Kao dva leptira

Ljubav, taj beskraj snova, u kojem se vječno susrećemo kao dva leptira. Ljubav, ta čudesna droga koja, u isto vrijeme, opija srećom dva tijela i sjedinjuje dva srca. Ljubav, ta čudesna treperava energija koja, izvire iz dva izvora i sjedinjuje se u nevidljivi svjetleći trag unutarnjeg sunca kojim se jedno biće zrcali u drugome.

Proljeće je još uvijek daleko, neka,

u ovoj jesni, zalutala ptica dotaknu tišinu, i

u podnožju neba buknu plamen,

probudi uzbuđenja prvih pripadanja,

onu tihu vatru

u uglovima sjećanja zauvijek pohranjenu.

Prošlost na granici trenutka,

okusi izmješanih previranja,

mirisi sjedinjenih želja,

tonovi zajedničkih svitanja,

snaga doživljene sreće.

Okrenuta prema istoku jutros očekujem tvoj dolazak i utapljanje u davno sanjanom ljubičastom snu.

Uzdigni se ljubavi

pozdravi sa mnom izlazak sunca

i neka bude vjenčanje

bez svjedoka,

bez potpisa,

bez obećanja,

neka bude vjenčanje

s koriandolima svijetla,

s tonovima jutra,

na ljubičastom tepihu

tek procvalih želja.

Ne boj se ljubavi,

zagrli me i

neka bude kao nekada i

neka bude kao sada,

neka bude kao vječnost,

neka bude san,

poljubi me i

vjeruj u ljubav,

ljubav je život.