Kao ptice...

 

 

 

 

Sjedili smo na terasi male kavane na obali oceana. Bijele ptice su letjele iznad nas i zrcalile ljepotu bespuća, san o slobodi putovanja kroz vrijeme, žudnju za bezgraničjem slobodnog leta bezprostorom privida. Promatrala sam tvoje lice u odsjaju zalazećeg sunca i slušala tvoj glas osjećajući nestajanje u nećem bezimenom, nečem što do tada nije postojalo u mojim ćulima. Zavrtložio si moje misli u koloplet želja, zaveo moju svijest u labirint zrcala i odnio me u drevnu republiku da oćutim ljepotu iskona.

Pričao si mi o jecajima mora i priznavao koliko si žena volio prije mene. Osjetih čulnost tvog tijela. Gledah ognjilo strasti u tvojim očima. Bili smo stranci, susretali smo se samo u snovima. Opterećeni sjećanjima na nedosanjene sne nismo dozvolili vatri da se razbukta prije nego utihnu oluje iz kojih smo bježali. Slični pticama koje zalutale u beskraju traže mjesto na kojem će saviti gnjezdo i ostati osjećali smo kako se tkivo drevnih snoviđenja pretače u javu.

Čudesna metaforika tvog izričaja me opijala i ja izgubih težinu, počeh lebdjeti nad panoramom trenutka, uzlijetati u više sfere svijesti. Pričao si mi o o slobodi, o ljubavi, o svim ljepotama i tugama i ja osjetih lepet krila u nutrini. Spoznah istinu o povratku plemena ptica i viziji koju su ratnici vidjeli u onom davnom svitanju. Ljubav se spuštala u taj suton da nam ucrta puteve sudbine.

 

"Pticama je u mojoj glavi tijesno.
Nisu one ono što sam sâm domislio
i što ima mali mrak takva nastanka.
Dospjele u moju glavu, one žele
unutra vani, vani unutra, kao da je to jedno.
Koliko je do mene, činim što mogu. Tu gdje sam
pošumljavam, svićem, primičem i razmičem nebo
za više prostora. Kada lete i sâm malo letim,
kada se uzlepršaju odlijećem od sebe,
kada pjevaju ćutim ljekovitu nemoć.
Za mnogo prostora, za raspored upisan
u krilima nemam pouzdana načina.
U iluziji sam da bih mogao, da mogu, da hoću,
ali polja kažu, moraš se dogovoriti s nama,
to kaže i potok, prve kuće u izmaglici
i dječak koji odmiče cestom."

Osjetih snagu i ljepotu metafore Danijela Dragojevića, pucanje krletke u kojoj sam zatomila osjećanja, ljekovitu nemoć, vidjeh polja lelujajućih vlati trave i kako se tvoje riječi preobražavaju u ptice i pozivaju me na let u nepoznate daljine žuđenog postojanja. Prepustih se magiji tvoje blizine i doživjeh početak našeg zajedničkog leta prostor- vremenom, osjetih slobodu i početak bezgraničja bezuvjetne ljubavi.