Svijet od svjetla

Vrijeme ima krila i leteći tako eonima ostavlja za sobom sjene prolaznosti. Krilato vrijeme postaje melanholija postojanja, samo ono gleda unazad i nemože zaobići ruševine svoje nezaustavljivosti. Kada se zaustavi u trenu, vjetrovi s Olimpa uskovitlaju Kairosov pramen kose i on postaje ponovo tijek, prolaznost izvan sebe samoga, vrijeme u svijetu i njegovoj promjenjivosti. Emocija, koja je u meni ove noći prešla u osjećaj, je početak i kraj trenutka, ona je beskonačnost u konačnosti tjela, ona je sjeme bezgrešnog začeća, duša koja u meni bdije Sofijinim očima, očima Ljubavi. Zadržah se u trenutku, u hramu gdje još nema vremena, gdje vlada svjetlo nad svjetlima, gdje nevidljivi anđeli snuju onaj svijet u kojem ću se sutra probuditi. Tu se vjetar rađa i postaje udah i izdah, pneuma, život, ona čudesna leptirasta lađa koja postaje vrijeme naših snoviđenja, svjetlosna dimenzija našeg postojanja.
Stigavši u svijet svjetla, u bezvremeni svijet vječne prolaznosti, u hram u kojem ne postoji ni jučer ni sutra, tu pronalazim prvi biser izrastao iz sedefa, pjeska i pjene i učim živjeti u njegovom zagrljaju i šapućem srcem, pjevušim dušom. Ljubavi, ti bezvremena carice prolaznosti, ti boginjo trenutaka, čuvarice snova, iscjeljiteljice duše, tvoje oči su jedino svijetlo u džungli želja, tvoj glas je tišina u u olujama ruža, simfonija sna, ljepota i lakoća ovog običnog zimskog dana.