Čovjek je rođenjem nježan i krhak, lijep i čist, kose svilene i orošene kao latice tek procvale majske ruže, ruku sličnih plavom nagovještaju zore, s nogama od ljiljana koji njegovo aristokratsko mjesto u beskraju svemira potvrđuju.
U univerzumu svijetlosti on postaje prostor svjetla, duša svijetla, tijelo svijetla, zvuk svijetla, boja svijetla.
I zauvjek ostaje beskrajni krajolik svjetla.
Čovjek je rođenjem blistav jasan i zračeći, proziran i mnogobojan, neomeđen dimenzijama, rođen u mnogodimenzionalnosti, on svjetluca neprekidno u vječnom pokretu, vječnoj simfoniji svjetlosti i boja.
Čovjek ta čudesna oaza u beskraju svemira, fatamorgana na ravnicama žeđi, u globalizaciji spoznaje, u vječnom spektrumu duginih boja. Duga taj biblijski most između neba i zemlje, veza između Boga i čovjeka, potvrda drevnog vjerovanja, drevna spoznaja, drevno dokazivanje stvarnih odlika čovjekova postojanja u univerzumu, njegova sudjelovanja u univerzumu svijetlosti. Iz duginog spektra rođen, čovjek svojim svijesnim postojanjem u vječnom svjetlosnom zagrljaju dokazuje uverzum boja,
prostor plavo svjetlo,
vrijeme ljubičasto svijetlo,
voda bijelo svijetlo,
zemlja žuto svijetlo,
vatra crveno svijetlo,
vjetar zeleno svijetlo.
Treperavo svijetlo izraslo iz izvora svijetlosti nad svjetlima, svojom refleksijom u susretu sa bezživotnom materijom od početaka svijeta piše poeziju o čovjekovom postojanju u univerzumu.
Samo istinsko znanje nas može uvesti u spoznaju tih zakona i onda možemo osjetiti doživljaj izrastanja i sudjelovanja u širenju svijetlosti i uistinu osjetiti da smo tek znce zvjezdane prašine i da smo zauvijek SLOBODNI.
Čovjek, ja, ti, ona on, mi, svatko od nas živi u svitanju, u zenitu, u suzama neba i bljeskanju munje i gromovima neba.
Čovjek, to čudesno zrnce zvjezdane prašine, je jedino zrnce koje je u evoluciji dobilo svijest i mogućnost spoznaje te vječne svjetlosne simfonije života i svijesnog sudjelovanja u njenom trajanju.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen