Oluja srca.

Suze neba se već danima kotrljaju beskrajem i pretvaraju ga u sliku jednog davno odsanjanog svijeta. Zaustavih jedan zaleđeni kristal na dlanu i osjetih njegovu moć. Kapljica izvađena iz slapa života, kapljica slična suzi koja je napuštala zaleđenu dušu u ljubičastom noćima u vremenu onih čudesnih nemira kada smo nesigurni krali osmjehe u skrivenim kutovima postojanja. Tada smo misli pripitomljavali poljubcima, tada smo tražili riječi u neizgovorenoj sreći, pokušavali opisivati pejsaže duše, a nismo osjećali da nas guta hladnoća koja se uvalčila u užarene noći prosute na obali oceana za čije zvukove smo bili gluhi. Morske orgulje su svirale sonatu našim snovima, a mi smo prestali sanjati lutajući zvjezdanim stazama na kojima više nije bilo tragova naših koraka. Mliječni put naše mladosti se izgubio na zaleđenim putevima dok smo tražili pupoljke ljubavi, a neka nepoznata duša, neki nepozvani gost na slavlju naših osjetila, ih je pretvarao u ledene cvjetove neobjašnjenih strahova. Rastanak je bio bolan i ostavio je usjek u santi leda u dubini duše. Ožiljak u kojem se skrivao zadnji plamičak one svijeće koju smo zapalili prvim poljubcem.

Darovao si mi buket, osamnaest crvenih ruža… danas u vazi umiru ruže,  prozirnim stepenicama neba odlazi zima. Tražila sam oprost u sumraku tvog pogleda, preživjela žigosanja ponosa. Stigme su ostale.  Krug ljubavi se otvorio ka beskraju.  Nema te više u snovima, tvoje ime darovah oblacima sjevernog neba.  Iza oblaka blješti  sunčanik vječnosti,  nad morem kao zavjet šutnje tišina svitanja, na pučini stranac, brodar ovijen aurom prisnosti. Osjećam budnost mene u meni, rastapanje lednice zatomljenih godina, zgusnuće tužnih pojavnosti  u trentak zaborava.  Osviješćuje me toplina  bijelog jutra, inicijacija u sfere zrelosti.  U podmorju nutrine mreža ulova,  oslobađam  školjke zarobljene u predklijetkama  emocionalnog pamćenja, kotrljaju se biseri  stazom vremena.

Ovaj dan pun olujnog neba, pun oblaka iz kojih kapaju zaleđene suze neba me prisjetio na onaj trenutak, na onaj djelić sjećanja zatvorenog u užareno ljeto našeg rastanka. Bili smo djeca tek ogrnuta ispitom zrelosti, zakoračili smo u samo naslućene daljine životnih puteva na vreloj cesti iskušenja. Danas se više ne sjećam obrisa tvoga lica, silueta tvog bića u odlasku se iskri ponekada u srebru mjesečeva sjaja, ali pahuljice snijega koje lepršaju pred prozorom bude sjećanje na hladnoću onog vrelog ljeta u kojem smo krenuli svatko u svoju mladost. Ne postojiš već dugo, jako dugo u mojim snovima, ukrala te je snježna kraljica i odvela u kristalni dvorac na kraju svijeta, u dvorac iz kojeg mi sjevernim vjetrom i snježnim pahuljicama s vremena na vrijeme pošalješ sjećanje na ono vrijeme tihog umiranja u onom davnom vrelom ljetu sazrijevanja u suzama rastanka.