Što je medijski linč?

Pokušah naći neku definiciju medijskog linča, ali ona jednostavno ne postoji.Pod medijskim linčem se podrazumjeva neka situacija gde se priča kreira ne bi li se protivnik izbacio iz igre.

"Zašto se vrata više ne otvaraju, zašto su sobe postale uže?" pita se Kafka. On ne istražuje odgovor, jer zna da ga nema, utvrđuje samo činjenično stanje. On piše o ljudskom otuđenju.

Tako je Josef K. u Kafkinom "Procesu" jednoga dana uhapšen i osuđen iako ništa nije skrivio. On je osuđen po sudu kod kojeg ne važe nikakva dokazna sredstva, prolazi čitav proces, a da ne zna ni tko mu sudi, ni zbog čega mu se sudi. On je nekome zbog nečega smetao i morao je nestati, ali tko je taj netko?

"Posljednji pogled bacio je na najviši kat kuće koja je graničila sa kamenolomom. Kao kad sijevne svijetlost, tako se brzo otvorilo tamo okno jednog prozora, neki čovjek, na toj daljini i visini slabašan i tanjušan, naže se daleko naprijed i još dalje ispruži ruke.
Tko je to? Prijatelj? Dobar čovjek? Netko tko ima saučešća? Netko tko želi pomoći? Je li to pojedinac? Jesu li to svi? Ima li još spasa? Ima li prigovora koji su zaboravljeni?
Svakako ih ima. Logika je doduše tvrd orah, ali ipak ne može odoljeti čovjeku koji hoće živjeti.
Gdje je sudac kojeg on nikada nije vidio? Gdje je visoki sud do koga nikad nije došao?"

Josefu K. i čitaocu Kafka ostavlja da nagađa.

Svjetlost je inspiracija i podsticaj za dalje. Njena spoznaja čini esenciju traganja. Tragati može čovjek slobodna i nezavisna duha, čovjek kojeg ne sputavaju predrasude niti strah od poraza. Strah od poraza onemogućava napredak, ali može i stimulativno djelovati jer uči čovjeka da se što bolje pripremi za borbu.
Kako bi u ovom vremenskom kontekstu funkcionirao literarni junak kojeg je književna kritika proglasila jednim od najvažnijih likova prošloga stoljeća?

Današnji Josef K. mora posjedovati svijest o tome da je izgubljenost u šumi zbunjujućih misli kojima smo izloženi, zapravo, prokletstvo koje smo sami navukli na sebe, ne studirajući, ne ispitujući dubinu ljudske duše, ne pokazujući interes za ljude koji misle drugačije, okrivljujući ih zato jer misle drugačije.

Današnji Jozef K . ulazi čista srca u virtualni svijet, predstavlja se punim imenom i prezimenom, a nevidljiva i nepoznata porota ga sudi za nešto što ne zna što je to, za nešto što je po njihovom mišljenju učinio, optužuje ga i secira njegovu osobnost, proglašava ga nepodobnim, guši, zaustavlja mu dah, bode oštricom virtualnog noža, smiješi se nad njegovim ranjenim srcem i on kao Kafkin Jozef K. ima osjećaj da umire u tom čudesnom svijetu sam kao pas.

Ali današnji Jozef K. ima jednu u Kafkinom vremenu nepostojeću, mogućnost, današnji Jozef K. može u virtualnom svijetu pisati o slučaju Jozef K. može barem pokušati svoj slučaj staviti u eter i potražiti olakšavajuće okolnosti za osudu kojom je žigosan.

Tko ne misli kao mi taj je protiv nas.

Zaustavljena u trenutku vječnosti osjetih one davno zaboravljene treptaje.
one kojima sam tražila izvor. Jutros izgovorih riječ ljubav krenuh zvjezdanim stazama i zakoraknuh u prekinuti san.
Zastadoh na vrhu srednjevjekovnog brdašca u zenitu ljudske zloće i životne tragedije okupana istinom mojih snova tvorca u maglovitom oblaku nepoznate energije, na strunama svijesti snagom treperavog srdašca, svijesna trentka ove božansko- ljudske komedije, naslućujem obrise svog osjećano- kristalnog dvorca.

Podno tog vjekovnog snobuđenja širi se "mare nostrum", plavi izvor ljepote ljudskog postojanja utopljen u istini "mare vostrum."

Daleko od lažnoga sunca, daleko od zločestoće ljudskoga uma, daleko od praznoga srca, daleko od tragedije i komedije, daleko od svijeta u kojem se širi tama tamne nepoznate energije, u bespuću vječnoga neba krije se ljepota sama.

Snene oči, oči boje moga snoviđenja zasjenjene mrakom postojanja i tužnih proviđenja, sniju san o ljepoti ljudskoga obraza, o ljepotici beskraja zvjezdanih staza, o ukradenom snu iz sunčanih oaza.

Na granici između dva neba, u bijegu od požude i straha osjećajući što ljubav treba dobri bog sretnoga trenutka, satkan od zvjezdanog praha ostavlja u mome srcu trag nježnog oblutka.

Današnje sunce miluje svilenkasti san, sije svijetlo da opet bude dan a čudesne svjetlucave zvijezde beskrajem te ljepote jezde ka kristalnom dvorcu, tom nebeskog broda pramcu i dodirom nježnim bude mržnjom uspavanu ljudsku dobrotu.

Od zvjezdanog praha satkan čudesni opsjenar mojega bitka. kao davni san u istinu utkan, dobri bog sretnoga trenutka ubija glas lažni, blaži oštricu riječi, ubilački vrisak jezika britka.

Nebeski vranci me beskrajem nose, jezdim kroz novu spoznaju, maglovito polje puno jutarnje rose, kroz kristale te nebeske kose, kroz kapljice sreće, kroz titraje neba, ponovo sretna i mirna u drevnom zvjezdanom zgrljaju.

Na portama unutarnjeg svijeta misao se širi, čuvarica srca, čuvarica proživljenih ljeta, straža duše moje još uvijek jučerašnjom tugom grca, ali iznenada iz očiju njenih nova iska frca to ljubav me ljubavlju od utvara brani, ljubav ljubavlju moju dušu hrani.
Iz kristalnog dvorca iz dubine srca moga tihi se vapaj dušom mojojm širi
uzdah sneni uspavanog borca koji izgovorene laži s istinom miri, a sjenka duše moje na vagi dobroga boga dušu i tjelo u vulkanu snova ljepotom sklada, mirom srca i ljubavlju vječnom dariva.
Nebeski me vranci beskrajem nose, moji osjećaji ljepotom duše jezde i titrajima dodiruju jutros već usnule zvijezde. U kristalnom dvorcu, u dubini srca sjenka duše moje ponovo san o sreći, spokoju i ljubavi sniva.

Bila sam dugo, predugo zarobljena u nestvarnom svijetu nekog lažnog postojanja i jutros potražih izgubljeni dio svoga bića, onog bića čije oči sjaje ljepotom sna i svitanjem koje razbija tamu neznanja.

"To je prošlost, to nije beskonačnost." uzrujani glas je dolazio iz mog misaonog labirinta.

"Bez tebe ja nebih mogla krenuti na ovo putovanje, ti si moje sjećanje i moje znanje, jedino s tobom mogu uistinu doprijeti do kristalnog dvorca u univerzumu uma. Molim te budi popustljiva i sjedini se sa osjećajem koji se u meni sada rađa." zamolih moju dušu za strpljenje.

"Ja mogu prihvatiti samo ono dokazano i potvrđeno." usprotivi se moj misaoni um.

"Ali onda postaješ rogato čudovište, postaješ slična onima koji te ubiše u virtuali, slična onima koji su te osudili za nešto što neznaš što je to. Ti si moja misao i ti si brža od brzine svijetlosti i jedino sam na tvojim strunama mogla proletjeti milijardama godina, a da pri tome ostarim tek nekoliko trenutaka. To je bilo dovoljno da shvatim da sam samo u kratkom posjetu ovoj čudesnoj plavoj planeti i da ćeš me ti jednoga dana ponovo vratiti u beskonačne plave daljine univerzuma. Toga ću dana ponijeti svoje vrijeme i svoj prostor u vječnost Božijeg sna. Moja će se duša tada uistinu sjediniti sa treptajima univerzuma i ja ću kao svi prije mene postati dio duše svijeta." šapnuh novim tonovima spoznaje.

Jučer ranjena, raskrvaljena, oklevetana, proglašena slučajem za psihijatra, jutros izađoh mirna pod koplja dnevne svijetlosti i dozvolih suncu da svjetlosnom kupkom spere sa mene tugu prošlih dan i zaliječi ožiljke žigosanja.