Vrijeme oluje ruža

Ovo je drevni pjesmuljak kojim sam pokušala izraziti trenutak osjećanja osjećaja ljubav. A danas mi se čini da bih to mogla drugačije izraziti, promjeniti ritam i ostvariti sklad koji ovoj pjesmi nedostaje. No, odgovor na pitanje što sam tada željela izraziti je uvijek isti, željala sam dočarati trentak rađanja lakoće postojanja. Danas tu lakoću osjećam drugačije.........

Na oštrici trenutka su osjećali tuđinu,

nemogućnost bijega iz sukoba dva jezika i oluje ruža.

Misli se zaustaviše u jednom snom,

jedinom snu.

Sutra će biti bolje vjerovali su i

sunce kao da je sišlo s neba.

Prostor je postao zlatan,

a ono danas zatvoreno u iluzije je

umiralo crvenilom budućih dana.

Život im je ponudio pomirenje,

vratio porušeni most povjerenja.


Osluškivali su muziku oblaka koji su dolazili s juga.
Trag sreće, jedini put kojim su mogli krenuti

da ih ne proguta samoća.

Izabrali su daljinu koja nestaje na zapadnom nebu

jer bilo bi teško živjeti bez utjehe,

povjeravati tugu samo mjesećevim mjenama,

čekati seobu ptica kao jedini znak susreta i rastanaka.

Otvorili su vrata beskraja i

osjetili miris tek procvalih ruža.

Te noći se na njenim dlanovima rađala neka nova istina,

ista ona koja je bila čuvarica njegova sna.

Ljubav zatvorena u tek nekoliko kvadrata

u srcu Europe

proklija zelenilom proljetne šume i

u sjeni tek probuđenih jablanova

opijena mirisom proljeća

ljubav postade istina,

kao znak indijskih žena,

pečat sreće,t

ih i neizbrisiv za sve buduće kiše.


Zaustavljeni u snu

zavoljeli su dolazak lastavica,

oluju ruža i šum metalne rijeke

na dugačkoj cesti između juga i sjevera

i ljepotu vječnog sjedinjenja.

Evo još jedna pjesmica iz vremena davnih previranja, iz vremena kada sam tražila rimu i zbog nje gubila smisao i ljepotu izraza.

Uvijek zatrepere neke tanane strune
kad u eteru zatreperi tvoje ime,
neka se tužna misao u oluju zgusne
u čudesno stanje u kojem duša trune,

a
poezija prošlih vremena dodirne
moje čežnjom osušene usne.

Poezija suza, ljepota davnih ljeta,
praznina duše, umjesto ljubavi čista sjeta,
tuga se u pjesme slijeva,
u smiraju tužnom ruža jedna cvijeta,

opojnim mirisom srce zalijeva
za sva naša prošla ljeta.

Tada me boli svaka misao i svaka davno napisana pjesma
o skrivenoj žudnji u tihom zvuku čežnje

kaplje u mozgu kao pokvarena česma

to čudesno u duši skriveno

u srcu pohranjeno

u sjećanju zaustavljeno

uspavanih snova

novo buđenje.

Tu si,
ti danas odsutan i dalek i
ponekad tugaljivo poželim

da te nema
jer pričinja mi se da
postoji netko u očima tvojim,
netko nevidljiv očima mojim
netko tko sa čežnjom čeka
na buđenje dolazećeg vijeka,
stoljeća sreće i oluju ruža,
ljubav,

koja srcu lakoću postojanja pruža.

Lutam raskrižjem samoće,
tugujem i tugu udišem
i
vidim, čujem, kušam, mirišem
beskraj moje unutarnje praznoće,

a

sjećanje mi pupljke pruža

iz

one drevne oluje ruža.