i iskrenje Surye, tog drevnog, vječnog sunca ljudske duše...
Dok se svitanje bori sa ostatcima tame i ona daleka svjetlost skida ljepotici noći
srebrnu haljinu, stojim na obali sna, promatram rađanje ljubavi i prisjećam se
njenog početka na početku početka.
Zavoljeti zalaske sunca i kišu i oblake i vjetar koji donosi suze, prihvatiti sve oluje, sve osvete neba, sve nepravde koje možda ipak nisu bile nepravde, koje su se samo činile nepravdama, znači živjeti, znači znati živjeti.
Zavoli dan u kojem se budiš šapuće mi ljepotica sna, zavoli misli i sjećanja šapuće mi sijač zvijezda zaboravljenim tonovima tuge, dozvoli srcu da diše, šapuće mi Surya, to čudesno unutarnje sunce.
Osjetiti pregršt ljepote između trenutačnih tuga, oluju ruža koja nas uvijek iznova uzdiže iznad slabosti duše i bijesa srca, oluju iz koje izrastamo obogaćeni novim pucanjem opne duše i spremniji da osjetimo novi trenutak i njegovu punoću, da probuđeni unutarnjim suncem sretni zakoračimo pod koplja dnevne svijetlosti.
Znati prihvatiti bonacu i neki imaginarni horizont duše to znači da smo spoznali svoju moć jer ona je tu, ona je uvijek tu, nekada skrivena u mladalačkim snovima, ponekad u tuzi zbog izgubljenog vremena, a ponekad je samo trenutni smiraj sudbine, zatišje koje najavljuje nova još ljepša uzbuđenja, vječno rađanje ljubavi.
Sjećati se, a ne plakati za prošlošću i uvelim ružama, naučiti voljeti i sjećanja koja bole, voljeti sve prošle trenutke, voljeti da iznemoglost nikada ne dođe, da u trenutačnoj malaksalosti pripadanja sadašnjem vremenu ne izgubimo sebe.
Voljeti, da znati voljeti, voljeti ljubav u sebi i iz sebe, voljeti njega ili nju, ali ne u ime nekih obećanja, ne u ime ostvarenja svojih želja u njemu ili njoj, u nekome koji bi s vremenom mogao postati sam zrcalo naših želja.
Zrcaljenje starih, a ne rađanje novih čežnji, ogledanje starih, a ne nastajanje novih ideja.
To je onda entropija, nagomilavanje topline koja prelazi u kaos duše, a ne sintropija u kojoj se iskre uvijek nove zrake unutarnjeg sunca i pobjeđuju oluje u dušama.
Treba naučiti osjećati i voljeti želje u tuđim srcima, a ne slijediti samo svoju želju za posjedovanjem tuđeg srca. Za sve što se dogodi u našim životima, svi porivi i poticaji spavaju na našim dlanovima, žive u našim srcima, izrastaju iz naših osjećaja, trepere u našim glavama, plamte ili izgaraju u našim dušama.
Za mrkim čempresima iskri rađanje ljubavi, a pred mojim snenim očima izrasta zdenac vječnoga života.
Prijesjećam se trenutka, onog presudnog treptaja oka, kada sam u jednom poljubcu osjetila život sa svim njegovim ljepotama i opasnostima i spoznala da je to moj život.
Toliko željena ljubav je uvijek bila tu, ali ne oko mene, kako sam do tog trena vjerovala, ljubav je bila uvijek u meni bez određenog oblika i zakona, bez traženja i uzimanja, bez svojstava jer je bila moje, do tog trena, nespoznato svojstvo. Ljubav je spavala Trnoružicin san u opustejelom dvorcu moga zaleđenog srca, skrivala se u tajnovitosti gnjezda u kojem je vjekovala u opni uspavanog srca.
Osjetih da u meni postoji još mnogo toga neizgovorenog, a zrak je zamirisao povjerenjem.
Neka čudesna snaga je treperila u duši i ja osjetih u sebi samoj sjaj untarnjeg sunca i u zrcalima svijesti ugledah sva svoja nesvjesna stanja.
Dok se svitanje bori sa ostatcima tame i ona daleka svjetlost skida ljepotici noći
srebrnu haljinu, stojim na obali sna, promatram rađanje ljubavi i prisjećam se
njenog početka na početku početka.
Zavoljeti zalaske sunca i kišu i oblake i vjetar koji donosi suze, prihvatiti sve oluje, sve osvete neba, sve nepravde koje možda ipak nisu bile nepravde, koje su se samo činile nepravdama, znači živjeti, znači znati živjeti.
Zavoli dan u kojem se budiš šapuće mi ljepotica sna, zavoli misli i sjećanja šapuće mi sijač zvijezda zaboravljenim tonovima tuge, dozvoli srcu da diše, šapuće mi Surya, to čudesno unutarnje sunce.
Osjetiti pregršt ljepote između trenutačnih tuga, oluju ruža koja nas uvijek iznova uzdiže iznad slabosti duše i bijesa srca, oluju iz koje izrastamo obogaćeni novim pucanjem opne duše i spremniji da osjetimo novi trenutak i njegovu punoću, da probuđeni unutarnjim suncem sretni zakoračimo pod koplja dnevne svijetlosti.
Znati prihvatiti bonacu i neki imaginarni horizont duše to znači da smo spoznali svoju moć jer ona je tu, ona je uvijek tu, nekada skrivena u mladalačkim snovima, ponekad u tuzi zbog izgubljenog vremena, a ponekad je samo trenutni smiraj sudbine, zatišje koje najavljuje nova još ljepša uzbuđenja, vječno rađanje ljubavi.
Sjećati se, a ne plakati za prošlošću i uvelim ružama, naučiti voljeti i sjećanja koja bole, voljeti sve prošle trenutke, voljeti da iznemoglost nikada ne dođe, da u trenutačnoj malaksalosti pripadanja sadašnjem vremenu ne izgubimo sebe.
Voljeti, da znati voljeti, voljeti ljubav u sebi i iz sebe, voljeti njega ili nju, ali ne u ime nekih obećanja, ne u ime ostvarenja svojih želja u njemu ili njoj, u nekome koji bi s vremenom mogao postati sam zrcalo naših želja.
Zrcaljenje starih, a ne rađanje novih čežnji, ogledanje starih, a ne nastajanje novih ideja.
To je onda entropija, nagomilavanje topline koja prelazi u kaos duše, a ne sintropija u kojoj se iskre uvijek nove zrake unutarnjeg sunca i pobjeđuju oluje u dušama.
Treba naučiti osjećati i voljeti želje u tuđim srcima, a ne slijediti samo svoju želju za posjedovanjem tuđeg srca. Za sve što se dogodi u našim životima, svi porivi i poticaji spavaju na našim dlanovima, žive u našim srcima, izrastaju iz naših osjećaja, trepere u našim glavama, plamte ili izgaraju u našim dušama.
Za mrkim čempresima iskri rađanje ljubavi, a pred mojim snenim očima izrasta zdenac vječnoga života.
Prijesjećam se trenutka, onog presudnog treptaja oka, kada sam u jednom poljubcu osjetila život sa svim njegovim ljepotama i opasnostima i spoznala da je to moj život.
Toliko željena ljubav je uvijek bila tu, ali ne oko mene, kako sam do tog trena vjerovala, ljubav je bila uvijek u meni bez određenog oblika i zakona, bez traženja i uzimanja, bez svojstava jer je bila moje, do tog trena, nespoznato svojstvo. Ljubav je spavala Trnoružicin san u opustejelom dvorcu moga zaleđenog srca, skrivala se u tajnovitosti gnjezda u kojem je vjekovala u opni uspavanog srca.
Osjetih da u meni postoji još mnogo toga neizgovorenog, a zrak je zamirisao povjerenjem.
Neka čudesna snaga je treperila u duši i ja osjetih u sebi samoj sjaj untarnjeg sunca i u zrcalima svijesti ugledah sva svoja nesvjesna stanja.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen