U jednoj staroj, već požutjeloj bilježnici pronađoh stare stihove, stihove iz vremena koje sam nazivala olujom ruža. To je bilo ono drevno vrijeme kada sam lutala između ljubavi, vjerovanja i znanja, vrijeme kada sam tražila izričaj o onome što sam onda osjećala. Tada je Jure Kaštelan bdio nad mojim pjesmicama i upozoravao me što je dobro, a što ne. Ovu pjesmu, kao i mnoge druge koje su u to vrijeme izrastale iz mog nezrelog uma, je smatrao lepršavim i sladunjavim. Povjerovah mu i počeh tražiti drugi izričaj. Danas kada iza mene stoje godine lutanja, čitam te dječje pjesmice i nekako nostalgično mi se i sviđeju. Prisjećam se one mlade djevojke koja je stajala na portama života i tražila ljubav izvan sebe.
Evo jednog od tih davnih pokušaja ljubavi dati oblik stiha.
Lutam snena ljubavlju prosutim
zvjezdanim stazama
snivam o ljepotama što se u sutonima kriju,
dlanovi miluju, u nebeskim vazama,
magličaste cvijetove
te čudesne vječne svijetove,
da se anđeli svojim treperavim sjajem,
jutrima u ljepotu dnevne svijetlost sliju.
Koplja dnevne svjetlosti,
kao strijelice Kupidove poslagane,
a kapljica životnog slapa,
taj čudesni trenutak smjelosti
budi sjećanja i uspomene
u prošlosti izgubljene,
i pretvara njihovu prošlu ljepotu
u treptaj oka i anđeosku dobrotu.
Iskre sjećanja, uspomene se bude,
sve one zaboravljene tuge,
neki rastanci zalutali u daljine,
trepere bojama vječne nebeske duge.
Vidim staru trešnju u odori kiše
i srce urezano, srce koje ne voli više.
a na suhoj grani poezija vode sjaji
blješte kristali i smiješe mi se u potaji.
Čujem šapat neba,
zvijezdane staze me u snove vode,
ljepotica noći, jedna zvjezda sjajna
jutra najavljuje bajna,
ljubav, u srcu vječno skrivena tajna,
šapuće anđeoskim glasom
isplakane suze su poezija vode
i tvoj zvjezdani put do željene slobode.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen