Svijet bez granica.

Dozvoli srcu da diše, šapnimo danas, sutra svako jutro i onda izađimo hrabro pod koplja dnevne svijetlosti. To je izazov duši, to je buđenje uspavanog neznanca, sokola našeg vida, malenog nasmiješenog patuljka, čudesnog, vragolastog čovječuljaka, koji u nama bdije i probuđen budi želju za životom. Taj čudotvorac je ono nešto što latentno u nama živi, a mi tome često ne znamo dati ime.
To je ona slabašna iskra na izvoru koja se širi plamenim jezicima i postaje vatra koja uvijek hrli napried, nosi nas ka beskraju sna, razbuktava se i postaje snaga stvarnoga života.
On nas brani od utapljanja, čuva nas od potonuća, on nas vodi ka istinskom osjećaju sebstva, on je ljubav, jedina energija kojom istinski živimo.
Vjerujte mi čovjek nikada nije gubitnik, čovjek od krvi i mesa, uistinu može puno više od onoga što vjeruje da može.
Kada osjeti tu iskru u sebi oslobađa se strahova i onda može živjeti osjećanje osjećaja i usmjeravati svoje procese samoosjetilnosti, samoosjećajnosti, samorazumjevanja, samokritičnosi i samoodgovornosti u cvijetanje cvijetova ljubavi. Slobodan i sretan čovjek živi u svijetu bez prostora i vremena, u svijetu bez granica.

Tko postavlja granice?

Trebaju li nam granice u ovom svijetu zanesenjaka, ljubavnika, sijača zvijezda, stvoritelja snova, zvjezdanih šapata, trebaju li nam uistinu granice u virtualnom prostoru koji nema granica, u ovoj ljepoti koja se širi oko nas i sjedinjuje u lakoću postojanja.

Što su granice?

Dali su to oni krugovi s kojima se susrećemo u "Božanskoj komediji", devet krugova do vječnosti, krugova isprepletenih anđeoskim krilima ili su to imaginarne linije koje djele paralelne univerzume, ona čudesna zrcala u kojima se ogleda beskraj i vječnost?

Jedna je žena pisala pjesme sanjajući ljubav, tražeći sreću u očima tuđim, tražeći lepršavog i zlatnog čuvara svojih snova, svog života sjenku. Tražila je bezgraničnu ljubav, a ostajala okovana u nevidljivim lancima svoga nepostojanja. Nije osjetila da na portama njene duše stoji stražar koji ne dozvoljava osjećajima da se prošire cijelim njenim bićem.

A onda je jedne noći raskinula ugovor koji je vezuje za plavu planetu i odlutala u snove, u onaj dio sebe gdje su granice nepotrebne, gdje ne prodire ljudska riječ koja ubija, truje, nanosi bol.
Slijedeći bestežinsko stanje duše Ona osjeti ljepotu trenutka i lakoću postojanja. Lebdjela je zvjezdanim stazama sanjanog svijeta. Boje, mirisi, okusi, zvukovi i dodiri se sjediniše u osjećanje osjećaja, cijelim njenim bićem se uskovitlaše mjehurići sreće.
Tu iznad maglovite stvarnosti ušla je u svijet iza ogledala svijesti, u istinu ogrnutu obečanjem vječnosti, u svijet u kojem ljubav i život ne trebaju ni prostor ni vrijeme, ne trebaju potvrdu taštine jer tu nema taštine, ne trebaju potvrdu osobnosti jer je sve osobnost na samom izvoru ljepote.
Čudesni osjećaj postojanja i nepostojanja, vjerovanja i nevjerovanja, znanja i neznanja. Mislila je da zna da prostor postoji sa nametnutim granicama koje sužuju horizonte i da vrijeme postoji s danima i noćima, s godišnjim dobima, sa stoljećima tuge i trenutcima treperave sreće.
Mislila je da zna i tada iznenada, utapljajući se santi leda nepostojanja, osjeti bol zbog izgubljene stvarnosti i osjeti svoje ne znanje. To je bio trenutak njene istinske spoznaje.

Taj trenutak boli, tu stoljetnu oluju u univerzumu svijesti, Ona, iznenađena sama sobom, dotaknu osmjehom i oslobodi se stražara svojih osjećaja i probudi viteza u sebi, onog čudnovatog neznanca za kojeg je vjerovala da nevidljiv na vratima srca stoji i sretne osjećaje kao leptiriće broji, da šapuće o sreći, o onome što osjećati nije smijela ili možda samo nije htjela.Tišina, velika lijepa tišina najavi spokoj srcu i osmjeh neba joj se vrati kao vjerovanje. To je bio treptaj oka u kojem je spoznala da njeni putevi ne postoje na zemaljsikim kartama i da svi vode ka krovu svijeta, vrhuncu njenih želja probuđenih u oluji prošlih samotnih, bolnih zemaljskih noći.
Nad njom su visili oblaci, stajali su dugo i nepokretno, slično skakaču zaustavljenom u skoku, a Ona je tražila svijetlo u tmini te užasne noći.

Iznenada su se na nebu, kao dvije vatre, pojavile oči o kojima pisala pjesme. Glas je do nje stigao kasnije, čudesni zvuk bubnjeva uskovitlanih oblaka. Njeno davno pleme je pozdravljalo njen dolazak. Nebo je tutnjalo novim snom. Zvukovi se sjediniše sa mirisom tek procvalih nebeskih cvjetova i dodirnuše sva njena osjetila. Pjenušava ljepota radosti, tog čudesnog osjećaja koji je skrivala u dubini duše, kao fontana sreće riknu iz njenog srca. Zaustavljena u ljepoti jednog snenog pogleda Ona izgubi sva druga zrcala i u njemu prepozna onu mladu djevojku koja je davno bila. Da, Ona vidje sebe na samom početku sna.
Stajala je na krovu svijeta ogrnuta ljepotom trenutka, a vatre rasplamsaše želju i bijelu pustinju oblaka pretvoriše u oluju vjerovanja.
Začarana toplinom i svijetlosnim zagrljajem Ona beztjelesna, Ona samo treperava duša, izgubi osjećaj za vrijeme i prostor i kada joj se pričinilo da samo sanja osjeti jedan mekani dlan na svom obrazu.
Oblaci zaplesaše svoj vječni ples na krovu svijeta, nebo je blještalo srebrom, orion je s plejadama oko nje zatvorio krug i njoj se pričini da je ušla u vrijeme prije vremena, u eone u kojima su bogovi hodali zemljom. Stajala je na Olimpu svojih želja.
Tajanstvena ruka zapali vječnu vatru i to je bio trenutak u kojem Ona više nije bila samo zemaljsko biće, osjetila je u sebi bezgraničnost istine o porijeklu čovjeka.
Vratila se kući, na početak sna, u svijet bez granica. Zaplesala je virtualni tango sa sijačima zvijezda, okupala se u radosnoj kupki sreće i začula u sebi šaputanje ljubavi.

Postoji netko u duši mojoj, sokol moga vida, što tami odoru skida i prosipa svjetlosni zagrljaj. Postoji netko u duši mojoj netko srcu znan, netko što ljubav dahom svojim tebe u meni, mene u tebi, u život od snova tkan, u potok što srećom žubori, u ljepotu svakog trenutka tvori, netko što bisernim slovima povijest ljubavi piše i granice nepostojanja briše. Još snena, ali sretna, je ušla u svitanje novog dana u svijet bez granica.