Nebo je plakalo kada sam odlazila, biserne kapi su se slijevale licem vremena kada sam odlazila. Bilo je kao u jeftinom ljubavnom romanu, kao u kičastoj melodrami bez poante, ali bilo je bolno i bilo je moje. Kada danas razmišljam o krhotinama tog davnog sna pričinja mi se da to nisam bila ja, osjećaji su se izgubili u prohujalom vremenu, ostalo je samo maglovito sjećanje, impresionističke slike kao svjedočanstvo trenutaka, tiha elegija koju slušam na rubu uma, glazba koja zaobilazi srce, ne dodiruje dušu. Vrijeme liječi rane šaputala mi je ljubav i ja joj nisam vjerovala. Kada se sretnete jednoga na rubu vremena, u poeziji kiše, u kapima davnog sna možda ćete osjetiti uzbuđenja prvih susreta i zauvjek zaboraviti suze na obroncima onog davnog kišnog sutona, šaputala mi je daleka zvijezda i ja joj nisam vjerovala.Godine su doista učinile svoje, sreli smo se na stazi rastanka, znali smo da smo to mi iako to više nismo bili mi. Breme vremena se nježno spustilo na naša lica, srebro nam je okitilo kosu, ali oči, oči su zadržale isti osmijeh, onaj čudesni vulkan koji ubijek dolazi iz srca i širi se plamenim jezicima do kutova usana.Vrijeme se zaustavilo u treptaju oka, vidjeh prohujala ljeta, potražih ponovo onog nekoga koga sam davno tražila u tom smaragdnom pogledu. U kristalima tog nedosanjanog sna prepoznah zrelost i snagu življenog života.
Školsko zvono je najavilo početak našeg davnog kraja. Došli smo svaki iz svog života u zajednički trenutak slavlja davno položenog ispita zrelosti. Sjeli smo u onu istu klupu na kojoj smo davno djelili tajne, ali nismo uspjeli postati ona ista mladost na rubu zrelosti.Vrijeme je u nama zauvjek ugasilo onu iskru iz koje se trebala rasplamsati u ljubav, izbrisalo tragove isplakanih suza. Ostali su samo smaragdni kristali nedosanjanog sna na licu njegovog vremena i kapljice boje meda u zagrljaju moga vremena.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen