U matematičkoj simetriji fizičkoga tijela osjetih ritam Bachovih sonata, u treptajima leptirića u srcu začuh Pitagorinu simfoniju nebeskih sfera, u tvom postojanju u sjećanjima vidjeh akustičnu sliku venerinog zlata, u sanjanom koncertu zvukova prepoznah mirise sa našeg staroga škvera.
Sjetih se leptiraste galije i sonate od snova kojom smo znali nebom odjedriti, osjetih iskrenje iskre na pepelu sjećanja u ovoj prividnoj tmini snoviđenja, poželjeh dotaknuti strune zaboravljene harfe i u sebi stare snove probuditi, da u zagrljaju uspomena ponovo čujem ona davna nježna uzbuđenja.
Tada odlutam tajnovitim stazama samo srcu znanim, putevima bez tragova naših nekad zajedničkih koraka, vrhovima uspomena, pejsažima suncem duše obasjanim,
jedrim lijepim sjećanjima kao nekad naša lepršava karaka.
Pričinilo mi se jednom da te je život odnio u oceane strane, tebe stražara mladosti i sudionika plesa čudnovatih sjena, tebe čuvara stiha i pjesama koje su samo za tebe stvarane, tebe pjesnika poezije koja je tugom rastanka zaboravljena.
Za tebe vječnog putnika snovima ostadoh tek mala utjeha, za tebe produžih prekinutu liniju u srcu naznačenih staza, za tebe oprostih onima sa pečatima pradavnoga grijeha, za tebe jedrim željom do neostvarenih, tek sanjanih oaza.
Sjetim te se uvijek kada se davne tuge zazrcale u kišama, kada zamirišu žute dunje, a nebo najavi dolazak jeseni, kada kotač života odpleše svoj puni krug u uspomenama, kada u tom početku bez kraja čujem sonatu i vjetar sneni.
Ne želim se više vratiti u one nedovršene, samo izmišljene priče, ne želim više skrivati tragove duše uzdrahtalim srcem osmišljene, ne želim strepnju i strah koji zbog prošloga života budući poriče, ne želim neke nove sanje dok one stare nisu životom odživljene.
Sjetih se leptiraste galije i sonate od snova kojom smo znali nebom odjedriti, osjetih iskrenje iskre na pepelu sjećanja u ovoj prividnoj tmini snoviđenja, poželjeh dotaknuti strune zaboravljene harfe i u sebi stare snove probuditi, da u zagrljaju uspomena ponovo čujem ona davna nježna uzbuđenja.
Tada odlutam tajnovitim stazama samo srcu znanim, putevima bez tragova naših nekad zajedničkih koraka, vrhovima uspomena, pejsažima suncem duše obasjanim,
jedrim lijepim sjećanjima kao nekad naša lepršava karaka.
Pričinilo mi se jednom da te je život odnio u oceane strane, tebe stražara mladosti i sudionika plesa čudnovatih sjena, tebe čuvara stiha i pjesama koje su samo za tebe stvarane, tebe pjesnika poezije koja je tugom rastanka zaboravljena.
Za tebe vječnog putnika snovima ostadoh tek mala utjeha, za tebe produžih prekinutu liniju u srcu naznačenih staza, za tebe oprostih onima sa pečatima pradavnoga grijeha, za tebe jedrim željom do neostvarenih, tek sanjanih oaza.
Sjetim te se uvijek kada se davne tuge zazrcale u kišama, kada zamirišu žute dunje, a nebo najavi dolazak jeseni, kada kotač života odpleše svoj puni krug u uspomenama, kada u tom početku bez kraja čujem sonatu i vjetar sneni.
Ne želim se više vratiti u one nedovršene, samo izmišljene priče, ne želim više skrivati tragove duše uzdrahtalim srcem osmišljene, ne želim strepnju i strah koji zbog prošloga života budući poriče, ne želim neke nove sanje dok one stare nisu životom odživljene.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen