Dienstag, 1. April 2008

Ljubav iza ogledala

Veliko kristalno ogledalo, slika prošlosti, djetinjstvo u crnom okviru izrezbarenog dreveta, moj dnevnik, prijatelj, vjerni slušaoc izmišljenih i željenih priča. Ja i moja slika u beskrajnom dijalogu, studija postojanja, izgradnja osobnosti u vječnom sukobu snova i stvarnosti.
To zrcalo skriva tajnu trajanja i nestajanja, prolaska i ponovnog rađanja. Uranjajući u njegovu dubinu ja ulazim u svijet čudesnih niti svjesne spoznaje vremena prije pamćenja, preda mnom se otvara svijet prije sjećanja. Sljubljujem se s beskrajem kontemplativnog ljubavnog čina i osjećam njega, koji živi u meni kao osnovna energija svih drugih događanja. Tu uvijek iznova čujem odu "ljubavi" i osjećam da stvarno postojim. I onda znam da je ono što osjećam uvijek iznova buđenje u snu koji se noćima smiruje, jutrom uzburkava i danom traje.
O najljepšem osjećaju koji se u meni rađao, čini mi se, prije pamćenja i sjećanja je užasno puno napisano. Najveći pjesnici svjeta, najpoznatiji filozofi, najoriginalniji mislioci su govorili i pisali o ljubavi, ali i površni konzumenti njenog sjaja i oni, koji su je komercijalno iskorištavali, su pisali o njoj i prodavali je na sajmovima knjiga pa je tako taj najvredniji osjećaj ljudskog postojanja postao svakodnevna riječ slična složenicama dobar dan, kako ste, koliko ovo košta i vidimo se sutra.
Tek u drugoj polovini životnog puta osjetih da je upravo ono što sam osjećala na kraju gimnazije i početku studija danas u meni potvrđena istina. Počela sam svoje "nove" misli uspoređivati sa onima iz vremena poezije i duševnog nemira i spoznah da sam već onda, na početku zrelosti, težila plavim daljinama nećeg još nedoživljenog, nekim novim istinama koje su bile sažete u djelima antičkih filozofa i renesansnih pjesnika i doživjele svoj vrhunac u poetičnim djelima Giordana Bruna. Njegovo razmišljanje ja bilo nastavak misaonog bogatstva nastanka mitologije, antičke filozofije i Firentinske akademije, sna o povezanosti čovjeka i univerzuma. Njegovi stihovi, ali i njegovi dijalozi su me već onda pozivali u svijet neobjašnjenog i nedovoljno shvaćenog. Tražila sam svoje mjesto među očima neba i ostajala vjerna osjećaju koji se pri tome u meni nagomilavao. Giordano, u svom osjećaju, ide dalje od Dantea i ne teži ka Božjoj snazi oslobađajući se tjelesnih strasti, nego oslobađa ljubav od požude i uzdiže je nad božansku svemoć.
Spoznala sam da je ljubav najljepši dar prirode, simfonija univerzuma, ali i jedan od kompliciranijih oblika mišljenja. Ona je tako postala zrcaljenje božanskog principa u meni. Da bi to doživjela i da bi osjetila njenu snagu i shvatila njeno djelovanje moram pronaći izvor sna, trenutak kada je sve počelo.
Danas trideset i nešto godina kasnije stojim pred velikim kristalnim ogledalom uokvirenim u crno izrezbareno drvo i sjećam se djevojke koja je tada imala hrabrosti zbog riječi i osjećaja ljubav, zakoračiti u bezdan i krenuti još neosvjetljenom stazom neke nove spoznaje. Napustiti, tadašnjim moralom, određeni redosljed događanja značilo je postati pjesnikom sna i boriti se sa nevidljivim vjetrenjačama porote koja je, ne istražujući uzrok, izrekla presudu. Njihovom odlukom nisam bila doslovno spaljena, ali sam se, zahvaljujući njima, izdigla iz pepela svakodnevice i krenula stazama Giordana Bruna tražeći izvor iz kojeg, kao što voda dolazi iz zemlje, ističe ljubav.
Shvativši već tada da ljudski um ima više dijelova od onog jedino priznatog i da je taj priznati racionalni samo njegov površinski dio ja krenuh u prividnu prazninu, srca punog pročitanih istina.
Tada sam prvi put stajala između jučer i sutra i odlučila se za ono nesigurno danas iza kojega je u plavim daljinama sjala svjesna spoznaja i istinsko bogojavljanje.
Danas stojim pred velikim kristalnim ogledalom i, u sunčanim zrakom obasjanim kristalima, tražim istinu i još uvijek neotkrivenu tajnu početka postojanja. Uranjam u dubinu sna koji uvijek ovdje na mene čeka. Više ne lutam Grimmovim niti Andersenovim istinama nego uranjam u priču o stvarnosti koju je znanost nametnula mom utjelovljenom umu.



Iza ogledala moje duše pronalazim svijet koji je zrcaljenje onoga, u što sam dugo vjerovala da se događa izvan mene. U dobroj vili moga djetinjstva prepoznajem Dianu, boginju lova na mudrost, a u anđelu čuvaru kojem sam se kao djete svake večeri molila prepoznajem Bacchusa, razuzdanog boga dobrog raspoloženja i pravih životnih istina. Postajem kristalana kugla u kojoj me njegove velike tamne oči dodiruju toplinom pripadanja i ja sam pri tome beskrajno sretna. Ogledalo sjaji ljepotom osjećaja koji smo nas troje istkali neradeći ništa. Mi smo tu i mi postojimo i onda kada smo daleko. Diana je uvijek tu, ona je moja misao, Bacchus često odlazi u neko drugo vrijeme i uvijek se vraća iz novog vremena, ja ostajem i to što osjećam nije čekanje nego ljubav, harmonijom rođena ljepota postojanja.
"Otkrio sam vrijeme naše istinske metamorfoze." njegov glas je bio tu iako je on bio daleko
"Iz čega smo se u šta preobrazili?"
"Prešli smo iz mita u život."
"Kada."
"Na kraju renesanse."
"Što je bilo prije toga?"
"Stoljeća naučenog neznanja i suša osjećaja"
Veliko kristalno ogledalo zasja suncem juga. Moj san se izmješa sa snom iz kojega je nastao.

Tri lica, tri tjela, jedna priča, jedna istina. Tri života u crnom okviru izrezbarenog drveta, godine zatvorene u neopipljivu dimenziju plemićkog ponosa i pokušaja u socializaciji zadražati kapljice plave krvi. Neprekinuta nit kroz cijelo jedno stoljeće, nesalomljiva energija utkana u ženskost i pripadanje nekada uzvišenima. Veliko kristalno ogledalo, prijatelj, slušalac željenih stvarnosti, svjedok svih tajni, nesigurnosti i suza još iz vremena kada je mlada plemkinja sanjala svoj prvi bal. Do tog trena dopire priča koju je odživjela moja nona.
No ja poželjeh otići još dalje u vrijeme prije vremena.
Veliko kristalno ogledalo, u kojem prepoznah kristalnu kuglu mog života, je moj Aleph, koji me vodi na put ka istini, u svijet Dianino Bacchusove mudrosti koja izvire negdje iza vrata vremena.
Diana, sjedinjenje božanskog i zemaljskog sna, nasljednica u lancu bogova koji po mitu stvoriše svijet, krenu u vrijeme kada se svjetlost počela proljevati nebom. Vidjeh dolinu njene vječnosti, i osjetih svjetlost iza spuštenih trepavica. U velikom kristalnom ogledalu se otvoriše vrata neba i čudesna svijetlost, put ka istini, me ponese ka Kronosu, nestarećoj, oduvjek postojećoj, personifikaciji vremena i Kairosu, trenutku istine o ljepoti nastajanja. Dotaknuh pramen njegove kose i postadoh trenutak vremena u svom vremenu, trenutak u trenutku istine, estetika početka, mjera simetrije i nastajanje harmonije. Krenuh dalje i zaustavih se u na granici između pokreta i mira. To je bio čudesni tren kraja i početka, ne prelaz iz jednog u drugo nego prapočetak sam. Kairos pokrenu vrijeme u meni i ono pređe u uzburkanost vječnosti njenog trajanja. Svijetlost i oči, ujedinjeni u iluziju stvarnosti, postadoše prozori svjesti koja se počela zrcaliti mojim tijelom.
U daljini sam čula glas s početka priče:" I Bog reče: neka bude svjetlo i bi svjetlo." Narušavajući tišinu, tek dašak glasa iz bezkraja naučene istine o postanku svijeta, kairos početka, najavi stoljećima predavanu istinu o nama. Upitah se jesu li to zaista tako dugo tražena vrata vremena, jer tu, među milionoma svjetlosnih godina prepoznah početak, trajanje i prolaznosti svega, spoznah trenutak, eone, svijet i vrijeme u sebi, prepoznah Kronosa, alegoriju vremena, koja je stvorila prvo zlatno doba i koja će kasnije, nemilosrdno, žderati svoju vlastitu djecu. Gledam u nebo, pogled traži potvrdu vremena među njegovim treperavim očima.
Koliko svjetlosnih godina je star zvjezdani trag koji se prosu tamom? Koliko je prošlo okretaja zemlje dok je Danica stvarno najavila zoru?
Koga je on, svemoćni stvaraoc svega, poslao na zemlju da ukaže svoje postojanje, koga je učinio čovjekom da čovjeku potvrdi sebe u njemu. Čije rođenje mi slavimo u Badnjoj noći? Je li to odbačeni Mitra rođen u pećini ili ipak djetešce rođeno u štalici? Je i to bio nepobjedivi bog sunca Sol ivictus koji je žrtvovao bika ili je to bio Isus koji je žrtvovao sebe i ponovo za čovjeka otvorio vrata raja? Jeli to bio početak novog zlatnog doba ili je to samo ljubav?
Veliko kristalno ogledalo još jednom uzburka trag koji sam slijedila i ja na horizontu vidjeh izlazak sunca. Glas sa početka priče utihnu i ja začuh glas koji u mom nezanju nisam spoznavala.





Sunce je u zenitu jednog davnog ljetnog dana. Grad u srcu Balkana slavi dolazak prestolonasljednika. Marija von Kvapil, mlada plemkinja, obučena u svečanu odoru epohe s stručkom bijelog cvijeća na šeširu stoji ponosna i sretna u špaliru za doček. Pored nje su otac, majka i stariji brat. Okolo njih narod koji je pozvan da plješće, da kliče i baca cvijeće na put kojim će proći kolona. Otac, stranac na Balkanu, doseljenik iz daleke dinastije, gradioc željezničkih pruga i mostova, ostade zbog ljubavi u gradu na Miljacki.
Mariji je bilo četrnaest godina. Plod zagrljaja Balkana i Europe ona nosi u sebi cijeli svijet. Uzbuđena, od ranog jutra se spremala za izlazak. Zadnji pogled u veliko kristalno ogledalo.
"Marija požuri, zakasnit ćemo" pozva je mirno majka "Tata i Silvo su već u autu."
Spuštajući se stepenicama Marija je razmišljala o dvoru iz kojeg stiže današnja posjeta.
"Hoćemo li jednog dana putovati u Beč" zapita oca sjedajući u auto.
"Naravno, možda već drugog proljeća" odgovori joj otac." Pozvan sam na dogovor o izgradnji ljetnikovca za Habsburge u Opatiji"
Stigli su do centra grada i ostavili auto pored katedrale. Prošetali su do obale i stali na ugao ispred mosta s kojeg je prestolonasljednik sa pratnjom trebao proći na svom putu ka hotelu gdje je trebao ručati s gradskim ocima.
"Večeras smo pozvani na prijem u rezidenciju"
" To mi ovako usput govoriš, a od kada to znaš?" upita svog elegantnog supruga Marijina majka.
" Stvarno sam ti zaboravio reći, ali mislio sam da je to za tebe samo po sebi razumljivo" odgovori joj šaljivo suprug. " O tom prijemu se priča već mjesecima."
" Smijem li i ja s vama? Jesam li i ja pozvana?" upita Marija
" Hej ljepotice moja, tebi je tek četrnaest godina" odgovori joj umjesto roditelja brat. " moraš još malo pričekati, ali doći će i vrijeme tvog prvog bala"
Balove u svojoj kući je promatrala tajno sa vrha stepenica i divila se večernjim haljinama djevojaka i žena koje su dolazile. Često je tako skrivena i oponašala neke od njih, a onda dugo u noć sanjala ljubav. Ovo je bilo ljeto u kojem je u njoj počela cvjetati ženstvenost.
Oko njih je bilo sve više naroda. Žamor i međusobna pozdravljanja. S tornja katedrale odkuca podne. Marija opazi na drugoj strani ulice visokog mladića u crnom kožnom kaputu. Kao da je došao iz nekog dugog vremena, stajao je sam, s rukama u džepovima pogleda uperena prema mostu preko kojeg je trebala stići očekivana kolona. Marija ga je gledala tako začuđeno i napadno da se on, kao da je osjetio njen pogled iznenada okrenuo prema njoj. Njegov pogled, koji je skrivao neku tajnu, zaledi Marijinu krv. Sunce je bilo u zenitu, a njenim tijelom prođoše hladni trnci. Stajala je tako kao hipnotizirana nekoliko trenutaka ne odvajajući pogled od njega. Uzvici i pljesak naroda je vratiše u stvarnosti.


Otvoreni automobil je dolazio polako preko mosta. Mladi par, budući car i carica su nasmješeni pozdravljali puk, djeca su bacala cvijeće, a Marija je prišla bliže rubniku da bolje vidi haljinu i šešir prelijepe žene u autu. Očarana njenim osmjehom, Marija joj htjede baciti buket bijelih ruža koji je držala u rukama. U tom trenu odjeknu pucanj i bjelom haljinom buduće carice poteče krv. Još jedan pucanj i njena glava klonu na mrtvo tijelo muža. Zgranuta i prepadnuta Marija potraži pogledom mladića u crnom kožnom kaputu. Stajao je na drugoj strani ulice, s pištoljem u ruci. Do njega su već bili stigli naoružani pratioci kolone.






Odvedoše ga udarajući ga kundacima. Automobil sa mrtvim parom se vrati u rezidenciju, a Marija se ustravljena baci bratu u zagrljaj. Te večeri su njeni roditelji dugo razgovarali zatvoreni u biblioteci, a drugo jutro je kućom vladala neka njoj nepoznata tišina. Otac i brat su rano otišli na neki sastanak, mama je plakala, a Marija je, neshvaćajući važnost jučerašnjeg događaja, stajala pred velikim kristalnim ogledalom i isprobavala novu haljinu koju je trebala danas obući za svečani ručak koji su ona, otac i brat organizirali za mamin rođendan.
To je bio zadnji dan njenog sretnog djetinjstva. Ubistvo na Balkanu je bilo uzrokom svjetskog rata. Otac i brat su otišli na front i ona ih više nikada nije vidjela. Kraj rata je Marija dočekala u koroti. Bilo joj je osamnaest godina. Srušeno carstvo je srušilo i njene snove o balu na kojem će sresti ljubav. Sa završenom višom djevojačkom školom Marija je počela raditi da bi prehranila mamu i sebe. Zatvorena u stanu na periferiji grada, daleko od sjaja kuće u kojoj je odrasla, Marija je provodila večeri pišući dnevnik. Tajno se nadala povratku brata, nadala se da će joj on ponovo vrati sjaj života za kojim je žalila. Veliko kristalno ogledalo, ostatak nekadašnjeg salona u kojem je tajno promatrala balove njenih roditelja, postade svijet u kojem je mogla sanjariti.
Dočekivala je transporte kojima su se vraćali mladići iz rata. Otac je poginuo, ali bratu se bio izgubio trag. Nadala se da će jedne večeri među gubitnicima prepoznati drago joj lice, da će mu pomoći da zaboravi strahote i da će zajedno jedne večeri zaplesati dobri stari bečki valcer. Iz dana u dan sve tužnija i nesigurnija vraćala se kući sama. Njena majka, udovica austrijskog plemića više nije ni izlazila iz stana.
Jedne ljetne večeri, sačekavši da zadnji čovjek siđe iz vagona, ona krenu ka zalazu sunca. Odjednom kao da je sišao s neba pred njom se pojavi mladić u uniformi nove vojske. Pogleda punog divljenja on ju zapita:
"Čekate li zaručnika?"
"Ne, brata" odgovori uzbuđeno Marija
"Ovo je bio zadnji transport" odgovori joj mladić
" Znači ni on se više neće vratiti. " zaplaka Marija
" Tko još nije došao?"
"Moj otac je poginuo"
Roman joj pruži ruku za saučešće i za cijeli život.

Kommentare:

Miško hat gesagt…

Samo da poželim dobro jutro: čitam navečer, kad se vratim.

Anonym hat gesagt…

žena pred ogledalom, udvostručena ljepota, prizor koji inspirira slikare ... no, ogledalo u kojem se ti ogledaš, dinaja (odmah pretpostavih da je to anagram)nije ogledalo koje samo vanjštinu odražava ...

ženi treba ogledalo, ne da bi provjerila makeup, već da bi zavirila u vlastitu dušu ...

a ja sam izabrala ogledati se u vodenom zrcalu, dinaja ...
pa kad me, ponekad, pogled u samu sebe razočara, rukom uznemirim površinu vode da nemir u duši uskladim s nemirom odraza ...

ru

Miško hat gesagt…

"Ubistvo na Balkanu je bilo uzrokom svjetskog rata."
Nije: to je bio povod...sjećam se profesora koji bi uvijek bijesnio na nas, kad bi ta dva pojma pomiješali...he he...

vedran hat gesagt…

Lijepa storija. Zahvaljujem na vašoj poštovanoj pažnji i komentaru. Evo, sad je kod mene došla jedna maca, a kako znam da i Vi imate macu, pozivam Vas da dođete upoznati moju gošću :)

dinaja hat gesagt…

Draga Ru, tvoje jezerce je ono zrcalo u kojem je Narcis otkrio ljepotu svoje duše i pokušao je dotaknuti. Ljepota dolazi iz nutra, samo iz nutra se sanja. On duše prekrasnog mladića su psiholozi napravilipatologiju, narcisoidnost, a to doista nema nikve veze sa mitom iz kojeg je Narcis izrastao.

dinaja hat gesagt…

Da Miško, mješanje pojmova. Naši profesori su imali pravo, ali mi ih nismo ozbiljno shvaćali. Posljedice se osjećju i u mojoj priči. Hvala na korekturi.

dinaja hat gesagt…

Dragi Vedrane, veslim se svakoj vašoj posjeti. Priču ću svakako pogledati.