna od ljepote mislila sam da je zaspao i ne želeći ga probuditi ležela sam nepokrećući se. Odjednom shvatih da ne osjećam njegov dah, da se toplina dodira pretvara u hladnoću smrti. Njegovo veliko dobro srce je u trenutku najveće sreće puklo."

Spustila sam tekst na stol, zapalila cigaretu i pokušala se smiriti. Pročitana, najtužnija istina o jednoj tihoj smrti, je u meni uzburkala osjećaje. Grliti mrtvo tijelo čovjeka koji ti je u trenu smrti poklonio najveću sreću je najveća nesreća koja se jednoj mladoj ženi može dogoditi. Zašto je petnaest godina šutjela, zašto je mazohistički osamnaest godina živjela sama s tom tajnom? Zašto........................? Ne, nema odgovora na ta pitanja, danas je prekasno jer izgubljeno vrijeme je otišlo u nepovrat. Dok Anna luta svojim mladalačkim snovima vrijeme apsolutne istine joj još uvijek izmiče. Moram pokušati osmisliti trenutak njenog konačnog buđenja. Pokušati, samo pokušati jer se još jedno pitanje u ovom trenu samo od sebe postavlja. Hoću li u tome uspjeti?Nastavila sam čitati njene zapise. Rudloffa, svoga muža, je samo površno spomenula, njihovo vjenčanje je sličilo kratko napisanoj obavjesti u novinama.
Snove je opisivala do u detalje, uvijek istim žarom zaljubljene žene je opisivala svoje noćne susrete sa Rolandom ne spominjući njegovo ime. On je postao onaj drugi dio nje, onaj začahureni i nedoživljeni dio njenog mladalačkog sna. Poslije njegove smrti se zaposlila i otišla iz roditeljske kuće. Iznajmila je maleni stan koji sam poznavala, stan u kojem smo često dočekivale zoru pričajući o pročitanim knjigama.
Upoznala sam je u jednoj knjižari. Stajala je pred regalom u kojem su bile naslagane knjige iz fizike. U tom vremenu sam gutala popularistički napisane knjige o znanosti koja je još bila u povojima i pročitano povezivala sa znanjem iz filozofije. Ruke su nam krenule ka istoj knjizi, novom izdanju "Što je život." od Schroedingera. Ponovo smo se srele na kasi plaćajući iste knjige. Bilo je prekrasno proljetno subotnje jutro i mi smo izašle zajedno iz knjižare i otišle u obližnji kafić na kavu. Mjeseci su prolazili, a mi smo se sve češće sretale, sve više slobodnog vremena provodile zajedno. Jedino su nedelje ostajale nedotaknute našim prijateljstvom. Anine nedeljne migrene su često bile i razlog njenih izostajanja s posla ponedeljkom. Odlazila je, nekom meni nepoznatom, lječniku, gutala tablete i podnosila te svoje muke. Kako sam se već onda u mom poslu fizioterapeuta sretala s problemom glavobolja pokušavala sam je nagovoriti da dođe k Bobi na pregled. To je uvijek vješto odbila. Malo društvo u kojem smo se kretale su bili mladi ljudi raznih narodnosti, raznih zanimanja, ali istih interesa. Svi smo voljeli filozofirati o životu. Ana je dolazila u društvo petkom i subotom, smješila se primjedbama, sudjelovala u diskusijama, ali nedeljom se nije pojavljivala. Mi nismo komentirali njenu odsutnost iako smo na neki način suosjećali s njom i njenom utvarom, kako je ona nazivala migrenu. Tako su prošle dvije, možda tri godine do njenog iznenadnog odlaska iz robne kuće.
"Bojala sam se odlaska na to vjenčanje" pisalo je u njenim zapisima" bojala sam se trenutka kada će oni izgovoriti ono moje neizgovoreno da, bojala sam se njihove sreće i mojih suza."

Opisom njenog sna u toj noći njihove sreće Ana je nadmašila sve do sada napisano o snovima. Čitajući taj dio njenog dnevnika osjetila sam uzbuđenje moje prve bračne noći. Roland je bio toliko prisutan u njenim mislima da su njene rečenice bile žive i kao meki dlanovi ljubljene osobe dodirivali tijelo.
"Ležim na krevetu punom latica proljetnog cvijeća u maloj sobi kućice iza pruge i on je tu. Ne vidim njegovo lice, ukrala ga je smrt, ali njegov dah je tu, njegov miris puni prostor, njegovi dodiri su stvarni. To nije ona noć prvog ljubavnog čina, ovo je naša prva bračna noć. Predveče sam na oltaru malene crkvice u četvrti naše mladosti ostavila buket žutih ruža i pošla s njim u ovu noć. Moja vjenčana haljina, satkana od materije sna, blješti zvjezdanim prahom. Njegove nježne ruke skidaju s moga tijela tugu rastanka. Osjećam kucanje njegovog srca, čujem njegovo "da želim" i ponavljam "da želim" dok nas smrt ponovo ne spoji. Budi uvijek tu, budi moj san, moja želja i moj život.Zašto mu kriješ lice u ovom trenu mog potpunog opuštanja? Dozvoli mi da se vidim u njegovim očima. Dobro, dobro, pristajem na tvoje uvjete samo budi blaga njegovom vječnom snu budi mu blaga u svim noćima do one u kojoj ćeš mene odvesti k njemu."

Njen razgovor sa smrti je izazvao strah u meni. Sjetih se jedne večeri kada smo razgovarale o filozofskom samoubistvu i rasčlanjivale Camusove misli."Suditi o tome dali ima ili nema smisla živjeti znači odgovoriti na osnovno pitanje filozofije." citirajući pisca je govorila Anna. "Ostalo, da li svijet ima tri dimenzije, da li duša ima devet ili dvanaest kategorija, to dolazi nakon toga."

Čitala sam dalje tražeći znak u njenim rečenicama, neku misao ili skrivenu želju da što prije krene na zadnje putovanje. Anna je tražila apsolutnu istinu u svojim snovima i postala njenom žrtvom. Samoubistvo, riječ koja ledi krvne žile nisam pronašla. Pisala je o apsurdima života, o tihoj smrti njene majke uvlačeći stvarnost i prisutnost smrti u moju svijest.

"Stajala sam pored njenog kreveta i milovala joj lice. U njenim očima više nije bilo onog dobro poznatog blagog osmjeha. Znala sam da odlazi, smrt je već lebdjela u prostoru te male bolničke sobice. Prebacili su je iz skupne sobe siromašnih u ovu s jednim krevetom i dozvolili mi da budem uz nju do kraja. Rudloff je došao na par minuta, a onda odjurio za svojim poslom. Ovdje u ovoj sobi nije bilo opasnosti da nekoga sretnem ili upoznam. Lječnik koji se brine o mami je star i poprilično oronuo. Mama se teškom mukom pokušavala nasmješiti kada sam joj podignula glavu i stavljala u usta flašicu s toplim čajem. Bila je nemoćna kao djete koje sam si tako željela. Pogladila me je po ruci i hladnoća njenih prstiju je prošla mojim tijelom. Još jedan život u mom životu odlazi u nepovrat. Ona će u meni živjeti dalje jer ja sam dio nje. Sjela sam na stolicu i promatrala njeno lice dok je ona tonula još jednom u san. Kada se probudi reći ću joj da je volim. Misli me povedoše u noć Rolandove smrti. U svojim zadnjim trenutcima mi je poklonio život koji nisam znala zadržati. Četiri mjeseca kasnije sam izgubila plod našeg sjedinjenja jer nisam bila u stanju da prihvatim najdragocjeniji poklon koji mi je ostavio. Izgladnjela i shrvana tugom sam konačno otišla doktoru koji me je odmah zadržao u bolnici. Dječačić koji je rastao u meni je umro od mog samosažaljenja. Kada se mama probudi moram joj reči da je volim. Pogledala sam njeno lice i vidjeh otvorene oči. Mama volim te rekoh joj te tri riječi prvi put u životu. Nasmješila se i zatvorila oči, zauvjek."
Zar može toliko nesreće biti skupljeno u samo jednom jedinom životu?

Kommentare:

Miško hat gesagt…

Život je patnja, za većinu, na žalost. 5 000 djece umire svakog dana zbog neishranjenosti, zbog nestašice vode, dok se nečiji stolovi savijaju pod težinom raznovrsnog jela. Žalosno, ali istinito. A neke kao da bič patnje osobito voli, pa ih udara od ranih dana, kroz čitav život, nikad im ne dozvoljavajući predah ...
Kakvo iskustvo za mladu djevojku, neiskusnu i željnu znanja, sreće, željnu života!

Dobro jutro želim!

vedran hat gesagt…

S pažnjom i poštovanjem sam pročitao, draga Dijana. Da, ima gladi, bijede, bolesti, tuge, patnje i boli. Ima i smrti, jer sve nam to samo život nosi ili pak može donijeti. Ipak, sretna je okolnost što živimo, a još sretniji trebamo biti zbog toga što smo svjesna i razumna bića te možemo spoznavati i eventualno mijenjati stanja u sebi i izvan sebe. Mogli bi biti tužni zbog vlastite prolaznosti, a jesmo li uopće imalo svjesni te sreće što smo imali priliku roditi se?

dinaja hat gesagt…

Dragi Miško, priča koju sam napisala je istinita, a sam događaj je u meni izazvao puno reakcija. Dugogodišnje prijateljstvo i spoznaja da novac ne donosi sreću su ostali usađeni u mom pamćenju. Ana je bila užasno nesretna osoba, bila......... da nje više nema.
Još nešto što je jako važno. Možda sam učinila bogerski prekršaj, ali navodeći tvoje ime mislila sam da to smijem napraviti. Na blogu mikroetika se dopisujem sa autorom. Da bih objasnila svoj stav mikro etike poslužila sam se primjerima i komentarima iz tvoje priče "Vrela krv".
Danas mi je jasno da sam te trebala prije pitati za dozvolu, ali.......... ma nema ali. Oprosti i ako smatraš to krivokorištenjem tvojih autorskih prava, molim te napiši mi to. Pokušat ću to ispraviti.
srdačan pozdrav
Dijana

dinaja hat gesagt…

Dragi Vedrane, prijateljica o kojoj pišem je bila užasno nesretna osoba, osoba koja više nije znala ni mogla cjeniti život. Život je za nju postao "zlatna krletka" iz koje je godinama promatrala stvarnost, a živjela snove. Otišla je jedne ivanjske noći, zauvjek je napustila krletku i ostavila supruga sa bezbroj otvorenih pitanja. On i danas, petnaest godina kasnije, traži odgovore, ali nije shvatio da ju je gušio svojom ljubomorom i svojim bogatstvom.
Moja jučerašnja priča je samo jedna mala sličica iz Aninog doista nesretnog života.
srdačan pozdrav
Dijana

Anonym hat gesagt…

Tužno! Mislim da je moguće da nije osnovno bilo loše u vezi, muževa ljubomora i bogatstvo. Muž je plivao u vezi, a da nije znao koje je njegovo mjesto (osim ako je bolesna ljubomora u pitanju). Jer u prijašnjem postu spominješ da je liječnik kojem se obratila rekao da je do migrene došlo čim je privlačnost prema mužu prošla. Zaljubljenost je trebala dati mjesta novim osjećajima. To se očito nije dogodilo.
Naprosto Ana nije bila spremna biti s mužem i shvatila sam da se nije ni dala toj vezi. Mislim da je poslije svoje nesreće trebala ići na psihoterapiju. Ona si nije osvijestila traumu, nije se žalovanjem izvukla iz nesreće i oprostila se s prošlošću. Psihosomatika je bolest s porukom. Tijelo nam javlja da se učini pospremanje u psihi, kad psiha sama to ne učini.
Kad svakodnevne objektivne brige nestanu kad se s nedjeljom treba suočiti sa slobodnim vremenom, prošlost iz koje nije izašla se vračala. Naprosto očekivanjem nedjelje pokrenulo bi se nešto na nesvjesnoj bazi i krvne žile (u glavi?) bi se stisnule i eto migrena bi pokucala.
Migrene su koma. Imala sam ih petnaest godina. Nedjeljama!
lucija9

dinaja hat gesagt…

Da draga Lucija, ana je bila nesretna. Nikada nije zavoljela svoga supruga. Na početku prijateljstva nije govorila o trgičnom događaju, nije pristajala na terapiju, nije željela otići psihoterapeutu, a kasnije je sve bilo uzaludno.
Migrena je ovladala njenim snovima i njenim životom, ta nedeljna mala smrt koju je ona njegovala, njome je bježala od istine i nije uspjela konstruirati svoju novu stvarnost.
Ti žnaš o čemu pišem jer si sama imala migrene, preživljavala tu nedeljnu komu.
Kada se u išćekivanju krvne žile stisnu i migrena pokuca na vrata svijesti ožive sve duboko u podsvijesti skrivene utvare i počnu plesati svoje gluho kolo.
Danas se još uvijek ne zna točni uzrok jer migrana ima tisuću lica, postala je sindrom boli koji se liječi na razne načine, ali meni se ponekad čini da je Jung u svojoj "psihoanalizi" bio na pravom putu kada je govorio o "strancu" koji se smjestio u umiverzumu uma,crtao ga "Krugom" kojem je davao već onda lice jer su krug i kružnica za njega bili simboli za ono neizrecivo, neobjašnjivo, neizgovoreno.
Ana je u kružnici često crtala svoje snove i uvijek je u kružnicu stavljala muškarca bez lica i sebe s pola lica.
Mislim da je u noći u kojoj se ubila doista ponovo vidjela Rolandovo lice i poželjela istinski susret s njim.