Mittwoch, 2. April 2008

Čovječe ostani vjeran samom sebi



"Čovječe upoznaj sebe" je pisalo na ulazu u proročište u Delfima podno Parnasa. To je svetište Apollon oduzeo Posejdonu, ocu demona i pretvorio ga u sastajalište Muza, majki svih zemaljskih ljepota.
Na ulazu u svetište je sjedila proročica Pitija. Iako je to bilo u vrijeme kada su vrednovani muški umovi, svečenici su govorili Ptijinim mislima i upozoravali na važnost unutarnjeg doživljaja, na spoznaju osjećaja koji su puno važniji od onoga što spoznamo vanjskim osjetilima.
Sposobnost umijeća življenja se krije u glavi svakog čovjeka u univerzumu njegova utjelovljenog uma. Okrivanjem te zatomljene sposobnosti mi otkrivamo i način kojim si otvaramo jedan od puteva ka ostvarenju umijeća ljubavi, najljepšeg doživljaja koji ostaje zauvjek pohranjen u našoj svijesti. To je jedini način da se oslobodimo demona koji se u obliku tuđih misli, odjeveni haljama Posejdonove djece, nameću našoj svijesti, jer Demon je jedini duh koji stoji iznad čovjekove sudbine i jedino probuđenim svojim Demonom možemo pobjediti prokletstva koja se šuljaju oko nas.
Čini vam se da ovom izjavom dotićem tisućljećima otvoreno i diskutirano filozofsko pitanje. Ne neću filozofirati o umijeću života, ispričat ću vam jednu priču.

"Jedan čovjek je, iako nam ništa napisano nije ostavio u nasljeđe, pokrenuo i usmjerio svjetsku mudrost i svojim izgovorenim mislima obilježio pojam umjeće življenja. Živio je u vremenu prije rođenja Krista, u zemlji koju nazivamo koljevkom znanja i kulture. Rođen u tada već velikom gradu, pod suncem juga kontinenta, on je odrastajući zavolio njegove bijele ulice, trgove i ljude s kojima je razgovarao i razmjenivao misli do svoje smrti. Njega je zanimala mudrost o čovjeku, a ne mudrost o prirodi koja se širila izvan zidina grada. Tvrdio je da na poljima i među drvećem nemože ništa naučiti. Viđali su ga često kako satima stoji na jednom mjestu na trgu, utonuo u duboke misli. On je mislio o životu i živio ono što je mislio.
Drugi su pisali o njemu i zabilježili da je jednoga dana usklikuno:
"Ja znam da ništa ne znam."

Više od dva tisućljeća su njegove misli prepričavane i citirane, misli koje je on razmjenjivao sa ljudima koje je sretao na svojim lutanjima trgovima i ulicama. Njegova majka je bila primalja, pa je on svoj posao uspređivao s njenim. Želio je biti nešto kao primalja, samo pomagati pri porodu svjesne spoznaje koja je kako je on tvrdio dolazila samo iz dubine svakog pojedinog čovjeka.
"Ja neželim nikoga učiti životu, jer i ja još uvijek učim živjeti, učim od Vas." govorio je svojim sljedbenicima koji su vjerno zapisivali njegove misli. On se bunio i uzvikivao.
"Vi nesmijete učiti napamet ono što vam govorim jer to je dokaz da nemate svojih misli. Razmislite i zaključite sami, kao što to ja uvijek činim. Vjerujte u svoj um, svoju razboritost jer bez vaše svjesne spoznaje o sebi samome vam ni bogovi nemogu pomoći. " iznosio je svoje misli glasno i na koncu bio zarobljen i optužen da zaluđuje mladež i huli bogove. Presuda je glasila smrt.
Taj čovjek je spustio mudrost sa neba na zemlju, unio ju je u grad i kuće, pozivajući čovjeka da razmišlja o sebi i životu, da sam razlući što je dobro, a što loše za njega. Umro je ostavši vjeran svom načinu života, svojim mislima i svom karakteru. Drugi poslije njega su pokušali slijediti njegove misli, poistovjećivali svoje s njegovima, ali su tek oni koji su od njega uistinu naučili samostalno donositi zaključke bili njegovi istinski sljedbenici i živjeli njegovo toliko željeno umijeće življenja."
Zaboravimo da je Platon Erosa, boga ljubavi opisao kao tuđega demona koji se uvlači u ljudsku svijest, zaboravimo njegovu gozbu, ali sjetimo se Sokrata koji služeći se mislima Diotime, svećenice ljubavi, govori o ljubavi.

Pozivajući se na njeno iskustvo, Sokrat nam priča da Eros po prirodi nije bog, ali niti smrtno biće. On je nešto između smrtnog i besmrtnog, konačnog i beskonačnog. Njegova sudbina vezana je za njegovo porijeklo. Kao sin Pora, viška i izobilja i Pepeije, oskudice koja čezne za izobiljem, on je čas bogat i lijep, čas ubog, čas cvijeta, čas vene.
Njegova priroda je izraz žudnje koja počinje u sferi čulnog i uspinje se preko duševnog do najvišeg, umnog saznanja. Eros se krije u čovjeku, u nama, u svima nama, jer mi smo zrcalo u kojem se ogledaju sve drevne filozofske misli, zrcalo u kojem se ogledaju sve strane svijeta, zrcalo u kojem se zrcali kotač života, ocean samsare, sjedinjuju ljubav, vjerovanje i znanje.

"Ljubiti znači stvarati nezaboravne misli, znači te misli pretvarati u govore koji ostaju svjedok trenutka u kojem su izgovoreni." kaže Sokrat u svom govoru.
"Dođi, pripitomi me, ti koja si pomirila nebo i zemlju, ti strasti nebeskih muza, kaosu vremena i ljepoto mog sna." osjetih misao u sebi.

Kada i kako se rodila ljubav?
Je li to uistinu bilo duplo biće koje se jednoga dana raspuklo i izgubilo osobnost ili je to samo vječna težnja ka ponovnom sjedinjenju?
Kako u ovoj današnjoj dvojnosti osjetiti drugu polovicu sebe samoga, kako spoznati svoju istinu u drugome?
Jedino misao koja vodi do najvišeg stepena ljudskog saznanja postaje snaga etičkog uzdizanja ka pravom životu i postaje energija iz koje izrasta osjećaj koji nazivamo ljubav.
Međutim, najviši smisao ljubavne čežnje se uzdiže iznad horizonta plemenitog djelovanja i ostvaruje se u neposrednom doživljaju praljepote.

Ljubav je čežnja za cjelovitim ispunjenjem osobnosti i konačnim sjedinjenjem sa višim božanskim bićem, ona je rođenje ljepote, a njen cilj je zrcaljenje osobne duše u drugom biću i spoznaja njegove u svom.
Na granici između jučer i sutra, između života i smrti, konačnosti i beskraja ja osjećam trenutak u kojem sam srela najsnenije oči moga postojanja, oči u kojima vidjeh sjenku svoje duše snene.

Ljubiti ljubav, osjetiti je u sretnom pogledu koji se ne zaboravlja, u misli koja će me uvesti u onaj imaginarni dio postojanja iz kojeg ću crpiti svoju stvarnost i sanjati ljepotu života. Listam monografiju slikara iz koje udišem ljepotu i rađam san. Svjetlo koje me dodiruje iz svakog poteza kistom oblikuje moju predstavu u kojoj susrećem njegove misli. U kapljicama njegovog mora, u trenutcima njegovog zamišljenog raja, ja vidim zrcaljenje ljepote koja prelazi u energiju mog postojanja. Listam staru pjesmaricu i pronalazim drevni stih. Kairos, bog sretnog trenutka nosi u rukama vagu, čudesnu vagu kojojm našu dušu i tijelo u ravnoteži drži.
Prisjećam se trenutka kada sam, osjetila taj trenutak u sebi.
Um moj trepti,
šapuće nam duše sjena,
vranci obuzdani, rukom srca žele duši razum vratit.
Vranci jezde granicama uma i
dušu stavljaju na vagu,
vagu koja može dušu i tijelo u ravnoteži snatrit.
Hrabro gazim putevima straha
vranci me nose u carstvo
božjega uzdaha,
a iz srca izrasta simfonija životne krune,
srce srcem srcu
dodiruje te božanske strune.
Danas, slavimo formulu i prihvaćamo činjenicu da je brzina svjetlosti konstanta brzine, da je ona osnova koja određuje odnos energije i mase i znamo da je čovjekov um spoznao njeno djelovanje i tako postao brži od nje i na taj način centar zbivanja, vječni promatrač i sudionik tog osnovnog procesa koji je stvorio svijet i ljudski um u njemu.
Rođena iz ništa u sretnom trenutku sjedinjenja nečega što je bilo prije energije, nekih dviju suprotnosti koje su se izdvojile iz kaosa tadašnjeg neznanja, Sofija postade dijete ljubavi, svjedočanstvo jednog davnog zagrljaja
Igrajući se svojim formulama kao dijete špekulama, mlado je svjetlo stvaralo eone, stoljeća, godine, dane i trajalo vremenom koje je nastajalo eksplozijama boja. Tamo gdje su se susreli svjest i svemir, indukcijom njihovog zajedništva, tu je nastala prekrasnim bojama oživljena, dimenzija vremena.
Sazrijevajući u svom dobrom snu, svjetlo dijete postade svjetlost žena, ljepotica svijeta koji se iz nje dalje rađao. Mjenjajući haljine i dijademe u kosi svijetlost šeta i prede i tka najfinije niti iz kojih izrasta svijet. Izašla iz zagrljaja neznanja ona, koja je bila prije prirode, postade njena stvoriteljica, majka nad majkama.

U himni boginjama svjetla i plodnosti, Junona, Hera, Vesta spoznajem tajnu tajne koja me uvodi u čudesno carstvo bez granica. To je kristalna kugla u kojoj je jedini zakon harmonija i tu osjećam vatru začeća, dvojnost koja me oslobađa od prvog grijeha i ja vidim eksploziju boja kojima spoznajem evoluciju vremena i jednoga dana kada spoznam sva njena tajanstva možda ću moći, ako poželim, na njenim valovima i izaći iz njega ili u sebi svjesno usmjeriti njegov tok.

Tu je, na početcima prije početka, u plavkastom tračku istine, prvim osmjehom neba počeo nicati najljepši cvijet univerzuma Ljubav.
Eros otkri tajnu suprotnosti koje ujedinjenjem rađaju ljepotu, nevidljiva Fortunina ruka, ruka boginje čuda i sudbine, povede svjetlost na beskonačno putovanje vremenom, izvede ju iz tamnog bezdana nečijeg davnog sna i ona, svijetlost, žena među božicama, božica među ženama postade ljubav, misao, snaga, hrana života.
I možemo je nazvati raznim imenima, posvetiti raznim božanstvima jer ona počiva u svima i svemu. Kao da nema početka ni kraja, krenuvši od tamo, gdje je još uvijek, ona je uvijek i tu. Ona je, aktus purus, vječna i neuništiva, vidljiva i nevidljiva, stvoriteljica i braniteljica mog prostora i vremena, mene same u beskraju univerzuma. Postajem osjećaj o ljubavi koja je nedodirljiva i neopisiva, ona je ljepota koja se u meni rađa i iz mene izlazi kao u misao pretvorena emocija.
Jedino Ljubav može pobijediti prokletstva, ona može ušutkati zvukove tuđinskih demona koji vrebaju na nas u trenutcima samoće, jedino ona ne dozvaljava da samoća postane osamljenost u kojoj Rusalkina Posejdonova djeca, danas oživjela u Miškovoj virtualnoj nakazi mogu ovladati našim osjetilima i povući nas u bezdan oceana neznanja.
"Čovječe spoznaj sebe samoga"
Pitijina misao je istina koja nas još uvijek spašava od prokletstava tuđeg neznanja. Obrazujmo se ljudi, izađimo iz ignorancije, naučenog neznanja, osjetimo sebe u sebi, spoznajmo ono što vjerovasmo da je našim očima nevidljivo, jer srcu je sve vidljivo. Gledajmo očima srca i ostanimo vjerni sebi, svojoj ljubavi, svome vjerovanju i svome znanju.

Kommentare:

Anonym hat gesagt…

univerzalna ljudska potreba - voljeti i biti voljen, popraćena sposobnošću da se to i ostvari ...

oduvijek mi se činilo da nema većeg i ljepšeg čuda od toga ...

dinaja hat gesagt…

Draga Ru, otvorila sam blog na www.blog.hr.
http://dinaja.blog.hr
pokušat ću ga održavati, ali još nisam savladala tehniku unošenja slika, ne snalazim se baš dobro u tehnologiji, ali LJUBAV prema pisanju će mi vjerovatno pri tome pomoći.

Miško hat gesagt…

Sve se u Univerzumu međusobno privlači: nije li to kozmička ljubav?

U početko pisanja napisao sam ovu priču: možda će te zanimati-zabaviti:
http://miskoi.blog.hr/2005/05/index.html

dinaja hat gesagt…

Hvala Miško. Ja sam danas otvorila
http://dinaja.blog.hr.
Možda mi možeš napisati kako se na blog.hr prenose slike u tekst.